Ima li BiH uopće euro-atlantske perspektive?

Ako razmotrimo dva pitanja - unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, koja bi trebala biti razdvojena, a zapravo su vještački i nepotrebno povezana, onda je euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine veoma upitna. Nisam uopće euro-skeptik, naprotiv, veliki sam zagovornik euroatlantskih integracija, ali kad sagledamo unutarnje tenzije, ponajviše etničkog tipa, pa tome dodamo svjestan i planiran utjecaj susjednih zemalja, onda možemo konstatirati samo da je perspektiva ulaska u Europsku uniju i NATO, veoma složena.

Unutarnje pitanje bh. euroatlantskih perspektiva

Teško je bilo što reći pametno u ovom pitanju, kada je sasvim jasno da domaće političke elite vidno ne poznaju postupak ulaska u članstvo NATO-a i Europske unije, što možemo zaključiti iz njihovih javnih istupa u kojima se koristi takva retorika, koja niti najmanje nije ona potreba euroatlantska. Što se tiče članstva u NATO-u u potrebne aktivacije MAP programa (Membership Action Plan) koji ima svojih pet uvjeta, koji su za Bosnu i Hercegovinu prošireni sa time da se vojna imovina upiše na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi NATO pregovarači mogli pregovarati sa jednim organom ili jednom institucijom, nasuprot čega stoje tendencije da se u to uključuju entiteti, pa čak i kantoni i općine, što svakako nije prihvatljivo za NATO. Vjerujem da će NATO, radi sadašnjeg geopolitičkog konteksta, izvjesno aktivirati MAP program za Bosnu i Hercegovinu i otvoriti nezaustavljiv put ka svome članstvu, gdje će ostati samo jedno, važno, otvoreno pitanje - ne može BiH biti članicom NATO-a, organizacije koja odluke donosi konsenzusom, pa da u okviru unutarnje strukture BiH, neki načelnik općine (namjerno banaliziram) ili pojedini ministar ili pak član Predsjedništva BiH svojim »NE« zaustavi neku veoma važnu NATO odluku. Zato se od BiH očekuje ono što je propisano 5. uvjetom iz MAP-a, a to je da ima kompatibilan politički sistem sa NATO-ovim, gdje to ovaj sadašnji sistem svakako nije. Ako NATO odobri MAP za Bosnu i Hercegovinu, put je otvoren jer postoje validne odluke nadležnog organa - Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu BiH jedini nadležni organ za vanjsku politiku, tako da bilo kakvo proglašavanje vojne neutralnosti entiteta, kantona, općina ili mjesnih zajednica, nije temeljeno na Ustavu BiH.

U vezi europske integracije ili sticanja kandidatskog statusa za Europsku uniju, tu je vidno problem taj famozni Mehanizam koordinacije, kojeg u zadnje vrijeme ismijavaju čak i u Europskoj komisiji, kao sistem koji je nepotreban i neefikasan. U normalnim zemljama, odgovore na upitnik sačinjava vlada uz pomoć stručnog tijela, što je najčešće neka direkcija ili agencija za europske integracije i što ide relativno brzo, bez nepotrebnog politiziranja. Nasuprot toga, u BiH imamo Mehanizam koordinacije, gdje odluke o odgovorima na upitnik donosi oko 1300 osoba sa svih razina vlasti u zemlji (često kažem u šali da su zaboravili uključiti i mjesne zajednice, jer je baš u tolikoj mjeri to smiješno) gdje je naša zemlja ponudila više odgovora nego što imate pitanja. Pa zamislite kako izgleda neki briselski birokrata koji čita naše odgovore iz upitnika i na pitanje koliko ova zemlja ima stanovnika vidi dva različita odgovora. Zamislite samo, koliko tada u očima briselske EU administracije, koja je vrlo specifična, ispadamo neozbiljni kao zemlja kandidat. Prikazujemo se kao jako neozbiljni.

Šta je problem?

Odgovor je veoma jednostavan. Sa jedne strane imate političke elite, koje u svome djelovanju imaju etničke politike, temeljene na tom terminu »konstitutivnosti naroda« gdje jedan dio njih izvlači nepostojeći termin »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što je sve zajedno nositelj sistemske diskriminacije i koji nastoje »ugurati« našu zemlju u Europsku uniju ovakvu kakva jeste. Teško je i zamisliti da će briselska administracija, ma koliko domaći akteri (uz pomoć službenog Zagreba) lobirali za ulazak ovakve BiH u članstvo Europske unije, pozivajući se na specifičnost naše zemlje, kada je sasvim jasno da ista ta Europska unija neće srušiti svoje temelje jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije, samo zato da bi Bosna i Hercegovina postala njen član. Istu stvar probava napraviti i Milorad Dodik, koji bi volio odmah po sjedanju u stolicu člana Predsjedništva BiH otići u Brisel, zajedno sa ostala dva člana, kako bi se Briselu i Europskoj uniji objasnilo da treba primiti ovakvu BiH, sa sistemskom diskriminacijom i nastojanjima da se legaliziraju rezultati agresije, genocida, ratnih zločina i udruženih zločinačkih poduhvata, pa time ponište sve ono što je zapisano u europskoj pravnoj stečevini. Kandidatski status, a posebno članstvo BiH u Europskoj uniji se na takav način neće nikad desiti. To bi trebalo biti svima jasno. 

Dovoljno je pogledati političke kriterije (iz Kopenhaških kriterija, proširenih sa Madriškim kriterijima) pa da se odmah vidi da se sistemska diskriminacija, posebno ona nastala na genocidu i ratnim zločinima (pogledati presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić, stav 43.) neće nikada prihvatiti od Europske unije. Isto tako, ti isti politički kriteriji, koji govore o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, što moraju garantirati institucije države, jasno ukazuju da sadašnji ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine nije kompatibilan, a time niti prihvatljiv za Europsku uniju, jer nema ni prvi, ni drugi, ni treći ni četvrti element. Posebno ne bi bio kompatibilan, ako bi se uvela dodatna sistemska diskriminacija kroz »legitimno političko predstavljanje naroda« što je pravno i politički neprepoznatljiv termin za Europsku uniju, niti je tako nešto sadržano u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« niti to piše u neobavezujućem obrazloženju, gdje zagovornici tog za Europu nepoznatog modela, često citiraju pola rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije (neka pročitaju zaključak Venecijanske komisije sa 11. strane odluke Ustavnog suda BiH) ili pola rečenice iz obrazloženja, gdje se govori o legitimnom političkom predstavljanju, ali ne i naroda, jer termina »narod« nema na kraju fraze »legitimno političko predstavljanje.« Nije ni princip »konstitutivnosti« natkrovljujući princip, iako ga je u jednom obrazloženju spomenuo Ustavni sud BiH, ali znate, isti taj Ustavni sud BiH nema pravo da mijenja Ustav BiH u kojem ne piše da je »princip konstitutivnsti« natkrovljujući princip, makar ga neko tumačio u duhu Dejtona To jednostavno u Ustavu BiH ne piše.

Kada sve ovo saberemo, onda je jasno da su domaće etničke politike najveći neprijatelji euro-atlanskih integracija, jer bi se radi članstva u NATO-u i Europskoj uniji, morao izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem, koji njima daje skoro neograničenu političku moć, a kroz to i jako velike i neopravdane beneficije i prihode. Njima je važnije biti bogat u siromašnoj i van Europe Bosni i Hercegovini, nego da u korist euroatlantskih integracija odustanu od neeuropskih političkih principa.

Šta imamo na vanjsko-političkom planu?

Imamo lobistička nastojanja Hrvatske, da uvjeri zvanični Brisel da je Bosna i Hercegovina specifična zemlja, koju treba primiti sa svim ovim elementima sistemske diskriminacije, pa ako može da se još uključi i to »legitimno političko predstavljanje naroda« kako bi oni kroz svoje političke krakove imali direktan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. U tome, jako često, koriste neustavne i pravno neutemeljene konstatacije iz Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, iako su ga sami potpisali i time se obavezali na njegovu primjenu. Ako im lobiranje propadne, onda imaju »keca u rukavu« na način da sve zemlje, članice Europske unije, moraju konsenzusom dati saglanost za kandidatski status BiH, pa na kraju i za njeno članstvo, gdje pripremaju atmosferu za eventualne političke ucjene. Tu ima samo jedan mali problem. Ne sastoji se Europska unija samo od Hrvatske, već od 28 zemalja, tako da je teško povjerovati da će ostale zemlje dati prolaz za zemlju koja u svome ustavu ima elemente sistemske diskriminacije.

Slično radi i Srbija, koja žuri u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, kako bi i ona dobila alat političkih ucjena da progura ovakvu, za Europsku uniju, nepodobnu i nesposobnu Bosnu i Hercegovinu. To je njihova, vidna strategija, kao što je to strategija i  zapadnog susjeda. I jedni i drugi, za svoje strategije koriste dijelove ovdašnjih političkih elita iz oblasti etničkih politika. 

Nasuprot toga stoje stavovi Vijeća Europske unije (onoga iz Brisela koje se zove još Consillium), koje nalaže Bosni i Hercegovini da kao država mora garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, stoje četiri presude Europskog suda iz Strazbura, gdje je činjenično utvrđena sistemska diskriminacija i ako hoćete, stoje stavovi američkih senatora i novog američkog ambasadora, koji tvrde da su etničke politike izvor problema u Bosni i Hercegovini.

Čija će riječ biti jača, ona od susjeda ili riječ zemalja zapadne demokracije, vidjećemo.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ne može se u NATO sa »konstitutivnim narodima« - govori se o »Daytonu 2«

Iako naslov možda zvuči snažno, zapravo je cjelokupna priča veoma jednostavna, pa ću vam je u nastavku priče oko NATO-a, pojasniti u par rečenica. Dakle, program MAP ili aktivacija MAP-a ima svojih pet kriterija, gdje je naša javnost u najvećoj mjeri bila izložena informacijama da je jedini uvjet, ništa drugo do upis vojne imovine kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, kako bi se time aktivirao MAP (Membership Action Plan – Akcioni plan za članstvo) za pristup NATO-u. To je svakako tačno, samo ono što je najčešće bilo izostavljeno od javnosti tiče se toga da MAP ima svojih 5 (pet) uvjeta, gdje je peti uvjet taj da se zahtijeva kompatibilnost domaćeg zakonodavstva sa NATO-om, što nam svakako fali.

To vam ukratko znači, da ne može Bosna i Hercegovina ući u NATO sa »tri glasa« u ime države, jer ovaj savez očekuje jednog predstavnika ili jedan glas iz svake zemlje članice. Kako je NATO organizacija koja svoje odluke donosi konsenzusom ili da bi neka odluka postala važeća onda ona mora biti jednoglasno izglasana na samitu NATO-a, pa sad zamislite kako bi to izgledalo da sve zemlje dođu sa po jednim predstavnikom, a naša Bosna i Hercegovina sa svoja tri »konstitutivna« predstavnika. Malo bi izgledalo neozbiljno. Ali stavimo neozbiljnost po strani, zamislite da NATO odlučuje o nekoj planetarno važnoj stvari, pa se ova naša trojica ne dogovore (ili kako se to moderno kaže, ne usaglase), pa onda ne glasaju »ZA« i tako propadne neka važna NATO-ova aktivnost.  Tako nešto jednostavno ne može.

Zato se pridružujem ovoj ekskluzivnoj vijesti televizije TV1 da Sjedinjene Američke Države razmišljaju o organiziranju »Daytona 2« kako bi se ovaj nakaradni društveno-politički sistem promijenio u ono što je demokratski princip modernog zapada, a u njemu nema mjesta za etničke politike oličene u tom famoznom terminu »konstitutivni narodi« koji je izvor tenzija, podjela i problema u ovoj zemlji.

Ovim se postiže već treća inicijativa iz zapadnih zemalja i međunarodnih organizacija, koje su vidjele da etničke politike ovdje proizvode kontinuiran problem, koje onda neke istočne zemlje, kao što je to, recimo, Rusija koriste za intenziviranje tih problema, kako bi ostvarile svoje vanjsko-političke i geopolitičke interese.

Naravno, ima i ovdje različitih zagovornika etničkih politika, kako kod nacionalnih stranaka, tako i kod dijela drugih političkih opcija, pa čak i kod nevladinog sektora, gdje jedan, neki dan reče jednu prestrašnu glupost – da su »konstitutivni narodi« isto što i AVNOJ. Prosto nevjerojatno. Očito da takvi još uvijek žive u težnji ka totalitarnim i nedemokratskim sistemima, tako da je njihovo mjesto u dalekoj historiji. Bosna i Hercegovina, ako želi biti dijelom euro-atlantskih integracija, mora neizostavno prekinuti sa etničkim politikama i njihovim proizvodom »konstitutivni narodi« što je izraz totalitarnih i nedemokratskih sistema, što je svjetlosnim godinama udaljeno od osnovnih demokratskih principa i standarda.

Zato raduje novi angažman Sjedinjenih Američkih Država, koje svojim autoritetom, uz neke europske zemlje, mogu izdejstvovati promjenu društveno-političkog sistema u Bosni i Hercegovini, ali ovoga puta prema zapadnim demokratskim mjerilima. Sve ostalo je iluzija. Šta smo danas govorili za televiziju TV1, možete pogledati na video linku ispod.

 
 Piše: dr Slaven Kovačević

Bosanskohercegovačka NATO perspektiva

Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma ili Sjeverno-atlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l'Atlantique Nord - OTAN), međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Osnova Sjeverno-atlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija. On obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

Ideja formiranja NATO-a, osim sigurnosne prirode, bila je i stvaranje vojnog bloka kojim će se suprotstaviti širenju ideološkog komunizma prema zapadnom svijetu, kao izraz tadašnjih historijskih okolnosti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kao suprotan pol ovome vojnom savezu, svojevremeno je bio formiran Varšavski pakt, čime je stvoren tadašnji bipolarni svjetski poredak i započeo Hladni rat, koji je trajao sve do decembra 1989. godine kada su predsjednici SAD-a George Bush i tadašnjeg SSSR-a Mikhail Gorbachev na konferenciji održanoj na Malti objavili da je Hladni rat okončan. Za Hladni rat važno je reći još dvije stvari. Prva da se radilo o sukobu, temeljenom na ideološkim razlikama, koji se vodio svim sredstvima osim vojnim. A druga, da je on imao svoje pojavne oblike, kao što je politika detentea ili miroljubive koegzistencije u periodu 1968-1975, čiji je mehanizam bila specijalno formirana organizacija CSCE, na konferenciji u Helsinkiju iz 1973. godine, koja je služila kao kanal ili prostor za komunikaciju između Zapada i Istoka. Nakon okončanja Hladnog rata, ova organizacija na Samitu u Budimpešti iz 1994 godine, transformirana je u OSCE, koja predstavlja najveću međunarodnu organizaciju koja promovira sigurnost i saradnju, osigurava pomoć u uspostavi političkih pregovaranja i odluka, te djeluje kao podrška iz oblasti prepoznavanja ranih upozorenja, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama i rehabilitacija nakon sukobljavanja. Ona ima svojih šest stalnih misija (jedna je u Bosni i Hercegovini), te nekoliko posmatračkih misija.


Proširenja NATO-a

U svome postojanju, NATO je imao sedam proširenja, odnosno prijema novih država u svoje članstvo. Ovdje bi bilo dobro reći jednu stvar, koja se tiče proširenja, a odnosi se na ideju koju je još početkom 1960-tih inicirao Zbigniew Brzezinski, kao tadašnji član Izbornog štaba Johna F. Kennedyja, kada je kao rješenje okončanja Hladnog rata predložio širenje NATO-a na istok Europe, dokle god je to moguće, prevashodno misleći na svoju rodnu Poljsku. Skoro 40 godina poslije, tačnije 1999. godine, NATO je započeo proširenja na istočnoeuropske zemlje, u okviru svoga četvrtog proširenja (Poljska, Češka i Mađarska), pa sa najvećim petim proširenjem iz 2004. godine (Bugarska, Estonija, Latvija, Rumunija, Latvija, Slovačka i Slovenija), zatim šesto proširenje iz 2009. godine (Hrvatska i Albanija) i zadnje, nadamo se ne i posljednje proširenje iz 2017. godine (Crna Gora). Promatrajući geopolitičku zamisao Zbigniewa Brzezinskog s počekta 1960-tih godina, vidno je da se NATO proširivao na istok Europe, prema Rusiji, dokle god je to bilo moguće. To izaziva oponirajuću reakciju Rusije, jer svako novo proširenje NATO-a sa zemljama iz istočnog i jugoistočnog dijela Europe, njih dovodi u jedan sigurnosni debalans, kojem se oni oštro suprotstavljaju, koristeći različita sredstva, osim za sada ona vojna. Tu se krije i povod zašto se na taj način postavlja Srbija, radi njihove političke povezanosti sa Rusijom, a na istom tragu je i bh. entitet Republika Srpska, koji je u cijelosti neustavno proglasio svoju vojnu neutralnost. Zašto neustavno? Zato jer u članu III Ustava Bosne i Hercegovine, jasno je utvrđeno da entiteti nemaju nadležnost u vezi članstva u međunarodnim organizacijama ako je to bez saglasnosti Parlamenta Bosne i Hercegovine i obratno, ne mogu sprječavati Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznat subjekt, a time i subjekt međunarodnog prava, da ulazi u međunarodne ugovore i međunarodne organizacije. Posebno je važan član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji govori o nadležnostima koje će preuzeti državni organi na zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Taj član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, bio je pravni osnov za donošenje Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji u svome članu 84. propisuje obavezu državnim organima da rade na budućem članstvu BiH u NATO savezu.


Šta je to MAP?

Proširenja NATO-a, tokom njegovog postojanja, pokušalo se artikulirati kroz član 10. Sjeverno-atlantskog sporazuma, u kojem su utvrđeni kriteriji za prijem novih država u NATO članstvo. Kako je to bilo suviše široko opisano, što je dovelo do različitih inicijativa i grupacija kao što su: Višegradska grupa, Vilnus grupa, Jadranska povelja, NATO je osmislio i lansirao program MAP (Membership Action Plan ili Akcioni plan za članstvo), koji ima svojih pet kriterija:

• Spremnost na rješavanje međunarodnih, etničkih ili vanjskih teritorijalnih sporova mirnim sredstvima, kroz privrženost vladavini prava, ljudskim pravima i demokratskoj kontroli oružanih snaga;
• Sposobnost doprinosa obrani i misijama organizacije;
• Obezbjeđivanje dovoljnih finansijskih sredstava za oružane snage kako bi mogli ispuniti obaveze članstva;
• Sigurnost osjetljivih informacija i zaštitne mjere koje će se u tome pogledu osigurati;
• Kompatibilnost domaćeg zakonodavstva s NATO-om.

To je ukratno pregled značenja NATO-ovog programa MAP, uz jednu opasku da ova organizacija određuje posebne kriterije zasebno za svaku zemlju kandidata za NATO, pa tako postoje i zasebni kriteriji za Bosnu i Hercegovinu, poznati kao Talinski kriteriji.


Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

Bosna i Hercegovina je svoj aspiracije prema članstvu u NATO savezu iskazala je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 2005. godine kada je donesena odluka o pristupanju MAP-u. Zatim Bosna i Hercegovina ulazi u program »Partnerstvo za mir« iz 2006. godine, te potpisuje sporazum o saradnji u oblasti sigurnosti, 2007. godine. To je dovelo do toga da NATO pokrene individualni Partnerski program sa BiH u 2008. godini, što je dovelo da započinjanja »Programa intenzivnog dijaloga« koji je dogovoren na Samitu iz Budimpešte iz 2008. godine. Poslije toga, Bosna i Hercegovina u 2009. godini aplicira za MAP, što je NATO odobrio 2010. godine, što je prošireno kriterijima koji se tiču upisa vojne imovine na Samitu NATO-a u Talinu 2011. godine. Tu započinju problemi, jer je NATO postavio individualne uvjete prema BiH, koji se tiču upisa 63 vojne lokacije kao državnu imovinu Bosne i Hercegovine. Tome se suprotstavio bh. entitet Republika Srpska, tvrdeći da se time njima uzima dio teritorije utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom. Zato je pokrenuta apelacija Ustavnom sudu BiH, koji je u julu 2012. godine donio konačnu odluku o tome ko je titular imovine u Bosni i Hercegovini, utvrđujući da je država BiH nosilac prava vlasništva, odnosno vlasnik cjelokupne imovine bivše SFRJ, tj. SRBiH, što je kasnije svojim mišljenjem, u svojstvu konačnog tumača civilnog aspekta Daytonskog mirovnog sporazuma, potvrdio visoki predstavnik Valentin Inzko. Odnosno sve vojne lokacije, njih 63 bi se trebale upisati kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, čime bi program MAP bio aktiviran. Bez obzira na odluku Ustavnog suda BiH, u potpunoj suprotnosti, bh. entitet Republika Srpska na sjednici Narodne skupštine RS-a iz oktobra 2017. godine donosi Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti tog bh. entiteta. Iako je Rezolucija izvjesno neobavezujući dokument, nema snagu zakona, ovo predstavlja problem upravo u tom upisivanju vojne imovine na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi se aktivirao MAP. Očito da bh. entitet Republika Srpska to vezuje za politički stav Srbije, a ova to vezuje za traženje Rusije da se više ne vrše proširenja NATO sa zemljama iz jugoistočne Europe, što je dovelo do jako složenih problema Crnoj Gori i Makedoniji, koje su to uspjele prevazići uz vidnu podršku zapada. Dakle, put Bosne i Hercegovine je zakočen vanustavnim djelovanjem aktivne politike, koja dolazi iz bh. entiteta Republike Srpske.


Šta je izlazna strategija?

Sva članstva u međunarodnim organizacijama, vidno su dijelom vanjske politike, tako da je u tome pogledu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine organ koji ima direktnu nadležnost i koji je već donio odluke o pristupanju NATO savezu. Dok operativne poslove treba da obavi Vijeće ministara, odnosno Ministarstvo odbrane, u tome svemu pomoć treba pružiti Parlament Bosne i Hercegovine (Parlamentarna skupština i Dom naroda BiH). Naravno takvo nešto postaje nemoguće kada političari iz bh. entiteta Republika Srpska tome neće da dadnu podršku. To je osnovni problem. E sad, da bi sve ovo bilo moguće, jer očito da većina zemlje ima želju da Bosna i Hercegovina pristupi NATO-u, tada je podrška izvana od krucijalnog značaja. To znači kako bi međunarodna zajednica trebala da preuzme ulogu lidera u rješavanju ovoga pitanja, kojem se vidno suprotstavlja Rusija, koristeći političare iz RS-a kao svoj alat. Razlog je veoma jednostavan, jer se odnosi na namjeru NATO-a da na nekoj od vojnih lokacija ili na više od njih formira NATO baze u Bosni i Hercegovini, od kojih bi barem jedna bila na prostoru bh. entiteta Republika Srpska. Trebao bi NATO, posebno ono što zovemo zapad biti agilniji, jer već postoji jedan remontni vojni centar u okolici Brčkog koji obavlja popravke vojnog inventara i opreme, ali tako što to radi firma koja dolazi pod pokroviteljstvom ili uz nastojanje Rusije. Tu se, zapravo, vodi glavna bitka. Ako ovdje dođe NATO, onda tih remontnih vojnih centara iz Rusije ne može biti.

Da ovaj tekst završimo tom konstatacijom, da je radi zemalja istoka Europe, prilikom njihove aplikacije za Europsku uniju, izmišljen termin »euro-atlantske integracije« kako bi one prvo ušle u NATO, pa poslije u Europsku uniju, a da pri tome svoj utjecaj u tom dijelu »atlantskih integracija« imaju Sjedinjene Američke Države primarno, dok nešto manje ali ipak vidno Njemačka i Velika Britanija. Kada sve ovo saberemo, onda je lako zaključiti da se ovdje radi o interesnoj geopolitičkoj borbi zapada i istoka, koje žele imati i svoj vojni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Ako je to tako, a očito je da jeste, pa onda cijenjena Ameriko, ubaci malo u drugu brzinu i ubrzaj aktivaciju MAP-a, jer poslije toga će se pokrenuti nezaustavljivi procesi, a odluke nadležnih bh. organa već postoje.



Piše: dr Slaven Kovačević

Dodik i Čović nemaju snage da spriječe ulazak BiH u NATO, niti ih Rusija može zaštititi

Nakon sastanka Dodika i Čovića na Jahorini, gdje su se njih dvojica usuglasili oko onoga što, navodno, prije nije bilo usuglašeno, ostaje jedan broj otvorenih pitanja, od kojih se nameće ono prvo, da li njih dvojica znaju, odnosno da li su svjesni šta izgovaraju u javnom prostoru i drugo, jesu li svjesni svojih političkih postupaka kojim kontriraju onome što kolokvijalno nazivamo Zapad. Iz njihovih javnih izlaganja, kao otvorena, nameću se tri vrlo jasna pitanja.

Prvo od njih odnosi se na intenciju Bosne i Hercegovine da postane punopravna članica NATO saveza. Kada se samo malo zađe u geopolitički kontekst, gdje ostaje nepoznato ko ovaj dvojac Dodik-Čović zapravo savjetuje i da li taj neko zna šta ih savjetuje, onda se mora sagledati nekoliko elemenata koji se tiču NATO-a i te ideje za uvrštavanje svih zemalja Zapadnog Balkana u taj vojni savez. Još tamo 1960. godine, ideju o proširenju NATO-a na krajnji istok Europe, plasirao je Zbigniew Brzezinski kao tadašnji savjetnik u izbornim aktivnostima predsjednika Johna F. Kennedyja, u kojem je umjesto nastavka Hladnog rata, kao lakše rješenje, predložio postepeno širenje NATO-a na europski istok dokle god je tako nešto moguće. Tada je postavljen i plan, koji je sredinom 1970-tih Brzezinski iznio u Uppsali, kada je kao pravilno vrijeme za pokretanje takvih aktivnosti, označeno vrijeme nakon Titove smrti.

Paralelno s time, Sjedinjene Američke Države imale su svoj geopolitički plan »Rimland« koji je govorio o tome da se treba ovladati toplim morima i ne dozvoliti izlazak tadašnjem SSSR-u na bilo koje od toplih mora. Zašto baš topla mora? Zato jer se toplim morima, primarno obavlja skoro sav transport roba, od čega transport nafte ima najveći značaj, jer se morima obavlja najveći opseg transporta nafte i njenih derivata. To je SAD tokom historijskog toka i uspio, sa nekoliko »džepova« gdje im je širenje NATO-a na krajnji europski istok zapelo. Naravno jedinstvena tačka je Ukrajina, odnosno poluotok Krim, gdje je takav plan naišao na poteškoće, odnosno bilo je nerealno zamisliti da će sadašnja Rusija tek tako izaći iz svoje dvije najveće crnomorske vojne baze na Krimu.

Ipak, pored toga, ostali su »džepovi« na Zapadnom Balkanu, pa se u okviru odgovarajućih aktivnosti jedna po jedna zemlja nastala raspadom nekadašnje SFRJ usisava u taj vojni savez. Dakle radi se o širem američkom interesu, kojeg kada stavite u kontekst da postoji za njih »neki Dodik« koji to ne dozvoljava, ulazite u prostor izrazite disproporcije moći koju ima SAD sa jedne strane i neke jako male moći koju ima Dodik uz pomoć Čovića, sa druge strane. U geopolitičkom smislu, sve zemlje Zapadnog Balkana će u okviru američkog interesa, zasigurno ući u NATO savez, gdje tome bilo koje političko partnerstvo Dodik-Čović ili slično tome, nema dovoljno političke niti vojne snage da se to spriječi. Zato se još jednom pitam ko taj dvojac savjetuje, jer se ovdje radi o jako velikoj geopolitičkoj igri u kojoj su oni sa svojim političkim partnerstvom ipak premali igrači. Nije pametno, a istovremeno nimalo mudro pružati otpor takvim širokim geopolitičkim interesima SAD-a. Zaključak ovog pitanja jako je jednostavan. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sa Zapadnog Balkana, ući će zasigurno u NATO savez i svako ko pruža otpor tim integrativnim procesima, biće nepoželjan sagovornik za SAD, pa i za Zapad u širem smislu.

Drugo pitanje, odnosi se na europske integracije. Današnja konstatacija Milorada Dodika da je Odluka Europskog suda iz Strassboruga u predmetu »Sejdić-Finci« mrtvo slovo na papiru, dodatni je pokazatelj nepoznavanja Dodika sadašnjih, modernih političkih okolnosti u Europi. Proglasiti tu odluku nebitnom, veoma je intrigantan i politički nepromišljen, odnoso opasan potez. Zadirati u temelje Europske unije, a to je njena europska pravna stečevina (izv. acquis communautaire), također, nije nimalo pametan politički potez, kojem još Dodik dodaje i element diskriminacije, govoreći da će se ovdje birati samo Bošnaci, Srbi i Hrvati i da je to za njega kraj priče.

Takva tvrdnja duboko zalazi u nepoštivanje vladavine prava, na kojoj je temeljen moderni svjetski poredak, pokazatelj je stilski srednjevjekovnog, feudalnog koncepta vladanja kojeg prakticira i dodatno producira Dodik, uz pomoć svoga partnera Čovića, ali i nekih iz Sarajeva, kojima takav model odgovara, jer omogućava zaštitu osobnih interesa svih njih, kojima europski principi i standardi predstavljaju kočnicu za ostvarivanje tog niza uskih osobnih interesa. Zanemariti vladavinu prava, u ovome konkretnom slučaju Protokol 12 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se zabranjuje diskriminacija, također, nije nimalo pametan politički potez, bilo kojeg od sastavnih dijelova političkih elita, kojima politika služi isključivo za zaštitu njihovih osobnih interesa.

Ono što je sigurno činjenica u svoj toj priči je da Europa tako nešto neće dozvoliti, kroz sistem političkih i diplomatskih alata kojima raspolaže, u kojima će svi oni koji zanemaruju temelje Europske unije, vrlo izvjesno ispasti iz ozbiljne političke priče. Ako zamišljaju kako će ih Rusija ili neko treći u svemu tome zaštiti, bilo bi dobro da znaju kako su oni toliko mali igrači da ne mogu biti čak niti moneta za potkusurivanje.

Treći element jeste ono što Dragan Čović, a od danas i sa zvaničnom podrškom Milorada Dodika, stalno na nivou klasične političke manipulacije govori – da treba obezbijediti legitimno predstavljanje naroda, što je fenomen koji apsolutno nigdje u svijetu ne postoji, posebno ne u bilo kojoj zemlji, članici Europske unije. Takav politički sistem u kojem bi eventualno postojao fenomen legitimnog predstavljanja naroda zadire preduboko u osnovna ljudska prava i projicira nekoliko elemenata diskriminacije, što je neprovodivo i nemoguće ako se želi ići u euro-atlantske integracije. Bez obzira na Čovićeve ambicije da HDZ-u priskrbi sistem u kojem će oni biti vječna vlast (što je nedemokratski i diskriminatoran princip), tako nešto se neće desiti unutar euro-atlantskih integracija, pa se time i on približava crnim listama, kako EU tako i SAD-a.

Njegove političke ambicije su u prevelikoj disproporciji sa temeljnim načelima liberalne demokracije, da bi tako nešto bilo ko iz zapadne hemisfere dozvoljavao, jer bi time bila otvorena mnoga bolna pitanja u europskim zemljama, posebno u onim članicama Europske unije. Zar stvarno neko misli da će to neko radi ambicija Dragana Čovića dozvoliti? To sadašnji, ipak malo veći politički i geopolitički igrači od ad-hoc partnerstva Dodik-Čović, zasigurno nikada neće dozvoliti.

Pokušajmo izvesti poneki zaključak. Bosna i Hercegovina može biti organizirana jedino kao građanska, demokratska zemlja, vrlo izvjesno i kao složena unitarna država sa dogovorenom decentralizacijom, odnosno ekonoskom regionalizacijom, kao principom koji može pomiriti etno-nacionalni i građanski princip, koja kao takva može ide u euro-atlantske integracije, zatim postaće članicom NATO-a i Europske unije i u tom pogledu nikakav Dodik ili Čović ili neko treći ne može učiniti ništa.

Iako je Dodik ranije već pokušao, na primjer, predstaviti američkog diplomatu Hoyt Yeea kao nekog ko nije član nove američke administracije, samo je pokazao elementarno nepoznavanje odnosa koji vladaju u SAD-u. Demantiran je time što je diplomata Hoyt Yee još uvijek na istoj poziciji, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a, koji se bavi, između ostalog otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana. Dakle, Hoyt Yee je i dalje na istoj poziciji, u kontinuiranom je obilasku ovoga terena, kako bi bio supervizor političkih dešavanja na Zapadnom Balkanu, pa time i samog Dodika ili Čovića.

Zna tako nešto jako dobro Dragan Čović, jer ako imalo poznaje diplomatki riječnik, trebalo bi mu biti sve jasno nakon sastanka sa američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack i Hoyt Yeeom, posebno ako uzme u obzir šta mu je sve rečeno da se od njega očekuje. Svaki otpor tome nije nimalo pametan.

Piše: dr Slaven Kovačević