Vučić na Kosovu, Kosovo na Vučića

Namjerno sam sačekao da se slegne sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o  »razgraničenju« jednom terminu koji je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.

Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno razgraničen

Kao što ovaj podnaslov govori, nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u međunarodnom pravu. Ovo želim istaći jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.

Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji

Ovo je nešto što je promaklo i promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja »Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora niti bi oni pristali na takvo nešto.

Šta je Vučić onda radio na Kosovu?

Da se izrazim neakademski – probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to  kosovska vlast primijetila i prekinula tu posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi. Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama, sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju, neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira. Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao strancima, a nije to ispunio.

Piše: dr Slaven Kovačević