Vijeće Europske unije, treći put o BiH u godini dana

U ponedjeljak nam dolazi novi sastanak Vijeća Europske unije kojeg poznajemo po terminu Consillium, odnosno onog dijela za vanjske poslove, koje će između ostalih tema, razmatrati i situaciju u Bosni i Hercegovini, na prijedlog iz susjedne Hrvatske, koji je došao od premijera Andreja Plenkovića, a i od hrvatskih euro-parlamentaraca. Dobro je što se u ovome tijelu, koje utvrđuje politike i političke stavove Europske unije, razgovara o Bosni i Hercegovini, njenom reformskim putu, ali svakako nije dobro da teme nameće susjedna Hrvatska, na način da ona u tome plasira političke ciljeve dijela njene političke javnosti. Nije to nikakav dejtonski iskorak, jer to Dejtonski sporazum ne omogučuje, nije to ni garancija Dejtona, jer to Republika Hrvatska nije, tako da to sve zajedno možemo podvesti pod novo uplitanje u unutarnja pitanja  Bosne i Hercegovine, sada kroz diplomatsku aktivnost. Da bi znali šta je ranije zaključilo Vijeće Europske unije o Bosni i Hercegovini, potrebno je reći da to nije isto tijelo kao što je Vijeće Europe iz Strazbura. Isto tako, treba istaći da se najnovije razmatranje situacija u Bosni i Hercegovini odvija jer je dio Hrvatske političke scene nezadovoljan izbornim ishodom, što je uplitanje i u izbornu volju građana Bosne  Hercegovine. No, krenimo redom.

Vijeće Europske unije – sastanak od 16. oktobra 2017. godine

Na ovom sastanku, među ostalim temama bilo je razmatranje više pitanja u Bosni i Hercegovini, ali sa stanovišta odvijanja izbornih procedura, tada je Vijeće Europske unije, na svom zasjedanju u Luksemburgu, donijelo 7 (sedam) zaključaka, gdje za ovaj put izdvajam zaključak broj 4 koji kaže sljedeće:

Zaključak broj 4. od 16. oktobra 2017. godine

Ono što jeste važno, vidljivo je da »Vijeće ponovno ističe da načela jednakosti svih građana i nediskriminacije moraju biti u potpunosti zajamčena. Vijeće naglašava da ne bi trebalo poduzimati zakonodavne ili političke korake zbog kojih bi provedba presude Sejdić-Finci i povezanih presuda postala zahtjevnija« čime se zapravo vidi da ovo važno europsko tijelo traži od Bosne i Hercegovine da garantira jednakost svih građana, da ne smije biti diskriminacije i da se ne čine zakonodavni ili politički koraci koji otežavaju provođenje presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetu Sejdić – Finci i drugim povezanim presudama. To je politički stav koji ovdje mora provoditi i delegacija Europske unije, koju vodi Lars Gunnar Wigemark. Ono što jeste, također, važno za ovaj zaključak je glasala i susjedna Hrvatska.

Vijeće Europske unije – sastanak od 26. juna 2018. godine

I na ovom sastanku, gdje razmatrano više pitanja u Europi, bio je dio koji se tiče Bosne i Hercegovine, ovoga puta vidno iniciran, izvjesno opet iz susjedne Hrvatske, u jeku razgovora oko izmjena Izbornog zakona BiH, gdje su tražili prostor za upisivanje nedemokratskih izbornih metoda, kako bi HDZ bio vječita vlast, opet je bio jedan zaključak o tome, pod brojem 58:

Zaključak broj 58. od 26. juna 2018. godine

Opet je vidljivo da Vijeće Europske unije zaključuje sljedeće:

»...Vijeće prepoznaje i da bi se druga pitanja povezana s izborima, kao što su odredbe za održavanje lokalnih izbora u Mostaru i pitanje predsjedništva Bosne i Hercegovine, trebala rješavati pravodobno nakon izbora, u skladu s europskim standardima; u tom pogledu Vijeće naglašava da ne bi trebalo poduzimati zakonodavne ili političke korake zbog kojih bi provedba presude Sejdić-Finci i povezanih presuda postala zahtjevnija. Međutim, tim se reformama ne smije dovesti u pitanje program reformi.«

Ovo sada postaje još važnije, jer se vrlo precizno kaže da se pitanje izbornog zakonodavstva treba riješiti u skladu sa europskim standardima, nakon izbora, govori si i o potrebi da se u Gradu Mostaru, također, mora riješiti pitanje lokalnih izbora, također u skladu sa europskim standardima, pa na kraju opet se ponavlja da vlasti Bosne i Hercegovine ne trebaju činiti zakonodavne ili političke korake kojim bi se otežalo provođenje presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetu Sejdić – Finci i drugim povezanim presudama. I ovo postaje obaveznim stavom za EU delegaciju u Bosni i Hercegovini, pored obaveza za bh. vlasti. Ponovimo kako je i Republika Hrvatska glasala i za ovaj set zaključaka.

Vijeće Europske unije, treći put – 19. novembar 2018. godine

Na poticaj iz Hrvatske, Bosna i Hercegovina, odnosno njeni izbori i izborni zakonodavstvo će biti i treći put na dnevnom redu Vijeća Europske unije. Moja je prva impresija da Hrvatska postaje pomalo dosadana jer vidno postavlja Vijeće Europske unije kao svoj alat da bi HDZ Hrvatske, putem HDZ Bosne i Hercegovine upravljao Bosnom i Hercegovinom. To svakako nije u redu. Šta će biti na ovome sastanku, ne znam, ali moj je osjećaj da Vijeće Europske unije nije neozbiljno tijelo, koje će sada u trećoj prilici zaključiti nešto drugačije nego ono što je zaključilo ranije ili će se naprosto suzdržati od donošenja bilo kakvih zaključaka. Šta će tačno biti, kako vam rekoh, ne znam, ali sam sklon tome da ne može Vijeće Europske unije samo radi Bosne i Hercegovine, odustati od europskih standarda, europskih izbornih principa, koji mogu napraviti poveliku političku štetu u zemljama članicama Europske unije, ako bi se razmišljalo na Plenkovićev način. To bi bio jako veliki i jako opasan presedan, što mi daje osjećaj da će i ovoga puta Vijeće Europske unije zaštititi europske principe i standarde, onako kako su ispisani u europskoj pravnoj stečevini - Acquis communautaire i da od toga neće odstupiti. Znate zašto? Jer je vladavina prava, univerzalni termin, sadržan u EU poglavlju 23, što je drugačije od onoga kako ga vide pojedini ovdašnji politički dužnosnici.

Ja u Europsku uniju, onako kako to govore 35. pregovaračkih poglavlja vjerujem, dok u neke izvitoperene konstrukcije, jednostavno ne mogu vjerovati.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ima li BiH uopće euro-atlantske perspektive?

Ako razmotrimo dva pitanja - unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, koja bi trebala biti razdvojena, a zapravo su vještački i nepotrebno povezana, onda je euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine veoma upitna. Nisam uopće euro-skeptik, naprotiv, veliki sam zagovornik euroatlantskih integracija, ali kad sagledamo unutarnje tenzije, ponajviše etničkog tipa, pa tome dodamo svjestan i planiran utjecaj susjednih zemalja, onda možemo konstatirati samo da je perspektiva ulaska u Europsku uniju i NATO, veoma složena.

Unutarnje pitanje bh. euroatlantskih perspektiva

Teško je bilo što reći pametno u ovom pitanju, kada je sasvim jasno da domaće političke elite vidno ne poznaju postupak ulaska u članstvo NATO-a i Europske unije, što možemo zaključiti iz njihovih javnih istupa u kojima se koristi takva retorika, koja niti najmanje nije ona potreba euroatlantska. Što se tiče članstva u NATO-u u potrebne aktivacije MAP programa (Membership Action Plan) koji ima svojih pet uvjeta, koji su za Bosnu i Hercegovinu prošireni sa time da se vojna imovina upiše na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi NATO pregovarači mogli pregovarati sa jednim organom ili jednom institucijom, nasuprot čega stoje tendencije da se u to uključuju entiteti, pa čak i kantoni i općine, što svakako nije prihvatljivo za NATO. Vjerujem da će NATO, radi sadašnjeg geopolitičkog konteksta, izvjesno aktivirati MAP program za Bosnu i Hercegovinu i otvoriti nezaustavljiv put ka svome članstvu, gdje će ostati samo jedno, važno, otvoreno pitanje - ne može BiH biti članicom NATO-a, organizacije koja odluke donosi konsenzusom, pa da u okviru unutarnje strukture BiH, neki načelnik općine (namjerno banaliziram) ili pojedini ministar ili pak član Predsjedništva BiH svojim »NE« zaustavi neku veoma važnu NATO odluku. Zato se od BiH očekuje ono što je propisano 5. uvjetom iz MAP-a, a to je da ima kompatibilan politički sistem sa NATO-ovim, gdje to ovaj sadašnji sistem svakako nije. Ako NATO odobri MAP za Bosnu i Hercegovinu, put je otvoren jer postoje validne odluke nadležnog organa - Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu BiH jedini nadležni organ za vanjsku politiku, tako da bilo kakvo proglašavanje vojne neutralnosti entiteta, kantona, općina ili mjesnih zajednica, nije temeljeno na Ustavu BiH.

U vezi europske integracije ili sticanja kandidatskog statusa za Europsku uniju, tu je vidno problem taj famozni Mehanizam koordinacije, kojeg u zadnje vrijeme ismijavaju čak i u Europskoj komisiji, kao sistem koji je nepotreban i neefikasan. U normalnim zemljama, odgovore na upitnik sačinjava vlada uz pomoć stručnog tijela, što je najčešće neka direkcija ili agencija za europske integracije i što ide relativno brzo, bez nepotrebnog politiziranja. Nasuprot toga, u BiH imamo Mehanizam koordinacije, gdje odluke o odgovorima na upitnik donosi oko 1300 osoba sa svih razina vlasti u zemlji (često kažem u šali da su zaboravili uključiti i mjesne zajednice, jer je baš u tolikoj mjeri to smiješno) gdje je naša zemlja ponudila više odgovora nego što imate pitanja. Pa zamislite kako izgleda neki briselski birokrata koji čita naše odgovore iz upitnika i na pitanje koliko ova zemlja ima stanovnika vidi dva različita odgovora. Zamislite samo, koliko tada u očima briselske EU administracije, koja je vrlo specifična, ispadamo neozbiljni kao zemlja kandidat. Prikazujemo se kao jako neozbiljni.

Šta je problem?

Odgovor je veoma jednostavan. Sa jedne strane imate političke elite, koje u svome djelovanju imaju etničke politike, temeljene na tom terminu »konstitutivnosti naroda« gdje jedan dio njih izvlači nepostojeći termin »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što je sve zajedno nositelj sistemske diskriminacije i koji nastoje »ugurati« našu zemlju u Europsku uniju ovakvu kakva jeste. Teško je i zamisliti da će briselska administracija, ma koliko domaći akteri (uz pomoć službenog Zagreba) lobirali za ulazak ovakve BiH u članstvo Europske unije, pozivajući se na specifičnost naše zemlje, kada je sasvim jasno da ista ta Europska unija neće srušiti svoje temelje jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije, samo zato da bi Bosna i Hercegovina postala njen član. Istu stvar probava napraviti i Milorad Dodik, koji bi volio odmah po sjedanju u stolicu člana Predsjedništva BiH otići u Brisel, zajedno sa ostala dva člana, kako bi se Briselu i Europskoj uniji objasnilo da treba primiti ovakvu BiH, sa sistemskom diskriminacijom i nastojanjima da se legaliziraju rezultati agresije, genocida, ratnih zločina i udruženih zločinačkih poduhvata, pa time ponište sve ono što je zapisano u europskoj pravnoj stečevini. Kandidatski status, a posebno članstvo BiH u Europskoj uniji se na takav način neće nikad desiti. To bi trebalo biti svima jasno. 

Dovoljno je pogledati političke kriterije (iz Kopenhaških kriterija, proširenih sa Madriškim kriterijima) pa da se odmah vidi da se sistemska diskriminacija, posebno ona nastala na genocidu i ratnim zločinima (pogledati presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić, stav 43.) neće nikada prihvatiti od Europske unije. Isto tako, ti isti politički kriteriji, koji govore o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, što moraju garantirati institucije države, jasno ukazuju da sadašnji ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine nije kompatibilan, a time niti prihvatljiv za Europsku uniju, jer nema ni prvi, ni drugi, ni treći ni četvrti element. Posebno ne bi bio kompatibilan, ako bi se uvela dodatna sistemska diskriminacija kroz »legitimno političko predstavljanje naroda« što je pravno i politički neprepoznatljiv termin za Europsku uniju, niti je tako nešto sadržano u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« niti to piše u neobavezujućem obrazloženju, gdje zagovornici tog za Europu nepoznatog modela, često citiraju pola rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije (neka pročitaju zaključak Venecijanske komisije sa 11. strane odluke Ustavnog suda BiH) ili pola rečenice iz obrazloženja, gdje se govori o legitimnom političkom predstavljanju, ali ne i naroda, jer termina »narod« nema na kraju fraze »legitimno političko predstavljanje.« Nije ni princip »konstitutivnosti« natkrovljujući princip, iako ga je u jednom obrazloženju spomenuo Ustavni sud BiH, ali znate, isti taj Ustavni sud BiH nema pravo da mijenja Ustav BiH u kojem ne piše da je »princip konstitutivnsti« natkrovljujući princip, makar ga neko tumačio u duhu Dejtona To jednostavno u Ustavu BiH ne piše.

Kada sve ovo saberemo, onda je jasno da su domaće etničke politike najveći neprijatelji euro-atlanskih integracija, jer bi se radi članstva u NATO-u i Europskoj uniji, morao izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem, koji njima daje skoro neograničenu političku moć, a kroz to i jako velike i neopravdane beneficije i prihode. Njima je važnije biti bogat u siromašnoj i van Europe Bosni i Hercegovini, nego da u korist euroatlantskih integracija odustanu od neeuropskih političkih principa.

Šta imamo na vanjsko-političkom planu?

Imamo lobistička nastojanja Hrvatske, da uvjeri zvanični Brisel da je Bosna i Hercegovina specifična zemlja, koju treba primiti sa svim ovim elementima sistemske diskriminacije, pa ako može da se još uključi i to »legitimno političko predstavljanje naroda« kako bi oni kroz svoje političke krakove imali direktan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. U tome, jako često, koriste neustavne i pravno neutemeljene konstatacije iz Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, iako su ga sami potpisali i time se obavezali na njegovu primjenu. Ako im lobiranje propadne, onda imaju »keca u rukavu« na način da sve zemlje, članice Europske unije, moraju konsenzusom dati saglanost za kandidatski status BiH, pa na kraju i za njeno članstvo, gdje pripremaju atmosferu za eventualne političke ucjene. Tu ima samo jedan mali problem. Ne sastoji se Europska unija samo od Hrvatske, već od 28 zemalja, tako da je teško povjerovati da će ostale zemlje dati prolaz za zemlju koja u svome ustavu ima elemente sistemske diskriminacije.

Slično radi i Srbija, koja žuri u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, kako bi i ona dobila alat političkih ucjena da progura ovakvu, za Europsku uniju, nepodobnu i nesposobnu Bosnu i Hercegovinu. To je njihova, vidna strategija, kao što je to strategija i  zapadnog susjeda. I jedni i drugi, za svoje strategije koriste dijelove ovdašnjih političkih elita iz oblasti etničkih politika. 

Nasuprot toga stoje stavovi Vijeća Europske unije (onoga iz Brisela koje se zove još Consillium), koje nalaže Bosni i Hercegovini da kao država mora garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, stoje četiri presude Europskog suda iz Strazbura, gdje je činjenično utvrđena sistemska diskriminacija i ako hoćete, stoje stavovi američkih senatora i novog američkog ambasadora, koji tvrde da su etničke politike izvor problema u Bosni i Hercegovini.

Čija će riječ biti jača, ona od susjeda ili riječ zemalja zapadne demokracije, vidjećemo.

Piše: dr Slaven Kovačević