Osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini – postoje li uopće?

U ovome tekstu, nastojaću da vam ukratko približim osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na različite, važeće, propise koji ovaj segment uređuju. Nije to uopće teška, niti složena priča, pa ću se radi svih vas držati tih domaćih, ali i onih međunarodnih propisa koji govore o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,  te sve to promatrati kroz dosadašnju ulogu različitih vlasti ili političkih elita. Ideja koja me vodi za pisanje ovoga teksta je da sve vas potaknem na razmišljanje o ljudskim pravima i kako se prema tome odnosi ono što zovemo vlast ili ono što zovemo opozicija. Posebno ćemo prikazati odnos međunarodnih propisa sa ovim propisima što se u Bosni i Hercegovini primjenjuju, sa istovjetnim ciljem, da vlastitom percepcijom izgradite stav da li u zemlji ima ili nema zaštite ljudskih prava.

Šta o ljudskim pravima kaže Dejtonski mirovni sporazum?

Da bismo bili do kraja konzistentni, ovaj dio teksta započnimo onim što je Ustavni sud BiH, utvrdio u svojoj odluci 5/98-III u kojoj se kaže: »Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.« To vam ukratko znači, kako je Opći okvirni mirovni sporazum iz Dejtona na snazi u Bosni i Hercegovini, kao međunarodni ugovor koji se u skladu sa Bečkom konvencijom o ugovornom pravu mora primjenjivati u cjelosti. Odnosno, samo oni njegovi dijelovi koji nisu potpisani na prevaru ili pod prisilom, o čemu ćemo nešto kasnije, ali za sada ćemo govoriti o tome kako je Dejtonski mirovni sporazum, da ga tako kolokvijalno nazovemo, uredio oblast zaštite ljudskih prava. To je uređeno Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jeste li ikada čuli bilo koga iz bosanskohercegovačke politike da je spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli OHR da je nekada spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli nekog iz međunarodne zajednice da je spomenuo Aneks 6? Kad sve zajedno saberete, odgovor je samo jedan – niste. Postavlja se pitanje zašto niste?

Dakle, taj Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma govori isključivo o zaštiti ljudskih prava i to u svome članu I, na način da se mora obezbjediti najviši nivo zaštite ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim aktima, posebno u skladu sa Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svi međunarodni akti koji trebaju poslužiti za zaštitu ljudskih prava nabrojani su u dodatku Aneksa 6. i ima ih 16. To vam ukratko znači da su međunarodni propisi kojim se utvrđuje način zaštite ljudskih prava uređeni Dejtonskim mirovnim sporazumom i na to su se obavezale sve njegove potpisnice, što znači da sve one zajedno imaju podjednaku odgovornost na poštivanje ljudskih prava u BiH, utvrđenih međunarodnim aktima, pa je već postalo veoma smiješno kada, na primjer, Ivica Dačić ministar vanjskih poslova Srbije govori da će poštovati sve što se dogovore tri naroda i dva entiteta (a Distrikt Brčko!? ili Ostali ili građani BiH), što je preuzeo od šefa države Aleksandra Vučića, koji to kao mantru ponavlja do besvijesti, pa onda još i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović hoće nešto u Bosni i Hercegovini što nije dijelom tih istih međunarodnih propisa, te dodajmo tu još i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je karijeru izgradio na europskim integracijama, da isto tako traži nešto što nije dijelom međunarodnih propisa koji se tiču zaštite ljudskih prava. A da bude stvar još interesantnija, obje zemlje, Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da su se obvezale da poštuju sve njegove odredbe, uključujući Aneks 6. Meni je jako žao ako spomenuta gospoda i gospođe, nikad u životu nisu pročitala Dejtonski mirovni sporazum, jer bi se iz njihovih izjava dalo zaključiti da očito nisu, ali je stvar veoma jednostavna – to je važeći međunarodni ugovor i on se mora poštovati, džaba sva ostala priča.

Naravno, reći ću vam nešto i dijelovima Dejtona koji su sporni, ali to Aneks 6. svakako nije. Zaštita ljudskih prava temeljena je na zaštiti prava pojedinca, na individualnom nivou, tako da ona nigdje i ni na koji način ne govori o tome da prava kolektiviteta nadmašuju ili imaju prednost u odnosu na individualna prava svakog građanina. Sve to zajedno znači da ovi domaći političari, bili oni vlast ili opozicija, krše Dejtonski mirovni sporazum, u čemu ih neznanje niti najmanje ne opravdava, pa onda k tome još i kršenje i od strane Hrvatske i Srbije, na isti način. Svi zajedno zanemaruju, zaobilaze ili krše Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dakle, Aneks 6. kaže da se u Bosni i Hercegovini mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa 16. međunarodnih akata koji ovu oblast uređuju i koji imaju direktnu primjenu u zemlji. Nadležnost za takvo nešto data je Komisiji za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena Bosne i Hercegovine. Vjerovatno ste čuli za oba ova tijela, ali nekako nam je najbliži Ured ombudsmena Bosne i Hercegovine, kojem je posao da se bavi slučajevima narušavanja ljudskih prava, da obavlja istrage u tome i da mu se ne može zabraniti pristup svim dokumentima, makar oni bili i tajni. Ni Dom ni Ured ombudsmena nema izvršnu funkciju niti može izricati sankcije, ali on imaju dva jako važna zadatka da vrše nadzor nad zaštitom ljudskih prava i da o tome obavještaju nadležne organe vlasti i sudske organe. Kako je Komisija za ljudska prava u međuvremenu transformirana, a Ured ombudsmena BiH je posebnim zakonom uređen kao institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine, ovo je tijelo postalo jako važno u provjeri stepena zaštite ljudskih prava u zemlji. Odnosno, njegov je zadatak da se bavi predmetima o mogućim kršenjima ljudskih prava i kada se predmet okonča, dostavljaju nadležnom organu vlasti akt o tome kako treba da postupi, kao i nadležnim sudskim organima kada se organi vlasti ogluše. Naizgled sve lijepo zvuči, samo što ima još jedan dodatak, a tiče se toga da se izvještaj o povredi ljudskih prava dostavlja i OHR-u, kao konačnom tumaču civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u šta Aneks 6. svakako spada.  Sad se javlja osnovno pitanje – kako onda u zemlji uopće mogu postojati kršenja ljudskih prava kada imamo instituciju zaduženu da to štiti, imamo organe vlasti, sudske organe i na kraju OHR? Očito da percepcija svih pobrojanih i potreba zaštite ljudskih prava nije na odgovarajućem nivou, samo što je problem složeniji. Iako možda grubo zvuči, kada Bosna i Hercegovina postane kandidat za Europsku uniju, onda će se stepen kršenja ljudskih prava promatrati statistički, pa ako statistika kaže da je toga mnogo, ova će zemlja imati ozbiljan problem u svojim koracima ka članstvu u Europskoj uniji.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?

Uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku sa razno raznim tumačima Ustava BiH, ali ono što je nepobitna činjenica, odnosi se na to da je u tom temeljnom aktu Bosne i Hercegovine rečeno u preambuli, da u onoj istoj preambuli iz koje pojedine političke elite koriste pola rečenice iz jedne alineje da bi ukazale na važnost kolektivnih prava, što je apsolutno netačno, odnosno u toj cjelokupnoj preambuli se kaže da je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sada jeste, utemeljena na principima ljudskog dostojanstva, slobode jednakosti, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i na kraju u skladu sa međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava. Tako piše u toj preambuli Ustava BiH. Onda ojačano još više, piše u poglavlju II, kako se ljudska prava trebaju zaštiti i to veoma precizno u članu II/2, gdje je utvrđeno da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednosti u odnosu sve druge zakone, a ja sam slobodan reći i odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (taj termin »all other law« u prevedenom značenju iz oblasti anglo-saksonskog prava jednostavno znači u odnosu na bilo koji drugi propis u šta se uključuje Ustav BiH). Pa onda, pored toga, imate dva aneksa na Ustav BiH, da, jasno govorim, dva aneksa na Ustav BiH, koja nisam do sada čuo da je neko iz političkog života pominjao. U tom aneksu I, na Ustav BiH, što je zapravo sastavnim dijelom ustava, pobrojane su i druge međunarodne konvencije koje se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, njih 15, plus Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz poglavlja II Ustava BiH. Šta je onda problem? Jednim dijelom političke elite, koje svoj posao rade dozirano, jer ne poštuju niti Ustav BiH u dijelu koji se tiče zaštite ljudskih prava, a drugim dijelom jer Ustavni sud BiH, koji nije tumač nego zaštitnik Ustava BiH, koristi po pola nekog člana ili rečenice, kako bi se dodvoravali političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije. Jasno je kako Ustav BiH u jednom dijelu (poglavlju II) govori o zaštiti ljudskih prava, a u drugom dijelu (recimo u poglavlju V) nešto sasvim drugo. Pitanje zašto se onda Ustavni sud BiH, opredjeljuje samo za poglavlje V, a zažmiri na postojanje poglavlja II u istom Ustavu BiH ima svoj jasan odgovor – dodvoravanje (opet) političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije, gdje se vidno previdi postojanje onog dijela Ustava BiH koji se bavi pitanjem zaštite ljudskih prava. Zašto mislim da se ustavne sudije nekom dodvoravaju? Zato jer tamo ima ustavnih sudija koje su do svoga imenovanja, imale članske kartice političkih stranaka, pa onda te iste stranke napuštale nakon imenovanja za ustavnog suca. E sad, ako neko želi reći, kako se radi o neutralnim i depolitiziranim sucima, onda ja moram postaviti jednostavno pitanje – zašto je u pitanju Izbornog zakona BiH prihvaćena apelacija samo Bože Ljubića, a sve druge su bile odbijene ili odbačene kao nedopuštene? Odgovor na ovo pitanje, sve jasno govori. Ustav BiH nije sastavljen samo od onih dijelova koji odgovaraju političkim elitama, već ima i one dijelove koji se tiču zaštite ljudskih prava, gdje je sasvim jasno da je članovima II//2, II/2 i X/2 utvrđeno da ne može doći do donošenja zakona kojim se krše ljudska prava i temeljne slobode, niti se Ustav BiH može izmijeniti na takav način da se zanemare ljudska prava i temeljne slobode. To Ustavni sud BiH, prečesto zaboravi.

Šta o ljudskim pravima kažu europske institucije?

Prva je impresija da imamo 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku protiv Bosne i Hercegovine radi kršenja ljudskih prava, sve one su dobivene u korist pomenutih apelanata. Zašto je ovo važno? Zato što Europski sud za ljudska prava iz Strazbura postoji na osnovu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa kako je ta konvencija dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je nepoštivanje tih presuda ništa drugo nego kršenje Dejtona, kako od strane domaćih političkih elita, tako i od strane Ustavnog suda BiH, koji prečesto zaboravlja na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da ta europska konvencija ima prednost u odnosu na sve domaće propise, a to onda znači i kako presude Europskog suda za ljudska prava imaju prednost u odnosu na sve domaće propise. Da pojednostavimo. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se nalazi i u Aneksu 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao obavezujuća, što znači da je njenim zaobilaženjem, kršenjem ili nepoštivanjem presuda Europskog suda za ljudska prava došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako, došlo je i do povrede Ustava BiH, odnosno njegovog člana II/2, jer su presude Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su one zato i ustavom utvrđene kao obavezujuće.

Da sad malo ovo dignemo na još viši nivo? Međunarodno pravo kaže, nedvosmisleno, da su međunarodni sporazumi ili dijelovi međunarodnih sporazuma koji su potpisani pod prislilom ili na prevaru, zapravo ništavni. Tačan latinski izraz je: vi, clam , praecartio. To bi značilo, da ako nešto potpišete na međunarodnom planu, u najboljoj želji, sa najboljom voljom, ali pod prisilom, da taj dio sporazuma nema pravnu snagu. Da bi to imalo svoju pravnu potvrdu, trebalo bi da tako nešto kaže neki od nadležnih sudova. Pa ćemo ovdje navesti ono što je presudio Europski sud za ljudska prava iz Strazbura u predmetu »Zornić«

„Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje.“

Dakle, Europski sud za ljudska prava, nedvosmisleno utvrđuje da su sporne odredbe donesene, kako bi se došlo do krhkog primirja  zaustavio brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem, pa da je priroda takvog sukoba bila da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode, odnosno pod prisilom se na to pristalo. Znači, sporne ustavne odredbe i »konstitutivni narodi« po međunarodnom pravu, ne bi trebali imati pravnu snagu uopće, jer su doneseni pod prisilom. Kako se ovdje taj termin »konstitutivni narodi« koristi sa željom da se dosegnu viša prava od onih garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je nemoguće iz dva razloga: prvi jer nema viših prava od onih koja su utvrđena Konvencijom i drugi, što se tim »višim pravima« krše ljudska prava i temeljne slobode i da stvar bude još gora, u suprotnosti su sa presudama nadležnog europskog suda. Još preciznije. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tretira samo individualna građanska prava, ne bavi se pravima kolektiviteta. To svakako ne znači da svaki građanin nema pravo da iskaže pripadnost nekom od kolektivnih identiteta, jer to svakako spada u ljudska prava, ali prava tih kolektivnih identiteta ne mogu i ne smiju nadilaziti osnovna ljudska prava. Zato često kažem, kako taj sporni termin »konstitutivni narodi« jeste preuzet iz totalitarnih režima, u ovome konkretnom slučaju iz ustava nekadašnjeg SSSR-a iz 1924. i 1936. godine, kojim je utvrđeno da su prava konstitutivnih naroda iznad građanskih prava i da se svaki pojedinac mora povinovati pravima konstitutivnih naroda (razmislite o analogiji sa sadašnjim sistemom). Zašto kažem da je to proizvod totalitarnih režima? Jednostavno, jer se radilo o jednopartijskim sistemima bez bilo kojeg oblika demokracije i zato što je to u suprotnosti sa sadašnjim europskim demokratskim principima, odnosno u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ima tu otpora kod domaćih aktera, što političkih, što intelektualnih, kojim želim poručiti nešto jako jednostavno – da nisu imali u prethodnom sistemu priliku dolaziti u dodir sa literaturom koja tretira totalitarne režime, kao što je režim iz SSSR-a, pa zbog toga nemaju dovoljna znanja o spornom terminu »konstitutivni narodi« što nije niti AVNOJ, niti ZAVNOBIH, niti bilo šta što bi imalo dodir sa osnovnim postulatima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Meni je sasvim jasno da u prethodnom sistemu nije bilo moguće doći do takve literature, posebno one koja kritički razmatra totalitarne sisteme, a među njima i one iz nekadašnjeg SSSR-a, tako da vraćanje na »konstitutivne narode« da bi neko imao veći stepen kolektivnih prava, u odnosu na ono što propisuje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se bavi isključivo zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou je korak unazad u odnosu na euro-atlantske integracije. U svakom slučaju, sporni »konstitutivni narodi« su sredstvo za sistemsku diskriminaciju jer si time krše ljudska prava i temeljne slobode, nisu dijelom europskih propisa za zaštitu ljudskih prava i trebaće ih se već nekad napustiti.

Šta je zaključak?

U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog stepena zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iako je to uređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i dijelom Ustava BiH. Razlog tome možemo pronaći u tome da domaće političke elite nisu spremne da uđu u širi prostor zaštite ljudskih prava, onako kako to uređuju međunarodne konvencije, jer bi to za njih značilo manje političke moći. Ovaj sadašnji sistem, nekako naizgled liči na feudalno stanje (ovaj sam termin iskoristio prije više od godinu dana) gdje postoji jedan feudalni vlastelin ili veleposjednik (recimo predsjednik političke stranke) kojem je naizgled lakše vladati cijelom etničkom grupom odjednom i sa jednog mjesta, nego sa oko 4 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine u okviru temeljnih demokratskih principa. Što bismo drugo mogli očekivati od predsjednika političkih stranaka koji su postajali predsjednici svojih stranaka bez glasanja, aklamacijom, kao jedini kandidati za tu poziciju, u čemu nema niti truna temeljnih demokratskih principa. Njima su principi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda strani pojmovi, toliko strani da se oni od njih plaše, jer kako bi oni bili predsjednici političkih stranaka kada bi se svako mogao kandidirati za tu poziciju, gdje bi bio izabran onaj koji u okviru temeljnih demokratskih principa, dobije najviše glasova. Oni su spremni pogaziti sva ljudska prava i temeljne slobode, samo da bi postali predsjednici političkih stranaka, a onda isti princip prenijeli i na političku scenu gdje se biraju predstavnici građana ili onih koji glasaju na izborima, a ne predstavnici kolektiviteta. To je za njih previše strašljiva mogućnost, koja ih dovodi do takvoga stanja da su spremni ovu zemlju zakočiti u euro-atlantskim integracijama, jer bi to za njih značilo da više ne mogu dirati etnička osjećanja svoga biračkog tijela, kojem kontinuirano uzimaju osnovna ljudska prava, zarad njihove predsjedničke, političke moći koju temelje na izazivanju straha kod svoga glasačkog tijela. To je sva suština gaženja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u šta svakako spada i sloboda da se svako može kandidirati za bilo šta i glasati za bilo koga na izborima. Sa jedne strane imamo feudalno stanje veleposjednika, a sa druge moderne demokratske principe, recimo one iz europske pravne stečevine, u što svakako spada i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Šta je vaš građanski, individualni izbor - feudalizam ili demokratsko okruženje, to je pravo pitanje?

Piše: dr Slaven Kovačević

Ne može se u NATO sa »konstitutivnim narodima« - govori se o »Daytonu 2«

Iako naslov možda zvuči snažno, zapravo je cjelokupna priča veoma jednostavna, pa ću vam je u nastavku priče oko NATO-a, pojasniti u par rečenica. Dakle, program MAP ili aktivacija MAP-a ima svojih pet kriterija, gdje je naša javnost u najvećoj mjeri bila izložena informacijama da je jedini uvjet, ništa drugo do upis vojne imovine kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, kako bi se time aktivirao MAP (Membership Action Plan – Akcioni plan za članstvo) za pristup NATO-u. To je svakako tačno, samo ono što je najčešće bilo izostavljeno od javnosti tiče se toga da MAP ima svojih 5 (pet) uvjeta, gdje je peti uvjet taj da se zahtijeva kompatibilnost domaćeg zakonodavstva sa NATO-om, što nam svakako fali.

To vam ukratko znači, da ne može Bosna i Hercegovina ući u NATO sa »tri glasa« u ime države, jer ovaj savez očekuje jednog predstavnika ili jedan glas iz svake zemlje članice. Kako je NATO organizacija koja svoje odluke donosi konsenzusom ili da bi neka odluka postala važeća onda ona mora biti jednoglasno izglasana na samitu NATO-a, pa sad zamislite kako bi to izgledalo da sve zemlje dođu sa po jednim predstavnikom, a naša Bosna i Hercegovina sa svoja tri »konstitutivna« predstavnika. Malo bi izgledalo neozbiljno. Ali stavimo neozbiljnost po strani, zamislite da NATO odlučuje o nekoj planetarno važnoj stvari, pa se ova naša trojica ne dogovore (ili kako se to moderno kaže, ne usaglase), pa onda ne glasaju »ZA« i tako propadne neka važna NATO-ova aktivnost.  Tako nešto jednostavno ne može.

Zato se pridružujem ovoj ekskluzivnoj vijesti televizije TV1 da Sjedinjene Američke Države razmišljaju o organiziranju »Daytona 2« kako bi se ovaj nakaradni društveno-politički sistem promijenio u ono što je demokratski princip modernog zapada, a u njemu nema mjesta za etničke politike oličene u tom famoznom terminu »konstitutivni narodi« koji je izvor tenzija, podjela i problema u ovoj zemlji.

Ovim se postiže već treća inicijativa iz zapadnih zemalja i međunarodnih organizacija, koje su vidjele da etničke politike ovdje proizvode kontinuiran problem, koje onda neke istočne zemlje, kao što je to, recimo, Rusija koriste za intenziviranje tih problema, kako bi ostvarile svoje vanjsko-političke i geopolitičke interese.

Naravno, ima i ovdje različitih zagovornika etničkih politika, kako kod nacionalnih stranaka, tako i kod dijela drugih političkih opcija, pa čak i kod nevladinog sektora, gdje jedan, neki dan reče jednu prestrašnu glupost – da su »konstitutivni narodi« isto što i AVNOJ. Prosto nevjerojatno. Očito da takvi još uvijek žive u težnji ka totalitarnim i nedemokratskim sistemima, tako da je njihovo mjesto u dalekoj historiji. Bosna i Hercegovina, ako želi biti dijelom euro-atlantskih integracija, mora neizostavno prekinuti sa etničkim politikama i njihovim proizvodom »konstitutivni narodi« što je izraz totalitarnih i nedemokratskih sistema, što je svjetlosnim godinama udaljeno od osnovnih demokratskih principa i standarda.

Zato raduje novi angažman Sjedinjenih Američkih Država, koje svojim autoritetom, uz neke europske zemlje, mogu izdejstvovati promjenu društveno-političkog sistema u Bosni i Hercegovini, ali ovoga puta prema zapadnim demokratskim mjerilima. Sve ostalo je iluzija. Šta smo danas govorili za televiziju TV1, možete pogledati na video linku ispod.

 
 Piše: dr Slaven Kovačević

Termin 'konstitutivni' izveden iz totalitarnih režima

Pojam 'konstitutivni', u Bosni i Hercegovini se političkim manipulacijama pogrešno ustalio u javni prostor na način da elite prikazuju kako su prava naroda iznad prava građana.

Termin 'konstitutivni' se izvlači, po mišljenju tih političkih elita, iz Ustava Bosne i Hercegovine, ali, pogleda li se službena varijanta Ustava objavljena na engleskom jeziku na stranici Ureda visokog predstavnika (OHR), vidi se termin 'konstituentni', a u pravnom smislu, on je različit od pojma 'konstitutivni'.

Termin 'konstitutivni', za koji neki misle da je zastupljen u Ustavu Bosne i Hercegovine, vuče korijen iz sovjetskih ustavnih rješenja iz vremena dok je Sovjetski Savez postojao kao država. Poređenjem načina na koji je taj pojam vidio Sovjetski Savez u svom ustavnom rješenju s onim kako ga tumače domaće političke elite, moguće je uvidjeti određene sličnosti.

Kod Sovjeta je stajalo da su prava pojedinaca bila ograničena u korist prava konstitutivnih naroda, a raspadom Sovjetskog Saveza, ocijenjeno je da je to bio totalitarni režim koji je koristio socijalističke ili komunističke ideje za ostvarivanje određenih političkih ciljeva.

Dakle, ako je termin 'konstitutivni' izveden iz totalitarnih režima, s pravom se moramo zapitati da li i oni koji se zalažu za 'jednakopravnost konstitutivnih naroda' također žele ovdje plasirati totalitarne ideje.

Ured visokog predstavnika, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Dejtona, kazao je 2. novembra 2017. da taj  sporazum, koji ima četiri stranice, jeste preveden na bosanski, srpki i hrvatski jezik, ali i da nijedan od 11 aneksa, među kojima i aneks četiri Ustava BiH, nikada nisu prevedeni, tako da je službena verzija svih aneksa i službena verzija Ustava BiH samo ona na engleskom jeziku.

Kad otvorite Ustav BiH (na stranici OHR-a, dakle službenu varijantu na engleskom jeziku), tamo se koristi termin konstituentni u alineji 10 Preambule na koju se svi pozivaju kako bi utvrdili neku potrebu za višim stepenom prava za, kako oni kažu, konstitutivne narode, u odnosu na individualna prava svih građana. Ali termin 'konstituentni' nije sinonim terminu 'konstitutivni'. U pravnom smislu, to su dva različita pojma. U pravnoj praksi čak nećete naći termin 'konstitutivni', ali hoćete 'konstituentni' čije je značenje 'sastojak, dio cjeline'.

I kada pročitate tu alineju Ustava BiH, ona kaže da „Bošnjaci, Hrvati, Srbi kao konstituentni narodi, zajedno s ostalima i građani BiH, ovim utvrđuju Ustav BiH". Zapravo, Bosna i Hercegovina ima pet ustavotvornih elemenata - Bošnjake, Hrvate, Srbe, ostale i građane te su oni spomenuti u jednoj rečenici, pa se, dakle, ne može samo pola alineje koristiti za ostvarenje nekih viših prava, a druga polovina ne.

S druge strane, odnos s evropskom pravnom stečevinom je vrlo jednostavan jer u pregovaračkom poglavlju 23. stoji da sve zemlje kandidati moraju osigurati sva osnovna građanska ljudska prava na individualnom nivou.

Piše: dr Slaven Kovačević

Konstitutivni narodi - izmišljen i ustavno nepostojeći termin

Šta reći o ustavnom uređenju ove zemlje, kada se već 22 godine uporno pogrešno interpretiraju odredbe Ustava BiH? No, ako pođemo otpočetka i konstatiramo da je OHR, novembra prošle godine u svome saopštenju za televiziju N1 jasno kazao da su svi aneksi Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona ostali neprevedeni, u što spada i Ustav BiH, kao Aneks 4, te da je jedina službena verzija ona na engleskom jeziku. OHR je tom prilikom rekao:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Dakle, Ustav BiH ima svoju službenu verziju isključivo na engleskom jeziku jer ne postoji službeni prijevod. Ako pogledamo čuvenu alineju 10 Preambule Ustava BiH, u kojoj se navodno pominje taj termin »konstitutivni« vidjećemo sljedeće:

Vidljivo je kako službena verzija Ustava BiH, na engleskom jeziku, sa internet stranice OHR-a ne sadrži termin »konstitutivni« (eng. constitutive) već termin »konstituENtni« (eng. constituent) što ima potpuno različito jezičko, a posebno pravno značenje. Riječ »constituent« je latinskog porijekla i znači: sastojak ili dio cjeline. Sad se postavlja veoma jasno pitanje: kako to da političke elite 22 godine koriste pogrešan termin »konstitutivni« i čak ga u svojoj upotrebi nadograđuju sa idejom »jednakopravnosti konstitutivnih naroda« koja zapravo u civiliziranom svijetu ne postoji? Odgovor je više-manje jednostavan, zato što smo u upotrebi mogli naći više neslužbenih prijevoda Ustava BiH, koji su vidno prevedeni na način da budu u službi onih političkih elita koji iz termina »konstitutivni« nastoje izvući neku političku korist. To je jako pogrešno. Službena verzija Ustava BiH, ona na englesko jeziku sadrži termin »konstituENtni narodi« što bi u pravnom smislu značilo da su oni dijelom cjeline 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Ostali i građani BiH. Još preciznije, svih pet ustavotvornih elemenata moraju imati jednaka prava i tome se krije ideja pomirbe ili balansiranja između etničkog i građanskog koncepta, a ne pogrešna interpretacija u kojoj se kroz nepostojeći termin »konstitutivni« nastoje obezbijediti veća prava za dio ustovotvornih elemenata iz pola alineje 10 Preambule Ustava BiH. To naprosto nije tačno, jer je službena verzija Ustava BiH, ona na englesko jeziku, veoma precizna u tom dijelu i radi se isključivo o 5 (pet) ustavotvornih elemenata sa jednakim pravima u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Da stvar bude još interesantnija, da ne kažem gora, kada odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH i tamo ćete naći neki slobodan prijevod Ustava BiH (vjerovatno neko dijete prevelo u kućnoj radinosti)  i da sad bude još interesantnije, kada vidite koje odredbe Ustavni sud BiH u svojim odlukama citira, recimo član I/2 Ustava BiH u odluci »Božo Ljubić« onda vidite da oni baš koriste tu neslužbenu verziju Ustava BiH, što je jako loše. Ako u službenoj verziji Ustava BiH, onoj na engleskom jeziku taj član I/2 glasi:

Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections. (prev. Bosna i Hercegovina biće demokratska zemlja koja će funkcionirati u skladu sa vladavinom prava i sa slobodnim i demokratskim izborima)

onda postaje nejasno zašto se Ustavni sud BiH koristi sljedećim prijevodom istog člana:

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom!!!???? i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Gdje nestade termin »vladavina prava« koji nam dolazi iz anglosaksonskog prava, odnosno terminologije kojom je pisan cjelokupan Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, pa samim tim i Aneks 4, tačnije Ustav Bosne i Hercegovine. Razlika u pomenutim terminima »vladavina prava« i »u skladu sa zakonom« (kojim zakonom dragi prevodioci u toj riječi jednine, jer zakona ima bar par stotina) onda stvar postaje još zanimljivija. Da ne kažemo kako je Ustavni sud BiH u dijelu troje sudija stranaca, konstituiran u suprotnosti sa članom VI Ustava BiH, koji kaže da se ne mogu imenovati sudije iz susjednih zemalja. Čudno, zar ne?

Kad sve pogledate zbirno, da se termin »konstituENtni« pretvorio, vrlo izvjesno namjerno u »konstituivni« iako su to dva različita pojma, da imaju različita pravna značenja, pa još neko od toga želi napraviti pravni status sa većim stepenom prava za 3 (tri) od 5 (pet) konstituentnih elemenata, onda se zalazi duboko u prostor diskriminacije, kroz pogrešnu interpretaciju Ustava BiH. Kad tome dodate i činjenicu da Ustavni sud BiH, koristi neslužbenu , neku slobodno prevedenu verziju Ustava BiH u odlučivanju po apelaciji Bože Ljubića, evo ovdje isječak iz te odluke

onda vam se otvara vidan prostor za pravnu nesigurnost. Dakle, Ustavni sud BiH kaže da iz ideje da je članom I/2 Ustava BiH utvrđeno »Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom!!! i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora« iz kojeg po njima u stavu 46 odluke »Božo Ljubić« slijedi!? načelo vladavine prava. Nevjerovatno. Kako je tako nešto moguće, kada u engleskoj službenoj verziji Ustava BiH u članu I/2 postoji termin »rule of law« koji se ne može drugačije prevesti neko kao »vladavina prava« što u utvrđivanju činjeničnog stanja ima potpuno drugačije značenje od »funkcioniše u skladu sa zakonom.« Da li nas time Ustavni sud BiH dovodi u stanje pravne nesigurnosti? Zaključite sami, cijenjeni čitatelji.

Ostaje određeno razočarenje, što niti jedan politička opcija, bila ona lijeva, centar ili desna, bila ona etnički ili građanski temeljena, nije niti razmislila da podnese istom tom Ustavnom sudu BiH apelaciju za utvrđivanje ustavne jednakopravnosti ona 2 (dva) zaboravljena ili namjerno preskočena elementa iz alineje 10 Preambule Ustava BiH: Ostali i građani Bosne i Hercegovine, te da se na istim osnovama kada je utvrđeno odlukom Ustavnog suda BiH data ravnopravnost ili jedankopravnost Bošnjacima i Hrvatima u entitetu RS ili Srbima u entitetu BiH (kako neko slučajno ili namjerno preskoči Distrikt Brčko koji je pod ekskluzivnim suverenitetom BiH), istovjetno utvrdi jednakopravnost Ostalih i građana BiH na cijeloj teritoriji BiH. Time verbalni borci za građanski koncept BiH padoše na ispitu.

Na kraju, podsjetimo se još jednom dijela iz presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga u predmetu »Zornić« koji kaže:

43. U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.).

Dakle, termin »konstitutivni narodi« donesen je mimo dobre volje, nametnuto ili pod prisilom, što koristeći osnove međunarodnog prava možemo sagledati kao pravno nevažeće. Zato vrlo precizno, Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga nalaže vlastima Bosne i Hercegovine sljedeće: »Međutim sada, više od osamnaest godina (presuda je donesena 2014. godine, op. a) nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.«

Ako se još samo podsjetimo da se europska pravna stečevina sastoji od sveukupne europske legislative, akata i presuda nadležnih europskih sudova, onda i laiku postaje jasno da će Bosna i Hercegovina morati izmijeniti sporne ustavne odredbe koje sadrže diskriminaciju i koje su k tome nametnute. Zašto ovo nisu koristile političke snage iz građanskog bloka, ostaje nejasno? Valjda će biti prilike, iz ugla recimo, međunarodne zajednice. Pogrešna interpretacija Ustava BiH od strane političkih elita i korištenje neslužbene verzije Ustava BiH prilikom odlučivanja Ustavnog suda BiH, dovoljan su razlog za reakciju konačnog tumača civilnog dijela Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, što je zapravo OHR.

Piše: dr Slaven Kovačević