Ovih dana, opet smo svjedoci udara na suverenitet Bosne i Hercegovine koji dolaze iz susjednih zemalja - Hrvatske i Srbije. Nije to više samo miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, već se radi o svojevrsnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu putem diplomatskih alata. Nije ovdje zaboravljena agresija na Bosnu i Hercegovinu tokom perioda 1992-1995, koju je organizirala tadašnja SR Jugoslavija (sadašnja Srbija je njen pravni sljednik) koja je eskalirala do genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina masovnih protjerivanja stanovništva, pa onda i Hrvatske u periodu 1993-1994, sa zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima i protjerivanjem stanovništva, što je potvrđeno kroz niz presuda međunarodnog tribunala u Haagu. Sada se vrši ponovna agresija na BiH, na njen suverenitet i teritorijalni integritet i to putem diplomatskih sredstava, kako bi se od Bosne i Hercegovine opet otimala teritorija, a pod krinkom »konstitutivnih naroda« obezbijedio politički prostor za kontinuiran utjecaj susjednih zemalja na unutarnja pitanja Bosne i Hercegovina, a sve s ciljem ostvarivanja interesa susjednih zemalja.
Šta je povod takvim aktivnostima?
Vrlo izvjesno nastavak projekata širenja susjednih zemalja na teritorij Bosne i Hercegovine, narušavajući njen suverenitet i teritorijalni integritet, konstantnim aktivnostima na međunarodnom planu. Kako drugačije shvatiti ono što je u svome izlaganju na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija učinila predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, spominjući izborni sistem Bosne i Hercegovine, koji vidno nije po volji zvaničnog Zagreba. Ista je stvar kada je Grabar-Kitarović na marginama Generalne skupštine UN-a razgovarala sa ministrom vanjskih poslova Rusije, Sergejom Lavrovim, opet na temu izbornog sistema u Bosni i Hercegovini. Očito je neriješen status graničnih pitanja, recimo onog u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine u Neumskom zaljevu, gdje se Bosni i Hercegovini uzimaju prava garantirana međunarodnim pravom ili ona oko Buškog jezera, gdje se opet ulazi u teritorij BiH na našu štetu, sa ciljem ostvarivanja interesa susjedne Hrvatske, koje ona, sad već jako vidno, implementira kroz dio bh. političkih elita naklonjenih Zagrebu. Isto tako, postaje vidno da uplitanje u izborni sistem Bosne i Hercegovine ima za cilj da kreira politički osnov za nastavak implementacije Hrvatskih interesa na štetu Bosne i Hercegovine, kroz zvaničnom Zagrebu željene političke stranke i njihove kandidate. Zato to vidim nastavkom agresije na našu zemlju, novim mirnodopskim sredstvima, kroz agilnu međunarodnu aktivnost Hrvatske koja ide direktno na štetu Bosne i Hercegovine.
Slična je stvar sa Srbijom. Sve ono što nisu ostvarili agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ratnim dejstvima, sada nastoje realizirati mirnodopskim sredstvima kroz politički nastup u svjetskim centrima moći, opet na štetu Bosne i Hercegovine, njene teritorije i njenih građana. Ista ta Srbija ima više otvorenih graničnih pitanja sa Bosnom i Hercegovinom, kao recimo ona oko korištenja hidro-potencijala na rijeci Drini opet na štetu BiH i u korist Srbije, koje bi oni rado rješavali političkom silom ili kroz njihove pulene ovdje. Kako onda drugačije shvatiti da je ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić , došao u posjetu Banja Luci sa rečenicom da su to »njihovi unutrašnji poslovi, unutar srpskog naroda.« Zar to nije direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, koji je iskazan nepoštivanjem suverene vlasti Bosne i Hercegovine, jer tamo nije bilo nikog iz aktualne državne bh. vlasti? Zar to nije svojevrsna nova agresija na Bosnu i Hercegovinu kada jedan ministar vanjskih poslova, bez zvaničnog poziva iz države BiH, onda kada mu se prohtije, dođe u Bosnu i Hercegovinu govoreći da su to neka unutarnja etnička pitanja? Ako se radi, recimo, o ostvarivanju paralelnih veza, onda moram istaći da u Ustavu Bosne i Hercegovine jasno piše da realizacija paralelnih veza ne može biti na štetu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Podsjetimo da je Ustav BiH ništa drugo do Aneks 4, Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kojeg je potpisala i Srbija, koja ga ovim aktivnostima Dačića vidno krši. Ista je stvar kada predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, razgovara sa predsjednikom Rusije, Vladimirom Putnom o pitanjima u Bosni i Hercegovini. Zar to nije još jedan, svojevrstan vid agresije na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine? Naravno da jeste, što je u istoj ravni sa nepoštivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Posebno jer Aleksandar Vučić, a i Ivica Dačić, imaju vidan problem da izgovore termin »suverenitet« u istoj rečenici kada pominju Bosnu i Hercegovinu. Takvo eklatantno nepoštivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine svakako nije dobar temelj za izgradnju dobrosusjedskih odnosa.
Šta rade domaće vlasti?
Ništa. Spavaju. Osim sporadičnih saopštenja kandidata na izborima, nema organizirane i artikulirane aktivnosti na međunarodnom planu, da se spriječi nova agresija na Bosnu i Hercegovinu i to mirnodopskim sredstvima, kada ona agresija ratnim dejstvima nije uspjela. Zašto ovlašteni državni organi, na primjer, Predsjedništvo BiH, ne uputi protestnu notu Hrvatskoj, Srbiji i Rusiji sa rečenicom da se radi o udaru na suverenitet Bosne i Hercegovine i miješanje u naša unutarnja pitanja? To svaki put, neopravdano izostane. Isto tako, bilo bi jako važno uputiti pisma prema Vašingotnu, Berlinu, Londonu, Parizu i Briselu, ili SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Europskoj uniji, koji su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma sa ukazivanjem na nove udare na suverenitet Bosne Hercegovine od strane susjednih zemalja, što je vid nove agresije na našu zemlju. Na istoj liniji, trebala bi biti jasna i snažna diplomatska aktivnost kako bi se pripremio novi teren kojim bi se spriječilo svako naredno uplitanje susjednih zemalja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, a time i zaustavio svaki naredni agresivni udar na njen suverenitet. To bi bila jako važna, neophodna i svrsishodna aktivnost domaćih vlasti. Barem onog njenog dijela koji je pro-bosanskog karaktera. Ako neko misli odustajati od Dejtonskog mirovnog sporazuma, podsjetiču još jednom na odluku Republike Bosne i Hercegovine, međunarodnopravno priznatog subjekta iz 1995. godine, iskazanu ustavnim zakonom iz 1995. godine.
Svako naredno miješanje Srbije i Hrvatske u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, svaki naredni udar na suverenitet i teritorijalni integritet, ojačava razmišljanja o aktiviranju ovoga ustavnog zakona.
Piše: dr Slaven Kovačević
