Građanski koncept ne briše etnički niti religijski identitet

Iako povremeno možemo pročitati da građanski koncept, pretpostavlja unitarno uređenje, pa to onda navodno znači dominaciju jednog naroda, čime se stvara atmosfera bezvrijednosti drugih etničkih identiteta koji nisu dovoljno brojni da prostom matematikom mogu formirati vlast na nekom od postojećih nivoa vlasti, želim vam reći da to sve zajedno nije tačno i pokušaću da vam to pojasnim kroz različite ilustracije.

Građansko uređenje, kako sam ranije pisao, kao teorijski pojam ili provedbeni oblik vlasti jednostavno ne postoji. Zato koristim termin "građanski koncept" koji zapravo znači ono što današnja moderna demokracija zapadnog tipa podrazumijeva, a to je jednakopravnost ili sveobuhvatna jednakost svakog građanina, državljanina pojedine zemlje, koju mora garantirati država. Tako nešto možemo sagledati kroz pojam vladavina prava (eng. Rule Of Law) kojeg ne možete pronaći u članu I/2, tih neslužbenih prijevoda Ustava BiH, koje Ustavni sud BiH koristi za svoje odlučivanje!? i posjeduje na svojoj internet stranici: http://www.ccbh.ba/ i to tako što otvorite Ustav BiH i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike (otvorite i potražite termin vladavina prava u članu I/2). Kako je OHR to rekao u svome saopćenju, koje možete pročitati ovdje: http://ba.n1info.com/a224397/Vijesti/Vijesti/OHR-Postoji-samo-jedan-Dejtonski-sporazum.html jedina službena verzija Ustava BiH je ona na engleskom jeziku, jer svih 11 aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Dejtona, nikad nisu službeno prevedeni, onda ćete jedino u toj engleskoj službenoj verziji u tom članu I/2 Ustava BiH, naći termin Rule Of Law, što je vladavina prava, a koji kao termin u domaćim neslužbenim verzijama Ustava BiH nije prisutan. Zašto je to tako, zaključite sami.

Ono što jeste važno, recimo u par rečenica. Vladavina prava vuče svoje korijene iz anglo-sanksonskog prava, u kojem se kaže da svi moramo biti jednaki pred zakonom, na individualnom nivou i bez izuzetaka. Oni koji tako nešto neće, vidno su zainteresirani da budu jednakiji ili bolje rečeno, zaštićeniji pred zakonom od drugih, krijući se iza za Europu nepoznate sintagme - kolektivnih prava. Onaj ko želi takvu vrstu kolektivnih prava, treba znati da nakon presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, ulazi u jako opasan prostor kolektivne odgovornosti, što bi bilo jako nesmotreno i nimalo mudro. Ne možete imati bilo kakva prava, ako ne prihvatite i obaveze ili odgovornosti. Najbliži termin vladavini prava, po kontinentalnom pravu, koje se koristi ovdje jeste - pravna država - a onda to znači da ona mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti na individualnom nivou, svim svojim građanima. To vam je standard u svim zemljama Europske unije, pa ga stoga nazivam europskim standardom.

Dodatno, taj izraz kako bi građanski koncept doveo do dominacije jednog naroda, matematskim putem je jako upitan. Ako pogledate činjenicu, na primjer, da Zastupnički dom Parlamenta FBiH broji 98 zastupnika, pa pogledate na internet stranici etnički sastav ovoga donjeg doma, onda se može na bazi imena i prezimena zaključiti da u njemu, 70% čine građani iz reda jedne iste etničke skupine - Bošnjaka. Naravno, ograđujem se od toga da određujem bilo čiju etničku pripadnost, pa zato kažem da se na bazi imena i prezimena može zaključiti brojnost jedne etničke skupine, koje svakako već sada ima preko 50% ili bez te etničke skupine, odnosno bez Bošnjaka, ne možete donijeti niti jedan zakon, pa to danas protivnicima građanskog koncepte nimalo ne smeta, iako im je to, zapravo, osnovni argument. To protivnici građanskog koncepta nikad nisu niti spomenuli. Njihov je motiv, da u Domu naroda FBiH, koji broji 58 zastupnika (17B+17H+17S+7O), ovladaju sa 2/3 jednog od klubova naroda, što je 12 zastupnika, kako bi kroz potezanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa za sve i svašta, a posebno za formiranje federalne vlade i državne vlade, bili nezamjenjiv pregovarač u svim narednim pregovorima u formiranju vlasti, iako iza njih ne stoji dovoljan demokratski potencijal ostvaren glasovima na izborima. Kako Zastupnički dom PFBiH sve zakone i odluke donosi sa 50 ruku, a Dom naroda FBiH sa 30, onda se postavlja pitanje kako u demokratskom svijetu 50 može biti iste snage kao i 30, s tim da njih 12 može zakočiti sve, odnosno donošenje bilo kojeg zakona ili čak formiranje vlasti. Potpuno je istovjetna stvar u Parlamentu BiH sa stanovišta brojnosti etničkih skupina, gdje i tamo jedna od njih ima prisustvo preko 50%, tako da su i odnosni većina potrebnih za donošenje zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH i Domu naroda BiH, gdje opet manjina iz Doma naroda ima snagu da kontrolira donošenje svih zakona, kao i svako formiranje vlasti. To je sva suština iza koje stoje protivnici građanskog koncepta, gdje njih intresira samo Dom naroda kao alat za političke ucjene i pritiske pri formiranju vlasti.

Ono što je posebno važno, u okviru zaštite osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda, stoji i pravo svakog pojedinca na etnički i religijski identitet, pa vas molim da ne nasjedate na te lažne komentare da bi građanski koncept brisao etničke i religijske identitete, jer to naprosto nije tačno. Ne vjerujte u takve komentare, jer oni odudaraju od europskih principa i standarda, koji su svi redom oslonjeni na građanski koncept, kojim se ne briše niti se može brisati jedno od temeljnih ljudskih prava ili pravo na vlastit etnički i religijski identitet.

Kad bi ovo bila normalna zemlja, građanskog karaktera, oslobođena etničkih politika koje unose nemir i donose sistemsku diskriminaciju, bila bi kilometrima bliže Europskoj uniji. Zato se, beskrajno radujem EU kandidatskom statusu naše zemlje, gdje će u okviru EU pregovaračkog poglavlja 23 - vladavina prava, demokracija, zaštita osnovnih ljudskih prava i zaštita prava manjina - Bosna i Hercegovina morati izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem koji ne zadovoljava niti jedan od segmenata iz poglavlja 23 (posebno jer sadrži elemente sistemske diskriminacije). Ono što me posebno raduje, da se poglavlja 23. i 24. ne rješavaju pregovorima, već akcionim planom (dobiješ zadatak i rok da ga ispuniš), tako da svako lobiranje za etničke politike koje koje se čini po Briselu od strane, za europske integracije, nedoraslih političkih pulena biće apsolutno besmisleno. Za neke su europske integracije strani pojam, a za nekog stil življenja.


Piše: dr Slaven Kovačević

Ustavni sud BiH između zaštite osnovnih ljudskih prava i etničkih politika: Slučaj Pudarić

Moje je mišljenje da današnje odbacivanje apelacije Svetozara Pudarića od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja poništenje jedne od važnih funkcija svih ustavnih sudova u normalnim zemljama, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava. Umjesto da zaštiti osnovna ljudska prava jednog građanina kojem je oduzeto jedno od prava, Ustavni sud BiH se opredijelio da bude na strani etničkih politika, što stvara osjećaj njegove duboke ispolitiziranosti, od strane političkih elita koje u svome temelju imaju etničke politike. To je jako pogrešno. Zašto tako mislim, pojasniću vam u nastavku teksta.

Šta je nadležnost Ustavnog suda BiH?

Nadležnost Ustavnog suda BiH utvrđena je poglavljem VI Ustava BiH, u kojem se kaže da se sud bavi sporovima između dva entiteta, zatim sporovima između jednog entiteta ili oba entiteta sa državnim institucijama  ili sporovima unutar državnih institucija. Isto tako, Ustavni sud BiH ima nadležnost da utvrđuje ustavnost paralelnih veza između entiteta i susjednih država, posebno sa aspekta zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine (odakle onda nastavni planovi Srbije ovdje, kada je to direktni udar na suverenitet BiH). Još jedna nadležnost je provjeravanje usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH. I sad na kraju, jako važna nadležnost je utvrđivanje da li su odluke nadležnih sudova u skladu sa Ustavom BiH i kako to piše u tački VI/3c Ustava BiH, da provjerava njihovu usklađenost sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u konkretnom „predmetu Pudarić“ krucijalno važan element. To su ustavom utvrđene nadležnosti Ustavnog suda BiH

Šta je htio Svetozar Pudarić?

On je izvjesno svjesno ponudio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kandidirajući se kao etnički Srbin sa prebivalištem u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, znajući da to Centralna izborna komisija BiH ne može prihvatiti. Dakle, veoma svjesno gospodin Pudarić je započeo borbu protiv sistema koji sadrži elemente sistemske diskriminacije tako što se kandidirao za jednu od pozicija vlasti, znajući da će CIK njegovu kandidaturu odbiti. Njegov naredni korak je utvrđen Izbornim zakonom BiH, što je bilo podnošenje apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, koji je u zadatom vremenskom roku takvu žalbu Pudarića odbio. To je sve trebalo poslužiti i poslužilo je Pudariću da stekne legitimitet apelanta ili podnosioca apelacije Ustavnom sudu BiH, gdje je on htio da se pozove na član II/2 Ustava BiH koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednost u odnosu na sve domaće zakone i prava, što uključuje i Ustav BiH. Ovdje bih pomenuo i Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog 1995. godine u Dejtonu, koji govori isključivo o tome da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa važećim međunarodnim konvencijama, a posebno u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pratećih protokola (ovu konvenciju je Bosna i Hercegovina ratificirala). Dakle, Pudarić je htio izložiti javnosti sadašnji sistem temeljen na etničkim politikama i sistemskoj diskriminaciji  započeti borbu protiv njega političkim i pravnim sredstvima. To je bila njegova namjera.

Kako je postupio Ustavni sud BiH

Tako što je apelaciju Svetozara Pudarića odbacio kao nedopuštenu, pozivajući se na to da je o toj stvari već odlučivao u slučaju Pilav, koji je svoj epilog dobio u presudi Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koja je bila u korist gospodina Ilijaza Pilava. Jako interesantno. Ne znam sadržaj apelacije gospodina Pilava prema Ustavnom sudu BiH, ali kako se gospodin Pudarić izvjesno pozivao na član II/2 Ustava BiH, koji govori o tome da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i  temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, jako je čudno da se Ustavni sud BiH opredijelio da ne otvori predmet nego da apelaciju odbije kao nedopuštenu.

Ovdje nastaje problem. Jedna od zadaća svakog ustavnog suda je zaštita osnovnih ljudskih prava, što ovdje Ustavni sud BiH nije učio »braneći se« formalnim razlozima, koje može i malo dijete napisati ako nešto neće da uradi. Ako s jedne strane imate član II/2 Ustava BiH kojim se štite osnovna ljudska prava i temeljne slobode, a sa druge strane član V Ustava BiH, koji sadrži elemente sistemske diskriminacije, govoreći da se u Predsjedništvo BiH biraju dva člana iz bh. entiteta Federacija BiH i to jedan Bošnjak i jedan Hrvat, kao i jedan član iz bh. entiteta Republika Srpska, jedan Srbin. Kada ovo imate na umu, da su dva člana Ustava BiH u suprotnosti jedan sa drugim, jedan govori o zaštiti ljudskih prava, a drugi nudi sistemsku diskriminaciju, onda je jasno da se radi o tome da je Ustav BiH neusklađen i nedovršen dokument. U takvom pravnom ambijentu, Ustavni sud BiH se opredijelio za dio Ustava BiH koji sadrži utvrđene elemente sistemske diskriminacije (to govore četiri predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava iz Strazbura - Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku), te da je zanemario, odnosno odbio koristiti dijelove Ustava BiH koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Kada još vidimo da je apelacija gospodina Pudarića odbijena kao nedopuštena, onda je poruka Ustavnog suda BiH alarmantna, odnosno zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini je nedopuštena. To je već skandalozno.

Kada tome dodamo da je Ustavni sud BiH jedini put prihvatio apelaciju koja se tiče izbornog zakonodavstva u predmetu Božo Ljubić, pa i ovu apelaciju gospođe Borjane Krišto, a da je sve ostale proglasio nedopuštenim, vidi se ta politička prizma u odlučivanju Ustavnog suda BiH i to u korist dijela sadašnjih vladajućih političkih elita. Iz tih razloga, smatram da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Pudarić obojena političkim utjecajem ili političkim motivima očuvanja etničkih politika i sistemske diskriminacije.

Kontstatiram...

Sad je već izvjesno da je Ustavni sud BiH potpao pod političke utjecaje (oslanjajući se čak na nesmjenjivost sudaca, imunitet  i trajanje mandata sudaca do 70 godine), ma koliko se oni od toga verbalno branili, jer praksa njegovog odlučivanja u korist zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u ovim krucijalnim stvarima, poput intervencije na izborno zakonodavstvo, očito je postala moguća samo u skladu sa time ko je apelant (da, tačno, postoje predmeti kada je Ustavni sud BiH odlučivao u korist zaštite ljudskih prava, ali je mene stid da napišem u kojim slučajevima).

Ako je apelant neko iz vladajućih struktura i njihovih satelita, predmet se otvara i Ustavni sud BiH odlučuje, a ako je to građanin BiH bez političke pozadine, takve apelacije se odbacuju. To nam sve jasno govori da ova zemlja ima ozbiljan problem sa vladavinom prava (rule of law), koju je neko izbrisao iz loše i nezvanično prevedenog člana I/2 Ustava BiH. Svjesno brisanje vladavine prava iz domaćeg pravnog sistema ili lapsus  prijevodu, zaključite sami.

Piše: dr Slaven Kovačević

Regionalizacija ili ento-teritorijalizacija Bosne i Hercegovine

Iako je u prethodnom periodu lansirana nova ideja, prijedlog ili strategija HDZ-a, da se Bosna i Hercegovina reorganizira na način da se njena unutarnja struktura promijeni tako što bi ona imala 4 (četiri) administrativne jedinice, nisam primijetio nikakve odjeke u političkoj ili inteletkualnoj javnosti. Predlagač ove ideje nije išao u detalje na šta je konkretno mislio, ali je u javnosti plasirana ideja o tri administrativne jedinice, vrlo izvjesno mono-etničke teritorijalne cjeline plus multi-etnički distrikt Sarajevo. Ne ulazeći u motive ili političke stavove predlagača, volio bih sa vama podijeliti moje impresije, koje se odnose na to da li je tako nešto moguće, gdje ću vam na kraju teksta ponuditi i moju ideju kako bi Bosna i Hercegovina mogla biti racionalno i uspješno reorganizirana.

Šta bi prijedlog o četiri administrativne jedinice mogao značiti

Izvjesno, bez previše razmišljanja radilo bi se o 3 (tri) mono-etničke jedinice sa dodatkom distrikta Sarajevo koji bi bio multi-etnička sredina. Temelj za ovakvo razmišljanje pronalazim u izjavi dr Bože Ljubića, prilikom njegovog gostovanja u jednoj od emisija Hrvatske televizije, gdje je on kazao nešto kao da ne prihvata unitarnu Bosnu i Hercegovinu, ali da bi ova zemlja mogla biti uspješno organizirana sa tri federalne mono-etničke unitarne jedinice. Iz toga vidim jednu važnu političku zamisao. Kad se radi o multi-etničkim sredinama onda dr Ljubić i HDZ neće unitarno uređenje, ali kad se radi o mono-etničkim sredinama, onda tamo unitarno uređenje može. To nije niti najmanje konzistentna zamisao. Iz dva razloga. Prvi je da se unitarno uređenje odnosi na oblik državnog uređenja, a ne na administrativne cjeline u pojedinoj državi, tako da se unitarno uređenje može primjenjivati samo na državu, a ne na njene administrativne cjeline. Tu vam se krije ideja o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine kroz namjeru njene federalizacije po etničkim linijama. Takva ideja ima jedan bitan problem. Bosna i Hercegovina sa svojih 3.5 miliona stanovnika i površinom od oko 51.000 km2 je premala zemlja da bi mogla biti federalizirana, niti ona ima dovoljno budžetskih sredstava da podnese takvo administrativno uređenje. Drugi problem, koji često promakne domaćoj javnosti, posebno onoj intelektualnoj, da nema jasnog pojašnjenja građanima šta je zapravo unitarno uređenje, što stvara prostor za različite političke manipulacije. Često sam o tome govorio, pa bez želje da se ponavljam, kazaću vam da postoje 3 (tri) oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica), pa kada neko napada unitarno uređenje, taj se očito zalaže za preostala dva oblika uređenja – federalno ili konfederalno. To vam potvrđuje taj stav dr Ljubića, da bi se Bosna i Hercegovina trebala urediti kao federalna država, sa federalnim mono-etničkim jedinicama koje bi bile unitarno uređene. Tu se krije zamka, koju domaća javnost, posebno ona intelektualna ne primjećuje. Ako se radi o administrativnom uređenju, gdje su sastavnice unitarno uređene, onda se vidno radi o konfederalnom modelu (državna zajednica) što je ništa drugo nego priprema za podjelu i raspad Bosne i Hercegovine. Kako nema dovoljno informacija o tome šta znači prijedlog HDZ-a o reorganiziranju BiH na principu 3+1 (3 mono-etničke federalne jedinice + multi-etnički distrikt Sarajevo), dozvolite da iskažem bojazan da se radi upravo o pripremi terena za podjelu države Bosne i Hercegovine, što ja kao nezavisni intelektualac, stanovnik ove prelijepe zemlje, jednostavno ne mogu prihvatiti. Bilo je nekih ideja na drugim portalima, koje su me jako zainteresirale, ima tamo materijala za razmišljanje, ali ću o njima iznijeti svoj stav onda kada o tome dobro razmislim. Za sada, moje mišljenje sam vam predočio.

Šta je problem u toj 3+1 reorganizaciji Bosne i Hercegovine?

Prva i jako velika brana toj ideji je Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona. Tačnije, dva njegova aneksa – Aneks 2 i Aneks 4. U Aneksu 2 imate utvrđenu unutarnju strukturu Bosne i Hercegovine, tako što ona ima dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, s tim što je u istom aneksu, njegovom članu 5. utvrđeno da će se status Brčkog riješiti arbitražnom odlukom, što je urađeno 1999. godine donošenjem Konačne arbitražne odluke, kojom je utvrđen status Distrikta Brčko, kao jedinstvene administrativne cjeline pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Kada to imamo na umu, onda se Bosna i Hercegovina po unutarnjoj strukturi sastoji od: Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko, barem po Dejtonskom sporazumu, što nije nikad dovedeno do kraja tako što bi se to upisalo i u Ustav BiH. Aneksom 4, odnosno Ustavom BiH, koji ima potpuno ravnopravan tretman kao i Aneks 2, utvrđena je unutarnja struktura BiH, tako što ona ima dva entiteta (član I/3 Ustava BiH), s tim da bi se status Distrikta Brčkog, utvrđenog Konačnom arbitražnom odlukom trebao naknadno upisati u Ustav BiH. Kada to znamo, kao polazno stajalište, onda bi se provedba ideje „3+1“ trebala realizirati kroz izmjenu Dejtonskog sporazuma ili kroz odustajanje od njega i prelazak na nešto novo. Želim vas posjetiti da su Dejtonski sporazum potpisale: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i SR Jugoslavija (Srbija je njen pravni slijednik) gdje se posljednje dvije države zaklinju da su garanti Dejtonskog sporazuma, a zapravo nisu, jer su one svojim potpisom sporazuma postale njegove obveznice. Dejton ima i svojih 6 (šest) svjedoka: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija, koje su stvarni garanti Dejtonskog sporazuma. Kada i to uzmemo u obzir, to vam znači da bi promjena unutarnje strukture zahtijevala saglasnost svih potpisnica i garantna Dejtonskog sporazuma, što mislim da u ovome trenutku nije realno očekivati. Možda bi se mogla organizirati neka nova međunarodna konferencija o BiH, neki Dejton 2, gdje bi se utvrdio neki novi oblik unutarnje strukture za Bosnu i Hercegovinu, ali i u takvu mogućnost sumnjam, jer u sadašnjim geopolitičkim okolnostima teško bi se mogla doseći saglasnost za takvo nešto. Zato je Bosna i Hercegovina „Captured state“ (Zarobljena država) jer bi izmjena Ustava BiH, odnosno Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, zahtijevala, očito, saglasnost potpisnica i garanta Dejtona. Svaka izmjena Ustava BiH, potpada pod izmjenu Aneksa 4, što je moguće jedino uz širu saglasnost domaćih i međunarodnih političkih aktera.

Šta je moj prijedlog?

Potpuno svjestan da sam u gornjem dijelu teksta rekao da izmjena unutarnje strukture Bosne i Hercegovine, zahtijeva izmjenu njenog ustava, a kako je to Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, onda i njegovu korekciju, biću dovoljno slobodan da vam ponudim ideju za razmišljanje. Moje je razmišljanje da bi Bosna  Hercegovina bila najracionalnije uređena sa samo dva nivoa vlasti: 1. nivo lokalne samouprave (općinske i gradske vlasti) i 2. državni nivo. Smatram kako je taj srednji (entitetski) nivo vlast izvor svih problema i poteškoća u uspješnom funkcioniranju Bosne i Hercegovine, počev od toga da je taj srednji nivo vlasti i budžetski najzahtjevniji, najskuplji, pa do političkih aspekata jer se o tom nivou vlasti konstantno lome koplja i sučeljavaju politički stavovi. Na ovaj način, sa samo dva nivo vlasti, oslobodila bi se značajna budžetska sredstva, koja ne bi išla na plaćanje jako obimne administracije i koja bi se onda, tako oslobođena mogla iskoristiti na razvojne projekte. Time bi prestale bespotrebne etno-političke priče i nadmetanja oko tog srednjeg nivoa vlasti. Isto tako, tada bi se stvorile pretpostavke da se Bosna i Hercegovina regionalizira, ali ne tako što bi regije bile administrativne cjeline, nego ekonomski povezana područja, povezana ekonomskim specifičnim elementima, u kojima bi veoma lako mogla biti ugrađena razvojna komponenta. Ponavljam, takve regije ne bi bile administrativne cjeline, što znači da one ne bi imale svoju vlast, već bi bile ekonomski i funkcionalno uvezane regije. Podsjetiću vas kako je regionalizacija jedan od europskih standarda, posebno ako je to ekonomski koncipirana regionalizacija. Evo to je moja ideja, koju želim suočiti sa idejom „3+1“ koja bi dodatno otežala unutarnje okolnosti, umjesto da ih relaksira. Bilo bi dobro da se, napokon, odmaknemo od etničkih politika, koje konstantno unose podjele i razdor u Bosni i Hercegovini, tako što bismo prešli u područje ekonomskih tema i na taj način organizirali ovu zemlju.

Piše: dr Slaven Kovačević

Čemu dati podršku prilikom glasanja – izbornim programima ili etničkim politikama

Ima sam priliku, jučer, govoriti za Televiziju TV1 o temi iz naslova, gdje mi je bilo postavljeno novinarsko pitanje – zašto građani lakše glasaju za nacionalizam (ili kako to zovem „etničke politike“) umjesto za izborne programe političkih stranaka? Jako interesantno pitanje. Kako je prostor u svakom televizijskom prilogu relativno kratak, ponudiću vam ovdje svoje viđenje, odnosno sve ono što sam ponudio kao odgovor, a vi to možete pogledati u priloženom video linku, na kraju teksta. Da bismo bili do kraja precizni reći ćemo ponešto o nacionalizmu i koliko je ovaj termin doživio devijaciju u Bosni i Hercegovini.

Nacionalizam u Europi vuče svoje korijene iz 18. stoljeća u Francuskoj, odnosno pojedini autori smatraju da je izgradnja privrženosti državi, na način da se njome suvereno upravlja bez vanjskih utjecaja, započeo sa Francuskom revolucijom, što je onda kasnije imalo svoju ekspanziju i u drugim zemljama, na primjer Njemačkoj ili Italiji. Ovaj termin je političkog, sociološkog i ekonomskog karaktera i o njemu se mogu voditi intelektualne rasprave, ali je zajednički nazivnik svih njih da se radi o tome da se nastoji osigurati upravljanje svojom domovinom. Zato se veoma često može pronaći to povezivanje da je nacija=država, sa jednom opaskom da je u izgradnji njemačkog nacionalizma, poslije ujedinjenja Njemačke pod Bizmarkom, bilo smatrano da je narod isto što i država. Veoma izvjesno, ima tu i različitih jezičkih konstrukcija, više ili manje tačnih prijevoda, ali je suština da se u međunarodnom pravu koristi francuski jezik kao precizniji za pravne norme, pa ćemo se onda i mi ovdje pozabaviti nacionalizmom sa stanovišta francuskog poimanja da je nacija=država.

Sad to prenesemo sve ovdje, pa kad vas neko upita šta ste po nacionalnosti, tačan bi prijevod trebao biti – šta ste po državljanstvu, što ćete jako rijetko, skoro nikako ovdje čuti sa tačnim odgovorom – Bosanac i Hercegovac. Ovdje ćete prije čuti da je neko po nacionalnosti – Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej, Rom ili kako se već neko osjeća. Da stvar bude još smješnija, u vremenima kada su građani BiH trebali vize za druge zemlje, popunjavajući obrazac za vize, u rubriku »nationality« upisivali su: Bošnjak, Hrvat, Srbin, a imaju pasoš Bosne i Hercegovine, gdje termin nationality znači državljanstvo. Zašto vam ovako započinjem tekst? Zato jer kod nas nema dovoljno razvijene percepcije šta je to nacija, da se ona povezuje samo sa državom i da se ona može sastojati iz više entičkih grupa. To je razlog zašto, sa intencijom potpune preciznosti, koristim termin »etničke skupine« a politike koje se time bave »etničke politike.« Izgleda jednostavno, kada se ovako prikaže, zar ne?

E sad, dolazi pitanje iz teksta, zašto građani daju podršku politikama koje u svome temelju imaju nacionalizam (pravilno bi bilo etničkim politikama), iako te iste politike očito manipuliraju tim pojmom, ne želeći da istaknu da je nacija u direktnoj vezi sa državom, pa onda ulaze u prostor etničkih skupina, nudeći se kao njihovi zaštitnici. To je legitimno pravo političkih stranaka, ali je sa stanovišta struke, jako, jako pogrešno. Dakle, oni se bave narodima ili etničkim skupinama (grupama), koje izvan-teorijski pa ako hoćete neustavno zovu nacijama, ali valjda im je lakše kreirati politiku na takvoj političkoj manipulaciji. Zaključimo da riječi »nacija« i »narod« nisu sinonimi niti imaju približno ista značenja. Zato oni grade etničke politike, kao zaštitnici etničke skupine kojoj gravitiraju, a iz koje ne mogu da ostvare niti 20% glasova. Ovdje mislim na sve etničke stranke ili one stranke koje se bave etničkim politikama, gdje one sa najvećim brojem glasova, nemaju više od 20% glasova u svojoj etničkoj skupini (provjerite sami!).

Tad se postavlja pitanje – zašto se onda tim strankama uopće daje glas? Odgovor je bolno jednostavan, kao što će to reći voditelj na početku priloga koji sa vama dijelim – više vole građani biti gladni i praznog stomaka, ali sa psihološkim zadovoljstvom da je glas dao »svojima« koji ga evo već 25 godina sa velikim uspjehom manipuliraju.

Šta je moje pitanje svima nama? Ako već svi glasamo, prema različitim viđenjima političkog života ovdje, zašto ne glasamo za one političke stranke i njihove kandidate, koje imaju izborni program, onaj pisani, a ne neki budalasti slogan na plakatu, jer u tome izbornom programu se nalaze izborna obećanja koja političke stranke daju nama glasačima. To je suštinsko pitanje, jer ako neko vodi kampanju sa izbornim obećanjima, onda se sva ta izborna obećanja moraju moći provjeriti tokom trajanja četverogodišnjeg mandata, pa onda na kraju mandatnog perioda, sami zaključimo jesu li političke stranke ispunile izborna obećanja ili nisu, pa ako jesu podržimo ih opet, ali ako nisu dajemo glas nekom drugome.

E kako ovdje političke stranke i njihovi kandidati, dakle 70 stranka, 30 koalicija i 20 samostalnih subjekata, učestvuju kao izborni kandidati na Općim izborima 2018. godine, što je sve zajedno 120 izbornih subjekata, postavlja se pitanje – imaju li oni svi pisane, objavljene izborne programe? Vrlo izvjesno negdje oko 95% njih nema nikakav izborni program, osim parole na izbornom plakatu, pa se postavlja pitanje šta to oni i kako obećavaju nama glasačima? Opet je odgovor negativan. U takvom ambijentu, gdje  postoji navika da nema izbornih programa, pisanih i objavljenih, onda dio političkih stranaka koji vode etničke politike svjesno i namjerno udara na etničke osjećaje građana, ne nudeći im bilo šta, osim navodne »sigurnosti od onog drugog i drugačijeg« iz čega nastaje trka ko je veći Bošnjak, Hrvat, Srbin ili šta god već. Kako ćemo provjeriti stepen ispunjenja izbornih obećanja tih etničkih stranaka, kada one nemaju izborni program, nemaju nikakvo obećanja, a ako već nude etničku sigurnost, onda vidimo da ona svaki put u izbornoj godini padne na najniži nivo, sa prevelikim među-etničkim tenzijama.

Poenta je sljedeća. Voditi bilo kakvu politiku, pa i etničku, jeste demokratsko pravo, ali je isto tako i naše glasačko pravo da stranke ocjenjujemo na osnovu pisanih, objavljenih izbornih programa, a ne na osnovu »šarenih etničkih laža« koje nama nude kao izborni argument. Izbori su, ljudi moji, licitacija ideja, a ne takmičenje ko je veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Zato vas pozivam da iskoristite vaše slobodno vrijeme, obiđete internet stranice svih političkih stranaka ili barem onih za koje mislite da nešto vrijede i provjerite da li imaju izborni program sa njihovim izbornim obećanjima. Ako imaju, pogledajte šta se nudi na nivou izbornih obećanja i da li je to provjerljivo, pa na osnovu toga odlučite ko ima najbolje ideje da im se povjeri vaš glas. Sve ostalo, zalazi u opasan prostor političke manipulacije učesnika izbora, prema nama glasačima. Zato ne dozvolite da vama manipuliraju, sačuvajte vaš dignitet i donosite odluku ali na bazi provjerljivih elemenata iz izbornih programa. Sve drugo je iluzija, koja vodi unatrag.

Piše: dr Slaven Kovačević