HDZ uzalud troši tuđe novce - Međunarodno pravo ne poznaje njihove želje

Čitajući, ova različita lobistička nastojanja, s jedne strane oligarha Milorada Dodika i s druge strane oligarha u pokušaju, njegovog kompanjona Dragana Čovića, nameće se nekoliko jako važnih činjenica. Da bi stvar bila do kraja jasna, potrebno je navesti nekoliko elemenata. Prvo, koliko god meni vaši sljedbenici prijete, toliko sam više uvjeren u europske vrijednosti i osnovne demokratske principe. I druga, koliko god silom mislite obezbjediti to što mislite, toliko su građani Bosne i Hercegovine uvjereni da vam tako nešto ne dozvole. Jer mi smo ovdje, svi zajedno, za osnovne demokratske principe, posebno one iz europske pravne stečevine. A vi?

Jeli ovo ratno-huškačka retorika? Naravno da nije, jer se sveukupna moja priča zasniva na poštivanju osnovnih demokratskih principa zapadnog modernog svijeta, odnosno osnovnim europskim demokratskim principima i standardima, za koje se svim srcem zalažem ili, ja vama i vašim sljedbenicima. svojim nastojanjima ne želim uzeti bilo koja prava, ali vi i vaši sljedbenici meni hoćete. Odnosno, morate znati oligarsi, Dodik-Čović komponente, da ja vama i vašim slijepim sljedbenicima, ne želim od(uzeti) bilo kaja građanska prava, ali vi meni, stanovniku Sarajeva hoćete, mislite i namjeravate, što vam, u okviru osnovnih demokratskih principima, ne može niko dozvoliti. Suviše je ovo važna priča, da bi neko odavdje mogao bilo ko, bilo kome nešto zabraniti, ali trebate znati da Europu i SAD odavno boli stomak od vaših oligarških ideja. Osnovno je pitanje, dokle ste spremni ići?

Kada pročitamo ova vaša lobistička pisma, koja s jedne strane plaćaju građani iz budžeta, a s druge strane vaše »prijateljske iz igara ne sreću firme«, postavlja se osnovno pitanje – za koga one rade, da bi uopće lobirali - za državu BiH ili za kladioničarske interese, koje zasigurno niti Europa niti SAD neće valorizirati. Ovi k'o biva poslovni interesi, nikad neće nadići političke, to trebate znati.

Prvu grešku imate, kada kažete da je Daytonom ova zemlja ustanovljena kao složenica tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, kada svi znamo da to uopće nije tačno. Znate li kako znam? Jer u Ustavu BiH, u toj sada već čuvenoj alineji 10, preambule Ustava BiH piše:

Alineja 10

Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstituentni narodi (u zajednici s Ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.

Jako je vidljivo, da u tom slučaju Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH. Ona je u Daytonu zamišljena kao  balans između etničkog i građanskog koncepta. Zašto onda svima lažete da je ovo zemlja tri konstitutivna naroda koji trebaju imati viši stepen prava, kada Bosna i Hercegovina po Daytonu to nije?

Ne bih ovdje ulazio, da u službenoj verziji Ustava BiH, onoj na engleskom jeziku piše termin »contituent people« ili konstituentni narodi, što u latinskom korijenu, ali i u pravnom značenju, znači nešto potpuno drugo od vašeg, manipulativnog pojma  »konstitutivni« što je termin, koji znači nešto sasvim drugo od onoga što želite, koji se, u osim u sovjetskim totalitarnim režimima, ne koristi u pravnoj terminologiji.

Druga, jako važna stvar. Osim toga, vaša stalna želja da se Dom naroda FBiH, popunjava proporcionalno, dovodi nas do zaključka da vi, zapravo, želite biti proporcionalniji od proporcionalnoga. One koji vas usmjeravaju tokovima konsocijacijsjke demokracije, postavite pitanje, na koga se odnosi proporcionalna zastupljenost? Kako je tvorac ovoga pojma Arend Lijphart, onda mi dozvolite da vas obavijestim da se proporcionalna zastupljenost odnosi na proporciju koju čine sveukupan procenat građana u odnosu na cjelokupno stanovništvo, a ne samo na na 3 (tri) željena kantona, dijela države, kako biste vi prikazali da ste proporcionalniji od onoga što jeste. Pozivam vas, isto ako da pročitate Washtingtonski sporazum koji je Federaciju BiH, ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona (a ne naroda, kako biste željeli), odnosno ako želite poništiti taj sporazum, onda se stanje vraća na ono koje je bilo međunarodno priznato – Republika Bosna i Hercegovina i njen ustav. Tako kaže međunarodno pravo, a ne ono što vi želite.

Da zaključimo nešto. Niti imate teorijski osnov, niti empirijski element, koji bi vam dao za pravo da tako besmisleno lobirate, tako da možemo samo konstatirati da uzalud trošite (tuđe) novce. Što se tiče vaših prijetnji i diskreditaciji prema meni, želim vam se od srca zahvaliti na besplatnoj reklami.   

Piše: dr. Slaven Kovačević

Međunarodna zajednica između zapadno-demokratskih principa i stavljanja traka na ruke građana

Ovih dana biće organiziran niz susreta sa liderima domaćih političkih stranaka na temu izmjena Izbornog zakona BiH, koji vode zajedničkim snagama, njena ekselencija Maureen Cormack ambasadorica SAD-a i šef delegacije EU Lars-Gunnar Wigemark. Njima u pomoć stiže i direktor Odjela za južnu i srednju Evropu u State Departmentu Matthew Palmer, kako bi razgovori dobili na svojoj političkoj snazi.

Treba svakako biti jako zahvalan međunarodnoj zajednici, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, koje su svojim naporima zaustavile rat u Bosni i Hercegovini, obezbijedivši potpisivanje Okvirnog mirovnog sporazuma u Daytonu, 1995. godine. Razlozi njihovog aktivnijeg angažmana, sadržani su u geopolitičkoj namjeri da se zapadni interesi ovdje produciraju, kao kontrast namjerama nekih istočnih zemalja, kao što su Rusija ili Turska, a koje također imaju svoje geopolitičke interese na Zapadnom Balkamu, pa samim time i u Bosni i Hercegovini.

Ipak, ovdje postoje dva, isto tako važna elementa, koje treba zasebno razmotriti, i koji svakako bude interes javnosti. Prvo od njih odnosi se na politiku međunarodne zajednice, plasiranu tokom 2006. godine, da se težište odlučivanja sa OHR-a prenese u cjelosti na domaće političare, kako bi oni na taj način pokazali da mogu voditi Bosnu i Hercegovinu. Takva politika traje već 12 godina i, sada već sa izvjesnom sigurnošu, možemo konstatirati da je posljedica tog prebacivanja tereta odlučivanja na domaće političke snage dovele do takvog dizanja etničkih tenzija, da se u zadnje vrijeme, čak spominju i neke ratne zamisli, naoružavanje različitih regularnih i para-vojnih formacija, što nije nimalo dobro. Da ne govorimo da prebacivanje odlučivanja isključivo na domaće snage, ima svoj jasno definiran okvir u kojima se oni mogu dogovoriti, kao što su tenderi, kadrovska pitanja, ko je gdje i do kada direktor nekog javnog preduzeća, upravljanje financijama, odnosno ono gdje postoji zajednički interes uključenih političkih stranaka.  Ovo najnovije aktiviranje SAD-a i EU, zapravo možemo posmatrati da je »eksperiment« prebacivanja odlučivanja na domaće političke snage u većem dijelu propao i da opet zahtijeva inostrani angažman, posebno kada su suštinska pitanja na stolu, kao što je izmjena izbornog zakonodavstva. Novi međunarodni angažman jeste za pohvalu, ali samo ako će smiriti tenzije među političkim liderima, unijeti neki mir u njihovu komunikaciju i donijeti rješenja, kao i u svakoj drugoj zapadnoj zemlju. Takva rješenje podrazumijevaju osnovne demokratske principe i zabranu diskriminacije, odnosno poštivanje svih građanskih prava, sloboda i jednakosti na individualnom nivou, onako kako to u definiranju pravne države. Nasuprot toga stoji, diskriminacija i nedemokratski principi, koji se u suprotnosti, recimo sa europskom pravnom stečevinom, tačnije sa pregovaračkim poglavljem 23. (pravosuđe i temeljna prava) koji govori o tome da svaka zemlja kandidat za Europsku uniju mora garantirati sva građanska prava na individualnom niivou.

Drugi, važan element, koji se sam nameće u javni diskurs tiče se toga šta je zapravo na pregovaračkom stolu, jer se često čuje ideja kako se mora provoditi samo odluka Ustavnog suda BiH, u predmetu »Božo Ljubić« dok sve ostalo može čekati. Uz dužno poštovanje sveukupne međunarodne zajednice, to baš i nije tako. Ako je Daytonski sporazum američki proizvod, što on nesumnjivo jeste, a time Ustav BiH koji je njegov sastavni dio, onda imate ustavnu obavezu iz članova II/2 i II/4 koji jasno utvrđuju da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktno provođenje u BiH i prednost nad sveukupnim zakonodavstvom, kao i to da je zabrana diskriminacije također ustavom utvrđena. To znači, kako provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, također, ima potpunu prednost, pa čak i u odnosu na odluke Ustavnog suda BiH. Ne bismo sada otvarali pitanje, kako je Ustavni sud BiH mogao 2016. godine da odluči drugačije u odnosu na svoju odluku iz 2002. godine, da odlučuje u suprotnosti sa mišljenjem OHR-a, koristeći neku neslužbenu verziju Ustava BiH, jer je službena po stavu OHR-a samo ona na engleskom jeziku, što se može vidjeti iz citiranog člana I/2 Ustava BiH što koristi Ustavni sud BiH u predmetu »Božo Ljubić« u kojem nemate termin »vladavine prava« koji u službenoj engleskog postoji, dok u citatima člana I/2 Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH ne postoji. Mogli bismo i dotaći termin »konstitutivni« koji u skužbenoj engleskoj verziji Ustava BiH ne postoji, već se koristi termin »konstituentni« što ima svoje drugačije značenje, jer to svakao nisu sinonimi. Oni koji tako nešto ne vjeruju, neka provjere latinski korijen tih riječi, kako bi sami stekli mišljenje o tome.

Nadam se kako će međunarodna zajednica iskoristiti svoj utjecaj na taj način da se u Bosni i Hercegovini uvedu demokratski principi, kao u zapadnom svijetu, bez diskriminacije, koja je također izrazito problematična u tom istom zapadnom svijetu ili će nas građane ove zemlje izručiti u ruke retrogradnih ideja, pa da sa trakama u različitim bojama idemo na glasanje i u različito obojene glasačke kutije ubacijemo svoje glasačke listiće. Nekako je takav primjer sličan događajima iz 1940-tih godina, kada su tako nacisti obilježavali Jevreje. Isto tako, ako neko želi postići proporcionalnu zastupljenost, govoreći tiho o idejama konsocijacijske demokracije, bilo bi jako korisno za njih da pročitaju Arenda Lijpharta »Politics of Accomodation« kada tamo jasno kaže da u konsocijaciji onih kojih ima 15% u odnosu na sveukupnu populaciju (a ne u tri željena kantona), mogu isključivo konzumirati 15% vlasti, odnosno učešća u zakonodavnim ili izvršnim organima vlasti, direktorskim mjestima i tako redom, ali svakako onih kojih ima 15% ne mogu konzumirati 35-40% vlasti jer to onda nije proporcionalna zastupljenost (posebno u Domu naroda FBiH gdje postoji paritet 17B-17H-17S zastupnika i na štetu Ostalih kojih ima samo 7). Proporcionalna zastupljenost je jedno, dok je paritet nešto sasvim drugo. Posebno je upitna zakonodavna uloga Doma naroda FBiH, gdje za većinu treba 30 glasova, dok u Zastupničkom domu Parlamenta FBIH, većina je 50 glasova, što onda znaći da njih 30 može sve stoopirati ili imati veću snagu od njih 50. Gdje je tu demokracija?

Ako je tvorac ideje konsocijacijske demokracije, Arend Lijphart, sam odustao od te ideje u knjizi »Patterns of Democracy« onda nametanje na te odustale ideje nije ništa drugo do retrogradna politika. Zato se nadam, kako će zapadni svijet, kako će međunarodna zajednica insistirati na demokratskim principima i standardima, na europskoj pravnoj stečevini, na europskim izbornim principima i standardima, a ne na diskriminacijskim idejama koje u sebi nose pojavni oblik fašizma.

Piše: dr. Slaven Kovačević