O Pelješkom mostu

Da probamo neke stvari rasvijetliti u odgovarajućoj mjeri koje se tiču izgradnje Pelješkog mosta. Za početak kažimo kako nikome nije interes ulaziti u suverena prava bilo kojih država, tako da je izgradnja Pelješkog mosta isključivo predmetom uzajamnog dogovora Bone i Hercegovine i Hrvatske. Da bismo bili još precizniji, u glavi ovoga autora stoji misao kako nije problem da jedna suverena država spoji svoje teritorije mostom ili na neki drugi način, ali da tako nešto ne može ulaziti u teritorijalni suverenitet susjedne države. Tako priča počinje.

Trenutna pravna pozicija oko izgradnje Pelješkog mosta

Da kažemo još jednom da je razumljivo nastojanje Republike Hrvatske da poveže svoje teritorije, razdvojene u ovom konkretnom slučaju i da je to opravdano ekonomskim i društvenim razlozima Hrvatske, ali je pravni element, opterećen dnevno-političkim ambicijama što Bosne i Hercegovine, što Hrvatske, izrazito sumnjiv. Pravna situacija veoma je jasna, Hrvatska povlači jednostrane poteze, koji zanemaruju međunarodnim pravom utvrđene interese Bosne i Hercegovine. Dakle, Bosni i Hercegovini u okvirima međunarodnog prava dvije stvari daju jako povoljnu pravnu poziciju:

• potpisan sporazum Izetbegović- Tuđman iz 1999. godine
• prava koja proističu iz UNCLOS-a ili Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora.

To u praktičnom smislu znači da obje zemlje trebaju uživati svoja prava u skladu sa međunarodnim pravom i propisima koji iz toga proističu.

Šta je to UNCLOS?

UNCLOS je Konvencija Ujedinjenih nacija koja ima svoje tri varijacije, UNLOC I, UNCLOS II i UNCLOS III koje govore kako jedna suverena zemlja ostvaruje pravo iz tih konvencija. Ono što jeste važno za ovaj naš slučaj, odnosi se na to kako to UNCLOS-i rješavaju prava u različitim pojasevima unutar morskog predjela.  Dakle, UNCLOS definira različite pojase kao što su: unutarnje vode (priobalni pojas), poslije kojeg ide 12 nautičkih milja teritorijalnih voda, nakon čega dođe 12 nautičkih milja susjednog pojasa i na kraju vam dođe pojas otvorenog mora. To tako regulira Konvencija o pravu mora. To što je geografija Neumskog zaljeva specifična, ne daje nikome za pravo da u tom predjelu samostalno postupa i rješava različite teritorijalne i morske opsege u svoju korist. Iako je pojas u Neumskom zaljevu specifičan, on se svakako treba tretirati unutar ove konvencije Ujedinjenih nacija.

Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

Ovdje nastaje prvi problem. Onaj ko ima problem neraspolaganjem pravima iz teritorijalnih voda, ostaje uskraćen za mogućnost kontrole kretanjem tim pojasom i naplatom sredstava koji proizlaze iz prava upravljanja teritorijalnim vodama. Tačnije, upravljanje teritorijalnim vodama daje za pravo toj zemlji da zakonima uređuje prolaze ljudi i roba, carine, pregled i posebno naplate sredstava koje iz tog prava proizlaze. To su značajna budžetska sredstva za svaku zemlju. Upravljanje svojim teritorijalnim vodama je prvo pravo uzeto Bosni i Hercegovini, jer je navodno Republika Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode sve do plaže u Neumu. Tu nastaje prvi jako vidan problem. Istovjetna priča postoji i za pristup otvorenom moru, gdje nam Hrvatska nudi (hvala ne treba) pristup otvorenom moru, ali ne nudi upravljanje teritorijalnim vodama i otvorenim morem, odakle se mogu ubirati značajna budžetska sredstva. Tamo gdje jedna suverena država ima pravo svojim zakonima urediti postupanje u tim prostorima teritorijalnog i otvorenog može i mora urediti niz prihoda kao što su carine, takse i druga ubiranja iz prava na upravljanje pojasom teritorijalnog mora i izlazom na otvoreno more, odnosno ta je zemlja nominalni vlasnik, a time i korisnik tih morskih pojaseva. Urediti prolaze do otvorenog mora je jedno pitanje, dok je raspolaganje tim pojasevima sasvim druga i jako profitabilna priča. To bi Bosna i Hercegovina izgubila gradnjom Pelješkog mosta, sa jednim silom definiranim pristupom Republike Hrvatske. Odnosno, radi se o kontroli kretanja ljudi i roba, što znači i ubiranja sredstava koja proizlaze iz prava na teritorijalne vode i prava na otvoreno more. O tome, koliko vidim, za sada niko ne govori.

Šta je trenutna međunarodno-pravna pozicija Bosne i Hercegovine

Prvi element jeste odluka Banditerove komisije, koja je utvrdila granice shodno AVNOJ-evskom razgraničenju i gdje postoji prvi važan ulazni pravni element. Drugi od njih je Sporazum Izetbegović-Tuđman iz 1999. godine koji je utvrdio granicu između Bosne i Hercegovine sa susjednom Hrvatskom. Kako god, svaki sporazum koji utvrđuje granice je na snazi, bez obzira da li je ratificiran ili ne, kao ulazni podatak o teritorijalnom razgraničenju i traje sve dok se predmetne zemlje drugačije ne dogovore. Zašto je ovo važno? Zato što se od ovih ulaznih podataka, izračunava količina ili opseg priobalnog pojasa, teritorijalnih voda i otvorenog mora koje pripadaju Bosni i Hercegovini, na šta ona ima pravo, a samim tim i da svojim zakonima uređuje šta se u tim morskim pojasevima tačno dešava, posebno kako se i u kojoj količini obavlja ubiranje finansijskih sredstava. To Hrvatska trenutno ne poštuje. Još tačnije, ovdje se ne radi o tome da Bosna i Hercegovina ima pravno pristupa otvorenom moru, nego se radi o pravima iz UNLOS-a da ova zemlja ima pravo uređivati pravila igre u tim pojasevima i to, recimo, na način da određuje tarife za sidrište, lov ribe, carine i druge takse za korištenje tog dijela mora. To znači kako nesmetan prolaz ka otvorenom moru nije samo određen time da se tuda može nesmetano prolaziti, nego se radi o tome da Bosna i Hercegovina svojim zakonima može uređivati sve aspekte i ubiranja koja iz toga proizlaze.

Šta je onda problem?

Prvi od njih se odnosi na to da Hrvatska ne poštuje Sporazum Izetbegović-Tuđman o razgraničenju, koje tretira i taj predio, recimo kome pripadaju Mali i Veliki Školj, jer se od tih tačaka izračunavaju teritorijalne vode i pristup otvoreno moru. Drugi problem, nije samo visina mosta i ko tuda može proći, nego je i taj ko u teritorijalnim vodama i izlazu na otvoreno more može zakonom uređivati pravila u tim pojasevima. O tim suverenim pravima se radi. Znamo da je Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode, na taj način, da one idu do plaže u Neumu, što znaći da kad ste na plaži u Neumu, tad ste u BiH, ali čim zaplivate, tad ste u Hrvatskoj, što je jako intrigantno i to tako, jednostavno, ne može. Bilo bi dobro da je Bosna i Hercegovina sačinila neki prostorni plan, u kojem postoji plan izgradnje luke negdje u tom 25km dugom priobalnom području sa izgradnjom cestovne infrastrukture prema sjeveru zemlje, pa da se kaže da se time želi suvereno upravljati, a samim tim i teritorijalnim vodama i otvorenim morem, jer zašto bi neko dovozio naftu u luku Ploče u Hrvatskoj, a ne u neku luku u Bosni i Hercegovini, pa na taj način pružio materijalnu, budžetsku korist ovoj zemlji. To zahtijeva plan izgradnje putne infrastrukture i izgradnju luke na domaćem području, što bi bilo jako dobro. Tako bi priča bila ojačana.

Šta je izlaz iz ove situacije?

Pisanje pisama bilo kome, zasigurno nije. Ovdje se radi o dva aspekta – diplomatskom i pravnom. U diplomatskom aspektu, bilo bi dobro da se uzme sva raspoloživa i validna dokumentacija i ode pravo u Brisel, lično, kako bi se to Europskoj komisiji prezentiralo. Od dopisivanja nema ništa. Pod validnom dokumentacijom treba uzeti samo ono što su nadležni organi utvrdili i s time otići u Brisel pa to tamo njima prikazati. To je Hrvatska uradila, zašto mi nismo? Drugi dio se tiče pravnih elemenata, od kojih jedan može biti pokretanje sporova pred nadležnim međunarodnim sudovima, u našem slučaju je najvažniji onaj u Hamburgu, ali za to treba politička odluka. Temeljiti spor na nekim ranijim odlukama nadležnih organa Bosne i Hercegovine možda i može proći, ali bi bio jako naivan pristup. Više sam sklon kombiniranom diplomatskom i pravnom djelovanju, ali to već nije priča za bilo koga. To trebaju raditi kvalificirane osobe.

Piše: dr Slaven Kovačević

O "akcizama" i StandBy aranžmanu

Za početak ovoga teksta, želim jasno reći da sam pristalica saradnje sa međunarodnim finansijskim institucijama, koje mogu pomoći u različitim ekonomskim pitanjima i njihovom rješavanju, ali isto tako nisam pristalica ovih koraka koje rade aktualne vlasti u tom pogledu. Vrlo je izvjesno kako politički oportunizam kod vladajućih struktura ima svoj temelj u nedovoljnom poznavanju građana o značenjima različitih pojmova i njihove primjene u domaćem društveno-političkom ambijentu, pa se onda poseže za različitim interpretacijama koje najčešće zalaze u prostor političke manipulacije. Tako ćemo u ovome tekstu, ukratko i na dovoljno jasan način pokušati prikazati određene pojmove sa kojima se već izvjesno vrijeme susrećemo. To su pojmovi akcize, StandBy aranžmana, čemu on služi i kako se dobije.

Šta je to akciza?

Akciza ili trošarina kao termin, nema svoju gramatičku množinu, pa je jedino pravilno reći "akciza" i zato sam tu njenu množinu stavio pod navodnike u naslovu, posebno jer se u našoj javnosti često može čuti diskusija o "akcizama". Naravno, može biti više različitih akciza, kao što je akciza na gorivo, akciza na duhanske proizvode ili akciza na bezalkoholna pića, što bi onda značilo kako se može raditi o akcizama u množini, ali samo onda kada se govori o različitoj akcizi za različite vrste proizvoda. Ali ne može biti množina kada se radi, na primjer, o akcizi na gorivo, jer se tada radi samo o akcizi, a ne  akcizama. Zato je propis koji je donijela ovdašnja vlast i nazvan "Set zakona o akcizama" kako bi se u jednom dijelu izvršila intervencija na povećanje nameta i to u dijelu koji se tiče "putarina" koje se ugrađuju u maloprodajnu cijenu goriva na pumpama. To je pravilna interpretacija. U našoj zemlji akciza i putarina su posebni oblici indirektnih poreza, što je regulirano Zakonom o akcizama u BiH. Odnosno, u literaturi se može pronaći da je akciza vrsta direktnog poreza, ali to ćemo ostaviti analitičarima da utvrde.

Zašto nam je važna akciza ili putarina?

Odgovor na ovo pitanje je relativno jednostavan, jer nas je domaća vlast uvjeravala da je to uvjet za nastavak StandBy aranžmana Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), pa su onda tome pridodali i niz drugih elemenata kao što su, na primjer, mogućnosti izgradnje putne infrastrukture, što bi značilo i povećanje zapošljavanja, investicije i tako jedan cijeli niz netačnih elemenata. Povećanje akzice ili putarine možda znači produženje ili nastavak StandBy aranžmana, ali taj aranžman ne znači izgradnju putne infrastrukture, niti novo zapošljavanje, niti nove investicije. StandBy aranžman služi potpuno drugoj svrsi o čemu se pregovaea sa MMF-om, dok s druge strane akumuliranje finansijskih sredstava po osnovu nameta - akciza ili putarina - može značiti ojačanu (daj Bože) kreditnu sposobnost Bosne i Hercegovine, da kod drugih međunarodnih institucija, kao što su Europska investicijska banka (EIB) ili Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) možete uzeti namjenski kredit za, recimo, izgradnju putne infrastrukture, što je potpuno drugačija priča od StandBy aranžmana. Zato su akciza i putarina važni elementi, ali samo pod uvjetom da vlast tačno kaže  - za šta će prikupljena sredstva biti iskorištena? Tu je, zapravo, osnovna začkoljica jer od vlasti ćete teško čuti tačnu informaciju, a ona je jako jednostavna - žele se izvršiti nova zaduženja kod međunarodnih finansijskih institucija - mogu to biti EIB ili EBRD - ali to vlast najčešće prešuti.

Šta je to StandBy aranžman?

U suštini, njegova definicija u deskriptivnom smislu, relativno je jednostavna. Njega uzimaju zemlje koje imaju strukturalni poremećaj u vlastitom finansijskom sistemu, koji može biti poremećaj u platno-bilansom prometu ili u nemogućnosti servisiranja vlastitih budžetskih obaveza, odnosno radi se o debalansu u ekonomskom sistemu, koji se treba sanirati na taj način što ćete uzeti MMF-ov StandBy aranžman. Dakle, StandBy aranžman služi da se povrati ekonomska stabilnost u pojedinoj zemlji i uspostavi samo-održivost takvog ekonomskog sistema, ali ne služi, baš, za izgradnju auto-puteva, zapošljavanje ili investicije. E sad dolazi osnovno pitanje, odakle u našoj zemlji takav finansijski poremećaj (MMF koristi termin - ekonomska kriza), kako je poremećaj nastao, ko ga je napravio? To su pitanja, čiji ogovori se najčešće uskraćuju građanima, koji su u osnovi ti koji iz svojih sredstava, plaćajući različite namete, vraćaju vanjska zaduženja svoje zemlje.

Vrste StandBy aranžmana i značenje za BiH?

U suštini, postoje dvije vrste StandBy aranžmana - obični i prošireni. Narodnim jezikom rečeno, običan StandBy aranžman uzimaju zemlje sa manjim ekonomskom poremećajem, dok onaj prošireni uzimaju zemlje sa velikim strukturalnim poremećajem u ekonomskom sistemu. Obični aranžman je onaj od godinu dana, dok je trajanje proširenog aranžmana - tri godine. Ovdje nastaje odlična priča. StandBy aranžman započinje sa Pismom namjere od domaćih vlasti, što je naša zemlja uradila svojim Pismom namjere od 30. juna 2016. godine, u kojem se kaže koje će sve mjere zemlje poduzeti u saniranju vlastitog ekonomskog sistema. U tom pismu namjere, Bosna i Hercegovina se obavezala na nekoliko desetina različitih mjera (strukturalnih odrednica), ali je suština nešto drugačija. U normalnim okolnostima, ponavljam, u normalnim okolnostima, dodijeli vam se prošireni StandBy aranžman, tako što dobijete tri tranše ukupno ili jednu tranšu po kalendarskoj godini. Tri godine znače tri tranše, a te tranše ovise od pregleda koje obavi MMF, što je ukupno tri pregleda i nakon svakog od njih vrši se odobravanje nove tranše. U našoj zemlji to izgleda nešto drugačije, jer smo uzeli nešto što se izvorno zove Extended Fund Facility. Tranše se dodjeljuju svaka tri mjeseca, kvartalno, pa kad malo matematike uključite, onda vidite da u tri godine ima 12 kvartala, što znači da će Bosna i Hercegovina imati ukupno 12 MMF-ovih pregleda i isto toliko odobravanja novih tranši na bazi ispunjenja uvjeta iz prethodnog perioda. Međutim, kako svaki pregled završi sa 4-5 uvjeta za narednu tranšu, koje morate obaviti u tih tri mjeseca, onda vam ispada da će ova zemlja za tri godine imati 40-60 uvjeta od MMF-a, kako bi uredno dobivala nove tranše proširenog StandBy aranžmana. Znajući kako naše vlasti "ažurno" rade na ispunjavanju uvjeta, teško je reći hoće li domaća vlast ispuniti sve te uvjete, ali broj uvjeta veoma slikovito govori o stanju domaćeg ekonomskog sistema.

Zaključak

S jedne strane, uzeti StandBy aranžman je korisno, ponekad i neminovno, da bi se oporavio domaći ekonomski sistem, ali treba reči da to nije kredit u klasičnom smislu, već se radi o vanjskom zaduživanju pod posebnim uvjetima. Čak je korisno imati toliko pregleda sa tih nekoliko desetina uvjeta, jer u drugačijim okolnostima domaća vlast to zasigurno ne bi obavila, pa bi ovaj ekonomski sistem dovela u još veći problem. Ono što nije dobro, odnosi se na ekonosmki suverenitet naše zemlje, jer sa toliko uvjeta koji se moraju ispuniti, jasno je pitanje - imamo li ovdje sve ekonomske konce (ili ekonomski suverenitet) u svojim rukama? Očito da nemamo, što je možda dobro, jer bi u suprotnom ekonomska kriza u ovoj zemlji samo rasla. Ono što svakako nije dobro, da se vanjskim zaduženjima većinom servisira postojeći vanjski dug, odnosno StandBy aranžman služi za popunjavanje budžetskih praznina, gdje je jedna od znajčajnijih rupa upravo - vanjski dug. To znači kako vlast nema jasnu strategiju vraćanja vanjskog duga, pa poseže za ad-hoc rješenjima. Kad čujete da smo iz vanjskih finansijskih izvora navodno dobili 2.5 milijarde KM za infrastrukturne projekte, to bi bilo pohvalno ali samo ako nam se pošteno kaže iz kojih izvora i koja je vrsta tih sredstava - nepovratna sredstva ili kreditna zaduženja koja će građani vraćati iz postojećih ili novih nameta. To prešutiti, jednostavno, nije u redu.

Dakle, usvajanjem Seta zakona o akcizama, dobili smo novi namet u maloprodajnoj cijeni goriva, iz toga se sredstva deponuju kod Uprave za indirektno oporezivanje za namjenu izgradnje putne infrastrukture (čitaj: uzimanje kredita kod drugih međunarodnih finansijskih institucija) ili će vlast to, možda, preusmjeriti u entitetske budžete kako bi se tamo sanirali nedostaci (direktna pomoć RS-u!). S druge strane imamo i aktivan prošireni i modificirani StandBy aranžman MMF-a koji služi saniranju domaćih strukturalnih poremećaja, što jasno govori da to znači za popunjavanje budžetskih nedostataka, ali ne znači i nove infrastrukturne projekte ili recimo izgradnju auto-puteva. Zato sam i rekao da jesam pristalica StandBy aranžmana, ali u mnogo poštenijem ambijentu gdje će vlast reći zašto ga uzima i u koje svrhe. Ovako, najčešće, ostajemo uskraćeni za tu informaciju.

Piše: dr Slaven Kovačević

Europske integracije – BiH između Dejtona i Brisela

Ovih dana bili smo opet sudionici političke polemike o novom izvještaju Europske komisije za Bosnu i Hercegovinu, gdje je s jedne strane aktualna vlast nastojala to prikazati kao djelimično pozitivan iskaz Europe prema našoj zemlji, dok je s druge strane opozicija nastojala obaviti raspravu u Parlamentu BiH (Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda) o navodima iz izvještaja i izvjesno uputiti kritike aktualnoj vlasti. Kako se predsjedavajući Vijeća ministara, gospodin Denis Zvizdić nije pojavio na zakazanim sjednicama, takva polemika je bila manjkava u jednom zakonodavnom organu, dok je u drugom u potpunosti izostala. Bez obzira, nije namjera ovoga teksta razmatrati postupke gospodina Zvizdića, jer su europske integracije nešto mnogo šire od toga, pa je zapravo povod za pisanje ovih redova nešto jednostavniji i ogleda se u jednome pitanju – da li smo do sada, imali priliku od bilo kojeg političkog djelatnika ili političke stranke, sadašnje ili svih prethodnih vlasti, čuti tako nešto što bi nas uvjerilo da oni poznaju materiju europskih integracija, da poznaju jedan vrlo specifičan rječnik briselske administracije, a samim time da poznaju cjelokupan način i tok odvijanja takvoga integracijskih procesa? Kako vjerujem da dijelite moje mišljenje da tako nešto nismo čuli, ukratko ćemo se osvrnuti na to što su to europske integracije, kako se one u koracima odvijaju i, nasuprot toga, ostaviću vam prostor da sami zaključite koliko su sve prethodne i ova sadašnja vlast, zapravo, radili na europskim integracijama. Za sada, koristićemo termin europske integracije, umjesto euro-atlantske integracije, koje podrazumijevaju i ulazak u NATO, što planiram opisati u jednom od narednih tekstova.

EUROPSKI PRISTUPNI KRITERIJI

Pristupanje Europskoj uniji definirano je još 1993. godine, u okviru Kopenhaških kriterija, koji se sastoje od tri elementa: političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog, koji od svake zemlje, koja pretendira na članstvo u Europskoj uniji, zahtijevaju prilagođavanje cijelom nizu vlastitih regulativa kako bi postale uspješan kandidat.

Politički kriterij odnosi se na nekoliko daljnjih elemenata, kao što je stabinost institucija koje moraju biti u stanju garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina.

Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Europske unije.

Administrativno-institucionalni kriterij kaže da mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU, da u cjelosti prihvati europsku pravnu stečevinu – izv. Acquis communautaire.

Ovi kriteriji su ojačani Madriškim kriterijima koji jasno kažu da zemlja mora imati tako reformiranu administraciju i pravosuđe da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu europsku pravnu stečevinu.

Za zemlje Zapadnog Balkana, ovi kriteriji su nešto modificirani, na način da je prvi korak ulazak u proces Stabilizacije i pridruživanja, pa se onda primijenjuju sljedeći kriteriji:

• politički kriteriji – koji je ostao nepromijenjen
• ekonomski kriterij koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu i
• administrativno-institucionalni – koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cjelosti prihvati kompletnu europsku pravnu stečevinu.

Da bi Europska komisija uopće mogla sagledati sve ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja koja pretendira na kandidatski status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz različito definirana poglavlja. Odgovori na upitnik, na koje često budu postavljena i dodatna pitanja, služe Europskoj komisiji da sačini svoje mišljenje prema Vijeću Europske unije (onom iz Brisela, ne iz Strazubra) koje donosi odluku konsenzusom o tome da li da se zemlji dodijeli status kandidata. Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status, uvjetovan kandidatski status i uvjetovan kandidatski status sa vremenom ispunjenja uvjeta da bi se ozvaničio status kandidata i on ovisi direktno od mišljenja Europske komisije.

Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se Screening (eng. prev. Pregled) po svim poglavljima (europska pravna stečevina ima 35 poglavlja) kada se zajedno sa zemljom kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa europskim propisima, pa tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju pojedinačno. Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava) i 24. (pravda, sloboda i sigurnost) koja se ne rješavaju pregovorima, nego akcionim planom, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora ispuniti u ovim poglavljima.

Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Europskoj uniji. Tako vam, ukratko, izgleda kompletan proces prijema u članstvo Europske unije.

GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?

Ovo je jako važno i otvoreno pitanje. Vjerojatno odmah možete uočiti da ovo što sam napisao nikad niste čuli od bilo kojeg aktivnog političkog djelatnika ili političke stranke, pa se s pravom postavlja pitanje, da li oni uopće razumiju proces pristupanja Europskoj uniji? Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Europska komisija u svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje.

Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da ova zemlja nema institucije koje mogu garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko izmjena Izbornog zakona BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt »legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom europske pravne stečevine, nije dijelom europskih principa i standarda i zapravo predstavlja jasan pokazatelj da se u BiH demokracija želi žrtvovati da bi neke političke stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga nekim preglasavanjem jednostavno u europskim institucijama ne prolazi). Tako nešto nije demokracija koja je utemeljena u Europskoj uniji, pa je onda sasvim jasno zašto je gospodin Johanes Han, europski komesar za susjedsku politiku i pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa dejtonskim političkim modelom ne može postati kandidatom za Europsku uniju, jer taj model odudara od europske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer dejtonski politički model je zloupotrebljen preslobodnim tumačenjima da se etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava građana, kada nastaje jedan jako veliki problem. Pravljenje nekih poređenja sa Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Europske unije) potpuno pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, ali koje su svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa europskom pravnom stečevinom, gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u Bosni i Hercegovini, za sada, ne postoji. Plašenje stanovnika ove zemlje da građanski koncept (ne znam ko je to nazvao građanskim konceptom, jer je to nešto što se podrazumijeva) kao znači unitarnu državu, pa to nadalje znači jedan čovjek-jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekog od nekoga. To su se priče za malu djecu, jer je Europska unija temeljena na zaštiti građanskih prava na individualnom nivou, tako nešto je o Bosni i Hercegovini već u dva navrata zaključilo Vijeće Europske unije, tako da o tome razgovarati o građanskom konceptu koji navodno  automatski znači unitarnu državu potpuno je besmisleno. Pa Njemačka jeste građanski utemeljena država, a nije unitarna zemlja, iako literatura kaže da od svih zemalja na svijetu, njih preko 200, samo njih 24 nisu unitarne. Tada vam se javlja predsjednica Republike Hrvatske koja bi Bosnu i Hercegovinu tretirala kao »poseban slučaj« koristeći neprimjereno termin sui generis iako za tako nešto nema valjanog osnova, a zapravo se radi o pokušaju stvaranja klime da se Bosna i Hercegovina primi u Europsku uniju sa dejtonskim političkim modelom i »legitimnim političkim predstavljanjem naroda« što se, naravno, ne može desiti jer bi to bio udar na temelje Europske unije.

Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, kojima dejtonski model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru europskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je izostanak političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji dolaze iz njihovih redova. Nije to samo HDZ kao neiskreni promicatelj europskih vrijednosti ili SNSD sa Miloradom Dodikom na čelu, koji odjednom poče govoriti kako se ne treba žuriti u Europsku uniju, jer će se ona po njemu raspasti, već takvih političkih aktera ima i u političkom Sarajevu, koji su također neiskreni, jer se zapravo plaše otvaranja pregovora sa Europskom unijom, čime bi izvjesno izgubili veliku količinu političke moći, ali u korist demokracije, što oni vidno neće.

Što se tiče ekonomskog sistema, koji je ovdje jedna devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata), čime ova zemlja ne ispunjava taj početni uvjet, a posebno ne ispunjava uvjet potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje nudi veliko tržište Europske unije.

O administrativno-institucionalnom kriteriju ne treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu europsku pravnu stečevinu. Kako će oni prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im zasigurno smanjiti političku moć, koju im daju konstrukti tipa »konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojim se, u cjelosti zanemaruje demokracija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim protivnicima europskih vrijednosti.

ŠTA JE ONDA IZLAZ IZ OVE SITUACIJE?

Prvi element bio bi traganje za onim političkim strankama i njihovim kadrovima koji nas mogu svoju javnim istupima uvjeriti da poznaju procedura pristupanja Europskoj uniji, za početak, a u drugom dijelu i da stvarno na tome rade. Isto tako, treba tragati za onim političkim strankama koje imaju jasne političke programe (izborne ili neke druge) u kojima postoje jasni elementi pristupanja Europskoj uniji, ali ne oni tipa: ...zalagaćemo se za ulazak u Europsku uniju, nego oni programi koji sadrže veoma konkretna rješenja u skladu sa pristupnim EU kriterijima, koji se zovu Kopenhaški kriteriji, koji su prošireni Madriškim kriterijima. Takve programe, za sada, nisam imao priliku vidjeti. Vjerujem da ovako prikazano, sve izgleda mnogo lakše, ali ono što potiče bojazan je potpuna nespremnost domaćih političkih elita da razmišljaju europskim jezikom, da ugrade u svoje programe ove elemente iz pristupnih kriterija i, najzad, da nas sve zajedno uvjere da umjesto plasiranja populizma, znaju što rade u poslovima pristupanja Europskoj uniji.

Za sada, takvih je premalo, skoro da nikako ne postoje, tako da ćemo očito morati pričekati da se neka od postojećih političkih stranaka transformira u kvalitetnoga partnera Europskoj uniji, a li isto tako da Europska unija kroz svoju delegaciju ovdje napravi selekciju onih koji neće da učine iskorak u pristupnim poslovima i zadacima, da ih polako stavi po strani, posebno kada je dodjeljivanje briselskih sredstava u pitanju. Sve bi moglo biti drugačije, kada bi političke stranke malo više prostora posvetile europskim integracijama, jer to za sada rade premalo ili skoro nikako.

Piše: dr Slaven Kovačević

Vitalni nacionalni interes više ne postoji - Visoki predstavniče na tebe je red

Nakon održavanja dvije sjednice Doma naroda FBiH, jedne vanredne u vezi razmatranja Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata FBiH i druge redovne gdje je trebalo biti razmatrano pitanje smjene jednog od dopredsjedavajućih doma, jedan ishod je postao veoma jasan - vitalni nacionalni interes u Federaciji Bosne i Hercegovine kao pravno sredstvo više ne postoji. To je vrlo jednostavno pojasniti, bez većeg ulaženja u pravne norme, posebno one ustavne, tako da ćemo ovaj tekst iskoristiti da to osvijetlimo svima koje to interesira.

Za početak, kažimo ono što je od krucijalne važnosti. Zaštita vitalnog nacionalnog interesa propisana je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno amandmanima XXXVII do XL, koji su koliko me sjećanje služi, nametnuti od strane Visokog predstavnika (OHR) sada već davne 2002. godine i koji su uvršteni u Ustav FBiH kao dodati dijelovi članovima 17. i 18. Razloge donošenja ovih amandmana od strane Visokog predstavnika mogli bismo sagledati iz više uglova, ali je u ovome trenutku najvažniji taj da se obezbijedi zaštita vitalnog nacionalnog interesa i to kao kolektivnih interesa onih naroda koji obitavaju na području Federacije Bosne i Hercegovine. Tim povodom, u svome aktu iz 2002. godine kojim je nametnuo spomenute amandmane na Ustav FBiH, Visoki predstavnik  je o svojoj ulozi i razlozima rekao sljedeće:

Koristeći se ovlaštenjima koja su mi data članom V Aneksa 10. (Sporazum o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja navedenog Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora i posebno uzevši u obzir član II. 1. (d) istog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik “pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi sa implementacijom civilnog dijela Sporazuma.”

Pozivajući se na stav XI. 2. Zaključaka Vijeća za implementaciju mira koje se sastalo u  Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora da bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, “donošenjem obavezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim,” u vezi sa određenim pitanjima, uključujući (u skladu sa podstavom (c) ovog stava) i “druge mjere u svrhu osiguranja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta.”

Ovo je izuzetno važno istaći, jer se očito radi o ulozi i obavezi Visokog predstavnika u implementaciji civilnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma, što je u suštini njegov osnovni posao i  zadatak.

Dakle, tim amandmanima na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine pod rimskim brojevima od XXXVII do XL, utvrđeno je da se definicija vitalnog nacionalnog interesa odnosi samo na ovih 9 (devet) elemenata:

• ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;
• identitet jednog konstitutivnog naroda;
• ustavni amandmani;
• organizacija organa javne vlasti;
• jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;
• obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe;
• teritorijalna organizacija;
• sistem javnog informiranja i
• druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda.

E sad, kad to ukrstimo sa onim što je rekla u mikrofon predsjedavajuća Doma naroda FBiH Lidija Bradara, u svome smatranju da smjena gospodina Drage Puzigače, predstavlja pitanje koje se treba razmatrati po proceduri zaštite vitalnog nacionalnog interesa (drugog konstititvnog naroda, ne onog kojem ona pripada) onda se moramo zapitati na koje pitanje od gore navedenih 9 elemenata je ona mislila da smatra da je narušeno ili zaobiđeno. To je prvo suštinsko pitanje, jer nije istakla niti jedno.

Drugo važno pitanje je ono što je rekao gospodin Drago Puzigača, dopredsjedavajući Doma naroda FBiH, kada je braneći svoju poziciju na način da se njegova smjena uopće ne razmatra, rekao u mikrofon, kako on smatra da je vitalni nacionalni interes povrijeđen jer su Opći izbori raspisani odlukom CIK-a, pa eto kao u izbornoj godini se ne mijenjanju izborni zakoni. Odlično. Sad fino pogledajte pobrojana pitanja iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i pokušajte pronaći ovo što je gospodin Puzigača istakao kao element radi kojeg se njegova smjena treba razmatrati po proceduri vitalnog nacionalnog interesa. Jasno je kako te njegove »definicije« vitalnog nacionalnog interesa nema u Ustavu FBiH, pa se ovdje javlja prvi pokazatelj zloupotrebe položaja, sa ciljem zaštite njegove pozicije dopredjedavajućeg Doma naroda FBiH u čemu postoje beneficije i privilegije samo u njegovu korist.

Budimo još precizniji. I ono što je rekla gospođa Bradara kao razlog njenog smatranja da se pitanje smjene gospodina Puzigače treba razmatrati po proceduri zaštite vitalnog nacionalnog interesa (iako ona ne pripada srpskom narodu) i ono što je rekao gospodin Puzigača, zapravo potpada pod druga pitanja (element 9) koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, ali samo ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda. To znači, kako se to može u proceduralnom smislu pokretati samo ako to smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda, a to tako nije bilo u ovome slučaju. Tako da možemo konstatirati, da postoje jasne indicije da su oboje zloupotrijebili svoje položaje kako bi spriječili smjenu gospodina Puzigače, sa dodatnim ciljem, da se time onemogući razmatranje Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata FBiH u redovnoj proceduri ili po proceduri zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ako to bude smatralo 2/3 delegata u jednom od klubova konstitutivnih naroda.

Šta je ovdje problem?

Prvi problem, da gospodin Puzigača ne zna (ili zna, pa manipulira detaljima) da Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije izborni zakon, nego lex specialis propis, kojim se uređuje broj izbornih jedinica i broj mandata koji dolaze iz njih, nakon izbora koji se provode po Izbornom zakonu BiH. Zaboravio je gospodin Puzigača da bh. entitet Republika Srpska ima svoj izborni zakon koji utvrđuje upravo broj izbornih jedinica i broj manata iz tih izbornih jedinica, koji je donesen 2014. godine pod vlašću njegovog SNSD-a (zakon je donesen u izbornoj godini). Ali, bez obzira, problem je što smjena dopredsjedavajućeg Puzigače ne potpada pod ustavom definirana pitanja vitalnih nacionalnih interesa, jer bi umjesto njega Srbina, na to isto mjesto opet bio imenovan delegat iz srpskog naroda. Ako već potpada pod vitalni nacionalni interes nekog od naroda, onda je to trebala reći 2/3 većina u tom Klubu delegata iz srpskog naroda. Ista stvar je i kod gospođe Bradare. Dakle, ne mogu njih dvoje imati veći značaj i utjecaj u utvrđivanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa od kluba delegata konstitutivnog naroda i to 2/3 delegata koji to mogu utvrditi. Da ne spominjemo da u Poslovniku Doma naroda FBiH, član 117. (stav 3.) piše da oni donose odluku u roku od sedam dana, što bi značilo da ta odluka mora imati svoj pravni osnov, sadržaj odluke i njeno obrazloženje i da to fino potpišu. To im oboma nedostaje, jer bi se takva odluka morala naći u dvostepenom razmatranju, odnosno na nju bi se morala moći izreći žalba  ili postaviti pitanje njene ustavnosti.

Drugi problem, odnosi se na to da njihov nastup možemo ocijeniti kao vanustavno djelovanje, što je svojevrstan napad na ustavni poredak u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer nisu napisali i potpisali odluku iz člana 117. Poslovnika Doma naroda FBiH i amandmana XXXIX na Ustav Federacije BiH. Jer da jesu onda bi to predsjednik ili dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine mogao osporiti pred Ustavnim sudom FBiH, kao ovlašteni podnositelj apelacije. Zato je važno vidjeti taj pisani akt.

I da zaključimo. Vratimo se Visokom predstavniku sa početka teksta, koji je nametnuo amandmane na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, XXXVII do XL, koji su vidno postali sredstvom blokade parlamentarnog rada, a kako je sam Visoki predstavnik rekao, shodno Anexu X, Daytonskog sporazuma, njegov je posao da svojim aktom takve blokade sprječava. On je taj, kao krajnji tumač civilnog aspekta Daytonskog sporazuma, koji treba dati konačna tumačenja i obezbijediti da se ovakve blokade spriječe, posebno ako znamo da u tom istom Anexu X Daytonskog sporazuma, jasno piše da je njegova obaveza da obezbijedi fer i demokratske izbore.

Ako to Visoki predsjednik ne uradi, onda će svaki naredni predsjedavajući Doma naroda FBiH, u saradnji sa dopredsjedavajućim, usmeno potezati pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa za sva pitanja koja im se ne sviđaju ili im politički ne odgovaraju, što je uvod u pravni haos i anarhiju u Federaciji Bosne i Hercegovine. U ovome konkretnom slučaju je postalo jasno da HDZ-ov konstrukt »legitimni politički predstavnici naroda« nema za cilj zaštitu bilo kakvog vitalnog nacionalnog interesa, nego da kroz ovakav sistemski način blokiranja rada zakonodavnih organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine na temelju ucjena i nedemokratskih principa, sebi priskrbe poziciju da se bez njih vlast ne može formirati. Zamislite samo kako bi izgledala vlast, krojena po HDZ-ovom prijedlogu izbornih rješenja, gdje bi oni imali sve moguće alate blokade i svoje razne »puzigače« da im u tome pripomažu. Zato je gospođa Bradara, u dosluhu sa gospodinom Puzigačom u cijelosti srušila institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa u pravnom, ustavnom smislu i pretvorila ga u ono što je najopasnije - u klasično političko pitanje. Time su potvrdili ono što su 4 (četiri) političke stranke prije par mjeseci potpisale, a odnosi se na potrebu redefiniranja uloge Doma naroda FBiH iz zakonodavnog organa u dom zaštite vitalnog nacionalnog interesa, jer su dokaz takve potrebe, ove novonastale blokade nedemokratskog i vanustavnog karaktera.

Zato Visoki predstavnik odnosno OHR, kao temeljni uzrok ovakvog stanja u zakonodavnim organima Federacije Bosne i Hercegovine, mora poduzeti nešto jer se stvorila nepremostiva blokada u implementaciji civilnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma i to na način da se političkom interpretacijom njegovih amandmana na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine stvorio pravni vakum u kojem leže sve moguće i nemoguće blokade. Neka za početak zatraži te odluke iz člana 117. Poslovnika ili amandmana na Ustav FBiH XXXIX od Bradare i Puzigače, pa neka on sagleda njihov pravni osnov, jer nedostatak tog dokumenta onemogućava provjeru ustavnosti političkih odluka ili akata Bradare i Puzigače od ovlaštenih apelanata prema Ustavnom sudu FBiH. Ili neka Visoki predstavnik reagira odmah. Visoki predstavniče, na tebe je konačno došao red.

Piše: dr Slaven Kovačević

Neka Ljubić zaokruži gdje je Ustavni sud "presudio" za sistem tzv. legitimnog predstavljanja

Razmišljajući što kaže Hrvatski narodni sabor (HNS), dovoljno je logičnim slijedom dedukcije, dokučiti nekoliko važnih elemenata, koji iskazuju potrebu da se podijele sa najširim građanstvom. Prva od njih je da HNS nije isto što je i Hrvatski nogometni savez (isto tako HNS) iako to piše na dresovima hrvatskih reprezentativaca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, koji su fenomenalni heroji svoga sporta i koji su pokazali kako se to do kraja i do zadnjega bori za svoju zemlju. Jer koliko vidimo, jedno misli nogometni reprezentativac Hrvatske, Domagoj Vida o Rusiji i zajedno sa njim Ognjen Vukojević, dok drugo o Rusiji misli bh. političar Dragan Čović, inače veći Hrvat od obojice pobrojanih hrvatskih reprezentativaca, zajedno. Nisam siguran kako je to mudra Čovićeva politika, ali neka on nosi svoje samo-zadato breme. Njegova pro-ruska politika je, u svakom slučaju, jednokratna, sebi-svojstvena i kratkotrajna.

Sada to primijenimo na ovdašnju stvarnost i, zapitao bih se, za koga se, za šta i protiv koga bori bosansko-hercegovački državljanin, uvaženi liječnik Božo Ljubić, inače predsjednik Hrvatskog narodnog sabora? S jedne strane zastupnik u Hrvatskom saboru, što je svakako legitimno pravo, a s druge strane predsjednik nevladine udruge Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji djeluje u okviru zakonskih odrednica Bosne i Hercegovine, koja u okviru svojih skromnih propisa, ipak, uređuje šta je to jedna nevladina udruga.  Da bi ovo bilo slikovito pojašnjeno, onda je potrebno postaviti jednostavno pitanje – kako to Hrvatski narodni sabor (HNS – a nije i ne može biti Hrvatski nogometni savez) tako bez ustezanja, dijeli političke lekcije svekolikoj bosanskohercegovačkoj javnosti? Koliko vidimo, pojedinci iz HNS-a (Hrvatskog nogometnog saveza) podijeliše lekcije Rusiji, pa se moramo zapitati kome to HNS (Hrvatski narodni sabor) podijeli svoje lekcije nama u BiH ili tamo nekom njima, pišući onima iz međunarodne zajednice svoja pisma bez valjanog nevladino-udruženog, što bi po definiciji trebalo značiti građanskog i nepolitičkog legitimiteta? Interesantno, zar ne?

Pa da probamo ispočetka.

Kažu oni, kako je prijedlog Zakona o izbornim jedinicama FBiH, kao neka uspostava nekog bošnjačkog entiteta. To može neka tetka iz loše informirane sredine pomisliti, ali je stvarnost ipak nešto drugačija (izvinjavam se na svome neakademskom jeziku, ali nekada neke stvari ne možete drugačije pojasniti). Ovdje se, ipak, nedvosmisleno radi o ispunjavanju obaveze iz člana 10.9 Izbornog zakona BiH, koji tako jednostavno uspostavlja obavezu Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da svake četiri godine revidira broj izbornih jedinica i raspodjelu mandata i tako nešto Federalni parlament u svome postojanju, nije učinio niti jednom (zašto jeste bh. entitet Republika Srpska i to HNS-ovci ne pominju). Dakle, to nije neki novi Izborni zakon BiH, kako bi to volio liječnik Božo Ljubić predstaviti, nego se radi o lex speciales (izvinjavam se Boži što ne govorim njemu razumljivim jezikom) ili posebnim zakonom koji rješava ono što je zakonska obaveza. Inače, lex speciales Božo Ljubić nas veoma često uvjerava u nešto, u što nije spreman ni sam povjerovati, ali eto, on daje neku vrlo svjesno pogrešnu medicinsku dijagnozu. Nemojte liječniče Ljubiću više, molim vas. Prvo vam fali aktivna legitimacija HNS-a čiji ste predsjednik, da se uopće bavite nevladinom politikom i drugo, nemate legitimno pravo da se iz nevladine udruge predstavljate nositeljem interesa jednog naroda, a ne nacije. Znate, nacija označava pripadnost državi i, jednostavno rečeno, nacija se može sastojati iz više etničkih grupa, tako da sebi zadajete pravo višeg reda, koja vam svakako ne pripada. Nositelj suvereniteta u svakoj zemlji je njen građanin, a vi razmislite dobro što vam želim time reći.

Drugo, lex speciales Ljubiću, znate, nije u redu da govorite kao liječnik ono što nije tačno. Jer jako dobro znate, da kada liječnik uspostavi pogrešnu dijagnozu, da tada pacijent trpi, da ne kažem, pacijent umire. Pa vas moram, ovako javno pitati, da li vi svjesno i sa namjerom uspostavljate pogrešne dijagnoze za državu Bosnu i Hercegovinu? Bilo bi divno da ste  vi jedini liječnik koji teži pogrešnim dijagnozama za BiH, ali ih, na žalost, iz njihovih osobnih razloga ima još i k tome teže ka najvišem državnom organu. Koliko puta smo mogli čuti da je Ustavni sud BiH presudio, a to nije tačno, da treba ovdje, navodno, uspostaviti sistem »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što opet nije tačno. Hajde sad vi, fino, sa flomasterima u boji, zaokružite gdje je to Ustavni sud BiH »presudio« pa onda sa tim istim flomasterima u boji, zaokružite gdje je to Ustavni sud BiH rekao da treba izborni sistem Bosne i Hercegovine biti temeljen na »legitimnom političkom predstavljanju naroda« ali ako može, ikako, ovaj put bez manipulacije. Samo flomasteri u boji dolaze u obzir.

I treće. Ako ste toliko uvjereni u to što kažete, onda vi lijepo pokrenete proceduru u Domu naroda Federacije Bosne  Hercegovine za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, pa mene jako interesira šta će to Ustavni sud FBiH reći, kojem je zadatak da štiti osnovna ljudska prava. Pa ako vam tako nešto ne prođe, onda neka to, opet fino, gospodin Marinko Čavara, predsjednik FBiH po potrebi HDZ-a, jednostavno potpiše i neka onda baš on, kao zastupnik jedno 15% hrvatskog glasačkog tijela, uputi apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne  Hercegovine sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti. Šta je u svemu tome problem, osim vaše nepobitne želje da Hrvatima širom Bosne i Hercegovine uzimate osnovna ljudska prava u korist HDZ-a, problem je što ne mislite u korist ove zemlje i njenih građana, onako kako to nalažu europski standardi i principi od kojih se, onako, vi HNS-ovci na ruski način osipate. Zaboravih pitati liječnika lex speciales Božu Ljubića, je li on član HDZ-a, HDZ 1990. HSP-a, HS-a ili svih njih zajedno? Opet, jako interesantno pitanje.

Piše: dr Slaven Kovačević

U manipulaciji su kratke noge ili vitalni HDZ-ov interes

Ovih dana, govori se o zakazivanju sjednice Doma naroda FBiH, na kojoj bi se trebao razmatrati Zakon o izbornim jedinicama i raspodjeli mandata FBiH u tekstu koji je usvojen u Zastupničkom domu FBiH. Paralelno s time, otvorena je priča o tome da li će se ta sjednica održati, hoće li je predsjedavajuća Doma naroda FBiH, gospođa Lidija Bradara zakazati ili će se to uraditi na neki drugi poslovnikom utvrđen način. I opet paralelno, javnost Bosne i Hercegovine biva kontaminirana izvjesnom količinom netačnih informacija i političkih manipulacija, kojim se nastoji obezbijediti argumentacija za različite političke stavove.

Nemam neku osobitu namjeru biti tumač bilo kakvih i bilo čijih stavova, čak mi postaje na određeni način ispod osobnog dostojanstva da ukazujem na različite netačnosti koje se mjesecima pojavljuju, ali nedavni nastup predsjednika HDZ-a, gospodina Dragana Čovića dao mi je određenu inspiraciju da napišem ovih par redova. Inspiracija se nalazi u toj količini političke manipulacije, za koju smatram kako izrazito kontaminira javni prostor i da građani imaju pravo znati ono što stoji iza okvira političke manipulacije.

Prva od manipulacija, veoma je jasna, a to je da je Zakon o izborim jedinicama FBiH drugačija pravna stvar od Izbornog zakona BiH tako da on nije i ne može biti predmetom razmatranja i odlučivanja Ustavnog suda Bosne Hercegovine. Ako neko misli kako Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije ustavan, onda se to može uputiti u vidu apelacije Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je jedini ovlašten da razmatra ustavnost federalnih propisa i njihovu usklađenost sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, ako neko smatra da Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije u skladu sa Ustavom FBiH, onda taj neko može pokrenuti proceduru zaštite vitalnog nacionalnog interesa putem 2/3 zastupnika iz kluba pojedinog naroda u FBiH ili ako bi zakon bio donešen, onda može ovlašteni podnositelj zahtjeva za ocjenu ustavnosti, podnijeti takav zahtjev Ustavnom sudu FBiH. Ali ga prije toga, mora potpisati.

Druga od manipulacija, odnosi se na to da navodno Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije u skladu, kako to HDZ-ovci kažu presudom Ustavnog suda BiH, iako se radi o odluci, ali dobro, valjda ih gospodin Čović već jednom upozori da počnu govoriti tačnim pravnim jezikom. Kako god, Zakon o izbornim jedinicama FBiH nema apsolutno niti jedne dodirne tačke sa odlukom Ustavnog suda BiH po apelaciji dr Bože Ljubića, ali ima sa članom 10.9 Izbornog zakona BiH, kao jasna i nedvojbena obaveza Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i zato se mora donijeti, baš u Parlamentu FBiH, a ne u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, kako to nastoje HDZ-ovci predstaviti. Kada se bude govorilo o Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, onda je jedino mjesto za njegovo razmatranje Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Podsjetio bih kako postoji Izborni zakon Republike Srpske, kojeg Centralna izborna komisija primjenjuje, iako taj propis nije baš u cijelosti usklađen sa Izbornim zakonom BiH, ali o tome HDZ-ovci niti riječi. Valjda da ne uvrijede privremenog partnera, Milorada Dodika. Privremenog, jer su davno konstatirali da im je SDA strateški partner.

Treća od manipulacija, odnosi se na poštivanje odluka Ustavnog suda BiH, koliko se sjećam njih 93, pa je za HDZ-u sporna samo ta jedna, a ostalih 92 valjda nisu i o njime ne govore. Da bi oni pokazali vjerodostojnost, evo koristim priliku da ih pozovem da počnu poštivati najbezbolniju odluku Ustavnog suda BiH, koja se odnosi na to da je termin »županija« neustavan i da treba koristiti termin kanton. Bezbolna je jer će kantoni i dalje imati svoje zakonodavne i izvršne organe, javna preduzeća i ustanove, samo se neće zvati županije, jer je tako odlučio Ustavni sud BiH.

Četvrta od manipulacija, odnosi se na taj sporni termin »konstitutivni narodi« kojem se daje veći pravni značaj od onoga koji mu stvarno pripada (pročitati dobro alineju 10 Preambule Ustava BiH) i koji nije dijelom europske pravne stečevine, ali jeste temeljem sistemske diskriminacije. Zato se valjda osniva neko kantonalno predstavništvo u Briselu, da se tamo proba izlobirati ostanak termina »konstitutivni narodi« iako je i vrapcima na grani jasno da se to neće desiti, kao i to da je Republika Hrvatska tako nešto probala lobirati i bila odbijena, pa je svako dalje nastojanje HDZ BiH da se ova sistemska diskriminacija nastavi, samo dodatna otežavajuća okolnost Hrvatskoj unutar europskih institucija. Veoma sam uvjeren da to i premijer Hrvatske, gospodin Andrej Plenković vidi i dobro zna, jer je karijeru izgradio na europskim integracijama, pa je samo pitanje momenta kada će on na to reagirati, ako već nije. Neka neko proba, na primjer, objasniti Anti iz Posušja, Jozi iz Gruda ili Stanku iz Čapljine šta mu to daje »konstitutivnost« ako on loše živi, nema sredstava da školuje djecu ili da ih zaposli, jedva preživljava i susreće se sa stotinom otvorenih životnih pitanja. Sigurno mu »konstitutivnost« neće ama baš nimalo pomoći, niti ga učiniti više ili manje slobodnim ili sigurnijim. Njima bi bilo potpuno svejedno, ima li ili nema »konstitutivnosti« ako bi normalno živjeli od svoga rada i sebi mogli obezbijediti sve što im za normalan život treba. Onda dođe dodatna manipulacija, da neko hoće građansku Bosnu i Hercegovinu, a to navodno znači automatski unitarno uređenje, pa to sve zajedno automatski znači metod – jedan čovjek, jedan glas. Sve troje zajedno je netačno. Evo primjer. Njemačka je građanska i multi-etnička zemlja, a nije unitarna i ima sistem jedan čovjek – jedan glas, pa sad probajte objasniti Anti, Jozi i Stanku gdje je sistemska greška.

Peta od manipulacija je da je pet bošnjačkih stranaka, upućujući prijedlog Zakona o izbornim jedinicama FBiH kao započelo neki trend stvaranja bošnjačkog entiteta. Opet netačno. Tri od pet političkih stranaka (SDP, DF i NS) evidentno nisu bošnjačke stranke, dok preostale dvije SDA i SBB pripadaju istom spektru narodnjačkih političkih stranaka kojima pripada i HDZ. Možda tih pet političkih stranaka hoće samo da ispuni uvjet iz člana 10.9 Izbornog zakona BiH, bez obzira kako to neko šapćući na uho pogrešno tumači Draganu Čoviću.

I najzad. Promašena je priča o »legitimnom političkom predstavljanju naroda« na svim administrativnim nivoima, jer to Ustavni sud BiH nije baš tako rekao, pa svako vađenje iz konteksta dijelova obrazloženja odluke i pretvarajući ga u neki navodni politički princip jednostavno ne drži vodu. Vidno je kako se to međunarodnoj zajednici nastoji objasniti na engleskom »legitimate political representatives of people« pa u ušima tih predstavnika međunarodne zajednice se javlja pomisao, možda je HDZ u pravu, pa Bosna i Hercegovina treba imati svoje legitimne političke predstavnike, što je opet netačno. Zamislite da građani SAD-a meksičkog porijekla traže svoje legitimne političke predstavnike u američkom kongresu, kako bi zaustavili gradnju zida na granici sa Meksikom. Mislim da bi to bilo jako smiješno Donaldu Trumpu, predsjedniku SAD-a.

Da bi to postalo tačno, formulacija bi trebala biti »legitimni politički predstavnici bosanskogercegovačkog naroda« jer to tako vidi moderni zapad, ali kako bosanske nacije sada nema a stoljećima je ovdje bilo, onda se malo prešuti u razgovorima sa međunarodnom zajednicom taj drugi dio priče da se ovdje radi o predstavnicima HDZ-a koji plasiraju priču o navodnoj ugroženosti hrvatskog naroda, a da imaju negdje do 15% njegove podrške i da bez obzira na demokratske principe i rezultate izbora, oni bi željeli biti vječita vlast. Ostaje jedno otvoreno pitanje, je li Vlada FBiH formirana prema Ustavu FBiH i koliko tamo ima svakog naroda ponaosob i iz koje političke stranke? Možda neko sjedi na mjestima predviđenim za druge narode, a ipak mu i to premalo.

Tako da ako HDZ hoće pokretati zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, kako to u Ustavu FBiH piše pod »Ostala pitanja« za propis kojim se kaže da svaki građanin Federacije Bosne i Hercegovine, bio on Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Ostali ima pravo da se kandidira za Dom naroda FBiH, onda će biti baš interesantno kako će postupiti Ustavni sud FBiH kojem je jedan od zadataka ništa drugo nego zaštita osnovnih ljudskih prava. Možda da HDZ-ovci preimenuju to u zahtjev za zaštitu vitalnog HDZ-ovog interesa, jer jedan dio njihovih članova zasigurno neće biti izabran u Dom naroda FBiH. Da, sad već, priča postaje pomalo smiješna, zar ne?

Piše: dr. Slaven Kovačević