Nepostojanje vladavine prava u Ustavnom sudu BiH

Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svome jučerašnjem saopšenju, nastojeći odbraniti neodbranjivo, izrekao da radi u skladu sa vladavinom prava, kako to stoji u člani I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, smatram da je jako važno, vama, građanima ove zemlje ukazati da to baš nije i tačno, što ćemo sve potkrijepiti sadašnjim dokumentima iz Ustavnog sada BiH. Naravno, izvor jeste internet stranica Ustavnog suda BiH, tako da sve što vam budem govorio, možete provjeriti sami. Isto tako posjedujem pismo upućeno Krugu 99, od jednog građanina, kojem je OHR vrlo precizno odgovorio da nema zvaničnog prijevoda Ustava BiH, te da se u javnom prostoru i djelovanju često koriste neslužbeni prijevodi, što svakako nije dobro.

O vladavini prava u Ustavnom sudu BiH

Da počnemo ovdje od verzija Ustava BiH koje koristi Ustavni sud BiH, odnosno onoga što oni nude na svojoj internet stranici. Zadržaćemo se samo na članu I/2 Ustava BiH, u kojem se u engleskoj verziji pominje termin »Rule Of Law« što je klasičan termin iz anglosaksonskog prava i može se prevesti samo kao »vladavina prava« i nikako drugačije.

Bosanski prijevod

Obratite pažnju ovdje na član I/2 koji se zove i »Demokratska načela« pa da to uporedimo sa drugim prijevodom.

Hrvatski prijevod

Pa imamo još i ovaj prijevod iz oblasti domaćih jezika.

Srpski prijevod

Na kraju, imamo zvaničnu verziju Ustava BiH na engleskom jeziku.

Službena engleska verzija, Ustava BiH

Dakle, po mome skromnom mišljenju, član I/2 Ustava BiH bi trebao bitu preveden ovako: Bosna i Hercegovina biće demokratska zemlja koja funkcionira na principima vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima. Na suprot toga, Ustavni sud BiH koristi sljedeću formulaciju, koju pronalazimo u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« gdje se u stavu 46. govori sljedeće sa citatom člana I/2 Suatva BiH:

Kao što vidite, Ustavni sud BiH je u odlučivanju po zahtjevu Bože Ljubića, svjesno ili nesvjesno, koristio neki neslužbeni prijevod koji ne sadrži termin vladavina prava. Kad otvorite tih 37 stranica odluke »Božo Ljubić« i ukucate u traženje riječi »vladavina prava« izađe vam 0 (nula) rezultata ili time je jasno da u toj odluci Ustavnog suda BiH nije nigdje spomenuta vladavina prava. Čudno, zar ne? Odnosno, to znači da je Ustavni sud BiH u svome odlučivanju u predmetu »Božo Ljubić« pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Zašto je važan termin vladavina prava

Može  se u literaturi pronaći nekoliko definicija ili opisa ovoga termina, ali im je svima zajedničko da to znači jednakost pred zakonom, svih građana, na individualnom nivou i bez izuzetaka. Ako je to tako, a ja tvrdim da jeste, onda se postavlja jednostavno pitanje, kako Ustavni sud BiH može brisati odredbe Izbornog zakona koja kaže sljedeće: »Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u
svakom kantonu« gdje bi trebalo da postoji mogućnost da se svaki građanin sa prostora Federacije BiH može kandidirati u zakonodavni organ pod nazivom Dom naroda FBiH. To je jako važno pitanje, gdje kod Ustavnog suda BiH imate dvije greške. Prva jer nije koristio zvaničnu verziju Ustava BiH u kojoj se spominje termin »vladavina prava« i druga, što je svojom odlukom učinio temelj za razvoj diskriminacije, a to svakako ne bi smio uraditi. Pa kad im tako nešto kažeš, oni se brane lošim saopštenjima. Da je ovo zemlja u kojoj postoji vladavina prava, takve sudije Ustavnog suda BiH bi bile smijenjene, pa se postavlja pitanje, da li Ustavni sud BiH namjerno pravi sistem bez vladavine prava, u kojem oni mogu vječito da rade šta god hoće bez posljedica. Razmislite malo o tome.

Piše dr Slaven Kovačević

Još malo o legalitetu i legitimnosti izbora Željka Komšića

Ovih dana mogli smo pročitati dvije stvari. Prva, kada gospodin Bariša Čolak tvrdi da  izbor Željka Komšića nije legitiman niti ustavan, što je oboje netačno. A druga stvar je plaćeni oglas Hrvatskog narodnog sabora, objavljen u jučerašnjem izdanju Avaza (možda još negdje, ali to nisam vidio), u kojem se govori o tome šta je navodno Ustavni sud BiH odlučio po zahtjevu Bože Ljubića. Osim što je i ovo većinom netačno, nekako je vađenje pojedinih rečenica iz obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH, koje eventualno nekome politički odgovaraju, zapravo potpadaju u klasike političke manipulacije.

Da, izbor Željka Komšića je ustavan, legalan i legitiman

Svoje tvrdnje gospodin Bariša Čolak, temelji na dijelu obrazloženja Ustavnog suda BiH, u kojem se govori o tome da »legitimno političko predstavljanje« (da bi ugođaj bio potpun, fali tamo riječ »naroda«) što bi navodno trebalo da znači da je time stvorena neka obaveza koja se tiče izbora članova Predsjedništva BiH, jer Ustavni sud BiH govori o svim administrativnim nivoima (nekako mi fali osnovno znanje Ustavnog suda BiH o tome šta stvarno znači legitimno političko predstavljanje, kako ono nastaje i ko ga konzumira).

Džaba sva priča, jer ovo oko legitimnog politčkog predstavljanja nije tačno, niti to znači ono što Ustavni sud BiH laički konstatira. Prvo, ćemo malo o Ustavu BiH. Da, piše u članu V/2d da pojedini član Predsjedništva BiH može neku od odluka smatrati povredom vitalnog interesa entiteta (ne naroda, kako bi neko volio da piše, a ne piše), pa onda shodno proceduri taj svoj stav prosljeđuje opet nadležnim entitetskim organima. Šta to znači? Pa ono što piše u Ustavu BiH, da se biraju dva člana Predsjedništva BiH sa teritorije Federacije BiH, Bošnjak i Hrvat, te jedan sa teritorije Republike Srpske, Srbin. Koga oni predstavljaju? Jako je jednostavan odgovor. Bošnjak i Hrvat predstavljaju bh. entitet Federaciju BiH, dok Srbin predstavlja bh. entitet Republiku Srpsku. Još je jednostavnije reći da predstavljaju izborne jedinica odakle su birani. To jasno govori da je Željko Komšić izabran u Predsjedništvo BiH u skladu sa Ustavom BiH i u skladu sa Izbornim zakonom BiH i da on predstavlja bh. entitet Federaciju BiH. Ne može jednostavnije.

Plaćeni oglas HNS-a

Vidite ovako. Ne osporavam, niti mogu osporavati svačije pravo na mišljenje, iako pojedini osporavaju moje pravo na mišljenje, ali u ovome plaćenom oglasu HNS-a ima dio neistina. Dakle, prvi dio gdje se citira odluka o meritumu Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića je svakako tačan, ali drugi dio gdje se iz obrazloženja uzimaju dijelovi da bi se dokazale neke političke aspiracije jednostavno ne stoji. Prvo, nije »princip konstitutivnosti – natkrovljujući princip« jer tako ne piše u Ustavu BiH, kojeg Ustavni sud BiH ne može mijenjati, jer mu to nije, niti će ikada biti nadležnost. Drugo, pozivanje na nešto što ne piše u Ustavu BiH, a što je Ustavni sud BiH iskazao kao svoj stav da bi potkrijepio donošenje svoje odluke, jednostavno nema pravnu snagu, niti postoji obaveza zakonodavca da tako postupa, osim u dijelu obavezujuće odluke o dopustivosti i meritumu. Da bih tako nešto, dodatno pokazao, evo i ja ću naći dio obrazloženja u kojem Venecijanska komisija, koji meni prija i kaže sljedeće:

Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima“. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo „uveličava“ odstupanja od onoga što je „proporcionalnost“ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona („Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije („ U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“).

Evo i isječak iz originalne odluke Božo Ljubić

Isječak iz odluke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić«

To onda vrlo jednostavno znači da je Venecijanska komisija, vrhovni europski pravni autoritet, rekla da je sadašnji sistem (prije donošenja odluke Božo Ljubić), u skladu sa europskim i drugim standardima u oblasti izbora i Ustavni sud BiH poništi upravo ta dva člana Izbornog zakona BiH!!???, koje je Venecijanska komisija ocijenila tako kako jeste – u skladu sa europskim i drugim standardima u oblasti izbora. Simpatično, zar ne?

Odnosno, ako može svako uzimati dijelove obrazloženja da bi nešto pokazao, onda ja moram pitati CIK, kakav vi to akt mislite donijeti, koji bi bio u suprotnosti sa onim što kaže Venecijanska komisija, ali i OHR. Da još jednom kažemo i ovo. OHR je konačni tumač civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u što spada i Ustav BiH, dok je Ustavni sud BiH zaštitnik, a nikako tumač Ustava BiH. Barem tako piše u poglavlju VI Ustava BiH koji govori o nadležnostima Ustavnog suda BiH. Ako neko prekrši odredbe Dejtona, onda više nema dileme – mora se uključiti visoki predstavnik, inače Dejtonski sporazum više ne postoji. A ako više ne postoji, onda se stanje vraća u skladu sa ovim ustavnim zakonom, donesenim od strane zemlje koje je 1995. godine bila međunarodno priznata, sa svojim suverenitetom i teritorijalnim integritetom.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ustavni sud po apelaciji Krišto ne može zanemariti mišljenja Venecijanske komsije i OHR-a

Nakon održanih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, postoji određena mogućnost da formiranje vlasti ili impiementacija izbornih rezultata uđe u političku, ponoviću još jednom političku krizu (jer ona svakako nije pravne prirode), radi političkih apetita HDZ-a koji nadilaze pravne norme ove zemlje, a posebno europske vrijednosti sadržane u europskoj pravnoj stečevini. Slobodno možemo konstatirati da bi uzročnik moguće političke krize bila odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu dr Bože Ljubića, koja je u svome sadržaju i obrazloženju izrazito kontradiktorna, na način da postoji nekoliko elemenata da Ustavni sud BiH nije potpuno i u cjelosti utvrdio činjenično stanje. Lako je ovu konstataciju obrazložiti sa samo dva elementa. Prvi od njih odnosi se da je Ustavni sud BiH po prvi put ušao u prostor izbornog zakonodavstva, praveći određeni presedan u svojoj dosadašnjoj praksi i to kroz odluku koja je zanemarila mišljenje OHR-a (krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona) i mišljenje Venecijanske komisije, europskog pravnog autoriteta koji pomaže tranzicijskim zemljama u ustavnim pitanjima. Osim toga, postoji opravdana sumnja da Ustavni sud BiH nije koristio službenu verziju Ustava BiH, onu na engleskom jeziku, koja se razlikuje od neslužbenih prijevoda koje koristi isti taj Ustavni sud BiH. Prije nego vam pokažem ključnu razliku između službene verzije i neslužbenih prijevoda, podsjetimo se da je OHR u svome saopćenju od 2.11.2017. godine saopćio sljedeće:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Podsjetimo se kako je Ustav BiH zapravo Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona. Ustavni sud BiH, rješavajući zahtjev dr Bože Ljubića, kao svoj 35. stav govori o pravnom osnovu gdje prikazuje sljedeći tekst člana I/2 Ustava BiH, na temelju kojeg je i donesene njihova odluka:

dok je u službenoj verziji Ustava BiH, onoj koju možete skinuti sa internet stranice OHR-a, gdje se eksplicitno navodi da sadržaj postoji samo na engleskom jeziku, sljedeća formulacija člana I/2:

ili kako bi to u prijevodu bilo: »Bosna i Hercegovina biće demokratska država koja funkcionira u skladu sa vladavinom prava i slobodnim i demokratskim izborima.« Ta razlika, ogleda se u nedostatku termina »vladavina prava« (eng. rule of law) u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što bi, da je primijenjeno, dalo potpuno drugačiji pravi okvir za odlučivanje Ustavnog suda BiH. Kažimo kako taj anglosaksonski termin »vladavina prava« znači jednakost pred zakonom svih građana, na individualnom nivou i bez izuzetaka, dok HDZ radi svojih političkih aspiracija, odnosno aspiracija HDZ Hrvatske da ima utjecaj u Bosni Hercegovini, nastoji poništavati temelje vladavine prava koji se ogledaju u jednakosti svih građana pred zakonom, bez izuzetaka. Da je to Ustavni sud BiH imao u vidu, onda se ne bi mogle tako tako izbrisati dijelovi prijelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona BiH, koje je svojevremeno OSCE utvrdio kao minimum za poštivanje vladavina prava u Bosni i Hercegovini, odnosno da svi građani moraju imati svaku jednakost u pravima.

Poslije toga imali smo novi zahtjev za ocjenu ustavnosti, koju je Ustavnom sudu BiH podnijela gospođa Borjana Krišto, čime je ozvaničeno priznanje da prvobitna odluka »Božo Ljubić« ne zadovoljava političke apetite HDZ-a, da su oni svjesni postojanja Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji govori nešto što im ne odgovara, pa su ovim novim zahtjevom htjeli ovu priču oko izbornog zakonodavstva dodatno ispeglati u svoju korist, dovodeći Ustavni sud BiH u vrlo loš položaj iz nekoliko prazloga.

Prvi od njih ogleda se u tome da je Ustavni sud BiH već razmatrao istovjetan zahtjev u predmetu »Božo Ljubić« nakon čega nema novih elementa, niti novih saznanja, koji bi Ustavnom sudu BiH bili osnov da otvori razmatranje ovoga predmeta u istoj pravnoj stvari. Niti je Izborni zakon BiH neki novi, niti je Ustav Federacija BiH neki novi, niti je bilo šta novo u tom predmetu. Čak je Ustavni sud BiH u predmetu »Svetozar Pudarić« čiju je apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je već jednom ista pravna stvar bila razmatrana, utvrdio svoju sudsku praksu, od koje ne bi smio ni sada odstupiti. Ako bi odstupio, samo potvrdio svoju ispolitiziranost, kao i navode čaršije da se pojedini ustavni suci viđaju sa pojedincima iz političkog života.

Drugi je problem mišljenje OHR-a, koje je kao i u predmetu »Bože Ljubića« dato u svojstvu prijatelja suda, ali od strane krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona, u kojem se nedvojbeno kaže da se treba omogućiti da iz svakoga kantona bude nominiran po jedan delegat iz svakog od naroda, ako je izabran, što se kao norma mora primjenjivati do okončanja Aneksa 7 Daytonskog sporazuma (povratak svih nasilno raseljenih osoba u prijeratne domove), koji nije okončan što je OHR argumentirao time da postoje projekti koji tretiraju povratak raseljenih i koji se okončavaju tek 2020. godine. Dakle, povratak nije okončan, što Ustavnom sudu BiH ne daje pravo da ga proglasi okončanim jer nije nadležna institucija za takvo nešto.

Treća stvar, koja se ne može zaobići je postojanje člana II/2 Ustava BiH, koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ona ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To jednostavno znači da i 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga imaju direktnu primjenu u našoj zemlji, jer je taj isti sud ustanovljen Poglavljem II Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje čak u članu 46. piše da su presude Europskog suda obavezujuće za sve učesnike sporova. Dakle, te presude, iznad su Izbornog zakona BiH i ustava svih nižih nivoa vlasti, što Ustavni sud BiH redovno zaboravi.

Četvrti problem za Ustavni sud BiH je postojanje Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji govori o zaštiti ljudskih prava i jasni kaže da Bosna i Hercegovina mora garantirati najviši stepen zaštite ljudskih prava, posebno onih iz Europske povelje za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači kako bi donošenje još jedne zavrzlama odluke Ustavnog suda BiH po pitanju izbornog zakonodavstva moglo ući u prostor kršenja Daytonskog sporazuma, kojim su i oni sami ustanovljeni, kako je to propisano Aneksom IV. Odnosno, zaobilaženjem ili negiranjem Daytonskog sporazuma, Ustavni sud BiH bi negirao sam sebe.

Peto, Ustavni sud BiH ne može razmatrati istu stvar, odnosno usklađenost Ustava Federacije BiH sa Izbornim zakonom BiH, kada zakonodavac nije postupio po njegovoj odluci, tako da se nema šta usklađivati. Još preciznije, Izborni zakon BiH je pravni akt višeg reda u odnosu na Ustav Federacije BiH, još preciznije, u odnosu na entitetske i kantonalne ustave, tako da dok se ne donesu izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa svim odredbama Ustava BiH, a ne samo sa onim koje loše interpretira Ustavni sud BiH, nema pravnog osnova za usklađivanjem nižih pravnih akata sa višim.

Šesto, Ustavni sud BiH treba da uvaži mišljenje Venecijanske komisije koja u svome stavu, koje je Ustavni sud BiH prenio u odluci »Božo Ljubić« kaže:

»...Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima“. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo „uveličava“ odstupanja od onoga što je „proporcionalnost“ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona („Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije („ U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“).«

Ovo je još jedan pokazatelj pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što je danas postalo izvorom političke nestabilnosti Bosne i Hercegovine. Venecijanska komisija kaže da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa europskim izbornim standardima, dok Ustavni sud BiH odlučuje suprotno. U najmanju ruku, jako čudno.

Na kraju, bilo bi dobro da Ustavni sud BiH svoj rad uskladi sa službenom verzijom Ustava BiH, onom na engleskom jeziku, da na svojoj internet stranici nema četiri različite verzije Ustava BiH, što je direktan udar na njihov autoritet i integritet, pa da napokon počne razmišljati i o zaštiti ljudskih prava onako kako je to utvrđeno vladavinom prava, terminom koji postoji u Ustavu BiH a kojeg oni zanemaruju, da se prisjeti postojanja članova II/2 i II/4 Ustava BiH koji govori o zaštiti ljudskih prava i nediskriminaciji, da se prisjeti postojanja mišljenja OHR-a i Venecijanske komisije, koja govore drugačije od onoga kako odlučuje Ustavni sud BiH u pomenutim predmetima. Ili možda Ustavni sud BiH misli preuzeti ulogu OHR-a i sebe smatrati iznad pravnog autoriteta Venecijanske komisije ili čak svojim odlukama potpuno devalvirati presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga. To bi potpuno razorilo svako povjerenje u Ustavni sud BiH, a svakoga građanina ove zemlje dovelo u stanje pravne nesigurnosti.

Piše: dr Slaven Kovačević

Demontiranje neistina Dragana Čovića

Bez obzira što je svačije legitimno pravo da vodi političku borbu svim demokratskim sredstvima, može doći do problema u tom legitimnom pravu, ako je ono temeljeno na neistinama. Naravno, neću koristiti izraz »laži« jer bi eventualno zvučalo grubo i nimalo akademski, pa ćemo se zaustaviti na neistinama koje danas nudi Dragan Čović.

Krenimo redom.

Neistina prva.

Čujemo iz HNS-a da je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nelegalan, neustavan i nelegitiman, što Dragan Čović obrazlaže time da je tako rekao Ustavni sud BiH, pa s toga kako prenosi Oslobođenje, kaže Čović da izbor članova nije u u skladu sa Ustavom. Nije tačno. Zašto? Pa zato što Božo Ljubić u svome zahtjevu nije niti osporio izbor članova Predsjedništva BiH, već se samo referirao na članove Izbornog zakona BiH, koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH ili tačnije na članove 10.10, 10.12, 10.15. i 10.16. Potpoglavlja B Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i člana 20.16 Prelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona. Evo vam isječak iz oduke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića:

Isječak iz odluke Ustavnog suda BiH, po zahtjevu Bože Ljubića

Pomenuti članovi, dakle reguliraju isključivo popunjavanje Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine i ništa drugo.

Neistina druga

Da je Ustavni sud BiH presudio da treba uvesti »legitimno političko predstavljanje naroda« na svim administrativnim nivoima. Opet nije tačno. Odluka Ustavnog suda BiH veoma je jasna, sadržana je u par rečenica, koje se odnose na stavljanje van snage člana 10.12 stav (2) i člana 20.16.A stav (2) ali samo a-j iz Izbornog zakona BiH. Evo kako i to izgleda:

 

Dakle, odluka Ustavnog suda BiH se odnosi sa na dva pomenuta člana Izbornog zakona BiH i nalaže se zakonodavcu, Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci uskladi odredbe članova 10.12 stav (2) i 20.16A stav (2) a-j sa Ustavom BiH, ne dajući bilo kakvo uputstvo, naredbu, odredbu, naputak, prijedlog, bilo šta, kako to treba uraditi, odnosno to je u cijelosti ostavljeno zakonodavcu da uradi kako god želi. Sva ona »kreativna« tumačenja dijelova obrazloženja, od mišljenja Venecijanske komisije, pa nadalje, potpadaju pod nepotrebna i politička, jer taj dio odluke Ustavnog suda BiH nije obavezujući. Da konstatiramo ono što jeste tačno, a to je da Božo Ljubić nije tražio niti je Ustavni sud BiH razmatrao bilo šta, što se tiče izbora članova Predsjedništva BiH.

Kako je podnošenjem novog zahtjeva, onoga Borjane Krišto, HDZ BiH ili ako hoćete HNS nedvosmisleno priznao da odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« ne zadovoljava njihove političke apetite, ta će stvar postati jako interesantna. Znate zašto? Pa zato jer je Božo Ljubić u svome zahtjevu osporavao dijelove Ustava Federacije BiH koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH, što je Ustavni sud BiH očito odbacio, govoreći da se »Djelomično usvaja zahtjev dr Bože Ljubića« čime je utvrdio da je njegov zahtjev razmotrio u cijelosti, ali ga samo djelomično prihvatio, odbacivši ostatak njegovog zahtjeva koji se odnosi na Ustav Federacije BiH, što se može vidjeti iz citiranih dijelova obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH u tom predmetu (postoji tamo cijela matematika i statistika Bože Ljubića, kojom se osporavaju dijelovi Ustava Federacije BiH). To nedvosmisleno znači da je Ustavni sud BiH već razmatrao ono što traži i gospođa Borjana Krišto, pa bi trebao njen zahtjev ocijeniti nedopuštenim jer je već razmatrao isti zahtjev drugog podnosioca (učinio je to u predmetu Svetozara Pudarića odbacujući ga nedopuštenim jer se ta stvar već razmatrala), a nema novih detalja koji su se u međuvremenu pojavili. Isti je Ustav BiH i isti je Ustav Federacije BiH, odnosno sve je isto kao i prilikom podnošenja zahtjeva Bože Ljubića, kao i nakon njega. Nema novih pravnih osnova, iako je ovo čudna zemlja, gdje me ne bi čudilo da Ustavni sud BiH pogazi i svoja pravila i ranije odluke. U pravnom smislu, kada jednom napravite presedan, to postaje pravilo.

Neistina treća

Kaže Dragan Čović više puta da je Ustavni sud BiH utvrdio da je »konstitutivnost« natkrovljujući princip u svojoj odluci, koliko se sjećam 5/98. E tu ima ozbiljan problem. Nije Ustavni sud BiH tumač Ustava BiH, već njegov zaštitnik, ne može Ustavni sud BiH mijenjati Ustav BiH jer nije ustavotvorac ili da budem krajnje jasan - da je nešto »natkrovljujući princip« može imati pravnu snagu samo ako tako piše u Ustavu BiH, a ne piše. Posebno ne piše u toj alineji 10, preambule Ustava BiH, koja izvorno glasi:

Alineja 10, preambule Ustava BiH

To bi trebalo značiti, a niko od aktivne politike da to kaže ili demantira da Ustav BiH ima pet ustavotvornih elemenata - Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, koji bi morali imati istovjetna prava, a nemaju.

Neistina četvrta

Kaže Čović, kako se vlast ne može formirati, jer postoji nedostatak u Izbornom zakonu BiH, koji uređuje način popune Doma naroda FBiH. Ima tu mali problem. Isti taj zakon u članu 10.12 stav (1) kaže ovo:

To je ovo što se danas pojavljuje u javnosti, da Centralna izborna komisija nakon svakog popisa određuje broj delegata koj se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i ostalih, a koji se biraju iz kantonalnih skupština. Ima i ovdje manji problem. CIK nije zakonodavac, tako da on ne može ispuniti nalog iz odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića, jer to treba uraditi Parlamentarna skupština BiH (PSBiH). CIK može sačiniti prijedlog i uputiti ga PSBiH u parlamentarnu proceduru na razmatranje, ali Izborni zakon BiH ne može mijenjati. Ipak, CIK može svojim podzakonskim aktom ponuditi prijelazno rješenje, što taj isti CIK i najavljuje, ali mora uvažavati odredbe Ustava BiH i Ustava Federacije BiH.

U Ustavu FBiH kaže da će se primjenjivati popis iz 1991. godine sve do okončanja Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (povratak svih raseljenih u prijeratne domove), gdje OHR svojim mišljenjem nedvosmisleno kaže da Aneks VII nije okončan jer ima projekata povratka u toku koji se okončavaju 2020. godine. O kojim se i kakvim projektima radi, ne znam, ali tako kaže OHR, koji je jedna od dvije institucije koje imaju pravo proglasiti povratak okončanim. Druga je Parlamentarna skupština BiH, a to svakako nije CIK niti Ustavni sud BiH. Šta će biti od ovoga, vidjećmo.

Neistina peta

Kaže Dragan Čović da Bosna i Hercegovina neće nikad biti jednonacionalna, građanska i unitarna država. Sve netačno. Prvo, već sada je BiH multi-etnička država bez bilo čije namjere da to mijenja. Drugo, već sada u istoj alineji 10, preambule Ustava BiH stoji da su i građani BiH ustavotvorni element, što znači da je ona već sada i građanska, a ne samo etnička država. I treće, ovo unitarna mi govori da uvaženi Čović ne zna šta znači pojam unitarnog uređenja, koje nema veze sa etničkom pripadnošću, metodom jedan građanin - jedan glas niti bilo kakve veze sa etničkim elementima. Da ovo sve zajedno nije jako ozbiljna priča, bilo bi jako smiješno. Kako se radi političkih apetita izgovaraju različite neistine, motivirane time da niko drugi osim Dragana Čovića ne čita Ustav BiH i važeće zakone, pa na temelju toga, plasiraju se neistine koje neko prihvata kao tačne, a da nije niti zavirio šta piše u Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda BiH ili Izbornom zakonu BiH. Tako očito Čović vlada svojim glasačkim tijelom, oslanjajući se ne nezainteresiranost tog tijela da pročita Ustav BiH, odluke Ustavnog suda BiH ili, recimo, Izborni zakon BiH.

Bez obzira, vlast se može formirati, postoje mehanizmi za takvo nešto, postoji OHR, koji je po Aneksu X dužan obezbijediti fer i poštene izbore u što spada i implementacija izbornih rezultata i formiranje vlasti, pa je k tome još OHR obavezan da djeluje u slučaju bilo kakvih blokada. Kojih blokada? Pa onih političke prirode jer pravni osnov za blokade ne postoji.

Da vas malo nasmijem. Kaže Ustavni sud BiH da se sljedeća odredba stavlja van snage:  „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ što je interesantna konstrukcija. Valjda je trebalo da u Izbornom zakonu BiH piše: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto iz svakog kantona“ jer se radi o delegiranju delegata iz konstitutivnih naroda iz skupština kantona u Dom naroda FBiH, a ne da svaki narod treba imati po jednog predstavnika u kantonu. Interesantno, zar ne?

Piše: dr Slaven Kovačević

Ustavni sud BiH između zaštite osnovnih ljudskih prava i etničkih politika: Slučaj Pudarić

Moje je mišljenje da današnje odbacivanje apelacije Svetozara Pudarića od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja poništenje jedne od važnih funkcija svih ustavnih sudova u normalnim zemljama, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava. Umjesto da zaštiti osnovna ljudska prava jednog građanina kojem je oduzeto jedno od prava, Ustavni sud BiH se opredijelio da bude na strani etničkih politika, što stvara osjećaj njegove duboke ispolitiziranosti, od strane političkih elita koje u svome temelju imaju etničke politike. To je jako pogrešno. Zašto tako mislim, pojasniću vam u nastavku teksta.

Šta je nadležnost Ustavnog suda BiH?

Nadležnost Ustavnog suda BiH utvrđena je poglavljem VI Ustava BiH, u kojem se kaže da se sud bavi sporovima između dva entiteta, zatim sporovima između jednog entiteta ili oba entiteta sa državnim institucijama  ili sporovima unutar državnih institucija. Isto tako, Ustavni sud BiH ima nadležnost da utvrđuje ustavnost paralelnih veza između entiteta i susjednih država, posebno sa aspekta zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine (odakle onda nastavni planovi Srbije ovdje, kada je to direktni udar na suverenitet BiH). Još jedna nadležnost je provjeravanje usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH. I sad na kraju, jako važna nadležnost je utvrđivanje da li su odluke nadležnih sudova u skladu sa Ustavom BiH i kako to piše u tački VI/3c Ustava BiH, da provjerava njihovu usklađenost sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u konkretnom „predmetu Pudarić“ krucijalno važan element. To su ustavom utvrđene nadležnosti Ustavnog suda BiH

Šta je htio Svetozar Pudarić?

On je izvjesno svjesno ponudio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kandidirajući se kao etnički Srbin sa prebivalištem u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, znajući da to Centralna izborna komisija BiH ne može prihvatiti. Dakle, veoma svjesno gospodin Pudarić je započeo borbu protiv sistema koji sadrži elemente sistemske diskriminacije tako što se kandidirao za jednu od pozicija vlasti, znajući da će CIK njegovu kandidaturu odbiti. Njegov naredni korak je utvrđen Izbornim zakonom BiH, što je bilo podnošenje apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, koji je u zadatom vremenskom roku takvu žalbu Pudarića odbio. To je sve trebalo poslužiti i poslužilo je Pudariću da stekne legitimitet apelanta ili podnosioca apelacije Ustavnom sudu BiH, gdje je on htio da se pozove na član II/2 Ustava BiH koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednost u odnosu na sve domaće zakone i prava, što uključuje i Ustav BiH. Ovdje bih pomenuo i Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog 1995. godine u Dejtonu, koji govori isključivo o tome da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa važećim međunarodnim konvencijama, a posebno u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pratećih protokola (ovu konvenciju je Bosna i Hercegovina ratificirala). Dakle, Pudarić je htio izložiti javnosti sadašnji sistem temeljen na etničkim politikama i sistemskoj diskriminaciji  započeti borbu protiv njega političkim i pravnim sredstvima. To je bila njegova namjera.

Kako je postupio Ustavni sud BiH

Tako što je apelaciju Svetozara Pudarića odbacio kao nedopuštenu, pozivajući se na to da je o toj stvari već odlučivao u slučaju Pilav, koji je svoj epilog dobio u presudi Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koja je bila u korist gospodina Ilijaza Pilava. Jako interesantno. Ne znam sadržaj apelacije gospodina Pilava prema Ustavnom sudu BiH, ali kako se gospodin Pudarić izvjesno pozivao na član II/2 Ustava BiH, koji govori o tome da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i  temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, jako je čudno da se Ustavni sud BiH opredijelio da ne otvori predmet nego da apelaciju odbije kao nedopuštenu.

Ovdje nastaje problem. Jedna od zadaća svakog ustavnog suda je zaštita osnovnih ljudskih prava, što ovdje Ustavni sud BiH nije učio »braneći se« formalnim razlozima, koje može i malo dijete napisati ako nešto neće da uradi. Ako s jedne strane imate član II/2 Ustava BiH kojim se štite osnovna ljudska prava i temeljne slobode, a sa druge strane član V Ustava BiH, koji sadrži elemente sistemske diskriminacije, govoreći da se u Predsjedništvo BiH biraju dva člana iz bh. entiteta Federacija BiH i to jedan Bošnjak i jedan Hrvat, kao i jedan član iz bh. entiteta Republika Srpska, jedan Srbin. Kada ovo imate na umu, da su dva člana Ustava BiH u suprotnosti jedan sa drugim, jedan govori o zaštiti ljudskih prava, a drugi nudi sistemsku diskriminaciju, onda je jasno da se radi o tome da je Ustav BiH neusklađen i nedovršen dokument. U takvom pravnom ambijentu, Ustavni sud BiH se opredijelio za dio Ustava BiH koji sadrži utvrđene elemente sistemske diskriminacije (to govore četiri predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava iz Strazbura - Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku), te da je zanemario, odnosno odbio koristiti dijelove Ustava BiH koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Kada još vidimo da je apelacija gospodina Pudarića odbijena kao nedopuštena, onda je poruka Ustavnog suda BiH alarmantna, odnosno zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini je nedopuštena. To je već skandalozno.

Kada tome dodamo da je Ustavni sud BiH jedini put prihvatio apelaciju koja se tiče izbornog zakonodavstva u predmetu Božo Ljubić, pa i ovu apelaciju gospođe Borjane Krišto, a da je sve ostale proglasio nedopuštenim, vidi se ta politička prizma u odlučivanju Ustavnog suda BiH i to u korist dijela sadašnjih vladajućih političkih elita. Iz tih razloga, smatram da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Pudarić obojena političkim utjecajem ili političkim motivima očuvanja etničkih politika i sistemske diskriminacije.

Kontstatiram...

Sad je već izvjesno da je Ustavni sud BiH potpao pod političke utjecaje (oslanjajući se čak na nesmjenjivost sudaca, imunitet  i trajanje mandata sudaca do 70 godine), ma koliko se oni od toga verbalno branili, jer praksa njegovog odlučivanja u korist zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u ovim krucijalnim stvarima, poput intervencije na izborno zakonodavstvo, očito je postala moguća samo u skladu sa time ko je apelant (da, tačno, postoje predmeti kada je Ustavni sud BiH odlučivao u korist zaštite ljudskih prava, ali je mene stid da napišem u kojim slučajevima).

Ako je apelant neko iz vladajućih struktura i njihovih satelita, predmet se otvara i Ustavni sud BiH odlučuje, a ako je to građanin BiH bez političke pozadine, takve apelacije se odbacuju. To nam sve jasno govori da ova zemlja ima ozbiljan problem sa vladavinom prava (rule of law), koju je neko izbrisao iz loše i nezvanično prevedenog člana I/2 Ustava BiH. Svjesno brisanje vladavine prava iz domaćeg pravnog sistema ili lapsus  prijevodu, zaključite sami.

Piše: dr Slaven Kovačević