Opet udari na suverenitet Bosne i Hercegovine

Ovih dana, opet smo svjedoci udara na suverenitet Bosne i Hercegovine koji dolaze iz susjednih zemalja - Hrvatske i Srbije. Nije to više samo miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, već se radi o svojevrsnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu putem diplomatskih alata. Nije ovdje zaboravljena agresija na Bosnu i Hercegovinu tokom perioda 1992-1995, koju je organizirala tadašnja SR Jugoslavija (sadašnja Srbija je njen pravni sljednik) koja je eskalirala do genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina  masovnih protjerivanja stanovništva, pa onda i Hrvatske u periodu 1993-1994, sa zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima i protjerivanjem stanovništva, što je potvrđeno kroz niz presuda međunarodnog tribunala u Haagu.  Sada se vrši ponovna agresija na BiH, na njen suverenitet i teritorijalni integritet i to putem diplomatskih sredstava, kako bi se od Bosne i Hercegovine opet otimala teritorija, a pod krinkom »konstitutivnih naroda« obezbijedio politički prostor za kontinuiran utjecaj susjednih zemalja na unutarnja pitanja Bosne i Hercegovina, a sve s ciljem ostvarivanja interesa susjednih zemalja.

Šta je povod takvim aktivnostima?

Vrlo izvjesno nastavak projekata širenja susjednih zemalja na teritorij Bosne i Hercegovine, narušavajući njen suverenitet i teritorijalni integritet, konstantnim aktivnostima na međunarodnom planu. Kako drugačije shvatiti ono što je u svome izlaganju na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija učinila predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, spominjući izborni sistem Bosne i Hercegovine, koji vidno nije po volji zvaničnog Zagreba. Ista je stvar kada je Grabar-Kitarović na marginama Generalne skupštine UN-a razgovarala sa ministrom vanjskih poslova Rusije, Sergejom Lavrovim, opet na temu izbornog sistema u Bosni i Hercegovini. Očito je neriješen status graničnih pitanja, recimo onog u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine u Neumskom zaljevu, gdje se Bosni i Hercegovini uzimaju prava garantirana međunarodnim pravom ili ona oko Buškog jezera, gdje se opet ulazi u teritorij BiH na našu štetu, sa ciljem ostvarivanja interesa susjedne Hrvatske, koje ona, sad već jako vidno, implementira kroz dio bh. političkih elita naklonjenih Zagrebu. Isto tako, postaje vidno da uplitanje u izborni sistem Bosne i Hercegovine ima za cilj da kreira politički osnov za nastavak implementacije Hrvatskih interesa na štetu Bosne i Hercegovine, kroz zvaničnom Zagrebu željene političke stranke i njihove kandidate. Zato to vidim nastavkom agresije na našu zemlju, novim mirnodopskim sredstvima, kroz agilnu međunarodnu aktivnost Hrvatske koja ide direktno na štetu Bosne i Hercegovine.

Slična je stvar sa Srbijom. Sve ono što nisu ostvarili agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ratnim dejstvima, sada nastoje realizirati mirnodopskim sredstvima kroz politički nastup u svjetskim centrima moći, opet na štetu Bosne i Hercegovine, njene teritorije i njenih građana. Ista ta Srbija ima više otvorenih graničnih pitanja sa Bosnom i Hercegovinom, kao recimo ona oko korištenja hidro-potencijala na rijeci Drini opet na štetu BiH i u korist Srbije, koje bi oni rado rješavali političkom silom ili kroz njihove pulene ovdje. Kako onda drugačije shvatiti da je ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić , došao u posjetu Banja Luci sa rečenicom da su to »njihovi unutrašnji poslovi, unutar srpskog naroda.« Zar to nije direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, koji je iskazan nepoštivanjem suverene vlasti Bosne i Hercegovine, jer tamo nije bilo nikog iz aktualne državne bh. vlasti? Zar to nije svojevrsna nova agresija na Bosnu i Hercegovinu kada jedan ministar vanjskih poslova, bez zvaničnog poziva iz države BiH, onda kada mu se prohtije, dođe u Bosnu i Hercegovinu govoreći da su to neka unutarnja etnička pitanja? Ako se radi, recimo, o ostvarivanju paralelnih veza, onda moram istaći da u Ustavu Bosne i Hercegovine jasno piše da realizacija paralelnih veza ne može biti na štetu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Podsjetimo da je Ustav BiH ništa drugo do Aneks 4, Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kojeg je potpisala i Srbija, koja ga ovim aktivnostima Dačića vidno krši. Ista je stvar kada predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, razgovara sa predsjednikom Rusije, Vladimirom Putnom o pitanjima u Bosni i Hercegovini. Zar to nije još jedan, svojevrstan vid agresije na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine? Naravno da jeste, što je u istoj ravni sa nepoštivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Posebno jer Aleksandar Vučić, a i Ivica Dačić, imaju vidan problem da izgovore termin »suverenitet« u istoj rečenici kada pominju Bosnu i Hercegovinu. Takvo eklatantno nepoštivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine svakako nije dobar temelj za izgradnju dobrosusjedskih odnosa.

Šta rade domaće vlasti?

Ništa. Spavaju. Osim sporadičnih saopštenja kandidata na izborima, nema organizirane i artikulirane aktivnosti na međunarodnom planu, da se spriječi nova agresija na Bosnu i Hercegovinu i to mirnodopskim sredstvima, kada ona agresija ratnim dejstvima nije uspjela. Zašto ovlašteni državni organi, na primjer, Predsjedništvo BiH, ne uputi protestnu notu Hrvatskoj, Srbiji i Rusiji sa rečenicom da se radi o udaru na suverenitet Bosne i Hercegovine i miješanje u naša unutarnja pitanja? To svaki put, neopravdano izostane. Isto tako, bilo bi jako važno uputiti pisma prema Vašingotnu, Berlinu, Londonu, Parizu i Briselu, ili SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Europskoj uniji, koji su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma sa ukazivanjem na nove udare na suverenitet Bosne  Hercegovine od strane susjednih zemalja, što je vid nove agresije na našu zemlju. Na istoj liniji, trebala bi biti jasna i snažna diplomatska aktivnost kako bi se pripremio novi teren kojim bi se spriječilo svako naredno uplitanje susjednih zemalja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, a time i zaustavio svaki naredni agresivni udar na njen suverenitet. To bi bila jako važna, neophodna i svrsishodna aktivnost domaćih vlasti. Barem onog njenog dijela koji je pro-bosanskog karaktera. Ako neko misli odustajati od Dejtonskog mirovnog sporazuma, podsjetiču još jednom na odluku Republike Bosne i Hercegovine, međunarodnopravno priznatog subjekta iz 1995. godine, iskazanu ustavnim zakonom iz 1995. godine.

Svako naredno miješanje Srbije i Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, svaki naredni udar na suverenitet i teritorijalni integritet, ojačava razmišljanja o aktiviranju ovoga ustavnog zakona.

Piše: dr Slaven Kovačević

Vučić na Kosovu, Kosovo na Vučića

Namjerno sam sačekao da se slegne sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o  »razgraničenju« jednom terminu koji je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.

Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno razgraničen

Kao što ovaj podnaslov govori, nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u međunarodnom pravu. Ovo želim istaći jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.

Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji

Ovo je nešto što je promaklo i promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja »Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora niti bi oni pristali na takvo nešto.

Šta je Vučić onda radio na Kosovu?

Da se izrazim neakademski – probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to  kosovska vlast primijetila i prekinula tu posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi. Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama, sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju, neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira. Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao strancima, a nije to ispunio.

Piše: dr Slaven Kovačević

Deset razloga zašto se pitanje statusa Kosova ne može povezivati sa Bosnom i Hercegovinom

Najnovija izjava ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića o tome da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova, trebalo posezati za proglašenjem nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska, još je jedan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, a posebno na Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona. To su, onima koji znaju barem osnove međunarodnog prava, nepovezive i nespojive stvari, kojim se osim narušavanja Daytonskog sporazuma, unosi destabilizacija odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. To svakako nije dobro, bez obzira koliko složena ili teška bila politička situacija u Srbiji u vezi statusa Kosova, što je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, koje one međusobno trebaju riješiti. Da to nema apsolutno nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, navešću ovdje deset razloga koji to dovoljno jasno prikazuju:

1. Osnovna razlika između Bosne i Hercegovine, sa jedne strasne i Kosova  druge strane, ogleda se u činjenici da je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata zemlja od proglašenja svoje nezavisnosti 1992. godine, u čijem sastavu u to vrijeme nisu postojali entiteti, a samim tim ni bh. entitet Republika Srpska. To znači, kako je već tada Bosna i Hercegovina bila subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, dok je slučaj sa Kosovom potpuno drugačiji u okvirima međunarodnog prava.

2. Sadašnja Bosna i Hercegovina, uređena je (nije nastala) u skladu sa međunarodnim sporazumom pod nazivom »Opći okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu« iz Daytona, u kojem je tadašnja SR Jugoslavija, a današnji pravni slijednik republika Srbija, potpisala sve elemente sporazuma u ime Republike Srpske, iz razloga što se Republici Srpskoj nije željelo dati bilo kakav međunarodno-pravni subjektivitet, čime je sadašnja Srbija preuzela obaveze koje se tiču poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, u šta spada i suzbijanje separatističkih ideja iz bh. entiteta Republika Srpska. To je, dakle, daytonska obaveza Srbije. (pogledati isječak Daytonskog sporazuma)

Isječak iz preambule Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu

3.  Sadašnja Srbija je obveznik međunarodnog sporazuma »Opći okvirni mirovni sporazuma za BiH« iz Daytona, dok su njegovi garanti SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Svaki udar na Daytonski sporazum je udar na autoritet svakog garanta Daytonskog mirovnog sporazuma i to pojedinačno. Ako mi gospodin Dačić ne vjeruje, neka malo pita, recimo, Ameriku šta misli o tome.

4. Odnos Srbije i Kosova je bilo i ostalo njihovo međusobno pitanje, istovjetno kao što je to svojevremeno bilo pitanje i Crne Gore, koja je svojom demokratskom voljom izašla iz sastava tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, pa to tada nije niko povezivao sa Bosnom i Hercegovinom. Odnosno, radi se o pitanju koje nema  i ne može imati bilo kakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, jer se radi o odvojenom i različitom međunarodno-pravnom pitanju.

5.  Hoće li pitanje Vojvodine, Sandžaka ili nekog drugog dijela Srbije, isto tako  biti vezano za Bosnu i Hercegovinu, što po osnovama međunarodnog prava, jednostavno ne može biti, jer su velike sile jasno rekle da novih izmjena granica nema.

6.  SR Jugoslavija obavila je ratifikaciju Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u najvišem zakonodavnom organu Skupštini, tako da je pitanje odustajanja od Daytonskog sporazuma, istovjetno pitanje za taj najviši srbijanski zakonodavni organ.

7. Ako Srbija hoće odustati od Daytonskog mirovnog sporazuma, donošenjem odluke u Skupštini Srbije, onda se stanje vraća na ono koje je međunarodno priznat subjekt Bosna i Hercegovina utvrdila svojom ratifikacijom od 12. decembra 1995. godine donošenjem Ustavnog zakona RBiH, u kojem se kaže da ako dođe do odustajanja od Daytonskog mirovnog sporazuma ili njegovog nepoštivanja, stanje se vraća na prethodno, a to je Republika Bosna i Hercegovina, bez entitetske ili kantonalne unutarnje strukture, čime bi zapravo postojanje bh. entiteta prestalo. (slika u prilogu)

8. Postojanje bh. entiteta Republika Srpska vezano je direktno za važenje Daytonskog mirovnog sporazuma (tako je više puta rekao OHR), tako da ako Srbija želi odustati od njega, neka takvu odluku donese na svojoj skupštini i onda se stanje vraća na ono prije Daytona, što je Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta, kao jedini međunarodno priznat subjekt koji je postojao prije potpisivanja Daytona, i to sa članstvom u Ujedinjenim nacijama i nizu drugih međunarodnih organizacija.

9. Svako »utvrđivanje pazara« Srbije u vezi pitanja statusa Kosova nema i ne može imati veze sa Bosnom i Hercegovinom na bilo koji način, u okvirima važećih normi međunarodnog prava. To je isključivo pitanje odnosa Srbije i Kosova, što ne može i ne smije imati bilo kakve veze sa statusom Bosne i Hercegovine. Svi slični pokušaji da se »poveća cijena dogovora sa pravnim dejstvom« veoma su naivni i neće naići na razumijevanje kod međunarodne zajednice.

10.Ne znam jeli gospodin Dačić ikada pročitao Daytonski mirovni sporazum, u kojem je utvrđeno da odcjepljenja bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine jednostavno nema, što je obaveza svih onih koji su ga potpisali, a to garantiraju svjedoci Daytonskog mirovnog sporazuma, što je u više navrata nedvosmisleno rekao Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (OHR) koji je shodno Anexu 10 Daytona, krajnji tumač civilnog aspekta sporazuma.

Ovi navedeni elementi imaju samo jednu namjenu, da ukažu različitim političkim djelatnicima, da se dobri i prijateljski odnosi ne mogu graditi na štetu one druge strane. Posebno bi bilo dobro da razmisle, da Bosna i Hercegovina ima niz elemenata u oblasti međunarodnog prava da veoma lako i bez većih teškoća odbrani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i to isključivo pravnim sredstvima. Nadam se kako će predstavnici vlasti iz Srbije napokon početi koristiti sljedeće riječi kada govore o Bosni i Hercegovini - »poštivanje suvereniteta« jer se time grade dobri i prijateljski odnosi. Da, primijetili smo odavno da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, redovno zaboravi reći da poštuje suverenitet Bosne  Hercegovine, a time izgleda i svi oni koje je on postavio na različite političke funkcije. Bosna i Hercegovina ne pravi bilo kakvu štetu ili problem Srbiji, tako da je otvoreno pitanje – zašto Srbija nakon svega što je učinila i dalje ima potrebu da pravi problem Bosni i Hercegovini? To svakako nije u redu.

Piše: dr Slaven Kovačević

Vučićev problem sa suverenitetom Bosne i Hercegovine

Za početak ovoga teksta, želim svima da postavim jedno pitanje – da li ste ikada čuli da Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, kada spominje Bosnu i Hercegovinu kaže da poštuje njen teritorijalni integritet i SUVERENITET? Moram priznati kako to već duže vrijeme pratim i to iz njegovih usta nisam nikada čuo, pa se svaki put ta rečenica završi na tome  - Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle, poštuje samo teritorijalni integritet (izvjesno podijeljen u entitete), tako da je izvjesno da iza takvih tvrdnji postoje određene političke namjere i ciljevi.

O suverenitetu jedne zemlje 

Ne bih koristio ovaj prostor da vas zamaram različitim teorijama o suverenitetu, još tamo od Rousseaua, Lockea, Bodina, Hellera, Jellineka ili Hobbesa, pa i ove novije, suvremene od Stankievitza, Heywooda, Malanczuka i drugih, ali ono što je važno za reći ukratko odnosi se na tri elementa: država je temeljni autoritet, da država ima neograničenu moć jer zakonima može uređivati sve što hoće, pa da izvor te neograničene moći predstavljaju sva prava njenih građana, posebno ono pravo da učestvuju u donošenju svih zakona kroz svoje demokratski izabrane predstavnike i treći da su ti građani nositelji suvereniteta jedne zemlje, bez obzira da li građani gaje osjećaje pripadnosti nekoj od etničkih skupina kojoj pripadaju. To, ukratko, znači da kako je država ta koja uređuje sva pravila igre na svojoj teritoriji i da ona kroz konzumaciju svoje neograničene moći, predstavlja vrhovni ili krajnji autoritet jednog društva organiziranog u državu. Kroz historijski razvoj, fenomen suvereniteta nastao je u XVI stoljeću, kao termin koji se analizira, najčešće u oblasti klasične filozofije, pa kasnije političke filozofije i na kraju u okviru politoloških i pravnih nauka. U tom svome razvoju, termin suvereniteta imao je svoju francusku interpretaciju, paralelno s njom i njemačku, a nešto kasnije i britansku interpretaciju, tako da je u to vrijeme tako nešto bilo predmetom različitih intelektualnih filozofskih razmatranja.

Ono što jeste važno za naš tekst, odnosi se na to da se često referiram na djelo Jean-Jacques Ruosseaua »Društveni ugovor« (izv. Social Contract) u kojem se on bavi pojmom suvereniteta, kasnije ga nadograđuju Hobbes i Locke, a dok se u današnje vrijeme pojavljuje više različitih interpretacija, ali im je zajednički imenitelj da se suverenitet ne može podijeliti niti prenijeti ili, preciznije suverenitet je nedjeljiv i neprenosiv. To je, za sada, važno za ovaj naš tekst.

Međunarodno-pravni subjektivitet jedne zemlje

Međunarodno pravo, a ja ću se referirati na Petera Malanczuka i njegovu knjigu »Uvod u međunarodno pravo« u kojoj se definiraju 4 (četiri) elementa koja jednu zemlju svrstavaju u kategoriju subjekta međunarodnog prava:

1. Stalna populacija
2. Teritorij
3. Vlast
4. Sposobnost za ulazak u međunarodne odnose

Prvobitno definiranje međunarodno-pravnog subjektiviteta imalo je samo tri elementa (Drei-Elementen-Lehre autora Georga Jellineka) što je napušteno 1933. godine Konvencijom iz Montevidea, kako bi se izbjegle nejasne situacije u kojima pojedine nepriznate zemlje ili dijelovi teritorija priznatih zemalja nastoje ući u međunarodne odnose, koristeći se prazninama u tadašnjem međunarodnom pravu. Tako nešto vidjećete i ovdje, recimo kod Milorada Dodika koji bh. entitet Republika Srpska opisuje sa prva tri elementa (zaboravljajući četvrti element), govoreći kako taj dio države Bosne i Hercegovine ispunjava ta tri kriterija da bi postao međunarodno-pravni subjekt, što jednostavno rečeno, nije tačno. U tome, najčešće mu se priključuje i Aleksandar Vučić, gdje se koristeći jedan element Daytonskog sporazuma o mogućnosti stupanja u paralelne veze sa susjednim zemljama, oni podvode pod međunarodne odnose, koji to zapravo nisu. Paralele veze su jedna priča, a međunarodni odnosi sasvim druga

Sva četiri elementa, koja sam pobrojao, koristeći se suvremenom literaturom (namjerno radi dušmana) posjeduje jedino država Bosna i Hercegovina, jer ona ima stolicu u Ujedinjenim nacijama, zastavu na East-Riveru, članstvo u različitim međunarodnim organizacijama, što bh. entiteti svakako nemaju. Tu počinje i okončava politička manipulacija Dodika, a ujedno i Vučića, o tome da bh. entitet Republika Srpska po njima ima dovoljno elemenata za međunarodno-pravni subjektivitet, što zapravo nema, niti tako nešto postoji. Zato se ovdje radi o priči da Aleksandar Vučić neće, namjerno, da kaže da poštuje i suverenitet Bosne i Hercegovine, jer joj ne priznaje suverena prava koja jednoj međunarodno priznatoj državi i subjektu međunarodnog prava svakako pripadaju.

Šta o tome kaže Daytonski sporazum?

Za početak prikažimo tu alineju iz preambule Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koja jasno kaže da će tadašnja SR Jugoslavija potpisati sve elemente Daytona umjesto Republike Srpske, čime je jasno rečeno da se, već tada, Republici Srpskoj ne priznaje status subjekta međunarodnog prava (pogledati isječak).

Isto tako, to znači, u najkraćem, kako je sadašnja Republika Srbija, kao pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisom Daytona preuzela prava i odgovornosti, a jedno od njih je svakako da priznaje, u cjelosti, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, istovjetno kao što Bosna i Hercegovina poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije. To je daytonska obaveza i za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Srbiju, koju Aleksandar Vučić ne poštuje, a voli, čak, reći da je Srbija garant Daytona, što ona svakako nije, već je svojim potpisom postala obveznik svih odredbi Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona.

Sve to možemo podvesti pod Vučićeve manipulacije, posebno one izjave kako Srbija poštuje sve što se dogovore dva entiteta, valjda zaboravljajući na Konačnu arbitražnu odluku za Distrikt Brčko iz 1999. godine kojom je taj distrikt, odnosno članovima 9. i 10. te odluke, utvrđen kao jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne  Hercegovine. Mora da je Brčko strani pojam za Vučića. Istovjetno, Vučićeva tvrdnja kako Srbija poštuje sve što se tri naroda u Bosni i Hercegovini dogovore, jer u toj čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH, aneksa IV Daytonskog sporazuma, jasno piše da Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, tako da ostaje nepoznato zašto Vučić ama baš svaki put zaboravi Ostale i posebno građane BiH koji su nositelji suvereniteta države.

Zašto to Vučić radi?

Odgovor je relativno jednostavan. Polazna tačka jeste pitanje kako je Aleksandar Vučić, a prije toga njegov SNS, došao na vlast u Srbiji? Očito pod pokroviteljstvom i u organizaciji jednog dijela međunarodne zajednice, gdje je on vidno morao dati neka obećanja, koja se najviše tiču statusa Kosova. Veoma je izvjesno da je on ta obećanja dao, kako bi došao u situaciju da bude neprikosnovena vlast u Srbiji, ali je dobio i rokove za ispunjenje obećanja koje je sam dao međunarodnoj zajednici zapadnog karaktera, pa mu ti rokovi polako istječu. Čak, jedan važan rok ima sada u septembru, koji se tiče Kosova. Nekako je suviše vidno da je pakleni plan bio da Srbija ne pravi probleme svojim lobiranjem i time prešutno omogući stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, gdje bi se napravila jedna čudna situacija – formalno Srbija ne bi priznala Kosovo, ali bi Kosovo članstvom u Ujedinjenim nacijama postalo subjektom međunarodnog prava i time je priča završena. Zato je izmišljen i taj fenomen »dogovor sa pravnim dejstvom« oko čega se sada najviše razgovara i polemizira.

Kako Vučić ima nemale probleme u Srbiji oko tog paklenog plana, onda on pokušava »utvrditi pazar«  ali ne za Srbiju, već za njega lično, tako što će izmišljati različite elemente, kako bi pokušao da barem malo osnaži vlastitu pregovaračku poziciju, pa je putem Milorada Dodika, koji inače govori ono što Vučić ne smije, pokušao u cijelu priču uvesti bh. entitet Republika Srpska, koja bi navodno tražila i svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama. Nije to zasigurno Dodikova pamet, već Vučićeva. E sad nastaje malo veći problem. Praviti paralele na relaciji Bosne i Hercegovine i Kosova je priča bez osnova, jer je BiH bila međunarodno priznata država od 1992. godine, kada je primljena u Ujedinjene nacije, pa članstvo Kosova u UN-u, nema apsolutno nikakve veze sa BiH. Tako nešto garantiraju velike sile, odnosno, zna jako dobro Vučić šta mu je rečeno na iznenadnom sastanku u New Yorku, marta mjeseca ove godine, čime je postao rijedak predsjednik jedne zemlje koja ide u drugu zemlju na razgovore u tajnosti. Isto tako, zna Vučić i šta mu je mjesec dana kazala njemačka kancelarka Angela Merkel. Dakle, mrka kapa za Vučićeve igrarije.

Šta će biti krajnji ishod?

Opet je stvar jako jednostavna – ili će Vučić ispuniti obećanja data međunarodnoj zajednici bez obzira na posljedice po njega u Srbiji ili će međunarodna zajednica potražiti novog igrača u Srbiji, a Vučiću prirediti nešto što bi bila najveća kazna za njega – anonimnost ili ne bi bio više javna ličnost sa neograničenom političkom moći. Uvlačenje bh. entiteta Republika Srpska u tu njegovu zavrzlamu sa Kosovom, samo će ubrzati neke stvari iz ugla međunarodne zajednice. Pretpostavljam kako će se vrlo brzo pojaviti ideja o održavanju vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, kako bi se Aleksandru Vučiću i njegovom SNS-u skresala politička moć na minimum i onda ide potraga za novim srbijanskim igračem. Pokušaj prebacivanja težišta na bh. entitet Republika Srpska, bila je Vučićeva prevelika greška, iz koje će se teško izvući. Zna on to jako dobro, pa je to i jedan od razloga zašto u svojim iskazima prema Bosni i Hercegovini, nikad ne kaže da poštuje njen suverenitet, a time indirektno kaže i da je ne priznaje kao suverenu zemlju, subjekta međunarodnog prava, a tako nešto je Srbija, kao današnji pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisala u Daytonu. U svakom slučaju, zadirati u suverena prava i kontinuirano zaboravljati suverenitet Bosne i Hercegovine, nije dobro, a može se obiti o glavu samo onome ko to radi – Aleksandru Vučiću. Utvrđivanja pazara na Zapadnom Balkanu već odavno nema, jer je stvar završena.

Piše: dr Slaven Kovačević