O (ne)mogućim blokadama u FBiH

Nekoliko stvari ovdje je jako važno istaći, kako bi stvar bila do kraja jasna, jer po meni ovdje nema nekih većih dilema.

Prvo, smatram donošenje odgovarajućeg zakona o izbornim jedinicama i raspodjeli mandata FBiH ispunjavanjem zakonske obaveze utvrđene članom 10.9 Izbornog zakona BiH, odnosno da Parlament FBiH svake četiri godine preispituje izborne jedinice i broj mandata, što ovaj zakonodavni organ u svoje 24 godine postojanja, nije učinio niti jednom. Dakle, ovdje imamo lex specialis propis koji nije Izborni zakon BiH, već specifičan zakon koji rješava specifičnu materiju broja izbornih jedinica i broja mandata koji dolaze iz njih. ovo mora biti obavljeno jer tako nalaže Izborni zakon BiH. O tome govorim već šest mjeseci, tako da meni ovo čini zadovoljstvo, ako je neko čitao ili slušao što sam govorio ovim povodom.

Drugo, treba znati kako bh. entitet Republika Srpska ima svoj Izborni zakon, koji nije u skladu sa Izbornim zakonom BiH, ali ga Centralna izborna komisija provodi u vezi postupanja po izbornim jedinicama i dodjeli mandata. Odnosno, ovaj entitet je barem djelomično ispunio svoju Izbornim zakonom BiH utvrđenu obavezu, tako da je važno da to i entitet Federacija BiH učini u odgovarajućoj parlamentarnoj proceduri.

Treće, o mogućim blokadama, koje po meni nisu zakonski moguće, ali politički svakako jesu treba podsjetiti na nekoliko stvari. Nema pravo predsjedavajući nit jednog zakonodavnog organa ne sazivati sjednice ili na njih ne stavljati prijedloge zakona koji su upućeni u parlamentarnu proceduru. To nije u skladu sa poslovnicima oba zakonodavna doma. Tačnije, ako zakon postoji u proceduri i, recimo, donji dom ga je usvojio onda taj isti zakon mora biti na prvoj narednoj sjednici gornjeg doma – Doma naroda. Ko to neće, snosi odgovornost, ali ne onu političku. Isto tako, predsjednik Federacije BiH, gospodin Marinko Čavara nije ovlaštena osoba da utvrđuje da li nešto jeste ili nije u skladu sa ustavima u ovoj zemlji, tako da on mora potpisati ukaz za svaki doneseni zakon, a provjera ustavnosti vrši se u odgovarajućoj proceduri prema ustavnim sudovima. 

Još preciznije, ako gospodin Čavara ne potpiše ukaz o donesenim zakonima, onda je počinio krivično djelo. Slična je stvar bila i sa donesenim setom zakona o akcizama u različitim jezicima u različitim zakonodavnim organima, pa su oni potpisani onako kako su doneseni. Ako predstavnici HDZ-a posegni za blokadama, političke prirode, to će biti još jedan pokazatelj da su oni spremni blokirati i državu ako treba, samo da bi ostali u vlasti bez obzira na izborni rezultat, insistirajući na njihovim nedemokratskim, diskiriminatornim prijedlozima Izbornog zakona BiH koji nemaju nikakav dodir sa europskim standardima i principima.

Osnovni demokratski princip da zakone donose većina glasova u zakonodavnim organima, a ako neko pripada onoj manjini koja nije za njih glasala, može samo prihvatiti da je zakon donešen na demokratski način. Sve blokade, bile bi direktan udar na demokraciju, parlamentarne procedure, što je, ništa drugo do napad na ustavni poredak ove zemlje. Ništa više, niti manje od toga.

Piše: dr Slaven Kovačević 

Polaganjem zakletve Čović se obavezao na poštivanje Ustava, Aneksa 7 i popisa iz 1991.

Dok iz HNS-a ne prestaju optužbe na račun Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka zbog navodnog kršenje Ustava od strane OHR-a, istovremeno upravo zvaničnici HDZ-a pozivaju na kršenje Ustava odnosno Aneksa VII koji je sastavni dio Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, na čije puno provođenje su se svečano zakleli članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. S obzirom na činjenicu da se Dragan Čović kao član Predsjedništva svećano zakleo na provođenje pomenutog pozivanje na kršenje Ustava dolazi od ljudi iz HDZ-a.

Vjerujem da niste znali ili razmišljali o tekstu svečane zakletve članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koja se izgovara tokom njihove inauguracije za vrijeme konstituirajuće sjednice. Ona je dijelom Poslovnika o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i ima svoje političko i pravno značenje, jer se izgovaranjem te jedne rečenice zapravo preuzimaju obaveze i determinira odnos članova Predsjedništva prema Ustavu BiH, Okvirno mirovnom sporazumu iz Daytona i svim aneksima toga sporazuma. Da se kratko podsjetimo te jedne rečenice svečane zakletve, koja glasi:

»Ovim se zaklinjem da ću savjesno obavljati datu mi dužnost, poštovati Ustav Bosne i Hercegovine, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse u cijelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i temeljne slobode, te brinuti o interesima i ravnopravnosti svih naroda i građana.«

To jednostavno i u najkraćem znaći da je svaki od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, stvorio obavezu da će poštivati ustav ove zemlje, Daytonski mirovni sporazum i sve njegove anekse u cjelosti, štititi ljudska prava i temeljne slobode, te brinuti o ravnopravnosti svih naroda i građana ove zemlje. Stepen poštivanja svečane zakletve daje nam prostor iz kojega možemo sagledati i njihove moralne, političke i društvene kvalitete. Sad dolazi važan detalj. On se nalazi u pregovorima, koje organizira međunarodna zajednica u vezi pronalaska privremenog ili trajnog rješenja oko Izbornog zakona BiH, koji su nedavno okončani još jednom rundom neuspjeha jer su predstavnici HDZ-a odbili i prijedlog privremenog rješenja, koji nudi formalno-pravne okonosti za provođenje ovogodišnjih Općih izbora u Bosni i Hercegovini. Da li neko misli kako je dr Dragan Čović slučajno u prvi plan »gurnuo« gospođu Borjanu Krišto ili gospodina Barišu Čolaka, koji se nalaze na prvoj liniji obrane HNS-ovih političkih stavova i HDZ-ovih političkih ciljeva. Naravno da nije ništa slučajno, jer kada se negira provođenje Aneksa 7 Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji je u direktnoj vezi sa popisom iz 1991. godine, samo iz jednog razloga – da se spriječi neželjena situacija da se pojedinim zakonom legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja koja su organizirali i provodili različiti UZP-ovi, onda je jasno da Čović zna na šta se zakleo, pa da ne bude da on to ne poštuje, tu je njegova prva i druga zamjena. Osim toga, nestade zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda i nestade briga o ravnopravnosti svih naroda i građana, kako bi se postigli određeni politički ciljevi.

Zato se umjesto Dragana Čovića pojavljuje Borjana Krišto ili Bariša Čolak, sa idejama da za njih nije prihvatljiv popis z 1991. godine, već onaj iz 2013. godine kako bi se javnosti nametnulo prihvatanje stanja kojim se u cjelosti zanemaruje Aneks 7 Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, na čije puno provođenje su se svečano zakleli članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Potpuno su nesuvisle konstatacije pojedinih, koji govore o tome da se neko više ne želi vratiti, jer bolje živi u nekoj od zemalja Europske unije ili negdje drugo u Bosni i Hercegovini, pa kao nema više potrebe za Aneksom 7. Nesuvislo je samo iz jednog razloga, jer oni koji to izgovaraju nisu nadležni da proglase Aneks 7 okončanim, posebno ako OHR konstatira da postoje otvoreni projekti povratka, čija realizacija traje najmanje do 2020. godine. To je suština i onoga što je rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko u svojem javnom obraćanju i mišljenjima datim Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

Onda se možemo prisjetiti pjesme Bijelog dugmeta, koja u jednom stihu kaže »... evo zakleću se ja pred svima, svim na svijetu, istine dok ima...« kao odličnoj ilustraciji samog čina polaganja svečane zakletve, koju kako vidimo pojedini članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne misle ispoštovati. Nije to samo Dragan Čović, ima tu i drugih članova Predsjedništva BiH, koji malo rade po Daytonu, malo ne rade, valjda kako ko u zadatom trenu ima neki politički ili osobni interes. Ali u ovom konkretnom slučaju, moja je namjera podsjetiti na zakletvu koju su dali prilikom njihove inauguracije za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što se zbilo krajem 2014. godine, što znači da su tom zakletvom i danas obvezani, u svim situacijama političke, pravne ili društvene prirode, pa tako i u razgovorima oko Izbornog zakona Bosne  Hercegovine.

Ne bih sada suviše koristio ovaj prostor da se osvrnem na plasiranu ideju proporcionalne zastupljenosti u Domu naroda FBiH, koji je ustanovljen na principu pariteta ili, preciznije, princip pariteta isključuje princip proporcionalnosti ili bi neki novi sistem proporcionalnosti isključio princip pariteta. U svakom slučaju princip proporcionalne zastupljenosti može se odnositi samo na procenat u odnosu na sveukupno stanovništvo, gdje bi onog koga ima, recimo 20% u Federaciji BiH, mogao konzumirati 20% od broja 58 koliko ima ukupno zastupnika u Domu naroda FBiH, što bi bilo 11.6 ili tačno 12 zastupnika. Tad bi u Domu naroda FBiH bilo najviše Bošnjaka jer ih ima najviše u Federaciji BiH, bilo bi manje Hrvata, još manje Srba i najmanje onih iz reda Ostalih. To je proporcionalna zastupljenost, nasuprot koje stoji paritetan sastav 17B+17H+17S+7O u Domu naroda FBiH, gdje neko ovih 17 želi izabrati politički inspirisanim matematskim formulama, što baš i nije politološki zasnovano i to samo iz onih područja gdje nekog ima više od onog drugoga, kako bi se ovladalo sa najmanje 12 zastupnika od 17, što je 2/3 većina koja može potezati vitalni nacionalni interes neselektivno i u svim situacijama, čime bi zapravo držali ključeve blokade Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine, sve dok se ne udovolji njihovim željama za učešće u vlasti. To bi onda značilo da neko insistira da bude proporcionalniji od proporcionalne zastupljenosti u odnosu na sveukupno stanovništvo Federacije BiH, odnosno da se u paritetno uređenom Domu naroda FBiH, sastav uređuje nepostojećim principom fokusirane ili projektirane proporcionalne zastupljenosti, samo iz onih željenih kantona. Da ovo pitanje nije ozbiljno, naprosto bi bilo jako smiješno ili zabavno, kao i namijenjeno samo za onaj dio diletantskoga političkog izraza, koji često nedostatak teorijskih ili empirijskih argumenata zamjenjuje političkom silom u kojoj nema prostora za dogovor dok se ne popusti u cjelosti postavljenim zahtjevima diskriminacijske prirode.

Kad se vratimo na svečanu zakletvu članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ona svakako ne znači da se oni moraju držati teorijskih načela, tako da veoma često zalaze u prostor politiziranja izbornih procedura, zanemarujući Ustav BiH, Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona i sve njegove anekse, ljudska prava i temeljne sloboda, ravnopravnost naroda i građana, kao izraz balansa etničkog i građanskog koncepta. Ponovimo da Ustav BiH, ovaj daytonski utvrđuje Bosnu i Hercegovinu kao balans između etničkog i građanskog koncepta, tako da davanje prednosti samo jednom od ovih načela nije dobro i narušava važan cilj Daytonskog sporazuma. Zato se poseže za političkom manipulacijom prema javnosti o nekim navodnim ugroženostima, kojim se nastoje devalvirati osnovni demokratski principi, što ide toliko daleko da se zaobilazi Aneks 7 ili povratak svih nasilno protjeranih građana u njihove prijeratne domove, što je jedan od jako važnih dijelova Daytonskog sporazuma. Ako ništa drugo, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine dali su svečanu zakletvu da će to poštivati, što u stvarnosti vidimo da nije slučaj. Na pitanje zašto onda nema sankcija, autor ovoga teksta nema odgovora, jer taj odgovor zna samo Valentin Inzko.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ne postoji legitimno političko predstavljanje naroda

Završena je još jedna runda razgovora oko Izbornog zakona BiH uz prisustvo Venecijanske komisija i aktivno učešće predstavnika međunarodne zajednice, sa iskazom kako je zapravo dogovoreno širenje optimizma jer se navodno prilazi jednom od mogućih rješenja – privremenog ili konačnog, vidjećemo. Ono što upada u oči, naravno uz ogradu da u javnosti nema informacija o sadržaju razgovora, tiče se toga da još nismo čuli takav stav da cilj izmjena Izbornog zakona BiH, koje se prema mišljenju stručnjaka Venecijanske komisije može obaviti i u Parlamentu FBiH, jeste puno poštivanje europskih principa i standarda, odnosno da ideje HDZ-a o proporcionalnom predstavljanju ili legitimnim predstavnicima konstituentnih naroda nisu europski standard. Tako da se stvara osjećaj da Europska delegacija u Bosni i Hercegovini eventualno nagovara pro-bosanske stranke da odustanu od europskih principa i standarda, tako što će barem privremeno prihvatiti HDZ-ovi principi o etničkom obilježavanju teritorija i ljudi (možda putem traka kao što je to bilo 1940-tih u Njemačkoj ili 1990-tih u dijelovima BiH). Kažem stvara se takav osjećaj, jer svakog onoga koga je jednom opekla politika Carla Bildta, koji je bio Visoki predstavnik u BiH, neposredno poslije rata, pa se ispostavila njegova saradnja i politička privrženost sa nekim od nositelja agresije na Bosnu i Hercegovinu, vrlo će izvjesno jako oprezno posmatrati još jednog Šveđanina sličnog političkog opredjeljenja na čelu Europske delegacije. Posebno kada taj isti čovjek ovdje ne brani europske principe i standarde, već nekako svojim ponašanjem naginje idejama HDZ-a. Znam i zašto? Vrlo je izvjesno tako nešto izlobirano kod euro-parlamentaraca, pa će ispasti da on samo provodi ono što mu šef kaže, uz jednu konstataciju, naredne 2019. godine, u maju mjesecu idu izbori za Europski parlament, vrlo izvjesno će biti nova politička struktura tamo, a sa time i neki novi nositelji europskih političkih funkcija. Da li se neko, na primjer, sjeća još Javiera Solane ili Catherine Ashton? Vrlo izvjesno niko, tako da će i ovi sadašnji nastaviti tom linijom odlaziti u zaborav, jer konkretnih rezultata sve je manje, a svojom su politikom uspjeli ojačati euro-skepticizam u zemljama Europske unije, koji je primjetno doveo do Brexita ili napuštanja Velike Britanije. To je posljedica politike sadašnjih europskih struktura, sa čijim se posljedicama susrećemo i mi, ovdje i danas. Nego da malo razmotrimo taj zahtjev HDZ-a, tačnije njihove nevladina organizacije HNS-a, uz pokušaj da govorimo razumljivim jezikom kako bi i ondašnji koji ne razumiju analitički jezik shvatili šta govorim i šta tačno želim reći. Prorcionalnost kao politički princip ima svoj temelj u idejama konsocijacijske demokracije autora Arenda Lijpharta, o čemu sam više puta govorio. Ta proporcionalna zastupljenost podrazumijeva da se za omjer uzima sveukupno stanovništvo, recimo ako Hrvata u BiH ima oko 15%, onda bi po tom teorijskom principu oni trebali konzumirati maksimalno 15% vlasti, a ne kao sada jednu trećinu ili 33% vlasti, što u Federaciji Bosne i Hercegovine ide i preko 40%. Kada HDZ ili njegovi predstavnici kažu proporcionalna zastupljenost, onda bi oni vidno da se u ovih 33% ili jedne trećine vlasti izaberu delegati, ali samo iz onih teritorija gdje oni imaju političku kontrolu. Da apsurd bude još veći HDZ hoće proporcionalnost u tijelima koja su očito utemeljena na principu – PARITETA koji je suprotan model i koji onda isključuje proporcionalnost. Dakle, u Predsjedništvu BiH imate 1B+1H+1S, u Domu naroda FBiH 17B+17H+17S (i samo 7 Ostalih) i Domu naroda imate 5B+5H+5S, što je kako možemo vidjeti paritetna zastupljenost, koja nema ama baš nikakve veze sa proporcionalnosti. Možemo još preciznije kazati da paritet isključuje proporcionalnost ili obratno da proporcionalnost isključuje paritet, jer bi tada u Domu naroda FBiH bilo najviše Bošnjaka, recimo oko 30, Hrvata bi bilo oko 10, Srba bi bilo do 5 i jedno 3 pripadnika Ostalih. Tad bi to bila proporcionalna zastupljenost, prema idejama konsocijacijske demokracije. Nadam se kako je jasno da HDZ vrlo vješto manipulira sa pojmom proporcionalnosti, kako bi u tijelima koja su temeljena na paritetu, već nekako ubacili dovoljno »svojih« čime bi postali vječita vlast bez obzira na izborni rezultat. Šta ovdje fali? Fali to da im neko iz međunarodne zajednice kaže šta je to europski izborni standard, šta su to principi moderne, zapadne demokracije i da HDZ-ov prijedlog odudara od toga jer zabranjuje kandidiranje i izbor većeg dijela građana u Dom naroda FBiH ako žive izvan teritorija koji su pod HDZ-ovom političkom kontrolom, što je klasična diskriminacija umotana celofan sa mašnicom tog uzurpiranog principa proporcionalnosti. To fali, ako ništa barem od Europske komisije za demokraciju kroz pravo (što je tačan naziv Venecijanske komisije) čiji je osnovni zadatak pomoć u uspostavlajnju ustavnih uređenja u kojima mora postojati zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda. Legitimno političko predstavljanje naroda je nešto što nije utvrdio, odlučio ili kako to pogrešno pojedini kažu, presudio Ustavni sud BiH u predmetu Bože Ljubića, iz čega vidim samo taj element da oni koji to izgovaraju, zapravo ne znaju pročitati odluke Ustavnog suda BiH. Da, jeste, rekao je Ustavni sud BiH da treba obezbijediti legitimno političko predstavljanje, ne spomenuviši te dvije riječi – konstituentnih naroda – jer i samo ulaženje u politološku terminologiju u pravnim stvarima i to od strane Ustavnog suda BiH, otvara i otvorilo je mnoga pitanja, kao recimo ona političkog utjecaja na taj Ustavni sud BiH. Dakle, legitimno političko predstavljanje se može jednostavno objasniti. Nositelj suvereniteta svake zemlje je građanin i tako mora biti i ovdje. Nije nositelj suvereniteta bilo koji konstitutivni narod (iako je tačan termin konstituentni narod). Jedan od izraza nositelja suvereniteta jeste da svaki građanin mora imati pravo da učestvuje u donošenju svih zakona u svojoj zemlji i to kroz svoje političke predstavnike, koji se biraju na izborima i postaju legitimni politički predstavnici građana ili onih koji su ih birali. To je tačno pojašnjenje tog pojma, a ne neka »džumbus« interpretacija. Tačnije, dokle god je Dom naroda FBiH ili BiH zakonodavni organ, onda evo i teorijski, svaki građanin kao nositelj suvereniteta mora moći da se za njega kandidira, kako bi mogao uzeti učešće ili konzumirati svoje temeljno pravo da učestvuje u donošenju svih zakona i time će postati legitimni politički predstavnik onih koji su ga na izborima birali. Tu bi HDZ opet učinio jedan trik, pa riječ građani zamijenio narodom, pa kao da narodi biraju na izborima svoje legitimne predstavnike. Osim što je tako nešto izraz one ideologije koja je bila prisutna u Europi tokom 1940-tih, ona nije dijelom europskih principa i standarda, nije teorijski pojam i ne može ni biti, pa nas stanovnike ove europskim igrarijama napaćene i ponižene zemlje, interesira samo jedno – da li to ovdje ne važe i ne primjenjuju se europski principi i standardi zato što opet Europom vladaju oni koji su BiH patili neodlučnošću ili namjerom tokom perioda 1992-1995. Nekako je suviše čudno da od međunarodne zajednice ama baš niko ne spominje 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassboruga, jer im je to posao, a da stalno spominju HDZ-ove principe, pa se sada gradi i atmosfera, navodno pozitivna, da ona pro-bosanska strana opet klekne i kao izraz kompromisa popusti pred ne-europskim principima i standardima HDZ/HNS-a. To je u najmanju ruku, jako jako čudno. Ako ništa, možda ćemo u pozitivnoj atmosferi još jednom biti poniženi i obespravljeni, samo znate, čudan je ponosni bosanskohercegovački narod, posebno kada ga na njegove oči varate, kradete i obespravljujete. Ili će ovdje biti europski principi i standardi ili mi u takvu Europu gdje nas tako tretiraju nećemo. Pa gospodo dužnosnici, razmislite malo o tome.


Piše: dr. Slaven Kovačević