Proglašavanje Komšića personom non grata je grubo kršenje Ustava, zloupotreba položaja, na potezu pravosudne institucije

Proglašavanje novoizabranog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića »personom non grata« ili »nepoželjnom osobom« bilo gdje u Bosni i Hercegovini, pravni je non-sense iza kojeg se krije jako opasna politička poruka o kojoj, koliko vidim, javnost još nije izgradila potrebnu percepciju. Zato ćemo u ovih par redova pokazati da je to nelegalan čin, odnosno da takvo nešto nema pravni osnov za lokalne zajednice, a onda ukazati šta je zapravo ta opasna poruka.

Kada se sagleda proglašavanje nepoželjnim ili personom non grata člana Predsjedništva BiH Željka Komišića u općinama ili jedinicama lokalne samouprave, onda je prva stvar koja se treba razmotriti sljedeća – koji je pravni osnov za takvo nešto? U jednoj riječi – nikakav ili ne postoji pravni osnov. U skladu sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, jasno su propisane nadležnosti načelnika kao izvršnog organa vlasti i općinskih vijeća, kao organa građanskog odlučivanja (jer to nisu  zakonodavni organi vlasti), onda je sasvim jasno da niti načelnici niti općinska vijeća nemaju nadležnost da nekoga proglase nepoželjnom osobom po važećim zakonima u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Ista se stvar odnosi na kantonalne organe vlasti (namjerno ne koristim termin »županija« jer ga je Ustavni sud proglasio neustavnim) odnosno njihove zakonodavne i izvršne organe, koji ni po Ustavu Federacije BiH niti po jednom zakonu nemaju takve ovlasti. Zato su svi načelnici općina, predsjedavajući općinskih vijeća ili politički funkcioneri iz kantonalnih zakonodavnih ili izvršnih organa vlasti posezali za pisanjem ili potpisivanjem pisma o proglašavanju Željka Komšić, novog člana Predsjedništva BiH nepoželjnom osobom na teritoriji njihovih lokalnih zajednica ili kantona. Takvo pismo nema pravnu niti obavezujuću snagu, osim političke poruke onih koji su frustrirani izbornim rezultatom koji je za njih nepovoljan, čime se stvara atmosfera nesigurnosti izabranom zvaničniku pri njegovom obavljanju poslova i zadataka za koje je izabran. Dakle, pismo je takav vid komunikacije, koji nema pravnu snagu, to nije pravni akt, odluka, zaključak ili rješenje, koje bi se moglo osporiti pred nadležnim sudovima, što je vidna namjera pisaca i potpisnika toga pisma. Recimo da se radi o vrlo svjesnom, vještom i taktičkome potezu političke prirode da bi se poslala određena poruka. Međutim, u konkretnom slučaju, zabrana ili ograničavanje slobode kretanja kroz korištenje ovlasti koje ti ne pripadaju, potpadaju pod kršenje Ustava BiH, član II/4 (zabrana diskriminacije) gdje se ne može nikom zabraniti sloboda kretanja niti bilo šta drugo iz domena ljudskih prava i sloboda, na temelju nečijih političkih opredjeljenja ili različitosti. Isto tako, radi se i o kršenju zakona jer se ne može zabraniti ili ograničiti sloboda kretanja bilo kojem izabranom zvaničniku putem stvaranja nesigurnog ambijenta za njegovo slobodno kretanje po cijeloj državi. Na takvo nešto trebale bi reagirati nadležne državne pravosudne i policijske institucije, jer se radi o članu Predsjedništva BiH ili kolektivnog šefa države.

Ono što jeste mnogo važnije, odnosi se na to da se »persona non grata« koristi u međunarodnim odnosima između suverenih država, kada se strani državljanin proglašava nepoželjnom osobom na teritoriji zemlje domaćina, pa se odmah zatim traži da ta osoba napusti teritorij te zemlje domaćina. Još preciznije, radi se o međunarodnim odnosima ili odnosima između suverenih država, koje mogu određene osobe ili osobu, radi njihovih aktivnosti na štetu države domaćina, proglasiti personom non grata i zatražiti ili organizirati njenu deportaciju sa svoje teritorije.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima

Zašto je ovo opasno za slučaj proglašavanja Željka Komšića personom non granta od strane lokalnih zajednica? Zato što su one svojim pismima preuzele prerogative (specifična prava) država, čime se šalje poruka da je taj dio Bosne i Hercegovine u statusu države, što svakako nije slučaj. Poruka je jasna, korištenjem ovlaštenja suverenih država, želi se poručiti da u tom dijelu Bosne i Hercegovine postoji paralelna suverena vlast koja može preuzimati prerogative države Bosne i Hercegovine, što je zapravo nemoguće. Time se šalje vrlo jasna poruka da je to zaokružena etno-teritorijalna cjelina koja želi imati prerogative suverene države, koje jedine imaju pravo proglašavati personom non grata strane državljane na svojoj teritoriji, radi nezakonitog ili takvog aktiviteta tih nepoželjnih osoba, da im se određuje taj status i vrši deportacija. To bi po njima značilo da je Željko Komšić strani državljanin u svojoj zemlji, bez obzira što je izabran za člana Predsjedništva BiH, pa ga se zbog njegovog statusa stranog državljanina može proglasiti personom non grata u jednom dijelu njegove zemlje. Apsurdno, ali jako opasno. To je suština političkih poruka koje načelnici, predsjedavajući općinskih vijeća i kantonalni funkcioneri žele postići, nastojeći učiniti zaokruživanje teritorije nekog »trećeg entiteta« ili neke reinkarnirane tzv. Herceg Bosne koju očito vide subjektom međunarodnog prava, a time i međunarodnih odnosa što je sve zajedno nezakonito, pogrešno i nemoguće.

Zato premijer Hrvatske, Andrej Plenković, hoda po Europi, kako bi navodno ukazao da jedna etnička skupina bira »legitimne političke predstavnike naroda« drugoj etničkoj skupini, što je za tu istu Europu nepoznat pojam. Zapravo je njegova namjera veoma jasna, a to je da se na ovaj način amortiziraju, a kasnije i legaliziraju učinci udruženog zločinačkog poduhvata, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, što je presuđeno »haškoj šestorki« ali i Republici Hrvatskoj. Plenković se uzda da iz Bosne i Hercegovine nikad neće stići reakcija na njegova otvorena miješanja u unutarnja pitanja BiH, koja su motivirana težnjom da se rezultati udruženog zločinačkog poduhvata legaliziraju kroz nekoliko koraka, gdje je prvi izmjena izbornog zakonodavstva, a kao drugi zaokruživanje etno-teritorijalne cjeline, onako kako je bilo zacrtano udruženim zločinačkim poduhvatom.

To je sva suština lokalnih aktivnosti na proglašavanju Željka Komšića, izabranog člana Predsjedništva BiH personom non grata u svojoj zemlji, kao da se radi o stranom državljaninu, a s druge strane kroz aktivnost ili zloupotrebu položaja Republike Hrvatske koja u svojstvu članice Europske unije, nastoji političkim sredstvima obezbijediti da se ono što je presuđeno udruženim zločinačkim poduhvatom legalizira u Bosni i Hercegovini, u čemu bi oni nastavili beskonačan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i zajedno sa partnerima iz Srbije, nastojali izdejstvovati njen raspad. Podsjetite se malo, kako je sve to zapravo krenulo prije nešto manje od godinu dana kada je Haški sud izrekao presude haškoj šestorici, između ostalog i za udruženi zločinački poduhvat, koji je u svome određenju obuhvatio i Hrvatsku i njen tadašnji politički i vojni vrh. Takvo nešto, Bosna i Hercegovina ne bi trebala više tolerirati i trebala bi pokrenuti vlastitu aktivnost na međunarodnom planu, ne samo preko diplomatske mreže, nego preko izabranih zvaničnika na najvišem nivou, da se zemljama Europske unije, a bilo bi dobro i Ameriku uključiti, veoma precizno pojasne i prikažu aktivnosti domaćih i susjednih političkih aktera, temeljene na presuđenom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji se očito nastavio političkim sredstvima protiv suverene države Bosne i Hercegovine, kroz kontinuirano miješanje u unutarnje stvari jedne suverene države.

 

Piše: dr Slaven Kovačević

Osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini – postoje li uopće?

U ovome tekstu, nastojaću da vam ukratko približim osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na različite, važeće, propise koji ovaj segment uređuju. Nije to uopće teška, niti složena priča, pa ću se radi svih vas držati tih domaćih, ali i onih međunarodnih propisa koji govore o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,  te sve to promatrati kroz dosadašnju ulogu različitih vlasti ili političkih elita. Ideja koja me vodi za pisanje ovoga teksta je da sve vas potaknem na razmišljanje o ljudskim pravima i kako se prema tome odnosi ono što zovemo vlast ili ono što zovemo opozicija. Posebno ćemo prikazati odnos međunarodnih propisa sa ovim propisima što se u Bosni i Hercegovini primjenjuju, sa istovjetnim ciljem, da vlastitom percepcijom izgradite stav da li u zemlji ima ili nema zaštite ljudskih prava.

Šta o ljudskim pravima kaže Dejtonski mirovni sporazum?

Da bismo bili do kraja konzistentni, ovaj dio teksta započnimo onim što je Ustavni sud BiH, utvrdio u svojoj odluci 5/98-III u kojoj se kaže: »Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.« To vam ukratko znači, kako je Opći okvirni mirovni sporazum iz Dejtona na snazi u Bosni i Hercegovini, kao međunarodni ugovor koji se u skladu sa Bečkom konvencijom o ugovornom pravu mora primjenjivati u cjelosti. Odnosno, samo oni njegovi dijelovi koji nisu potpisani na prevaru ili pod prisilom, o čemu ćemo nešto kasnije, ali za sada ćemo govoriti o tome kako je Dejtonski mirovni sporazum, da ga tako kolokvijalno nazovemo, uredio oblast zaštite ljudskih prava. To je uređeno Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jeste li ikada čuli bilo koga iz bosanskohercegovačke politike da je spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli OHR da je nekada spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli nekog iz međunarodne zajednice da je spomenuo Aneks 6? Kad sve zajedno saberete, odgovor je samo jedan – niste. Postavlja se pitanje zašto niste?

Dakle, taj Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma govori isključivo o zaštiti ljudskih prava i to u svome članu I, na način da se mora obezbjediti najviši nivo zaštite ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim aktima, posebno u skladu sa Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svi međunarodni akti koji trebaju poslužiti za zaštitu ljudskih prava nabrojani su u dodatku Aneksa 6. i ima ih 16. To vam ukratko znači da su međunarodni propisi kojim se utvrđuje način zaštite ljudskih prava uređeni Dejtonskim mirovnim sporazumom i na to su se obavezale sve njegove potpisnice, što znači da sve one zajedno imaju podjednaku odgovornost na poštivanje ljudskih prava u BiH, utvrđenih međunarodnim aktima, pa je već postalo veoma smiješno kada, na primjer, Ivica Dačić ministar vanjskih poslova Srbije govori da će poštovati sve što se dogovore tri naroda i dva entiteta (a Distrikt Brčko!? ili Ostali ili građani BiH), što je preuzeo od šefa države Aleksandra Vučića, koji to kao mantru ponavlja do besvijesti, pa onda još i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović hoće nešto u Bosni i Hercegovini što nije dijelom tih istih međunarodnih propisa, te dodajmo tu još i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je karijeru izgradio na europskim integracijama, da isto tako traži nešto što nije dijelom međunarodnih propisa koji se tiču zaštite ljudskih prava. A da bude stvar još interesantnija, obje zemlje, Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da su se obvezale da poštuju sve njegove odredbe, uključujući Aneks 6. Meni je jako žao ako spomenuta gospoda i gospođe, nikad u životu nisu pročitala Dejtonski mirovni sporazum, jer bi se iz njihovih izjava dalo zaključiti da očito nisu, ali je stvar veoma jednostavna – to je važeći međunarodni ugovor i on se mora poštovati, džaba sva ostala priča.

Naravno, reći ću vam nešto i dijelovima Dejtona koji su sporni, ali to Aneks 6. svakako nije. Zaštita ljudskih prava temeljena je na zaštiti prava pojedinca, na individualnom nivou, tako da ona nigdje i ni na koji način ne govori o tome da prava kolektiviteta nadmašuju ili imaju prednost u odnosu na individualna prava svakog građanina. Sve to zajedno znači da ovi domaći političari, bili oni vlast ili opozicija, krše Dejtonski mirovni sporazum, u čemu ih neznanje niti najmanje ne opravdava, pa onda k tome još i kršenje i od strane Hrvatske i Srbije, na isti način. Svi zajedno zanemaruju, zaobilaze ili krše Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dakle, Aneks 6. kaže da se u Bosni i Hercegovini mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa 16. međunarodnih akata koji ovu oblast uređuju i koji imaju direktnu primjenu u zemlji. Nadležnost za takvo nešto data je Komisiji za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena Bosne i Hercegovine. Vjerovatno ste čuli za oba ova tijela, ali nekako nam je najbliži Ured ombudsmena Bosne i Hercegovine, kojem je posao da se bavi slučajevima narušavanja ljudskih prava, da obavlja istrage u tome i da mu se ne može zabraniti pristup svim dokumentima, makar oni bili i tajni. Ni Dom ni Ured ombudsmena nema izvršnu funkciju niti može izricati sankcije, ali on imaju dva jako važna zadatka da vrše nadzor nad zaštitom ljudskih prava i da o tome obavještaju nadležne organe vlasti i sudske organe. Kako je Komisija za ljudska prava u međuvremenu transformirana, a Ured ombudsmena BiH je posebnim zakonom uređen kao institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine, ovo je tijelo postalo jako važno u provjeri stepena zaštite ljudskih prava u zemlji. Odnosno, njegov je zadatak da se bavi predmetima o mogućim kršenjima ljudskih prava i kada se predmet okonča, dostavljaju nadležnom organu vlasti akt o tome kako treba da postupi, kao i nadležnim sudskim organima kada se organi vlasti ogluše. Naizgled sve lijepo zvuči, samo što ima još jedan dodatak, a tiče se toga da se izvještaj o povredi ljudskih prava dostavlja i OHR-u, kao konačnom tumaču civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u šta Aneks 6. svakako spada.  Sad se javlja osnovno pitanje – kako onda u zemlji uopće mogu postojati kršenja ljudskih prava kada imamo instituciju zaduženu da to štiti, imamo organe vlasti, sudske organe i na kraju OHR? Očito da percepcija svih pobrojanih i potreba zaštite ljudskih prava nije na odgovarajućem nivou, samo što je problem složeniji. Iako možda grubo zvuči, kada Bosna i Hercegovina postane kandidat za Europsku uniju, onda će se stepen kršenja ljudskih prava promatrati statistički, pa ako statistika kaže da je toga mnogo, ova će zemlja imati ozbiljan problem u svojim koracima ka članstvu u Europskoj uniji.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?

Uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku sa razno raznim tumačima Ustava BiH, ali ono što je nepobitna činjenica, odnosi se na to da je u tom temeljnom aktu Bosne i Hercegovine rečeno u preambuli, da u onoj istoj preambuli iz koje pojedine političke elite koriste pola rečenice iz jedne alineje da bi ukazale na važnost kolektivnih prava, što je apsolutno netačno, odnosno u toj cjelokupnoj preambuli se kaže da je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sada jeste, utemeljena na principima ljudskog dostojanstva, slobode jednakosti, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i na kraju u skladu sa međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava. Tako piše u toj preambuli Ustava BiH. Onda ojačano još više, piše u poglavlju II, kako se ljudska prava trebaju zaštiti i to veoma precizno u članu II/2, gdje je utvrđeno da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednosti u odnosu sve druge zakone, a ja sam slobodan reći i odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (taj termin »all other law« u prevedenom značenju iz oblasti anglo-saksonskog prava jednostavno znači u odnosu na bilo koji drugi propis u šta se uključuje Ustav BiH). Pa onda, pored toga, imate dva aneksa na Ustav BiH, da, jasno govorim, dva aneksa na Ustav BiH, koja nisam do sada čuo da je neko iz političkog života pominjao. U tom aneksu I, na Ustav BiH, što je zapravo sastavnim dijelom ustava, pobrojane su i druge međunarodne konvencije koje se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, njih 15, plus Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz poglavlja II Ustava BiH. Šta je onda problem? Jednim dijelom političke elite, koje svoj posao rade dozirano, jer ne poštuju niti Ustav BiH u dijelu koji se tiče zaštite ljudskih prava, a drugim dijelom jer Ustavni sud BiH, koji nije tumač nego zaštitnik Ustava BiH, koristi po pola nekog člana ili rečenice, kako bi se dodvoravali političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije. Jasno je kako Ustav BiH u jednom dijelu (poglavlju II) govori o zaštiti ljudskih prava, a u drugom dijelu (recimo u poglavlju V) nešto sasvim drugo. Pitanje zašto se onda Ustavni sud BiH, opredjeljuje samo za poglavlje V, a zažmiri na postojanje poglavlja II u istom Ustavu BiH ima svoj jasan odgovor – dodvoravanje (opet) političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije, gdje se vidno previdi postojanje onog dijela Ustava BiH koji se bavi pitanjem zaštite ljudskih prava. Zašto mislim da se ustavne sudije nekom dodvoravaju? Zato jer tamo ima ustavnih sudija koje su do svoga imenovanja, imale članske kartice političkih stranaka, pa onda te iste stranke napuštale nakon imenovanja za ustavnog suca. E sad, ako neko želi reći, kako se radi o neutralnim i depolitiziranim sucima, onda ja moram postaviti jednostavno pitanje – zašto je u pitanju Izbornog zakona BiH prihvaćena apelacija samo Bože Ljubića, a sve druge su bile odbijene ili odbačene kao nedopuštene? Odgovor na ovo pitanje, sve jasno govori. Ustav BiH nije sastavljen samo od onih dijelova koji odgovaraju političkim elitama, već ima i one dijelove koji se tiču zaštite ljudskih prava, gdje je sasvim jasno da je članovima II//2, II/2 i X/2 utvrđeno da ne može doći do donošenja zakona kojim se krše ljudska prava i temeljne slobode, niti se Ustav BiH može izmijeniti na takav način da se zanemare ljudska prava i temeljne slobode. To Ustavni sud BiH, prečesto zaboravi.

Šta o ljudskim pravima kažu europske institucije?

Prva je impresija da imamo 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku protiv Bosne i Hercegovine radi kršenja ljudskih prava, sve one su dobivene u korist pomenutih apelanata. Zašto je ovo važno? Zato što Europski sud za ljudska prava iz Strazbura postoji na osnovu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa kako je ta konvencija dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je nepoštivanje tih presuda ništa drugo nego kršenje Dejtona, kako od strane domaćih političkih elita, tako i od strane Ustavnog suda BiH, koji prečesto zaboravlja na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da ta europska konvencija ima prednost u odnosu na sve domaće propise, a to onda znači i kako presude Europskog suda za ljudska prava imaju prednost u odnosu na sve domaće propise. Da pojednostavimo. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se nalazi i u Aneksu 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao obavezujuća, što znači da je njenim zaobilaženjem, kršenjem ili nepoštivanjem presuda Europskog suda za ljudska prava došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako, došlo je i do povrede Ustava BiH, odnosno njegovog člana II/2, jer su presude Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su one zato i ustavom utvrđene kao obavezujuće.

Da sad malo ovo dignemo na još viši nivo? Međunarodno pravo kaže, nedvosmisleno, da su međunarodni sporazumi ili dijelovi međunarodnih sporazuma koji su potpisani pod prislilom ili na prevaru, zapravo ništavni. Tačan latinski izraz je: vi, clam , praecartio. To bi značilo, da ako nešto potpišete na međunarodnom planu, u najboljoj želji, sa najboljom voljom, ali pod prisilom, da taj dio sporazuma nema pravnu snagu. Da bi to imalo svoju pravnu potvrdu, trebalo bi da tako nešto kaže neki od nadležnih sudova. Pa ćemo ovdje navesti ono što je presudio Europski sud za ljudska prava iz Strazbura u predmetu »Zornić«

„Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje.“

Dakle, Europski sud za ljudska prava, nedvosmisleno utvrđuje da su sporne odredbe donesene, kako bi se došlo do krhkog primirja  zaustavio brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem, pa da je priroda takvog sukoba bila da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode, odnosno pod prisilom se na to pristalo. Znači, sporne ustavne odredbe i »konstitutivni narodi« po međunarodnom pravu, ne bi trebali imati pravnu snagu uopće, jer su doneseni pod prisilom. Kako se ovdje taj termin »konstitutivni narodi« koristi sa željom da se dosegnu viša prava od onih garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je nemoguće iz dva razloga: prvi jer nema viših prava od onih koja su utvrđena Konvencijom i drugi, što se tim »višim pravima« krše ljudska prava i temeljne slobode i da stvar bude još gora, u suprotnosti su sa presudama nadležnog europskog suda. Još preciznije. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tretira samo individualna građanska prava, ne bavi se pravima kolektiviteta. To svakako ne znači da svaki građanin nema pravo da iskaže pripadnost nekom od kolektivnih identiteta, jer to svakako spada u ljudska prava, ali prava tih kolektivnih identiteta ne mogu i ne smiju nadilaziti osnovna ljudska prava. Zato često kažem, kako taj sporni termin »konstitutivni narodi« jeste preuzet iz totalitarnih režima, u ovome konkretnom slučaju iz ustava nekadašnjeg SSSR-a iz 1924. i 1936. godine, kojim je utvrđeno da su prava konstitutivnih naroda iznad građanskih prava i da se svaki pojedinac mora povinovati pravima konstitutivnih naroda (razmislite o analogiji sa sadašnjim sistemom). Zašto kažem da je to proizvod totalitarnih režima? Jednostavno, jer se radilo o jednopartijskim sistemima bez bilo kojeg oblika demokracije i zato što je to u suprotnosti sa sadašnjim europskim demokratskim principima, odnosno u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ima tu otpora kod domaćih aktera, što političkih, što intelektualnih, kojim želim poručiti nešto jako jednostavno – da nisu imali u prethodnom sistemu priliku dolaziti u dodir sa literaturom koja tretira totalitarne režime, kao što je režim iz SSSR-a, pa zbog toga nemaju dovoljna znanja o spornom terminu »konstitutivni narodi« što nije niti AVNOJ, niti ZAVNOBIH, niti bilo šta što bi imalo dodir sa osnovnim postulatima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Meni je sasvim jasno da u prethodnom sistemu nije bilo moguće doći do takve literature, posebno one koja kritički razmatra totalitarne sisteme, a među njima i one iz nekadašnjeg SSSR-a, tako da vraćanje na »konstitutivne narode« da bi neko imao veći stepen kolektivnih prava, u odnosu na ono što propisuje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se bavi isključivo zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou je korak unazad u odnosu na euro-atlantske integracije. U svakom slučaju, sporni »konstitutivni narodi« su sredstvo za sistemsku diskriminaciju jer si time krše ljudska prava i temeljne slobode, nisu dijelom europskih propisa za zaštitu ljudskih prava i trebaće ih se već nekad napustiti.

Šta je zaključak?

U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog stepena zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iako je to uređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i dijelom Ustava BiH. Razlog tome možemo pronaći u tome da domaće političke elite nisu spremne da uđu u širi prostor zaštite ljudskih prava, onako kako to uređuju međunarodne konvencije, jer bi to za njih značilo manje političke moći. Ovaj sadašnji sistem, nekako naizgled liči na feudalno stanje (ovaj sam termin iskoristio prije više od godinu dana) gdje postoji jedan feudalni vlastelin ili veleposjednik (recimo predsjednik političke stranke) kojem je naizgled lakše vladati cijelom etničkom grupom odjednom i sa jednog mjesta, nego sa oko 4 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine u okviru temeljnih demokratskih principa. Što bismo drugo mogli očekivati od predsjednika političkih stranaka koji su postajali predsjednici svojih stranaka bez glasanja, aklamacijom, kao jedini kandidati za tu poziciju, u čemu nema niti truna temeljnih demokratskih principa. Njima su principi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda strani pojmovi, toliko strani da se oni od njih plaše, jer kako bi oni bili predsjednici političkih stranaka kada bi se svako mogao kandidirati za tu poziciju, gdje bi bio izabran onaj koji u okviru temeljnih demokratskih principa, dobije najviše glasova. Oni su spremni pogaziti sva ljudska prava i temeljne slobode, samo da bi postali predsjednici političkih stranaka, a onda isti princip prenijeli i na političku scenu gdje se biraju predstavnici građana ili onih koji glasaju na izborima, a ne predstavnici kolektiviteta. To je za njih previše strašljiva mogućnost, koja ih dovodi do takvoga stanja da su spremni ovu zemlju zakočiti u euro-atlantskim integracijama, jer bi to za njih značilo da više ne mogu dirati etnička osjećanja svoga biračkog tijela, kojem kontinuirano uzimaju osnovna ljudska prava, zarad njihove predsjedničke, političke moći koju temelje na izazivanju straha kod svoga glasačkog tijela. To je sva suština gaženja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u šta svakako spada i sloboda da se svako može kandidirati za bilo šta i glasati za bilo koga na izborima. Sa jedne strane imamo feudalno stanje veleposjednika, a sa druge moderne demokratske principe, recimo one iz europske pravne stečevine, u što svakako spada i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Šta je vaš građanski, individualni izbor - feudalizam ili demokratsko okruženje, to je pravo pitanje?

Piše: dr Slaven Kovačević