Opet udari na suverenitet Bosne i Hercegovine

Ovih dana, opet smo svjedoci udara na suverenitet Bosne i Hercegovine koji dolaze iz susjednih zemalja - Hrvatske i Srbije. Nije to više samo miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, već se radi o svojevrsnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu putem diplomatskih alata. Nije ovdje zaboravljena agresija na Bosnu i Hercegovinu tokom perioda 1992-1995, koju je organizirala tadašnja SR Jugoslavija (sadašnja Srbija je njen pravni sljednik) koja je eskalirala do genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina  masovnih protjerivanja stanovništva, pa onda i Hrvatske u periodu 1993-1994, sa zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima i protjerivanjem stanovništva, što je potvrđeno kroz niz presuda međunarodnog tribunala u Haagu.  Sada se vrši ponovna agresija na BiH, na njen suverenitet i teritorijalni integritet i to putem diplomatskih sredstava, kako bi se od Bosne i Hercegovine opet otimala teritorija, a pod krinkom »konstitutivnih naroda« obezbijedio politički prostor za kontinuiran utjecaj susjednih zemalja na unutarnja pitanja Bosne i Hercegovina, a sve s ciljem ostvarivanja interesa susjednih zemalja.

Šta je povod takvim aktivnostima?

Vrlo izvjesno nastavak projekata širenja susjednih zemalja na teritorij Bosne i Hercegovine, narušavajući njen suverenitet i teritorijalni integritet, konstantnim aktivnostima na međunarodnom planu. Kako drugačije shvatiti ono što je u svome izlaganju na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija učinila predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, spominjući izborni sistem Bosne i Hercegovine, koji vidno nije po volji zvaničnog Zagreba. Ista je stvar kada je Grabar-Kitarović na marginama Generalne skupštine UN-a razgovarala sa ministrom vanjskih poslova Rusije, Sergejom Lavrovim, opet na temu izbornog sistema u Bosni i Hercegovini. Očito je neriješen status graničnih pitanja, recimo onog u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine u Neumskom zaljevu, gdje se Bosni i Hercegovini uzimaju prava garantirana međunarodnim pravom ili ona oko Buškog jezera, gdje se opet ulazi u teritorij BiH na našu štetu, sa ciljem ostvarivanja interesa susjedne Hrvatske, koje ona, sad već jako vidno, implementira kroz dio bh. političkih elita naklonjenih Zagrebu. Isto tako, postaje vidno da uplitanje u izborni sistem Bosne i Hercegovine ima za cilj da kreira politički osnov za nastavak implementacije Hrvatskih interesa na štetu Bosne i Hercegovine, kroz zvaničnom Zagrebu željene političke stranke i njihove kandidate. Zato to vidim nastavkom agresije na našu zemlju, novim mirnodopskim sredstvima, kroz agilnu međunarodnu aktivnost Hrvatske koja ide direktno na štetu Bosne i Hercegovine.

Slična je stvar sa Srbijom. Sve ono što nisu ostvarili agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ratnim dejstvima, sada nastoje realizirati mirnodopskim sredstvima kroz politički nastup u svjetskim centrima moći, opet na štetu Bosne i Hercegovine, njene teritorije i njenih građana. Ista ta Srbija ima više otvorenih graničnih pitanja sa Bosnom i Hercegovinom, kao recimo ona oko korištenja hidro-potencijala na rijeci Drini opet na štetu BiH i u korist Srbije, koje bi oni rado rješavali političkom silom ili kroz njihove pulene ovdje. Kako onda drugačije shvatiti da je ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić , došao u posjetu Banja Luci sa rečenicom da su to »njihovi unutrašnji poslovi, unutar srpskog naroda.« Zar to nije direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, koji je iskazan nepoštivanjem suverene vlasti Bosne i Hercegovine, jer tamo nije bilo nikog iz aktualne državne bh. vlasti? Zar to nije svojevrsna nova agresija na Bosnu i Hercegovinu kada jedan ministar vanjskih poslova, bez zvaničnog poziva iz države BiH, onda kada mu se prohtije, dođe u Bosnu i Hercegovinu govoreći da su to neka unutarnja etnička pitanja? Ako se radi, recimo, o ostvarivanju paralelnih veza, onda moram istaći da u Ustavu Bosne i Hercegovine jasno piše da realizacija paralelnih veza ne može biti na štetu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Podsjetimo da je Ustav BiH ništa drugo do Aneks 4, Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kojeg je potpisala i Srbija, koja ga ovim aktivnostima Dačića vidno krši. Ista je stvar kada predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, razgovara sa predsjednikom Rusije, Vladimirom Putnom o pitanjima u Bosni i Hercegovini. Zar to nije još jedan, svojevrstan vid agresije na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine? Naravno da jeste, što je u istoj ravni sa nepoštivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Posebno jer Aleksandar Vučić, a i Ivica Dačić, imaju vidan problem da izgovore termin »suverenitet« u istoj rečenici kada pominju Bosnu i Hercegovinu. Takvo eklatantno nepoštivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine svakako nije dobar temelj za izgradnju dobrosusjedskih odnosa.

Šta rade domaće vlasti?

Ništa. Spavaju. Osim sporadičnih saopštenja kandidata na izborima, nema organizirane i artikulirane aktivnosti na međunarodnom planu, da se spriječi nova agresija na Bosnu i Hercegovinu i to mirnodopskim sredstvima, kada ona agresija ratnim dejstvima nije uspjela. Zašto ovlašteni državni organi, na primjer, Predsjedništvo BiH, ne uputi protestnu notu Hrvatskoj, Srbiji i Rusiji sa rečenicom da se radi o udaru na suverenitet Bosne i Hercegovine i miješanje u naša unutarnja pitanja? To svaki put, neopravdano izostane. Isto tako, bilo bi jako važno uputiti pisma prema Vašingotnu, Berlinu, Londonu, Parizu i Briselu, ili SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Europskoj uniji, koji su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma sa ukazivanjem na nove udare na suverenitet Bosne  Hercegovine od strane susjednih zemalja, što je vid nove agresije na našu zemlju. Na istoj liniji, trebala bi biti jasna i snažna diplomatska aktivnost kako bi se pripremio novi teren kojim bi se spriječilo svako naredno uplitanje susjednih zemalja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, a time i zaustavio svaki naredni agresivni udar na njen suverenitet. To bi bila jako važna, neophodna i svrsishodna aktivnost domaćih vlasti. Barem onog njenog dijela koji je pro-bosanskog karaktera. Ako neko misli odustajati od Dejtonskog mirovnog sporazuma, podsjetiču još jednom na odluku Republike Bosne i Hercegovine, međunarodnopravno priznatog subjekta iz 1995. godine, iskazanu ustavnim zakonom iz 1995. godine.

Svako naredno miješanje Srbije i Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, svaki naredni udar na suverenitet i teritorijalni integritet, ojačava razmišljanja o aktiviranju ovoga ustavnog zakona.

Piše: dr Slaven Kovačević

Deset razloga zašto se pitanje statusa Kosova ne može povezivati sa Bosnom i Hercegovinom

Najnovija izjava ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića o tome da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova, trebalo posezati za proglašenjem nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska, još je jedan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, a posebno na Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona. To su, onima koji znaju barem osnove međunarodnog prava, nepovezive i nespojive stvari, kojim se osim narušavanja Daytonskog sporazuma, unosi destabilizacija odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. To svakako nije dobro, bez obzira koliko složena ili teška bila politička situacija u Srbiji u vezi statusa Kosova, što je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, koje one međusobno trebaju riješiti. Da to nema apsolutno nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, navešću ovdje deset razloga koji to dovoljno jasno prikazuju:

1. Osnovna razlika između Bosne i Hercegovine, sa jedne strasne i Kosova  druge strane, ogleda se u činjenici da je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata zemlja od proglašenja svoje nezavisnosti 1992. godine, u čijem sastavu u to vrijeme nisu postojali entiteti, a samim tim ni bh. entitet Republika Srpska. To znači, kako je već tada Bosna i Hercegovina bila subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, dok je slučaj sa Kosovom potpuno drugačiji u okvirima međunarodnog prava.

2. Sadašnja Bosna i Hercegovina, uređena je (nije nastala) u skladu sa međunarodnim sporazumom pod nazivom »Opći okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu« iz Daytona, u kojem je tadašnja SR Jugoslavija, a današnji pravni slijednik republika Srbija, potpisala sve elemente sporazuma u ime Republike Srpske, iz razloga što se Republici Srpskoj nije željelo dati bilo kakav međunarodno-pravni subjektivitet, čime je sadašnja Srbija preuzela obaveze koje se tiču poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, u šta spada i suzbijanje separatističkih ideja iz bh. entiteta Republika Srpska. To je, dakle, daytonska obaveza Srbije. (pogledati isječak Daytonskog sporazuma)

Isječak iz preambule Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu

3.  Sadašnja Srbija je obveznik međunarodnog sporazuma »Opći okvirni mirovni sporazuma za BiH« iz Daytona, dok su njegovi garanti SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Svaki udar na Daytonski sporazum je udar na autoritet svakog garanta Daytonskog mirovnog sporazuma i to pojedinačno. Ako mi gospodin Dačić ne vjeruje, neka malo pita, recimo, Ameriku šta misli o tome.

4. Odnos Srbije i Kosova je bilo i ostalo njihovo međusobno pitanje, istovjetno kao što je to svojevremeno bilo pitanje i Crne Gore, koja je svojom demokratskom voljom izašla iz sastava tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, pa to tada nije niko povezivao sa Bosnom i Hercegovinom. Odnosno, radi se o pitanju koje nema  i ne može imati bilo kakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, jer se radi o odvojenom i različitom međunarodno-pravnom pitanju.

5.  Hoće li pitanje Vojvodine, Sandžaka ili nekog drugog dijela Srbije, isto tako  biti vezano za Bosnu i Hercegovinu, što po osnovama međunarodnog prava, jednostavno ne može biti, jer su velike sile jasno rekle da novih izmjena granica nema.

6.  SR Jugoslavija obavila je ratifikaciju Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u najvišem zakonodavnom organu Skupštini, tako da je pitanje odustajanja od Daytonskog sporazuma, istovjetno pitanje za taj najviši srbijanski zakonodavni organ.

7. Ako Srbija hoće odustati od Daytonskog mirovnog sporazuma, donošenjem odluke u Skupštini Srbije, onda se stanje vraća na ono koje je međunarodno priznat subjekt Bosna i Hercegovina utvrdila svojom ratifikacijom od 12. decembra 1995. godine donošenjem Ustavnog zakona RBiH, u kojem se kaže da ako dođe do odustajanja od Daytonskog mirovnog sporazuma ili njegovog nepoštivanja, stanje se vraća na prethodno, a to je Republika Bosna i Hercegovina, bez entitetske ili kantonalne unutarnje strukture, čime bi zapravo postojanje bh. entiteta prestalo. (slika u prilogu)

8. Postojanje bh. entiteta Republika Srpska vezano je direktno za važenje Daytonskog mirovnog sporazuma (tako je više puta rekao OHR), tako da ako Srbija želi odustati od njega, neka takvu odluku donese na svojoj skupštini i onda se stanje vraća na ono prije Daytona, što je Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta, kao jedini međunarodno priznat subjekt koji je postojao prije potpisivanja Daytona, i to sa članstvom u Ujedinjenim nacijama i nizu drugih međunarodnih organizacija.

9. Svako »utvrđivanje pazara« Srbije u vezi pitanja statusa Kosova nema i ne može imati veze sa Bosnom i Hercegovinom na bilo koji način, u okvirima važećih normi međunarodnog prava. To je isključivo pitanje odnosa Srbije i Kosova, što ne može i ne smije imati bilo kakve veze sa statusom Bosne i Hercegovine. Svi slični pokušaji da se »poveća cijena dogovora sa pravnim dejstvom« veoma su naivni i neće naići na razumijevanje kod međunarodne zajednice.

10.Ne znam jeli gospodin Dačić ikada pročitao Daytonski mirovni sporazum, u kojem je utvrđeno da odcjepljenja bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine jednostavno nema, što je obaveza svih onih koji su ga potpisali, a to garantiraju svjedoci Daytonskog mirovnog sporazuma, što je u više navrata nedvosmisleno rekao Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (OHR) koji je shodno Anexu 10 Daytona, krajnji tumač civilnog aspekta sporazuma.

Ovi navedeni elementi imaju samo jednu namjenu, da ukažu različitim političkim djelatnicima, da se dobri i prijateljski odnosi ne mogu graditi na štetu one druge strane. Posebno bi bilo dobro da razmisle, da Bosna i Hercegovina ima niz elemenata u oblasti međunarodnog prava da veoma lako i bez većih teškoća odbrani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i to isključivo pravnim sredstvima. Nadam se kako će predstavnici vlasti iz Srbije napokon početi koristiti sljedeće riječi kada govore o Bosni i Hercegovini - »poštivanje suvereniteta« jer se time grade dobri i prijateljski odnosi. Da, primijetili smo odavno da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, redovno zaboravi reći da poštuje suverenitet Bosne  Hercegovine, a time izgleda i svi oni koje je on postavio na različite političke funkcije. Bosna i Hercegovina ne pravi bilo kakvu štetu ili problem Srbiji, tako da je otvoreno pitanje – zašto Srbija nakon svega što je učinila i dalje ima potrebu da pravi problem Bosni i Hercegovini? To svakako nije u redu.

Piše: dr Slaven Kovačević