Demontiranje neistina Dragana Čovića

Bez obzira što je svačije legitimno pravo da vodi političku borbu svim demokratskim sredstvima, može doći do problema u tom legitimnom pravu, ako je ono temeljeno na neistinama. Naravno, neću koristiti izraz »laži« jer bi eventualno zvučalo grubo i nimalo akademski, pa ćemo se zaustaviti na neistinama koje danas nudi Dragan Čović.

Krenimo redom.

Neistina prva.

Čujemo iz HNS-a da je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nelegalan, neustavan i nelegitiman, što Dragan Čović obrazlaže time da je tako rekao Ustavni sud BiH, pa s toga kako prenosi Oslobođenje, kaže Čović da izbor članova nije u u skladu sa Ustavom. Nije tačno. Zašto? Pa zato što Božo Ljubić u svome zahtjevu nije niti osporio izbor članova Predsjedništva BiH, već se samo referirao na članove Izbornog zakona BiH, koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH ili tačnije na članove 10.10, 10.12, 10.15. i 10.16. Potpoglavlja B Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i člana 20.16 Prelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona. Evo vam isječak iz oduke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića:

Isječak iz odluke Ustavnog suda BiH, po zahtjevu Bože Ljubića

Pomenuti članovi, dakle reguliraju isključivo popunjavanje Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine i ništa drugo.

Neistina druga

Da je Ustavni sud BiH presudio da treba uvesti »legitimno političko predstavljanje naroda« na svim administrativnim nivoima. Opet nije tačno. Odluka Ustavnog suda BiH veoma je jasna, sadržana je u par rečenica, koje se odnose na stavljanje van snage člana 10.12 stav (2) i člana 20.16.A stav (2) ali samo a-j iz Izbornog zakona BiH. Evo kako i to izgleda:

 

Dakle, odluka Ustavnog suda BiH se odnosi sa na dva pomenuta člana Izbornog zakona BiH i nalaže se zakonodavcu, Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci uskladi odredbe članova 10.12 stav (2) i 20.16A stav (2) a-j sa Ustavom BiH, ne dajući bilo kakvo uputstvo, naredbu, odredbu, naputak, prijedlog, bilo šta, kako to treba uraditi, odnosno to je u cijelosti ostavljeno zakonodavcu da uradi kako god želi. Sva ona »kreativna« tumačenja dijelova obrazloženja, od mišljenja Venecijanske komisije, pa nadalje, potpadaju pod nepotrebna i politička, jer taj dio odluke Ustavnog suda BiH nije obavezujući. Da konstatiramo ono što jeste tačno, a to je da Božo Ljubić nije tražio niti je Ustavni sud BiH razmatrao bilo šta, što se tiče izbora članova Predsjedništva BiH.

Kako je podnošenjem novog zahtjeva, onoga Borjane Krišto, HDZ BiH ili ako hoćete HNS nedvosmisleno priznao da odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« ne zadovoljava njihove političke apetite, ta će stvar postati jako interesantna. Znate zašto? Pa zato jer je Božo Ljubić u svome zahtjevu osporavao dijelove Ustava Federacije BiH koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH, što je Ustavni sud BiH očito odbacio, govoreći da se »Djelomično usvaja zahtjev dr Bože Ljubića« čime je utvrdio da je njegov zahtjev razmotrio u cijelosti, ali ga samo djelomično prihvatio, odbacivši ostatak njegovog zahtjeva koji se odnosi na Ustav Federacije BiH, što se može vidjeti iz citiranih dijelova obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH u tom predmetu (postoji tamo cijela matematika i statistika Bože Ljubića, kojom se osporavaju dijelovi Ustava Federacije BiH). To nedvosmisleno znači da je Ustavni sud BiH već razmatrao ono što traži i gospođa Borjana Krišto, pa bi trebao njen zahtjev ocijeniti nedopuštenim jer je već razmatrao isti zahtjev drugog podnosioca (učinio je to u predmetu Svetozara Pudarića odbacujući ga nedopuštenim jer se ta stvar već razmatrala), a nema novih detalja koji su se u međuvremenu pojavili. Isti je Ustav BiH i isti je Ustav Federacije BiH, odnosno sve je isto kao i prilikom podnošenja zahtjeva Bože Ljubića, kao i nakon njega. Nema novih pravnih osnova, iako je ovo čudna zemlja, gdje me ne bi čudilo da Ustavni sud BiH pogazi i svoja pravila i ranije odluke. U pravnom smislu, kada jednom napravite presedan, to postaje pravilo.

Neistina treća

Kaže Dragan Čović više puta da je Ustavni sud BiH utvrdio da je »konstitutivnost« natkrovljujući princip u svojoj odluci, koliko se sjećam 5/98. E tu ima ozbiljan problem. Nije Ustavni sud BiH tumač Ustava BiH, već njegov zaštitnik, ne može Ustavni sud BiH mijenjati Ustav BiH jer nije ustavotvorac ili da budem krajnje jasan - da je nešto »natkrovljujući princip« može imati pravnu snagu samo ako tako piše u Ustavu BiH, a ne piše. Posebno ne piše u toj alineji 10, preambule Ustava BiH, koja izvorno glasi:

Alineja 10, preambule Ustava BiH

To bi trebalo značiti, a niko od aktivne politike da to kaže ili demantira da Ustav BiH ima pet ustavotvornih elemenata - Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, koji bi morali imati istovjetna prava, a nemaju.

Neistina četvrta

Kaže Čović, kako se vlast ne može formirati, jer postoji nedostatak u Izbornom zakonu BiH, koji uređuje način popune Doma naroda FBiH. Ima tu mali problem. Isti taj zakon u članu 10.12 stav (1) kaže ovo:

To je ovo što se danas pojavljuje u javnosti, da Centralna izborna komisija nakon svakog popisa određuje broj delegata koj se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i ostalih, a koji se biraju iz kantonalnih skupština. Ima i ovdje manji problem. CIK nije zakonodavac, tako da on ne može ispuniti nalog iz odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića, jer to treba uraditi Parlamentarna skupština BiH (PSBiH). CIK može sačiniti prijedlog i uputiti ga PSBiH u parlamentarnu proceduru na razmatranje, ali Izborni zakon BiH ne može mijenjati. Ipak, CIK može svojim podzakonskim aktom ponuditi prijelazno rješenje, što taj isti CIK i najavljuje, ali mora uvažavati odredbe Ustava BiH i Ustava Federacije BiH.

U Ustavu FBiH kaže da će se primjenjivati popis iz 1991. godine sve do okončanja Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (povratak svih raseljenih u prijeratne domove), gdje OHR svojim mišljenjem nedvosmisleno kaže da Aneks VII nije okončan jer ima projekata povratka u toku koji se okončavaju 2020. godine. O kojim se i kakvim projektima radi, ne znam, ali tako kaže OHR, koji je jedna od dvije institucije koje imaju pravo proglasiti povratak okončanim. Druga je Parlamentarna skupština BiH, a to svakako nije CIK niti Ustavni sud BiH. Šta će biti od ovoga, vidjećmo.

Neistina peta

Kaže Dragan Čović da Bosna i Hercegovina neće nikad biti jednonacionalna, građanska i unitarna država. Sve netačno. Prvo, već sada je BiH multi-etnička država bez bilo čije namjere da to mijenja. Drugo, već sada u istoj alineji 10, preambule Ustava BiH stoji da su i građani BiH ustavotvorni element, što znači da je ona već sada i građanska, a ne samo etnička država. I treće, ovo unitarna mi govori da uvaženi Čović ne zna šta znači pojam unitarnog uređenja, koje nema veze sa etničkom pripadnošću, metodom jedan građanin - jedan glas niti bilo kakve veze sa etničkim elementima. Da ovo sve zajedno nije jako ozbiljna priča, bilo bi jako smiješno. Kako se radi političkih apetita izgovaraju različite neistine, motivirane time da niko drugi osim Dragana Čovića ne čita Ustav BiH i važeće zakone, pa na temelju toga, plasiraju se neistine koje neko prihvata kao tačne, a da nije niti zavirio šta piše u Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda BiH ili Izbornom zakonu BiH. Tako očito Čović vlada svojim glasačkim tijelom, oslanjajući se ne nezainteresiranost tog tijela da pročita Ustav BiH, odluke Ustavnog suda BiH ili, recimo, Izborni zakon BiH.

Bez obzira, vlast se može formirati, postoje mehanizmi za takvo nešto, postoji OHR, koji je po Aneksu X dužan obezbijediti fer i poštene izbore u što spada i implementacija izbornih rezultata i formiranje vlasti, pa je k tome još OHR obavezan da djeluje u slučaju bilo kakvih blokada. Kojih blokada? Pa onih političke prirode jer pravni osnov za blokade ne postoji.

Da vas malo nasmijem. Kaže Ustavni sud BiH da se sljedeća odredba stavlja van snage:  „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ što je interesantna konstrukcija. Valjda je trebalo da u Izbornom zakonu BiH piše: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto iz svakog kantona“ jer se radi o delegiranju delegata iz konstitutivnih naroda iz skupština kantona u Dom naroda FBiH, a ne da svaki narod treba imati po jednog predstavnika u kantonu. Interesantno, zar ne?

Piše: dr Slaven Kovačević

Osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini – postoje li uopće?

U ovome tekstu, nastojaću da vam ukratko približim osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na različite, važeće, propise koji ovaj segment uređuju. Nije to uopće teška, niti složena priča, pa ću se radi svih vas držati tih domaćih, ali i onih međunarodnih propisa koji govore o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,  te sve to promatrati kroz dosadašnju ulogu različitih vlasti ili političkih elita. Ideja koja me vodi za pisanje ovoga teksta je da sve vas potaknem na razmišljanje o ljudskim pravima i kako se prema tome odnosi ono što zovemo vlast ili ono što zovemo opozicija. Posebno ćemo prikazati odnos međunarodnih propisa sa ovim propisima što se u Bosni i Hercegovini primjenjuju, sa istovjetnim ciljem, da vlastitom percepcijom izgradite stav da li u zemlji ima ili nema zaštite ljudskih prava.

Šta o ljudskim pravima kaže Dejtonski mirovni sporazum?

Da bismo bili do kraja konzistentni, ovaj dio teksta započnimo onim što je Ustavni sud BiH, utvrdio u svojoj odluci 5/98-III u kojoj se kaže: »Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.« To vam ukratko znači, kako je Opći okvirni mirovni sporazum iz Dejtona na snazi u Bosni i Hercegovini, kao međunarodni ugovor koji se u skladu sa Bečkom konvencijom o ugovornom pravu mora primjenjivati u cjelosti. Odnosno, samo oni njegovi dijelovi koji nisu potpisani na prevaru ili pod prisilom, o čemu ćemo nešto kasnije, ali za sada ćemo govoriti o tome kako je Dejtonski mirovni sporazum, da ga tako kolokvijalno nazovemo, uredio oblast zaštite ljudskih prava. To je uređeno Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jeste li ikada čuli bilo koga iz bosanskohercegovačke politike da je spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli OHR da je nekada spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli nekog iz međunarodne zajednice da je spomenuo Aneks 6? Kad sve zajedno saberete, odgovor je samo jedan – niste. Postavlja se pitanje zašto niste?

Dakle, taj Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma govori isključivo o zaštiti ljudskih prava i to u svome članu I, na način da se mora obezbjediti najviši nivo zaštite ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim aktima, posebno u skladu sa Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svi međunarodni akti koji trebaju poslužiti za zaštitu ljudskih prava nabrojani su u dodatku Aneksa 6. i ima ih 16. To vam ukratko znači da su međunarodni propisi kojim se utvrđuje način zaštite ljudskih prava uređeni Dejtonskim mirovnim sporazumom i na to su se obavezale sve njegove potpisnice, što znači da sve one zajedno imaju podjednaku odgovornost na poštivanje ljudskih prava u BiH, utvrđenih međunarodnim aktima, pa je već postalo veoma smiješno kada, na primjer, Ivica Dačić ministar vanjskih poslova Srbije govori da će poštovati sve što se dogovore tri naroda i dva entiteta (a Distrikt Brčko!? ili Ostali ili građani BiH), što je preuzeo od šefa države Aleksandra Vučića, koji to kao mantru ponavlja do besvijesti, pa onda još i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović hoće nešto u Bosni i Hercegovini što nije dijelom tih istih međunarodnih propisa, te dodajmo tu još i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je karijeru izgradio na europskim integracijama, da isto tako traži nešto što nije dijelom međunarodnih propisa koji se tiču zaštite ljudskih prava. A da bude stvar još interesantnija, obje zemlje, Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da su se obvezale da poštuju sve njegove odredbe, uključujući Aneks 6. Meni je jako žao ako spomenuta gospoda i gospođe, nikad u životu nisu pročitala Dejtonski mirovni sporazum, jer bi se iz njihovih izjava dalo zaključiti da očito nisu, ali je stvar veoma jednostavna – to je važeći međunarodni ugovor i on se mora poštovati, džaba sva ostala priča.

Naravno, reći ću vam nešto i dijelovima Dejtona koji su sporni, ali to Aneks 6. svakako nije. Zaštita ljudskih prava temeljena je na zaštiti prava pojedinca, na individualnom nivou, tako da ona nigdje i ni na koji način ne govori o tome da prava kolektiviteta nadmašuju ili imaju prednost u odnosu na individualna prava svakog građanina. Sve to zajedno znači da ovi domaći političari, bili oni vlast ili opozicija, krše Dejtonski mirovni sporazum, u čemu ih neznanje niti najmanje ne opravdava, pa onda k tome još i kršenje i od strane Hrvatske i Srbije, na isti način. Svi zajedno zanemaruju, zaobilaze ili krše Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dakle, Aneks 6. kaže da se u Bosni i Hercegovini mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa 16. međunarodnih akata koji ovu oblast uređuju i koji imaju direktnu primjenu u zemlji. Nadležnost za takvo nešto data je Komisiji za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena Bosne i Hercegovine. Vjerovatno ste čuli za oba ova tijela, ali nekako nam je najbliži Ured ombudsmena Bosne i Hercegovine, kojem je posao da se bavi slučajevima narušavanja ljudskih prava, da obavlja istrage u tome i da mu se ne može zabraniti pristup svim dokumentima, makar oni bili i tajni. Ni Dom ni Ured ombudsmena nema izvršnu funkciju niti može izricati sankcije, ali on imaju dva jako važna zadatka da vrše nadzor nad zaštitom ljudskih prava i da o tome obavještaju nadležne organe vlasti i sudske organe. Kako je Komisija za ljudska prava u međuvremenu transformirana, a Ured ombudsmena BiH je posebnim zakonom uređen kao institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine, ovo je tijelo postalo jako važno u provjeri stepena zaštite ljudskih prava u zemlji. Odnosno, njegov je zadatak da se bavi predmetima o mogućim kršenjima ljudskih prava i kada se predmet okonča, dostavljaju nadležnom organu vlasti akt o tome kako treba da postupi, kao i nadležnim sudskim organima kada se organi vlasti ogluše. Naizgled sve lijepo zvuči, samo što ima još jedan dodatak, a tiče se toga da se izvještaj o povredi ljudskih prava dostavlja i OHR-u, kao konačnom tumaču civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u šta Aneks 6. svakako spada.  Sad se javlja osnovno pitanje – kako onda u zemlji uopće mogu postojati kršenja ljudskih prava kada imamo instituciju zaduženu da to štiti, imamo organe vlasti, sudske organe i na kraju OHR? Očito da percepcija svih pobrojanih i potreba zaštite ljudskih prava nije na odgovarajućem nivou, samo što je problem složeniji. Iako možda grubo zvuči, kada Bosna i Hercegovina postane kandidat za Europsku uniju, onda će se stepen kršenja ljudskih prava promatrati statistički, pa ako statistika kaže da je toga mnogo, ova će zemlja imati ozbiljan problem u svojim koracima ka članstvu u Europskoj uniji.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?

Uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku sa razno raznim tumačima Ustava BiH, ali ono što je nepobitna činjenica, odnosi se na to da je u tom temeljnom aktu Bosne i Hercegovine rečeno u preambuli, da u onoj istoj preambuli iz koje pojedine političke elite koriste pola rečenice iz jedne alineje da bi ukazale na važnost kolektivnih prava, što je apsolutno netačno, odnosno u toj cjelokupnoj preambuli se kaže da je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sada jeste, utemeljena na principima ljudskog dostojanstva, slobode jednakosti, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i na kraju u skladu sa međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava. Tako piše u toj preambuli Ustava BiH. Onda ojačano još više, piše u poglavlju II, kako se ljudska prava trebaju zaštiti i to veoma precizno u članu II/2, gdje je utvrđeno da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednosti u odnosu sve druge zakone, a ja sam slobodan reći i odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (taj termin »all other law« u prevedenom značenju iz oblasti anglo-saksonskog prava jednostavno znači u odnosu na bilo koji drugi propis u šta se uključuje Ustav BiH). Pa onda, pored toga, imate dva aneksa na Ustav BiH, da, jasno govorim, dva aneksa na Ustav BiH, koja nisam do sada čuo da je neko iz političkog života pominjao. U tom aneksu I, na Ustav BiH, što je zapravo sastavnim dijelom ustava, pobrojane su i druge međunarodne konvencije koje se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, njih 15, plus Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz poglavlja II Ustava BiH. Šta je onda problem? Jednim dijelom političke elite, koje svoj posao rade dozirano, jer ne poštuju niti Ustav BiH u dijelu koji se tiče zaštite ljudskih prava, a drugim dijelom jer Ustavni sud BiH, koji nije tumač nego zaštitnik Ustava BiH, koristi po pola nekog člana ili rečenice, kako bi se dodvoravali političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije. Jasno je kako Ustav BiH u jednom dijelu (poglavlju II) govori o zaštiti ljudskih prava, a u drugom dijelu (recimo u poglavlju V) nešto sasvim drugo. Pitanje zašto se onda Ustavni sud BiH, opredjeljuje samo za poglavlje V, a zažmiri na postojanje poglavlja II u istom Ustavu BiH ima svoj jasan odgovor – dodvoravanje (opet) političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije, gdje se vidno previdi postojanje onog dijela Ustava BiH koji se bavi pitanjem zaštite ljudskih prava. Zašto mislim da se ustavne sudije nekom dodvoravaju? Zato jer tamo ima ustavnih sudija koje su do svoga imenovanja, imale članske kartice političkih stranaka, pa onda te iste stranke napuštale nakon imenovanja za ustavnog suca. E sad, ako neko želi reći, kako se radi o neutralnim i depolitiziranim sucima, onda ja moram postaviti jednostavno pitanje – zašto je u pitanju Izbornog zakona BiH prihvaćena apelacija samo Bože Ljubića, a sve druge su bile odbijene ili odbačene kao nedopuštene? Odgovor na ovo pitanje, sve jasno govori. Ustav BiH nije sastavljen samo od onih dijelova koji odgovaraju političkim elitama, već ima i one dijelove koji se tiču zaštite ljudskih prava, gdje je sasvim jasno da je članovima II//2, II/2 i X/2 utvrđeno da ne može doći do donošenja zakona kojim se krše ljudska prava i temeljne slobode, niti se Ustav BiH može izmijeniti na takav način da se zanemare ljudska prava i temeljne slobode. To Ustavni sud BiH, prečesto zaboravi.

Šta o ljudskim pravima kažu europske institucije?

Prva je impresija da imamo 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku protiv Bosne i Hercegovine radi kršenja ljudskih prava, sve one su dobivene u korist pomenutih apelanata. Zašto je ovo važno? Zato što Europski sud za ljudska prava iz Strazbura postoji na osnovu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa kako je ta konvencija dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je nepoštivanje tih presuda ništa drugo nego kršenje Dejtona, kako od strane domaćih političkih elita, tako i od strane Ustavnog suda BiH, koji prečesto zaboravlja na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da ta europska konvencija ima prednost u odnosu na sve domaće propise, a to onda znači i kako presude Europskog suda za ljudska prava imaju prednost u odnosu na sve domaće propise. Da pojednostavimo. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se nalazi i u Aneksu 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao obavezujuća, što znači da je njenim zaobilaženjem, kršenjem ili nepoštivanjem presuda Europskog suda za ljudska prava došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako, došlo je i do povrede Ustava BiH, odnosno njegovog člana II/2, jer su presude Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su one zato i ustavom utvrđene kao obavezujuće.

Da sad malo ovo dignemo na još viši nivo? Međunarodno pravo kaže, nedvosmisleno, da su međunarodni sporazumi ili dijelovi međunarodnih sporazuma koji su potpisani pod prislilom ili na prevaru, zapravo ništavni. Tačan latinski izraz je: vi, clam , praecartio. To bi značilo, da ako nešto potpišete na međunarodnom planu, u najboljoj želji, sa najboljom voljom, ali pod prisilom, da taj dio sporazuma nema pravnu snagu. Da bi to imalo svoju pravnu potvrdu, trebalo bi da tako nešto kaže neki od nadležnih sudova. Pa ćemo ovdje navesti ono što je presudio Europski sud za ljudska prava iz Strazbura u predmetu »Zornić«

„Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje.“

Dakle, Europski sud za ljudska prava, nedvosmisleno utvrđuje da su sporne odredbe donesene, kako bi se došlo do krhkog primirja  zaustavio brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem, pa da je priroda takvog sukoba bila da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode, odnosno pod prisilom se na to pristalo. Znači, sporne ustavne odredbe i »konstitutivni narodi« po međunarodnom pravu, ne bi trebali imati pravnu snagu uopće, jer su doneseni pod prisilom. Kako se ovdje taj termin »konstitutivni narodi« koristi sa željom da se dosegnu viša prava od onih garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je nemoguće iz dva razloga: prvi jer nema viših prava od onih koja su utvrđena Konvencijom i drugi, što se tim »višim pravima« krše ljudska prava i temeljne slobode i da stvar bude još gora, u suprotnosti su sa presudama nadležnog europskog suda. Još preciznije. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tretira samo individualna građanska prava, ne bavi se pravima kolektiviteta. To svakako ne znači da svaki građanin nema pravo da iskaže pripadnost nekom od kolektivnih identiteta, jer to svakako spada u ljudska prava, ali prava tih kolektivnih identiteta ne mogu i ne smiju nadilaziti osnovna ljudska prava. Zato često kažem, kako taj sporni termin »konstitutivni narodi« jeste preuzet iz totalitarnih režima, u ovome konkretnom slučaju iz ustava nekadašnjeg SSSR-a iz 1924. i 1936. godine, kojim je utvrđeno da su prava konstitutivnih naroda iznad građanskih prava i da se svaki pojedinac mora povinovati pravima konstitutivnih naroda (razmislite o analogiji sa sadašnjim sistemom). Zašto kažem da je to proizvod totalitarnih režima? Jednostavno, jer se radilo o jednopartijskim sistemima bez bilo kojeg oblika demokracije i zato što je to u suprotnosti sa sadašnjim europskim demokratskim principima, odnosno u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ima tu otpora kod domaćih aktera, što političkih, što intelektualnih, kojim želim poručiti nešto jako jednostavno – da nisu imali u prethodnom sistemu priliku dolaziti u dodir sa literaturom koja tretira totalitarne režime, kao što je režim iz SSSR-a, pa zbog toga nemaju dovoljna znanja o spornom terminu »konstitutivni narodi« što nije niti AVNOJ, niti ZAVNOBIH, niti bilo šta što bi imalo dodir sa osnovnim postulatima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Meni je sasvim jasno da u prethodnom sistemu nije bilo moguće doći do takve literature, posebno one koja kritički razmatra totalitarne sisteme, a među njima i one iz nekadašnjeg SSSR-a, tako da vraćanje na »konstitutivne narode« da bi neko imao veći stepen kolektivnih prava, u odnosu na ono što propisuje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se bavi isključivo zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou je korak unazad u odnosu na euro-atlantske integracije. U svakom slučaju, sporni »konstitutivni narodi« su sredstvo za sistemsku diskriminaciju jer si time krše ljudska prava i temeljne slobode, nisu dijelom europskih propisa za zaštitu ljudskih prava i trebaće ih se već nekad napustiti.

Šta je zaključak?

U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog stepena zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iako je to uređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i dijelom Ustava BiH. Razlog tome možemo pronaći u tome da domaće političke elite nisu spremne da uđu u širi prostor zaštite ljudskih prava, onako kako to uređuju međunarodne konvencije, jer bi to za njih značilo manje političke moći. Ovaj sadašnji sistem, nekako naizgled liči na feudalno stanje (ovaj sam termin iskoristio prije više od godinu dana) gdje postoji jedan feudalni vlastelin ili veleposjednik (recimo predsjednik političke stranke) kojem je naizgled lakše vladati cijelom etničkom grupom odjednom i sa jednog mjesta, nego sa oko 4 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine u okviru temeljnih demokratskih principa. Što bismo drugo mogli očekivati od predsjednika političkih stranaka koji su postajali predsjednici svojih stranaka bez glasanja, aklamacijom, kao jedini kandidati za tu poziciju, u čemu nema niti truna temeljnih demokratskih principa. Njima su principi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda strani pojmovi, toliko strani da se oni od njih plaše, jer kako bi oni bili predsjednici političkih stranaka kada bi se svako mogao kandidirati za tu poziciju, gdje bi bio izabran onaj koji u okviru temeljnih demokratskih principa, dobije najviše glasova. Oni su spremni pogaziti sva ljudska prava i temeljne slobode, samo da bi postali predsjednici političkih stranaka, a onda isti princip prenijeli i na političku scenu gdje se biraju predstavnici građana ili onih koji glasaju na izborima, a ne predstavnici kolektiviteta. To je za njih previše strašljiva mogućnost, koja ih dovodi do takvoga stanja da su spremni ovu zemlju zakočiti u euro-atlantskim integracijama, jer bi to za njih značilo da više ne mogu dirati etnička osjećanja svoga biračkog tijela, kojem kontinuirano uzimaju osnovna ljudska prava, zarad njihove predsjedničke, političke moći koju temelje na izazivanju straha kod svoga glasačkog tijela. To je sva suština gaženja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u šta svakako spada i sloboda da se svako može kandidirati za bilo šta i glasati za bilo koga na izborima. Sa jedne strane imamo feudalno stanje veleposjednika, a sa druge moderne demokratske principe, recimo one iz europske pravne stečevine, u što svakako spada i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Šta je vaš građanski, individualni izbor - feudalizam ili demokratsko okruženje, to je pravo pitanje?

Piše: dr Slaven Kovačević

Kako je Ustavni sud postao dio Čovićevog plana B

Ovih dana u posjetu Bosni i Hercegovini, došla je Venecijanska komisija sa idejom da u okviru svojih pravnih znanja i svoga autoriteta ponudi mišljenje koje, iako je neobavezujuće, može poslužiti kao izlaz iz ove politički stvorene, čudne pravne situacije oko izmjena Izbornog zakona BiH.

Previše je tu kontradiktornih elemenata, jako čudnih činjenica, koje prati cijeli niz loših argumenata, kojim bi bilo ko mogao opravdati ovakvu situaciju. Podsjećanja radi, još jednom, a o tome sam govorio tačno prije godinu dana za različite televizijske kuće i portale, da je u predmetu »Božo Ljubić« Venecijanska komisija već dala svoje mišljenje, utvrdivši da je sadašnji sistem za izbor delegata u Dom naroda FBiH, temeljen važećim Ustavom FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, kao i međunarodnim standardima u oblastima izbora. Iako sam više puta to ponavljao, kako bih potkrijepio tezu da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« u najmanju ruku čudna jer nije uvažila mišljenje Venecijanske komisije, a nije uvažila ni zatraženo i dobiveno mišljenje OHR-a (autor teksta je imao prilike vidjeti to mišljenje), koje nije niti približno na liniji oduke Ustavnog suda BiH, koji eto iz samo njima poznatih razloga odluči drugačije i korist političkih elita, a na štetu građana BiH, praveći ponajveću političku krizu nakon završetka rata. Zato je potrebno još jednom istaći da na službenoj stranici Ustavnog suda BiH, imate 4 (četiri) različite verzije Ustava BiH, te da sudije u svome radu koriste opet te različite verzije Ustava BiH (svako koristi svoj neslužbeni prijevod ili svoju neslužbenu verziju) kako bi donijeli jedinstvenu odluku. Zar to nije prvi jako čudni i pravno intrigantan element?

Drugo, poznato je kako je OHR, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jasno kazao da svi anexi Daytona nikada nisu službeno prevedeni, tako da je njihova službena verzija samo ona na engleskom jeziku. To znači kako i Anex 4, Daytonskog sporazuma, važi samo u verziji na engleskom jeziku, tako da je građanima BiH jako žao ako sudije Ustavnog suda BiH ne govore engleski jezik, a da ne govorimo da je većini njih prvi posao u pravosuđu – sudija Ustavnog suda BiH, što je u normalnim državama i pravnim sistemima vrhunac sudske karijere i što dođe na kraju, kada jedan sudija ima stotine hiljada obrađenih predmeta u svojoj praksi i par decenija sudskog iskustva. Samo kod nas može biti da je nekom prvi ulazak u sudnicu, kao radni prostor, onda kada je imenovan/a za sudiju Ustavnog suda BiH. Žalosno.

E taj i takav Ustavni sud BiH, ne koristi službenu englesku verziju Ustava BiH (što se može vidjeti iz obrazloženja predmeta »Božo Ljubić«) već svaki sudac neki svoj neslužbeni prijevod, ne uzima mišljenje jednog svjetskog pravnog autoriteta kava je Venecijanska komisija i ne uzima mišljenje OHR-a koji je po Daytonskom sporazumu, ponovimo još jednom krajnji tumač civilnog aspekta Okrivnog mirovonog sporazuma iz Daytona. Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan, zato što Ustav BiH, nije nikad službeno preveden (zadnji pokušaj je bio 1996. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika Carla Bildta, koji nije uspio), samim time nije nikad usvojen na odgovarajućem zakonodavnom organu, pa time nije niti objavljen u Službenom listu, tako da se koristi kao dio međunarodnog mirovnog sporazuma, tačnije njegov Anex 4, što mu određuje i pravni status na način da je OHR krajnji tumač i Ustava BiH (civilnog aspekta sporazuma), a ne Ustavni sud BiH. Odnosno ako OHR kaže da nešto nije u redu, onda to niti jedan zakonodavni, izvršni ili sudski organ ne može i ne smije zanemariti.

Još jedna važna stvar. Taj član I/2 Ustava BiH, koji je pravni osnov za donošenje intrigantne oduke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« na engleskom jeziku sadrži termin »vladavina prava« (eng. Rule Of Law) što znaći da niko, ama baš niko, ne može svojim odlukama ili donošenjem bilo kakvih zakona uzimati bilo čija ljudska prava. Ustavni sud BiH izgleda može, što je pravno nemoguće, ali kod njih očito jeste jer koriste neslužbene prijevode Ustava BiH, što se lako može potkrijepiti time da u tim neslužbenim prijevodima nema termina »vladavina prava« u članu I/2. U službenoj engleskoj verziji, svakako ima.

Ista stvar je i sa članom II/2, gdje piše da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje direktno u BiH i da ima prednost u odnosu na sve ostale zakone, što svakako uključuje Izborni zakon BiH. Gdje nestade taj dio Ustava BiH, taj član II/2, a evo dodajem i član II/4 (zabrana diskriminacije) prilikom odlučivanja u predmetu »Božo Ljubić« koji se sada svim političkim i pravnim sredstvima nastoji iskoristiti kao pravni osnov za sistemsku diskriminaciju građana Bosne i Hercegovine. To je pravilan način da BiH nikada ne postane dijelom Europske unije i sasvim izvjesno niti NATO-a jer tamo nema niti smije biti diskriminacije.

Šta nam sve to govori? Pa vrlo jednostavno, da je Ustavni sud BiH očito već sada pod političkim utjecajem, da ne donosi pravno utemeljene odluke već izvjesno političke ili politikantske, ne vodeći računa o zaštiti osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih građana BiH već samo o ambicijama političkih elita na vlasti. To svakako nije dobro, nije dopustivo i u normalnim demokratskim zemljama, to bi već davno bilo riješeno na način da bi se tim sudijama Ustavnog suda BiH »zahvalilo« na njihovom (ne)radu. Što se ne otvori priča na ograničavanje mandata sudijama Ustavnog suda na 5 (pet) godina, kao u svim normalnim zemljama, a ne kao kod nas gdje im mandat traje do 70 godine života, gdje oni iz te nepromjenjivosti crpe snagu da donose vrlo intrigantne odluke, štiteći se imunitetom.

Ovih dana, također, imamo značajan događaj ili dostavljanje mišljenja OHR-a koje je Ustavni sud BiH zatražio u predmetu po apelaciji gospođe Borjane Krišto. Pa Ustavni sude BiH, zašto tražite mišljenje OHR-a, kada ga svakako ne uvažavate, a morali biste, jer je taj isti OHR krajnji tumač civilnog aspekta Daytonskog sporazuma i biće takav sve dok se ne obezbijedi prijevod svih anexa, a samim time i Ustava BiH, koji bi trebao biti objavljen u Službenom listu, čime bi prestao biti dijelom međunarodnog sporazuma i tek tada bi postao Ustav Bosne i Hercegovine. Dokle god Ustav BiH ima takav status da je dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, a još uvijek ima, onda je po tom sporazumu OHR krajnji tumač njegovog civilnog dijela, dok Ustavni sud BiH nema nadležnost nad međunarodnim sporazumima, posebno ovim iz Daytona, nego OHR i to je jednostavno tako. To će biti tako dok ova zemlja ne donese u propisanoj proceduri Ustav BiH i objavi ga u Službenom listu, kada će nad tim dijelom prestati ovlasti OHR-a, ali dokle kod je na snazi Daytonski sporazum onda OHR ima svoja ovlaštenja, utvrđena u Anexu 10. Isto tako, poznato je da vam je OHR ukazao i ukazuje na postojanje Washingtonskog sporazuma, koji je Federaciju BiH ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona, pa je nejasno kako to može biti odlukama Ustavnog suda BiH zanemareno.

Podsjetimo još jednom da je Washtingtonski sporazum bio temelj za održavanje Ustavotvorne skupštine Federacije BiH iz 1994. godine, kada je donesen sadašnji Ustav FBiH. Intervencija na Ustav FBiH, izvjesno bi bila intervencija na Washtingtonski sporazum, a time i na Daytonski sporazum, što bi bilo prekrajanje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tu ima samo jedan »manji« problem. Daytonski sporazum ima 5 (pet) garanta i među njima nisu BiH, Hrvatska niti Srbija, koje su potpisnice sporazuma, čime su se obavezala na njegovu pričinjenu, dok su garanti Daytona 5 (pet) velikih svjetskih sila plus Europa, koji neće dozvoliti intervencije na sporazume koje garantiraju. Mene ne bi čudilo, da ovaj i ovakav Ustavni sud BiH, koji misli da je iznad Europskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strassboruga, koji ciljano djelimično koristi Ustav BiH kako bi udovoljio političkim elitama na vlasti, koji se stavlja iznad Venecijanske komisije, koji se stavlja iznad OHR-a donese najnoviju odluku kojom će još više produbiti političku krizu u Bosni i Hercegovini, koja može voditi u vrlo neželjenim pravcima. Zato se građani sa pravom pitaju, da nije slučajno i Ustavni sud BiH dijelom Čovićevog Plana B? Odgovor će građani BiH dobiti u odluci Ustavnog suda BiH po apelaciji Borjane Krišto.

Piše: dr. Slaven Kovačević