Šta za BiH znače presude Europskog suda za ljudska prava

Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan – presude i odluke Europskog suda za ljudska prava su obavezujuće za državu Bosnu i Hercegovinu. Pokušaću vam ovo pojasniti iz ugla ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kako bi to bilo lakše za shvatiti, iako je naša zemlja članstvom u Vijeću Europe, preuzela obaveze koje se tiču zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavom Bosne i Hercegovine, u njegovom članu II/2, utvrđeno je da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, kao i da ona ima prednost u odnosu na sva druga prava (zakone), što je svrstava u red akata višeg reda u odnosu na sve bosanskohercegovačke zakone, pa i u odnosu na Ustav BiH. Ovo dobiva još veću potvrdu, ako uzmemo u obzir Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog u Dejtonu, gdje se u članu 1. ovoga aneksa jasno kaže da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviše standarde u oblasti zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dodatno, u Ustavu BiH piše, čak, u članu X/2, da bilo koja izmjena Ustava BiH ne može biti u suprotnosti sa poglavljem II važećeg ustava koji govori o zaštiti ljudskih prava. Analogno tome, donošenje bilo kojeg zakona ne može biti na štetu bilo kojeg osnovnog ljudskog prava utvrđenog Europskom konvencijom.

Zašto nam je sve ovo važno?

Iz jednog prostog razloga. Jer je poglavljem II, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ustanovljen Europski sud za ljudska prava iz Strassburga, utvrđen je njegov djelokrug, nadležnosti, način rada, odlučivanje i šta znače presude i odluke ovoga suda. Članom 46. poglavlja II, utvrđeno je da su sve presude i odluke Europskog suda obavezujuće za sve strane koje su bile u sporu. Ako to znamo, odnosno ako znamo da je Europski sud za ljudska prava ustanovljen Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja kaže da su njegove presude i odluke obavezujuće i sve to sagledamo kroz član II/2 Ustava BiH, onda je jasan zaključak da se i presude Europskog suda iz Strassburga moraju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i da one imaju prednost u odnosu na sva druga prava ili zakone, kao što je to, na primjer Izborni zakon BiH. Dakle, sve četiri presude Europskog suda iz Strassburga u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, iznad su svakog domaćeg zakona, imaju direktnu primjenu jer se na to članom II/2 Ustava BiH, ova zemlja obavezala. To znači da donošenje bilo kojeg zakona, evo opet da kažem, na primjer izmjena Izbornog zakona BiH, ne može biti u suprotnosti sa članom II/2 Ustava BiH, odnosno ne može biti u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te najzad ne može biti u suprotnosti sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga, jer je i on i njegove presude sastavnim dijelom Europske konvencije koja ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini.

Zašto to onda nije tako?

Zato što kod nas 99.9% aktera iz političkih elita ne zna ovo što vam govorim, izvjesno jer su površni, nedosljedni i nisu spremni da poznaju domaće i međunarodne propise. U tom pogledu, onaj dio političkih elita koje za svoj temelj imaju etničke politike, izgleda svjesno zaobilaze ovu činjenicu, na način da se deklarativno slažu da treba provesti sve 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava, a da ništa konkretno ne čine oko toga. Jasno je kako tim etno-politčkim strankama ne odgovara sistem u kojem se svakom građaninu daju podjednaka prava, jer tada njihove etničke politike postaju besmislene, umanjuju im političku moć i mijenjaju sveukupnu paradigmu vršenja vlasti. Na sličnoj liniji su i one građanske stranke, koje isto tako imaju jak deklarativni izraz, ali od konkretnih djela nema ništa. Oni izvjesno jesu za zaštitu ljudskih prava, ali način na koji to prezentiraju suviše je sličan etno-političkim strankama, tako da ostaje otvoreno pitanje, hoće li se političke stranke bez etničkog predznaka upornije i agilnije angažirati na provođenju odredbi člana II/2 Ustava BiH, kako bi se napokon Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stavila u direktnu primjenu, onako kako to ustav nalaže.

Šta može biti posljedica?

Nećemo biti primljeni u Europsku uniju, odnosno nećemo moći steći ni kandidatski status. Razlog tome, vidim u pregovaračkom poglavlju 23. koje govori o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i zaštiti prava manjina, gdje u sva četiri segmenta Bosna i Hercegovina ima vidan problem, ponajviše uzrokovan etničkim politikama. Ponoviću još jednom da se EU poglavlja 23. i 24 ne rješavaju pregovorima, kako bi neko volio, pa da izlobira ostanak ovoga društevno-politikog sistema koji sadrži sistemsku diskriminaciju, što je svakako nemoguće, već se ova dva poglavlja rješavaju akcionim planom, a to znači da će naša zemlja dobiti zadatak i rok da se on obavi, izvjesno na način da se provedu sve presude Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, čime bi se eliminirala sistemska diskriminacija.  Tek tada, ova zemlja će postati kredibilan kandidat za članstvo u Europskoj uniji.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ustavni sud BiH između zaštite osnovnih ljudskih prava i etničkih politika: Slučaj Pudarić

Moje je mišljenje da današnje odbacivanje apelacije Svetozara Pudarića od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja poništenje jedne od važnih funkcija svih ustavnih sudova u normalnim zemljama, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava. Umjesto da zaštiti osnovna ljudska prava jednog građanina kojem je oduzeto jedno od prava, Ustavni sud BiH se opredijelio da bude na strani etničkih politika, što stvara osjećaj njegove duboke ispolitiziranosti, od strane političkih elita koje u svome temelju imaju etničke politike. To je jako pogrešno. Zašto tako mislim, pojasniću vam u nastavku teksta.

Šta je nadležnost Ustavnog suda BiH?

Nadležnost Ustavnog suda BiH utvrđena je poglavljem VI Ustava BiH, u kojem se kaže da se sud bavi sporovima između dva entiteta, zatim sporovima između jednog entiteta ili oba entiteta sa državnim institucijama  ili sporovima unutar državnih institucija. Isto tako, Ustavni sud BiH ima nadležnost da utvrđuje ustavnost paralelnih veza između entiteta i susjednih država, posebno sa aspekta zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine (odakle onda nastavni planovi Srbije ovdje, kada je to direktni udar na suverenitet BiH). Još jedna nadležnost je provjeravanje usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH. I sad na kraju, jako važna nadležnost je utvrđivanje da li su odluke nadležnih sudova u skladu sa Ustavom BiH i kako to piše u tački VI/3c Ustava BiH, da provjerava njihovu usklađenost sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u konkretnom „predmetu Pudarić“ krucijalno važan element. To su ustavom utvrđene nadležnosti Ustavnog suda BiH

Šta je htio Svetozar Pudarić?

On je izvjesno svjesno ponudio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kandidirajući se kao etnički Srbin sa prebivalištem u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, znajući da to Centralna izborna komisija BiH ne može prihvatiti. Dakle, veoma svjesno gospodin Pudarić je započeo borbu protiv sistema koji sadrži elemente sistemske diskriminacije tako što se kandidirao za jednu od pozicija vlasti, znajući da će CIK njegovu kandidaturu odbiti. Njegov naredni korak je utvrđen Izbornim zakonom BiH, što je bilo podnošenje apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, koji je u zadatom vremenskom roku takvu žalbu Pudarića odbio. To je sve trebalo poslužiti i poslužilo je Pudariću da stekne legitimitet apelanta ili podnosioca apelacije Ustavnom sudu BiH, gdje je on htio da se pozove na član II/2 Ustava BiH koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednost u odnosu na sve domaće zakone i prava, što uključuje i Ustav BiH. Ovdje bih pomenuo i Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog 1995. godine u Dejtonu, koji govori isključivo o tome da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa važećim međunarodnim konvencijama, a posebno u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pratećih protokola (ovu konvenciju je Bosna i Hercegovina ratificirala). Dakle, Pudarić je htio izložiti javnosti sadašnji sistem temeljen na etničkim politikama i sistemskoj diskriminaciji  započeti borbu protiv njega političkim i pravnim sredstvima. To je bila njegova namjera.

Kako je postupio Ustavni sud BiH

Tako što je apelaciju Svetozara Pudarića odbacio kao nedopuštenu, pozivajući se na to da je o toj stvari već odlučivao u slučaju Pilav, koji je svoj epilog dobio u presudi Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koja je bila u korist gospodina Ilijaza Pilava. Jako interesantno. Ne znam sadržaj apelacije gospodina Pilava prema Ustavnom sudu BiH, ali kako se gospodin Pudarić izvjesno pozivao na član II/2 Ustava BiH, koji govori o tome da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i  temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, jako je čudno da se Ustavni sud BiH opredijelio da ne otvori predmet nego da apelaciju odbije kao nedopuštenu.

Ovdje nastaje problem. Jedna od zadaća svakog ustavnog suda je zaštita osnovnih ljudskih prava, što ovdje Ustavni sud BiH nije učio »braneći se« formalnim razlozima, koje može i malo dijete napisati ako nešto neće da uradi. Ako s jedne strane imate član II/2 Ustava BiH kojim se štite osnovna ljudska prava i temeljne slobode, a sa druge strane član V Ustava BiH, koji sadrži elemente sistemske diskriminacije, govoreći da se u Predsjedništvo BiH biraju dva člana iz bh. entiteta Federacija BiH i to jedan Bošnjak i jedan Hrvat, kao i jedan član iz bh. entiteta Republika Srpska, jedan Srbin. Kada ovo imate na umu, da su dva člana Ustava BiH u suprotnosti jedan sa drugim, jedan govori o zaštiti ljudskih prava, a drugi nudi sistemsku diskriminaciju, onda je jasno da se radi o tome da je Ustav BiH neusklađen i nedovršen dokument. U takvom pravnom ambijentu, Ustavni sud BiH se opredijelio za dio Ustava BiH koji sadrži utvrđene elemente sistemske diskriminacije (to govore četiri predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava iz Strazbura - Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku), te da je zanemario, odnosno odbio koristiti dijelove Ustava BiH koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Kada još vidimo da je apelacija gospodina Pudarića odbijena kao nedopuštena, onda je poruka Ustavnog suda BiH alarmantna, odnosno zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini je nedopuštena. To je već skandalozno.

Kada tome dodamo da je Ustavni sud BiH jedini put prihvatio apelaciju koja se tiče izbornog zakonodavstva u predmetu Božo Ljubić, pa i ovu apelaciju gospođe Borjane Krišto, a da je sve ostale proglasio nedopuštenim, vidi se ta politička prizma u odlučivanju Ustavnog suda BiH i to u korist dijela sadašnjih vladajućih političkih elita. Iz tih razloga, smatram da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Pudarić obojena političkim utjecajem ili političkim motivima očuvanja etničkih politika i sistemske diskriminacije.

Kontstatiram...

Sad je već izvjesno da je Ustavni sud BiH potpao pod političke utjecaje (oslanjajući se čak na nesmjenjivost sudaca, imunitet  i trajanje mandata sudaca do 70 godine), ma koliko se oni od toga verbalno branili, jer praksa njegovog odlučivanja u korist zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u ovim krucijalnim stvarima, poput intervencije na izborno zakonodavstvo, očito je postala moguća samo u skladu sa time ko je apelant (da, tačno, postoje predmeti kada je Ustavni sud BiH odlučivao u korist zaštite ljudskih prava, ali je mene stid da napišem u kojim slučajevima).

Ako je apelant neko iz vladajućih struktura i njihovih satelita, predmet se otvara i Ustavni sud BiH odlučuje, a ako je to građanin BiH bez političke pozadine, takve apelacije se odbacuju. To nam sve jasno govori da ova zemlja ima ozbiljan problem sa vladavinom prava (rule of law), koju je neko izbrisao iz loše i nezvanično prevedenog člana I/2 Ustava BiH. Svjesno brisanje vladavine prava iz domaćeg pravnog sistema ili lapsus  prijevodu, zaključite sami.

Piše: dr Slaven Kovačević

Osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini – postoje li uopće?

U ovome tekstu, nastojaću da vam ukratko približim osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na različite, važeće, propise koji ovaj segment uređuju. Nije to uopće teška, niti složena priča, pa ću se radi svih vas držati tih domaćih, ali i onih međunarodnih propisa koji govore o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,  te sve to promatrati kroz dosadašnju ulogu različitih vlasti ili političkih elita. Ideja koja me vodi za pisanje ovoga teksta je da sve vas potaknem na razmišljanje o ljudskim pravima i kako se prema tome odnosi ono što zovemo vlast ili ono što zovemo opozicija. Posebno ćemo prikazati odnos međunarodnih propisa sa ovim propisima što se u Bosni i Hercegovini primjenjuju, sa istovjetnim ciljem, da vlastitom percepcijom izgradite stav da li u zemlji ima ili nema zaštite ljudskih prava.

Šta o ljudskim pravima kaže Dejtonski mirovni sporazum?

Da bismo bili do kraja konzistentni, ovaj dio teksta započnimo onim što je Ustavni sud BiH, utvrdio u svojoj odluci 5/98-III u kojoj se kaže: »Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.« To vam ukratko znači, kako je Opći okvirni mirovni sporazum iz Dejtona na snazi u Bosni i Hercegovini, kao međunarodni ugovor koji se u skladu sa Bečkom konvencijom o ugovornom pravu mora primjenjivati u cjelosti. Odnosno, samo oni njegovi dijelovi koji nisu potpisani na prevaru ili pod prisilom, o čemu ćemo nešto kasnije, ali za sada ćemo govoriti o tome kako je Dejtonski mirovni sporazum, da ga tako kolokvijalno nazovemo, uredio oblast zaštite ljudskih prava. To je uređeno Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jeste li ikada čuli bilo koga iz bosanskohercegovačke politike da je spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli OHR da je nekada spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli nekog iz međunarodne zajednice da je spomenuo Aneks 6? Kad sve zajedno saberete, odgovor je samo jedan – niste. Postavlja se pitanje zašto niste?

Dakle, taj Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma govori isključivo o zaštiti ljudskih prava i to u svome članu I, na način da se mora obezbjediti najviši nivo zaštite ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim aktima, posebno u skladu sa Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svi međunarodni akti koji trebaju poslužiti za zaštitu ljudskih prava nabrojani su u dodatku Aneksa 6. i ima ih 16. To vam ukratko znači da su međunarodni propisi kojim se utvrđuje način zaštite ljudskih prava uređeni Dejtonskim mirovnim sporazumom i na to su se obavezale sve njegove potpisnice, što znači da sve one zajedno imaju podjednaku odgovornost na poštivanje ljudskih prava u BiH, utvrđenih međunarodnim aktima, pa je već postalo veoma smiješno kada, na primjer, Ivica Dačić ministar vanjskih poslova Srbije govori da će poštovati sve što se dogovore tri naroda i dva entiteta (a Distrikt Brčko!? ili Ostali ili građani BiH), što je preuzeo od šefa države Aleksandra Vučića, koji to kao mantru ponavlja do besvijesti, pa onda još i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović hoće nešto u Bosni i Hercegovini što nije dijelom tih istih međunarodnih propisa, te dodajmo tu još i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je karijeru izgradio na europskim integracijama, da isto tako traži nešto što nije dijelom međunarodnih propisa koji se tiču zaštite ljudskih prava. A da bude stvar još interesantnija, obje zemlje, Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da su se obvezale da poštuju sve njegove odredbe, uključujući Aneks 6. Meni je jako žao ako spomenuta gospoda i gospođe, nikad u životu nisu pročitala Dejtonski mirovni sporazum, jer bi se iz njihovih izjava dalo zaključiti da očito nisu, ali je stvar veoma jednostavna – to je važeći međunarodni ugovor i on se mora poštovati, džaba sva ostala priča.

Naravno, reći ću vam nešto i dijelovima Dejtona koji su sporni, ali to Aneks 6. svakako nije. Zaštita ljudskih prava temeljena je na zaštiti prava pojedinca, na individualnom nivou, tako da ona nigdje i ni na koji način ne govori o tome da prava kolektiviteta nadmašuju ili imaju prednost u odnosu na individualna prava svakog građanina. Sve to zajedno znači da ovi domaći političari, bili oni vlast ili opozicija, krše Dejtonski mirovni sporazum, u čemu ih neznanje niti najmanje ne opravdava, pa onda k tome još i kršenje i od strane Hrvatske i Srbije, na isti način. Svi zajedno zanemaruju, zaobilaze ili krše Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dakle, Aneks 6. kaže da se u Bosni i Hercegovini mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa 16. međunarodnih akata koji ovu oblast uređuju i koji imaju direktnu primjenu u zemlji. Nadležnost za takvo nešto data je Komisiji za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena Bosne i Hercegovine. Vjerovatno ste čuli za oba ova tijela, ali nekako nam je najbliži Ured ombudsmena Bosne i Hercegovine, kojem je posao da se bavi slučajevima narušavanja ljudskih prava, da obavlja istrage u tome i da mu se ne može zabraniti pristup svim dokumentima, makar oni bili i tajni. Ni Dom ni Ured ombudsmena nema izvršnu funkciju niti može izricati sankcije, ali on imaju dva jako važna zadatka da vrše nadzor nad zaštitom ljudskih prava i da o tome obavještaju nadležne organe vlasti i sudske organe. Kako je Komisija za ljudska prava u međuvremenu transformirana, a Ured ombudsmena BiH je posebnim zakonom uređen kao institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine, ovo je tijelo postalo jako važno u provjeri stepena zaštite ljudskih prava u zemlji. Odnosno, njegov je zadatak da se bavi predmetima o mogućim kršenjima ljudskih prava i kada se predmet okonča, dostavljaju nadležnom organu vlasti akt o tome kako treba da postupi, kao i nadležnim sudskim organima kada se organi vlasti ogluše. Naizgled sve lijepo zvuči, samo što ima još jedan dodatak, a tiče se toga da se izvještaj o povredi ljudskih prava dostavlja i OHR-u, kao konačnom tumaču civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u šta Aneks 6. svakako spada.  Sad se javlja osnovno pitanje – kako onda u zemlji uopće mogu postojati kršenja ljudskih prava kada imamo instituciju zaduženu da to štiti, imamo organe vlasti, sudske organe i na kraju OHR? Očito da percepcija svih pobrojanih i potreba zaštite ljudskih prava nije na odgovarajućem nivou, samo što je problem složeniji. Iako možda grubo zvuči, kada Bosna i Hercegovina postane kandidat za Europsku uniju, onda će se stepen kršenja ljudskih prava promatrati statistički, pa ako statistika kaže da je toga mnogo, ova će zemlja imati ozbiljan problem u svojim koracima ka članstvu u Europskoj uniji.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?

Uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku sa razno raznim tumačima Ustava BiH, ali ono što je nepobitna činjenica, odnosi se na to da je u tom temeljnom aktu Bosne i Hercegovine rečeno u preambuli, da u onoj istoj preambuli iz koje pojedine političke elite koriste pola rečenice iz jedne alineje da bi ukazale na važnost kolektivnih prava, što je apsolutno netačno, odnosno u toj cjelokupnoj preambuli se kaže da je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sada jeste, utemeljena na principima ljudskog dostojanstva, slobode jednakosti, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i na kraju u skladu sa međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava. Tako piše u toj preambuli Ustava BiH. Onda ojačano još više, piše u poglavlju II, kako se ljudska prava trebaju zaštiti i to veoma precizno u članu II/2, gdje je utvrđeno da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednosti u odnosu sve druge zakone, a ja sam slobodan reći i odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (taj termin »all other law« u prevedenom značenju iz oblasti anglo-saksonskog prava jednostavno znači u odnosu na bilo koji drugi propis u šta se uključuje Ustav BiH). Pa onda, pored toga, imate dva aneksa na Ustav BiH, da, jasno govorim, dva aneksa na Ustav BiH, koja nisam do sada čuo da je neko iz političkog života pominjao. U tom aneksu I, na Ustav BiH, što je zapravo sastavnim dijelom ustava, pobrojane su i druge međunarodne konvencije koje se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, njih 15, plus Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz poglavlja II Ustava BiH. Šta je onda problem? Jednim dijelom političke elite, koje svoj posao rade dozirano, jer ne poštuju niti Ustav BiH u dijelu koji se tiče zaštite ljudskih prava, a drugim dijelom jer Ustavni sud BiH, koji nije tumač nego zaštitnik Ustava BiH, koristi po pola nekog člana ili rečenice, kako bi se dodvoravali političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije. Jasno je kako Ustav BiH u jednom dijelu (poglavlju II) govori o zaštiti ljudskih prava, a u drugom dijelu (recimo u poglavlju V) nešto sasvim drugo. Pitanje zašto se onda Ustavni sud BiH, opredjeljuje samo za poglavlje V, a zažmiri na postojanje poglavlja II u istom Ustavu BiH ima svoj jasan odgovor – dodvoravanje (opet) političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije, gdje se vidno previdi postojanje onog dijela Ustava BiH koji se bavi pitanjem zaštite ljudskih prava. Zašto mislim da se ustavne sudije nekom dodvoravaju? Zato jer tamo ima ustavnih sudija koje su do svoga imenovanja, imale članske kartice političkih stranaka, pa onda te iste stranke napuštale nakon imenovanja za ustavnog suca. E sad, ako neko želi reći, kako se radi o neutralnim i depolitiziranim sucima, onda ja moram postaviti jednostavno pitanje – zašto je u pitanju Izbornog zakona BiH prihvaćena apelacija samo Bože Ljubića, a sve druge su bile odbijene ili odbačene kao nedopuštene? Odgovor na ovo pitanje, sve jasno govori. Ustav BiH nije sastavljen samo od onih dijelova koji odgovaraju političkim elitama, već ima i one dijelove koji se tiču zaštite ljudskih prava, gdje je sasvim jasno da je članovima II//2, II/2 i X/2 utvrđeno da ne može doći do donošenja zakona kojim se krše ljudska prava i temeljne slobode, niti se Ustav BiH može izmijeniti na takav način da se zanemare ljudska prava i temeljne slobode. To Ustavni sud BiH, prečesto zaboravi.

Šta o ljudskim pravima kažu europske institucije?

Prva je impresija da imamo 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku protiv Bosne i Hercegovine radi kršenja ljudskih prava, sve one su dobivene u korist pomenutih apelanata. Zašto je ovo važno? Zato što Europski sud za ljudska prava iz Strazbura postoji na osnovu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa kako je ta konvencija dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je nepoštivanje tih presuda ništa drugo nego kršenje Dejtona, kako od strane domaćih političkih elita, tako i od strane Ustavnog suda BiH, koji prečesto zaboravlja na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da ta europska konvencija ima prednost u odnosu na sve domaće propise, a to onda znači i kako presude Europskog suda za ljudska prava imaju prednost u odnosu na sve domaće propise. Da pojednostavimo. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se nalazi i u Aneksu 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao obavezujuća, što znači da je njenim zaobilaženjem, kršenjem ili nepoštivanjem presuda Europskog suda za ljudska prava došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako, došlo je i do povrede Ustava BiH, odnosno njegovog člana II/2, jer su presude Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su one zato i ustavom utvrđene kao obavezujuće.

Da sad malo ovo dignemo na još viši nivo? Međunarodno pravo kaže, nedvosmisleno, da su međunarodni sporazumi ili dijelovi međunarodnih sporazuma koji su potpisani pod prislilom ili na prevaru, zapravo ništavni. Tačan latinski izraz je: vi, clam , praecartio. To bi značilo, da ako nešto potpišete na međunarodnom planu, u najboljoj želji, sa najboljom voljom, ali pod prisilom, da taj dio sporazuma nema pravnu snagu. Da bi to imalo svoju pravnu potvrdu, trebalo bi da tako nešto kaže neki od nadležnih sudova. Pa ćemo ovdje navesti ono što je presudio Europski sud za ljudska prava iz Strazbura u predmetu »Zornić«

„Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje.“

Dakle, Europski sud za ljudska prava, nedvosmisleno utvrđuje da su sporne odredbe donesene, kako bi se došlo do krhkog primirja  zaustavio brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem, pa da je priroda takvog sukoba bila da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode, odnosno pod prisilom se na to pristalo. Znači, sporne ustavne odredbe i »konstitutivni narodi« po međunarodnom pravu, ne bi trebali imati pravnu snagu uopće, jer su doneseni pod prisilom. Kako se ovdje taj termin »konstitutivni narodi« koristi sa željom da se dosegnu viša prava od onih garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je nemoguće iz dva razloga: prvi jer nema viših prava od onih koja su utvrđena Konvencijom i drugi, što se tim »višim pravima« krše ljudska prava i temeljne slobode i da stvar bude još gora, u suprotnosti su sa presudama nadležnog europskog suda. Još preciznije. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tretira samo individualna građanska prava, ne bavi se pravima kolektiviteta. To svakako ne znači da svaki građanin nema pravo da iskaže pripadnost nekom od kolektivnih identiteta, jer to svakako spada u ljudska prava, ali prava tih kolektivnih identiteta ne mogu i ne smiju nadilaziti osnovna ljudska prava. Zato često kažem, kako taj sporni termin »konstitutivni narodi« jeste preuzet iz totalitarnih režima, u ovome konkretnom slučaju iz ustava nekadašnjeg SSSR-a iz 1924. i 1936. godine, kojim je utvrđeno da su prava konstitutivnih naroda iznad građanskih prava i da se svaki pojedinac mora povinovati pravima konstitutivnih naroda (razmislite o analogiji sa sadašnjim sistemom). Zašto kažem da je to proizvod totalitarnih režima? Jednostavno, jer se radilo o jednopartijskim sistemima bez bilo kojeg oblika demokracije i zato što je to u suprotnosti sa sadašnjim europskim demokratskim principima, odnosno u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ima tu otpora kod domaćih aktera, što političkih, što intelektualnih, kojim želim poručiti nešto jako jednostavno – da nisu imali u prethodnom sistemu priliku dolaziti u dodir sa literaturom koja tretira totalitarne režime, kao što je režim iz SSSR-a, pa zbog toga nemaju dovoljna znanja o spornom terminu »konstitutivni narodi« što nije niti AVNOJ, niti ZAVNOBIH, niti bilo šta što bi imalo dodir sa osnovnim postulatima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Meni je sasvim jasno da u prethodnom sistemu nije bilo moguće doći do takve literature, posebno one koja kritički razmatra totalitarne sisteme, a među njima i one iz nekadašnjeg SSSR-a, tako da vraćanje na »konstitutivne narode« da bi neko imao veći stepen kolektivnih prava, u odnosu na ono što propisuje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se bavi isključivo zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou je korak unazad u odnosu na euro-atlantske integracije. U svakom slučaju, sporni »konstitutivni narodi« su sredstvo za sistemsku diskriminaciju jer si time krše ljudska prava i temeljne slobode, nisu dijelom europskih propisa za zaštitu ljudskih prava i trebaće ih se već nekad napustiti.

Šta je zaključak?

U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog stepena zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iako je to uređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i dijelom Ustava BiH. Razlog tome možemo pronaći u tome da domaće političke elite nisu spremne da uđu u širi prostor zaštite ljudskih prava, onako kako to uređuju međunarodne konvencije, jer bi to za njih značilo manje političke moći. Ovaj sadašnji sistem, nekako naizgled liči na feudalno stanje (ovaj sam termin iskoristio prije više od godinu dana) gdje postoji jedan feudalni vlastelin ili veleposjednik (recimo predsjednik političke stranke) kojem je naizgled lakše vladati cijelom etničkom grupom odjednom i sa jednog mjesta, nego sa oko 4 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine u okviru temeljnih demokratskih principa. Što bismo drugo mogli očekivati od predsjednika političkih stranaka koji su postajali predsjednici svojih stranaka bez glasanja, aklamacijom, kao jedini kandidati za tu poziciju, u čemu nema niti truna temeljnih demokratskih principa. Njima su principi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda strani pojmovi, toliko strani da se oni od njih plaše, jer kako bi oni bili predsjednici političkih stranaka kada bi se svako mogao kandidirati za tu poziciju, gdje bi bio izabran onaj koji u okviru temeljnih demokratskih principa, dobije najviše glasova. Oni su spremni pogaziti sva ljudska prava i temeljne slobode, samo da bi postali predsjednici političkih stranaka, a onda isti princip prenijeli i na političku scenu gdje se biraju predstavnici građana ili onih koji glasaju na izborima, a ne predstavnici kolektiviteta. To je za njih previše strašljiva mogućnost, koja ih dovodi do takvoga stanja da su spremni ovu zemlju zakočiti u euro-atlantskim integracijama, jer bi to za njih značilo da više ne mogu dirati etnička osjećanja svoga biračkog tijela, kojem kontinuirano uzimaju osnovna ljudska prava, zarad njihove predsjedničke, političke moći koju temelje na izazivanju straha kod svoga glasačkog tijela. To je sva suština gaženja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u šta svakako spada i sloboda da se svako može kandidirati za bilo šta i glasati za bilo koga na izborima. Sa jedne strane imamo feudalno stanje veleposjednika, a sa druge moderne demokratske principe, recimo one iz europske pravne stečevine, u što svakako spada i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Šta je vaš građanski, individualni izbor - feudalizam ili demokratsko okruženje, to je pravo pitanje?

Piše: dr Slaven Kovačević