Ustavni sud po apelaciji Krišto ne može zanemariti mišljenja Venecijanske komsije i OHR-a

Nakon održanih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, postoji određena mogućnost da formiranje vlasti ili impiementacija izbornih rezultata uđe u političku, ponoviću još jednom političku krizu (jer ona svakako nije pravne prirode), radi političkih apetita HDZ-a koji nadilaze pravne norme ove zemlje, a posebno europske vrijednosti sadržane u europskoj pravnoj stečevini. Slobodno možemo konstatirati da bi uzročnik moguće političke krize bila odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu dr Bože Ljubića, koja je u svome sadržaju i obrazloženju izrazito kontradiktorna, na način da postoji nekoliko elemenata da Ustavni sud BiH nije potpuno i u cjelosti utvrdio činjenično stanje. Lako je ovu konstataciju obrazložiti sa samo dva elementa. Prvi od njih odnosi se da je Ustavni sud BiH po prvi put ušao u prostor izbornog zakonodavstva, praveći određeni presedan u svojoj dosadašnjoj praksi i to kroz odluku koja je zanemarila mišljenje OHR-a (krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona) i mišljenje Venecijanske komisije, europskog pravnog autoriteta koji pomaže tranzicijskim zemljama u ustavnim pitanjima. Osim toga, postoji opravdana sumnja da Ustavni sud BiH nije koristio službenu verziju Ustava BiH, onu na engleskom jeziku, koja se razlikuje od neslužbenih prijevoda koje koristi isti taj Ustavni sud BiH. Prije nego vam pokažem ključnu razliku između službene verzije i neslužbenih prijevoda, podsjetimo se da je OHR u svome saopćenju od 2.11.2017. godine saopćio sljedeće:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Podsjetimo se kako je Ustav BiH zapravo Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona. Ustavni sud BiH, rješavajući zahtjev dr Bože Ljubića, kao svoj 35. stav govori o pravnom osnovu gdje prikazuje sljedeći tekst člana I/2 Ustava BiH, na temelju kojeg je i donesene njihova odluka:

dok je u službenoj verziji Ustava BiH, onoj koju možete skinuti sa internet stranice OHR-a, gdje se eksplicitno navodi da sadržaj postoji samo na engleskom jeziku, sljedeća formulacija člana I/2:

ili kako bi to u prijevodu bilo: »Bosna i Hercegovina biće demokratska država koja funkcionira u skladu sa vladavinom prava i slobodnim i demokratskim izborima.« Ta razlika, ogleda se u nedostatku termina »vladavina prava« (eng. rule of law) u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što bi, da je primijenjeno, dalo potpuno drugačiji pravi okvir za odlučivanje Ustavnog suda BiH. Kažimo kako taj anglosaksonski termin »vladavina prava« znači jednakost pred zakonom svih građana, na individualnom nivou i bez izuzetaka, dok HDZ radi svojih političkih aspiracija, odnosno aspiracija HDZ Hrvatske da ima utjecaj u Bosni Hercegovini, nastoji poništavati temelje vladavine prava koji se ogledaju u jednakosti svih građana pred zakonom, bez izuzetaka. Da je to Ustavni sud BiH imao u vidu, onda se ne bi mogle tako tako izbrisati dijelovi prijelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona BiH, koje je svojevremeno OSCE utvrdio kao minimum za poštivanje vladavina prava u Bosni i Hercegovini, odnosno da svi građani moraju imati svaku jednakost u pravima.

Poslije toga imali smo novi zahtjev za ocjenu ustavnosti, koju je Ustavnom sudu BiH podnijela gospođa Borjana Krišto, čime je ozvaničeno priznanje da prvobitna odluka »Božo Ljubić« ne zadovoljava političke apetite HDZ-a, da su oni svjesni postojanja Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji govori nešto što im ne odgovara, pa su ovim novim zahtjevom htjeli ovu priču oko izbornog zakonodavstva dodatno ispeglati u svoju korist, dovodeći Ustavni sud BiH u vrlo loš položaj iz nekoliko prazloga.

Prvi od njih ogleda se u tome da je Ustavni sud BiH već razmatrao istovjetan zahtjev u predmetu »Božo Ljubić« nakon čega nema novih elementa, niti novih saznanja, koji bi Ustavnom sudu BiH bili osnov da otvori razmatranje ovoga predmeta u istoj pravnoj stvari. Niti je Izborni zakon BiH neki novi, niti je Ustav Federacija BiH neki novi, niti je bilo šta novo u tom predmetu. Čak je Ustavni sud BiH u predmetu »Svetozar Pudarić« čiju je apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je već jednom ista pravna stvar bila razmatrana, utvrdio svoju sudsku praksu, od koje ne bi smio ni sada odstupiti. Ako bi odstupio, samo potvrdio svoju ispolitiziranost, kao i navode čaršije da se pojedini ustavni suci viđaju sa pojedincima iz političkog života.

Drugi je problem mišljenje OHR-a, koje je kao i u predmetu »Bože Ljubića« dato u svojstvu prijatelja suda, ali od strane krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona, u kojem se nedvojbeno kaže da se treba omogućiti da iz svakoga kantona bude nominiran po jedan delegat iz svakog od naroda, ako je izabran, što se kao norma mora primjenjivati do okončanja Aneksa 7 Daytonskog sporazuma (povratak svih nasilno raseljenih osoba u prijeratne domove), koji nije okončan što je OHR argumentirao time da postoje projekti koji tretiraju povratak raseljenih i koji se okončavaju tek 2020. godine. Dakle, povratak nije okončan, što Ustavnom sudu BiH ne daje pravo da ga proglasi okončanim jer nije nadležna institucija za takvo nešto.

Treća stvar, koja se ne može zaobići je postojanje člana II/2 Ustava BiH, koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ona ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To jednostavno znači da i 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga imaju direktnu primjenu u našoj zemlji, jer je taj isti sud ustanovljen Poglavljem II Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje čak u članu 46. piše da su presude Europskog suda obavezujuće za sve učesnike sporova. Dakle, te presude, iznad su Izbornog zakona BiH i ustava svih nižih nivoa vlasti, što Ustavni sud BiH redovno zaboravi.

Četvrti problem za Ustavni sud BiH je postojanje Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji govori o zaštiti ljudskih prava i jasni kaže da Bosna i Hercegovina mora garantirati najviši stepen zaštite ljudskih prava, posebno onih iz Europske povelje za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači kako bi donošenje još jedne zavrzlama odluke Ustavnog suda BiH po pitanju izbornog zakonodavstva moglo ući u prostor kršenja Daytonskog sporazuma, kojim su i oni sami ustanovljeni, kako je to propisano Aneksom IV. Odnosno, zaobilaženjem ili negiranjem Daytonskog sporazuma, Ustavni sud BiH bi negirao sam sebe.

Peto, Ustavni sud BiH ne može razmatrati istu stvar, odnosno usklađenost Ustava Federacije BiH sa Izbornim zakonom BiH, kada zakonodavac nije postupio po njegovoj odluci, tako da se nema šta usklađivati. Još preciznije, Izborni zakon BiH je pravni akt višeg reda u odnosu na Ustav Federacije BiH, još preciznije, u odnosu na entitetske i kantonalne ustave, tako da dok se ne donesu izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa svim odredbama Ustava BiH, a ne samo sa onim koje loše interpretira Ustavni sud BiH, nema pravnog osnova za usklađivanjem nižih pravnih akata sa višim.

Šesto, Ustavni sud BiH treba da uvaži mišljenje Venecijanske komisije koja u svome stavu, koje je Ustavni sud BiH prenio u odluci »Božo Ljubić« kaže:

»...Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima“. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo „uveličava“ odstupanja od onoga što je „proporcionalnost“ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona („Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije („ U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“).«

Ovo je još jedan pokazatelj pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što je danas postalo izvorom političke nestabilnosti Bosne i Hercegovine. Venecijanska komisija kaže da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa europskim izbornim standardima, dok Ustavni sud BiH odlučuje suprotno. U najmanju ruku, jako čudno.

Na kraju, bilo bi dobro da Ustavni sud BiH svoj rad uskladi sa službenom verzijom Ustava BiH, onom na engleskom jeziku, da na svojoj internet stranici nema četiri različite verzije Ustava BiH, što je direktan udar na njihov autoritet i integritet, pa da napokon počne razmišljati i o zaštiti ljudskih prava onako kako je to utvrđeno vladavinom prava, terminom koji postoji u Ustavu BiH a kojeg oni zanemaruju, da se prisjeti postojanja članova II/2 i II/4 Ustava BiH koji govori o zaštiti ljudskih prava i nediskriminaciji, da se prisjeti postojanja mišljenja OHR-a i Venecijanske komisije, koja govore drugačije od onoga kako odlučuje Ustavni sud BiH u pomenutim predmetima. Ili možda Ustavni sud BiH misli preuzeti ulogu OHR-a i sebe smatrati iznad pravnog autoriteta Venecijanske komisije ili čak svojim odlukama potpuno devalvirati presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga. To bi potpuno razorilo svako povjerenje u Ustavni sud BiH, a svakoga građanina ove zemlje dovelo u stanje pravne nesigurnosti.

Piše: dr Slaven Kovačević

Istine i laži o izmjenama Izbornog zakona BiH

Završen je još jedan sastanak o izmjenama Izbornog zakona BiH i, na osnovu ranije stvorene atmosfere okončan je bez dogovora, što bi neki mogli ocijeniti kao loše, dok s druge strane mišljenja sam da je to u ovom trenutku najbolje rješenje. Razloge za takav stav možemo pronaći u toj, jako velikoj, količini različitih interpretacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« koje se mogu doživjeti na različite načine, ali ipak, kada vam neko pored vaših očiju hoće ukazati na neku svoju verziju »istine« tako nešto postaje jako iritantno, uznemirujuće i vidno dovodi cjelokupnu javnost u stanje određene zablude, sa tako uspješno plasiranom neistinom da je ovo danas »Dan D« i da bez dogovora neće moći biti učinjena implementacija izbornih rezultata. Sve to, veoma jednostavno, možemo ocijeniti kao – netačno.

Posebno mi prija čitati tekst uvaženog prof. Daniela Serwera, sa američkog Univerziteta Johns Hopkins, kojim se potvrđuje ono što govorim već skoro godinu dana, a odnosi sa na to da su interpretacije odluke »Božo Ljubić« od strane HDZ-a ili njihove nevladine ekspoziture HNS-a, jednostavno netačne, da nemaju pravno utemeljenje i da, ono što je najvažnije, imamo potpuno netačnu pravnu kvalifikaciju da bez izmjena Izbornog zakona BiH nije moguće implementirati izborne rezultate. Takve loše interpretacije HDZ-a, uz pokušaj diskreditiranja svakoga ko kaže da one nisu tačne, imale su za cilj stvaranje političkog pritiska da se izmjene Izbornog zakona BiH učine, isključivo, kako oni žele. To nije dobro.

S druge strane, sva moja nastojanja bila su usmjerena prema demokratskim principima modernog zapada, prema europskim vrijednostima uobličenim u europskoj pravnoj stečevini, na način da se nikom ne uzimaju temeljna ljudska prava, niti je moja ideja bila da si pravim reklamu tako što ću se suprotstavljati HDZ-u, već naprotiv, moja su nastojanja bila usmjerena da se nikom ne uzimaju prava kako je to HDZ svojim lošim interpretacijama želio učiniti jednom značajnom broju građana Bosne i Hercegovine, koji žive u sredinama izvan njihove direktne političke kontrole. Tu je osnovna razlika između osnovnih demokratskih principa i različitih varijacija totalitarnih, nazovimo ih tačnim imenom – jednoumlje političkih režima. Dokle je išla količina političke manipulacije ogleda se u dva jednostavna primjera. Prvi, da HDZ traži da se u ukupno pitanje rješavanja Izmjena izbornog zakona BiH uključi dio oko izbora članova Predsjedništva BiH, kada je općepoznato da je Ustavni sud BiH odbio taj dio apelacije Bože Ljubića, donoseći djelomičnu odluku. Drugi, jako loše interpretacije Venecijanske komisije, koja je u jednoj rečenici, na kraju svoga mišljenja jasno rekla da je sadašnji sistem prema Ustavu FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima. O dvodomnim sistemima (bikameralizam) nekom drugom prilikom, ali ono što ističu »interpretatori« Odluke Ustavnog suda BiH, jednostavno nije tačno, niti je to baš tako rekla Venecijanska komisija.

Podsjetimo još jednom, da je uvaženi prof. Daniel Serwer jasno kazao u svom najnovijem tekstu, da su argumenti HDZ bili čisto političke prirode i da, kao takvi, nisu pravno utemeljeni. Još treba podsjetiti da je prof. Serwer tokom perioda 1994-1996 bio specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država u procesu formiranja Federacije BiH, kako bi se zaustavio sukob Bošnjaka i Hrvata, odnosno pripremi Washingtonskog sporazuma. Pa zar ima pozvaniji čovjek od prof. Serwera koji može reći šta je to tačno Federacija Bosne i Hercegovine, od čega se ona sastoji – jeli federacija kantona ili federacija naroda kako se nastoji lošom interpretacijom Odluke Ustavnog suda BiH predstaviti. Po Washingtonskom sporazumu, Federacija BiH je federacija federalnih jedinica, koje su kasnije Ustavom FBiH utvrđene kao kantoni. Evo izvadak iz originalnog Washingtonskog sporazuma na engleskom jeziku:

Osim toga, kaže prof. Serwer da je sadašnji Ustav FBiH primjenjiv, jer sadrži nekoliko važnih elemenata. Prvi od njih, odnosi se na to da je izbor delegata u Dom naroda temeljen na provedbi Anexa VII Okvirnog mirovnog sporazuma, odnosno povratka svih protjeranih građana u svoje prijeratne domove i sve dok se taj proces ne okonča, primjenjivaće se popis iz 1991. godine, kako bi se izbjegla mogućnost da se nekim zakonom legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja. To je ustavna odredba koja se ne može staviti van snage, osim da neko, bio to OHR ili neko nadležno državno tijelo, ne proglasi povratak protjeranih građana okončanim i time stvori novi pravni osnov. Kako se tako nešto nije desilo, ta pravna norma ostaje na snazi.

Drugi važan element, koji ističe prof. Serwer u relaciji je sa tim da svi građani Federacije BiH moraju uživati u potpunosti svoja građanska i politička prava, tačnije da im se mora omogućiti osnovni demokratski princip – da biraju i da budu birani u sve zakonodavne organe. Nasuprot toga stoji jedna krnja ideja konsocijacijske demokracije, da se primijeni određena proporcionalna zastupljenost na način kako je vidi HNS. Zašto kažem krnja ideja? Pa veoma jednostavno, jer je tvorac te ideje – konsocijacijske demokracije – Arend Lijphart postavio 4 (četiri) principa za uspostavljanje tog političkog sistema, gdje je treći princip proporcionalna zastupljenost u organima vlasti ali na temelju proporcije u odnosu na sveukupno stanovništvo jedne zemlje, a ne samo iz tri ili četiri zamišljena kantona. Ako neko, koga ima 15% u okviru cjelokupne populacije u Bosni i Hercegovini želi usvojiti principe konsocijacijske demokracije, onda će toga istog biti do 15% u institucijama vlasti (iako sada imamo situaciju o konzumiranju preko 40% vlasti od strane apelanata, pa je i to nekima premalo). Nasuprot toga stoji ideja da se temelj za konsocijacijsku demokraciju uzme krnja proporcija iz samo četiri kantona gdje HDZ ima direktnu političku kontrolu, umjesto da sve to bude u proporciji sa cjelokupnom populacijom i zato je ta njihova ideja krnja i teorijski neosnovana, pa bi se moglo zaključiti da oni žele biti proporcionalniji od onog proporcionalnog kako je to zamišljeno u ideji konsocijacijske demokracije, od koje je i sam autor Lijphart odustao u svoj knjizi »Obrasci demokracije« (izv. Paterns of Democracy).  Tako da bismo i ovaj element mogli predstaviti kao još jedan blijedi pokušaj političke manipulacije.

Treći važan, ako ne i najvažniji element koji ističe prof. Serwer govori o tome da je sadašnji sistem prema Ustavu FBiH u skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, što mu daje još veću vrijednost. Ili obratno, zar ne bi bilo jako upitno, da ne kažemo direktno usmjereno protiv BiH, da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju Borjane Krišto i stavi van snage one odredbe Ustava FBiH koje su u potpunom skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga. Time bi Ustavni sud BiH preuzeo na sebe ulogu Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, što je nemoguće.

I na kraju, kaže prof. Serwer da su nastojanja HDZ-a za stvaranje atmosfere oko izmjena Izbornog zakona BiH motivirana time da se zakonom zaokruži teritorijalna cjelina koja asocira na »treći entitet« u čemu su direktno podržavani od vlasti Republike Hrvatske i Ruske Federacije. To je element, koji duboko zadire u Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, čije bi zaobilaženje radi partikularnih političkih ciljeva, ma ko to želio, dovelo u opasnost cjelokupan daytonski politički sistem. Odnosno, sve najave mogućih blokada implementacije izbornih rezultata su vidno političke prirode, one nemaju svoje pravno utemeljenje, što prof. Serwer veoma jednostavno obrazlaže primjerom da je isti scenario bio već viđen 2011. godine, kada je HDZ bio nezadovoljan vlastitim izbornim rezultatima i nastojao planiranom aktivnošću nepopunjavanja Doma naroda FBiH kroz skupštine kantona gdje imaju političku kontrolu, zaustaviti formiranje vlasti na federalnom i državnom nivou, što je dovelo do intervencije visokog predstavnika.

I sada imamo potpuno isti slučaj. Dakle, shodno ostatku Izbornog zakona BiH i važećem Ustavu FBiH, izbore je moguće raspisati, provesti i rezultate izbora implementirati, osim ako neko političkim sredstvima, tačnije blokadama po skupštinama kantona, ne pokuša omesti ili onemogućiti implementaciju izbornih rezultata. Ali, jedno veliko ali, za sami kraj. Po Anexu 10, Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, visoki predstavnik ima obavezu da obezbijedi fer i demokratske izbore u Bosni i Hercegovini, što znači da bi on tada bio primoran da ponovno intervenira. Podsjetimo da izbori traju sve do momenta nakon implementacije izbornih rezultata, koji su sastavnim dijelom cjelokupnog izbornog procesa. Zato je veoma važno rasteretiti javnost nepotrebnim pričama o izmjenama Izbornog zakona BiH, te se posvetiti raspisivanju, održavanju izbora i implementaciji izbornih rezultata u jednoj novoj relaksiranijoj atmosferi, gdje će se govoriti o drugim važnim pitanjima, recimo onim koji svake godine motiviraju desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine da svoj bolji život potraže u inostranstvu i odu iz ove zemlje.

 Piše: dr Slaven Kovačević

Kovačević nudi argumente: Izborni rezultati se mogu implementirati i bez izmjene Izbornog zakona BiH

Implementacija izbornih rezultata bila moguća čak iako se ne izmijeni važeći Izborni zakon BiH, tvrdi dr Slaven Kovačević i to na sljedeći način:

Da bih vama tako nešto dokazao, moram kvazi-političarima to da nacrtam. Dakle, ako odete na internet stranicu Centralne izborne komisije (CIK) www.izbori.ba i skinete prečišćeni tekst važećeg Izbornog zakona BiH u kojem su prekrižene odredbe koje je Ustavni sud BiH stavio van snage, tada ćete vidjeti dvije stvari.

Prva da kriterije za popunjavanje Doma naroda Parlamenta FBiH iz skupština kantona, utvrđuje CIK shodno članu 10.12A stav (1), a da za osnov moraju koristiti popis iz 1991. godine, kako to kaže preostali dio člana 20.16A dio stava (2) koji nije stavljen van snage (stavljen je van snage stav a-j).

Je li ovo dobro ili loše rješenje, probajmo ostati suzdržani, jer je to još uvijek važeća pravna norma.

Drugo, zato smatram apelaciju Ustavnom sudu BiH od strane Borjane Krišto u vezi važećeg Ustava FBiH besmislenom, jer Ustavni sud BiH ne može dva puta odlučivati po istoj stvari. Svojom je odlukom već ostavio važećim određene odredbe Izbornog zakona BiH.

Doduše, ništa više ne može iznenaditi od Ustavnog suda BiH, čiji sastav nije u skladu sa poglavljem VI Ustava BiH, jer ima barem jedan sudac imenovan iz jedne od susjednih zemalja, što baš i nije ustavno.



Piše: dr Slaven Kovačević