Svaka politička djelatnost, često
je obilježena različitim oprečnim stavovima, različitim razmišljanjima ili
idejama. No, kad je suverenitet i teritorijalni integritet države u pitanju,
onda postoji samo jedan vrhovni dokument koji to pitanje tretira - Ustav Bosne
i Hercegovine, koji uređuje kako se postupa u tim pitanjima, pa ću zato u
ovome tekstu da vam pojasnim zašto mislim da je Željko Komšić, novoizabrani
član Predsjedništva BiH u pravu kada govori o neriješenim graničnim pitanjima.
Šta je na stolu?
Na stolu su dva važna dokumenta –
odluke Badinterove arbitražne komisije
i sporazum Izetbegović-Tuđman – kojim
se rješavaju granična pitanja BiH i susjednih zemalja, u skladu sa međunarodnim
pravom, dok je mimo stola sve ono što poduzimaju ili rade susjedne zemlje, zaobilazeći
ta dva dokumenta, radeći političkom silom direktno na štetu Bosne i
Hercegovine. Dakle, Banditerova arbitražna komisija, kao tijelo koje je radilo
u okviru Međunarodne mirovne konferencije za Jugoslaviju, donijelo je decembra
1991. svoje odluke, od kojih se neke tiču rješavanja graničnih pitanja na
način da se granice nekadašnjih republika SFRJ smatraju međudržavnim granicama
država koje su nastale raspadom bivše države. I taj pravni status, istom
odlukom Badinterove arbitražne komisije
trajaće dok se nove države drugačije ne dogovore. U tom slučaju, za
Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku koristi se sporazum Izetbegović-Tuđman,
bez obzira što nedostaje ratifikacija, jer međunarodno pravo jasno kaže da se
svaki sporazum između država (posebno ako su ga potpisali šefovi država) smatra
pravnim osnovom da su granice utvrđene. Još preciznije, to nema veze sa
Pelješkim mostom direktno, nego ima veze sa ulaskom Republike Hrvatske u
suvereni teritorij Bosne i Hercegovine u Neumskom zaljevu, Buškom jezeru ili u
pitanju mosta kod Gradiške. To ne može, jednostranim potezima, raditi bilo koja od država, jer se tada javlja međudržavni spor oko granica ili oko markiranja
granica između suverenih država.
Slično je i sa Republikom
Srbijom, koja vidno ulazi u suvereni teritorij Bosne i Hercegovine, u prostoru
dvije hidrocentrale na rijeci Drini, gdje Badinterova arbitražna komisija
jasno kaže da granice idu AVNOJ-evskim principom ili sredinom rijeka. To
znači kako Bosna i Hercegovina ima najmanje pola prava na te dvije
hidrocentrale na Drini, od raspodjele električne energije i prihoda po tom
pitanju, pa do načina njihovog raspolaganja. To su sve stvari koje su na stolu
i u korist Bosne i Hercegovine.
Šta radi Komšić?
On traži način da se ta pitanja
rješavaju razgovorom, pa kako za sada nema saglasnosti iz susjednih zemalja,
onda je jedini način da se pokrene arbitraža pred nadležnim međunarodnim
sudovima, kako bi se zaštitio suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine. Granice između susjednih zemalja rješavaju se samo na dva
način – dogovorom ili arbitražom ako
nema dogovora. Ima i onih koji su to probali rješavati silom ili ratom, ali takav
princip jednostavno nije u okviru međunarodnog prava, pa ga s toga ne mislim
razmatrati. Kako ne postoji saglasnost na relacijama BiH – Hrvatska i BiH –
Srbija, onda je jedina preostala mogućnost pokretanje arbitraže pred
međunarodnim sudovima. Neki kažu kako time Komšić podiže temperaturu, dajući
jake izjave i da time svađa BiH sa susjednim zemljama. E sad nastaje pravo
pitanje. Ako vam neko uđe u teritorij, naruši vam suverenitet i teritorijalni
integritet na bazi političke sile, ne želeći poštivati norme međunarodnog
prava, onda je svako razmišljanje da se to treba raditi stidljivo i tiho, jako
pogrešan način. Pa pogledajte kako nastupaju državni vrhovi Hrvatske i Srbije
prema Bosni i Hercegovini, veoma glasno, otimajući naš teritorije i niko ne
govori kako Plenković ili Vučić plasiraju stavove koji svađaju susjedne zemlje,
nego se oštrica javnosti okreće na čovjeka – Željka Komšića – koji je izgleda
jedan od rijetkih koji smije javno reći da susjedne zemlje, kršeći norme
međunarodnog prava, poništavaju suverenitet i teritorijalni integritet
Bosne Hercegovine. Metodološki, osobno
sam na liniji da treba još jednom inicirati razgovore sa Hrvatskom i Srbijom i
pozvati ih da poštuju norme međunarodnog prava, te jasno markirati granicu
prema važećim međunarodnim dokumentima. Tu mislim na korištenje alata iz
oblasti vanjske politike i klasične politike, na jedan fini i primjeren način,
za početak. Ako to oni neće, onda ide pokretanje sporova pred nadležnim
međunarodnim sporovima. To nije nikakvo svađanje sa susjednim zemljama, to je traženje prava Bosne i Hercegovine
koja joj po međunarodnom pravu pripadaju, recimo prava na sve morske pojase
u Neumskom zaljevu (priobalni pojas, teritorijalne vode, susjedske vode i
otvoreno more) kao i prava koja proizlaze iz tih morskih pojasa koji pripadaju
BiH kao suverenoj zemlji.
Šta je domaći pravni osnov?
Veoma jednostavno, to je član III/5a Ustava Bosne i Hercegovine,
koji kaže da će Bosna i Hercegovina preuzeti sve nadležnosti na zaštiti
svoga suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta.
Tu nema nikakvih entitetskih ili etničkih priča, jer se radi o isključivoj
nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Ko je konkretno nadležan za ovo
pitanje? Opet jednostavan odgovor, to je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine,
koje kao kolektivni organ ima nadležnost u vanjskim poslovima, što znači da
je njihov zadatak da se bave zaštitom suvereniteta, teritorijalnog integriteta
i međunarodnog-pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Znam, pitate se,
zašto onda Milorad Dodik najavljuje da neće potpisati pokretanje sporova pred
međunarodnim sudovima. Nema tu neće, to mu je ustavna obaveza, u kojoj nema,
ponavljam entitetske niti etničke priče, jer se ovdje radi o vrlo jasnoj
odredbi Ustava Bosne i Hercegovine o nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Dakle,
on to mora potpisati ili onda po slovu Dejtona, kojeg voli zazivati,
jednostavno krši Ustav BiH, što je Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Time
mu pade slovo Dejtona.
Na kraju...
Nije ovdje pitanje svađe, kako to
neki misle plasirati, odnosno ovdje se radi o zaštiti suvereniteta i
teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine ili još preciznije, to nije
pitanje svađe nego ustavne obaveze svih izabranih članova Predsjedništva BiH.
Tako da one koji to smatraju svađom, koristeći dnevno-političke termine,
smatram kao osobe koje nisu zainterisane za zaštitu suvereniteta i
teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, što je za razliku od
dnevno-političkih fraza, jedno jako važno suštinsko pitanje. Uvlačiti pitanje legitimnosti
Željka Komšića u ovu priču je besmisleno, jer ako prebrojimo Hrvate iz
Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća, Brčkog, Srednje Bosne i drugih krajeva gdje
nema »čovičevaca« onda bi izborna matematika bila jako interesantna. Za sada,
zadržimo se samo na suštinskom pitanju zaštite suvereniteta i teritorijalnog
integriteta Bosne i Hercegovine, gdje bi po mom mišljenju prvi korak trebao
biti razgovor sa susjednim zemljama, pa ako to propadne onda pokretanje sporova
pred nadležnim međunarodnim sudovima.
Piše: dr Slaven Kovačević
