Da li je moguće prekrajanje granica na Balkanu?

Moje je mišljenje da nije moguće. Pokušaću vam to u nekoliko elemenata pojasniti, koji su naizgled veoma jednostavni, dok je, ipak, složenost međunarodnih odnosa u ovome aktualnom trenutku, nešto sasvim drugo. Prekrajanje granica, kao fenomen o kojem se recentno dosta govori, povremeno uključuje Bosnu i Hercegovinu ili Makedoniju, pa ćemo i tome nešto reći. Sve je, zapravo, počelo sa intenziviranjem razgovora između Srbije i Kosova, što je jedan dio političkih elita iz bh. entiteta Republika Srpska dočekao na način da su ovo izborno vrijeme pokušali iskoristiti za neke političke stavove koji baš i nisu realni. Jedno je skupljanje jeftinih političkih poena, kroz politički populizam, dok je destabilizacija regiona nešto sasvim drugo i u taj prostor niko ne bi trebao zalaziti.

Šta je problem u razgovorima Srbije i Kosova?

Očito je kako međunarodna zajednica nastoji svojim pritiscima učiniti da se ovo pitanje riješi direktnim razgovorima između Srbije i Kosova, ne uključujući nikoga više, osim što različiti akteri međunarodnih odnosa, ovdje mislim na velike svjetske sile, nastoje izdejstvovati  međusobno priznanje Srbije i Kosova, što je u ovome trenutku teško očekivati. O tome, vode se razgovori već izvjesno vrijeme, kako u Briselu, tako i u drugim europskim gradovima, povremeno uz posredovanje Europske unije, povremeno sa porukama različitih svjetskih lidera, ali je činjenica da dogovora još uvijek nema. Kako sam kazao u jednom od ranijih tekstova, težište rješavanja ovog problema je na predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, vrlo izvjesno radi obećanja koja je dao u različitim centrima svjetske moći, pa još uz izvjesne rokove, gdje jedan od tih rokova istječe u mjesecu septembru. Kako ne bi ispao nedosljedan, Vučić pokušava upriličiti neki dobitak za Srbiju, kako bi on lično izašao sa što manje političkih gubitaka, posebno u Srbiji koja nije nimalo naklona bilo kakvom rješenju osim da Kosovo ostane dio Srbije. U to se uključila i srbijanska Pravoslavna crkva, odašiljući vrlo jasne poruke prema Vučiću, gdje su te poruke klasične političke prirode, što položaj samog Vučića dodatno usložnjava. Kako se on bavi izlaznom strategijom iz ovog problema, on često poseže za »utvrđivanjem pazara« podižući ulog što više može, kako bi onda naposlijetku dobio bar nešto. Ali, za sebe u političkom smislu. E to nešto, postalo je vidno kada je Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, lupio njemu svojstvenu glupost da ako Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, onda će to zatražiti i ovaj bh. entitet. Zašto mislim da je tako nešto glupost? Veoma jednostavno, jer Milorad Dodik nije bilo kakav relevantan faktor u međunarodnim odnosima, on je zapravo lokalni političar koji se jakim porukama nastoji izboriti za novi mandatni period, kako za sebe tako i za političku stranku koju predvodi. Dakle, očito je dogovor ili »deal« da Srbija ne učini potez viška i tako omogući stolicu za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, kroz jedan vid, kako to oni zovu dogovora sa pravnim dejstvom. Isto kao da postoje dogovori, koji se potpisuju, bez pravnog dejstva. Tu je »kvaka« i ona je sadržana samo u pitanju kako da iz toga Vučić izađe što manje politički »okrznut« pa još ako može i da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Po cijenu svih mogućih i nemogućih tenzija, koje on svojim međunarodnim aktivnostima proizvodi. On vidno vodi mini diplomatsku ofanzivu, jer su planirani susreti sa Putinom, pa onda sa Makronom i Trumpom u Parizu na vojnoj paradi planiranoj za septembar. U tome, možemo od njega očekivati sve, kako bi on izašao iz ovog kosovskog pitanja sa što manje posljedica, iako je naivan pristup da će on tokom vojne parade u kuloarima dogovoriti bilo šta. Imaju Makron i Trump mnogo važnijih pitanja za rješiti.

Kakve to veze ima sa Bosnom i Hercegovinom?

Nikakve. Veoma jednostavan odgovor. Iako postoje različita nastojanja da se Bosna i Hercegovina uključi u taj Vučićev »pazar« sa međunarodnom zajednicom. Zato ćemo ovdje ukratko reći zašto je to promašena misija za Vučića. Prvo, jer je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadugodišnjim postojanjem, gdje je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno Općim okvirnim mirovnim sporazumom iz Dejtona. Taj Dejtonski sporazum potpisale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (sad je njen pravni sljednik Srbija), uz šest svjedoka, koji garantiraju Dejtonski sporazum: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Dakle, njih šest garantira Dajtonski sporazum. Od njih 6 (šest), već 4 (četiri) garanta rekli su javno da nema govora o promjeni granica na Balkanu i to: SAD, Velika Britanija, Njemačka i Europska unija, što kroz svoje lidere, što kroz saopćenja iz ambasada u Bosni i Hercegovini. Teško je zamisliti, da Amerika koja je proizvela Dejtonski sporazum, naprasno odustane od njega i time izgubi dio svoga ugleda na međunarodnom planu, samo da bi se zadovoljile aspiracije Vučića da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Teško je i pomisliti da bi Amerika dala mrvicu svoga međunarodnog ugleda, tako što bi njen proizvod - Dejtonski mirovni sporazum - tek tako propao radi političkih problema u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Taj isti Dejtonski sporazum utvrdio je kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, kao i kontinuitet njenog međunarodno-pravnog statusa, sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Amerika svakako nije neozbiljna zemlja da bi pristala na bilo kakvo Vučićevo podizanje uloga, kako bi se riješilo pitanje odnosa Srbije i Kosova, pa ma kakvo kreativno rješenje da se dosegne, ono ne može uključivati Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Radi presuda nadležnih međunarodnih sudova u kojima je utvrđen genocid u Bosni i Hercegovini, niz zločina protiv čovječnosti, niz ratnih zločina i najzad, utvrđen je udruženi zločinački poduhvat kao i njegovi sudionici. To je sva suština, pa ma koliko Dodik govorio ono što Vučić misli, ali ne smije da kaže, teško je za povjerovati da bi međunarodna zajedica, ma ko je činio, pristala da se legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja, tako što bi raspakirala Dejtonski sporazum i krenula u neizvjesnu igru sa bosanskohercegovačkim granicama. Može Dodik poništavati izvještaje o genocidu koliko hoće, može ga ne priznavati, ali sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog stanja, relavantne su jedino presude dva međunarodna suda. Sve ostalo nema pravnu utemeljenost. Zato se granice Bosne i Hercegovine ne mogu i neće dirati, jer bi to bilo prihvaćanje rezultata genocida, etničkog čišćenja i različitih vidova udruženih zločinačkih poduhvata, što po mome skromnom mišljenju, velike sile neće nikada prihvatiti.

Šta možemo očekivati?

Izvjesno nastavak srbijanske igre sa međunarodnom zajednicom, kako bi se rješavanje odnosa Srbije i Kosova što više prolongiralo, uz opasku da strpljenje međunarodne zajednice nije vječno, posebno ako se iz konteksta djelovanja Aleksandra Vučića može između redova pročitati da je on neka obećanja već dao, ali da mu je realizacija tih datih obećanja ušla u problem predugačkog trajanja i otezanja. Odnos Srbije i Kosova je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, tako da pravljenje različitih geopolitičkih kombinacija, taj problem udaljava od rješenja. Recimo uključivanje BiH i Makedonije u taj problem, ali samo od onih koji ovdje žele nestabilnost, tenziju i izrazito rovito područje, kako bi se time usporilo integriranje Zapadnog Balkana u NATO savez. To je sva suština plasiranja tenzija i produkcije nestabilnosti, od onog dijela svjetskih sila koje nisu sklone novom valu širenja NATO-a prema istoku Europe. To Vučić vrlo vješto koristi, plasirajući tenzije prema susjednim zemljama, što lično, što putem Ivice Dačića ili putem Milorada Dodika. Samo što to sjedenje na dvije stolice, uz konstantnu levitaciju ni 'vamo - ni tamo, ima jako kratko vremensko trajanje, odnosno Vučiću je Kosovo tek prvi od više problema. Naredni će biti pitanje hoće li Srbija u NATO, a trebala bi ili će njen odustanak od toga imati svoje implikacije na međunarodnoj sceni. Zato možemo očekivati, različite poruke koje su veoma često provokativne, zlobne i svjesno plasirane sa ciljem destabilizacije regiona. Bilo bi dobro da se međunarodna zajednica dodatno uključi, jer teško je očekivati da sve to uvažena gospođa Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, sama riješi na zadovoljstvo svih, bez obzira na njenu dobru volju i kontinuiran angažman. Treba tu još malo poticaja sa strane, od velikih sila, kako bi se Vučić doveo u međunarodni red i poredak, bez aspiracija prema susjedima, ali sa konkretnim i konačnim rješenjem svih pitanja sa Kosovom. Hoće li oni između sebe razmjenjivati teritorije, praviti entitete na Kosovu ili se samo međusobno priznati, to su sve pitanja samo za Srbiju i Kosovo. Uključivanje drugih, okolnih zemalja u njihove probleme međusobnog priznavanja, jednostavno je nerealno i laički rečeno, besmisleno i nepotrebno, jer od tog uključivanja nema ništa. Kako vrijeme bude prolazilo, moguće je povećanje nervoze kod Vučića, ali ko ga je tjerao da se nudi međunarodnoj zajednici kao svemogući rješavatelj svih problema, pa i onih najsloženijih. Neka se on time bavi koliko hoće, ali neka ne dira Bosnu i Hercegovinu. Jer je prosto nemoguće da se granice Bosne i Hercegovine diraju mirnim putem. Zato treba, gospodin Vučić da traži rješenja koja će stabilizirati regiju, a ne uvoditi je u nove tenzije i destabilizaciju.


Piše: dr Slaven Kovačević

Dodikove istine i laži o Daytonskom mirovnom sporazumu

Razmišljajući kako ovaj tekst započeti, prva asocijacija koja se javlja je sljedeća – nema Dodikovih istina o Daytonskom mirovnom sporazumu. Onda ostaje ova riječ, koja se u diplomatskom smislu iskazuje kao »neistina« dok ću ovdje, radi poruke koja se traba uputiti svjesno i namjerno koristiti termin »laži« a neka onda Dodik krene u dokazivanje suprotnog. Radi potrebe ovoga teksta, nastojaću biti maksimalno precizan, ako treba i hirurški, kako bi ste vi, koji čitate ovaj tekst, mogli što lakše razumjeti šta govorim.

Laž broj 1.

Kaže Dodik, a za njim i jedan dio političke garniture iz bh. entiteta Republika Srpska, kako oni učestvuju u »zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine« i ima mnoštvo televizijskih snimaka, izjava po portalima sa takvim formulacijama. Pa evo, onda da pitamo Milorada Dodika, čovjeka koji traži »slovo Daytona« - gdje to u Ustavu Bosne i Hercegovine, Aneksu 4. Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, piše termin »zajedničke institucije Bosne i Hercegovine« gdje se to spominje, da li Daytonski sporazum utvrđuje neke »zajedničke institucije Bosne i Hercegovine.« Kako istina kaže da se takav termin ne spominje nigdje, onda je jasno da se radi o – institucijama vlasti Bosne i Hercegovine, a ne o bilo kakvim »zajedničkim institucijama« gdje Dodik misli da, kao fol, eto i oni, mimo svoje volje, eto nešto učestvuju. Hoćete još jedan primjer? Ako učestvuju u »zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine« onda bi prvo logično pitanje bilo, da li to oni primaju plate iz »zajedničkog budžeta Bosne i Hercegovine?« Kako to, naravno, nije tačno jer oni u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine primaju plaću iz budžeta Bosne i Hercegovine, onda je svaki dalji razgovor na ovu temu suvišan.

Laž broj 2.

Kaže opet, taj isti Dodik, neki dan na televiziji, kako Bosna i Hercegovina nema svoju teritoriju. Malo preslobodno tumačenje, da ne kažem šta grublje. Vjerovatno je mislio na Aneks 2. Daytonskog sporazuma, koji govori o unutarnjem entitetskom razgraničenju, kao posljedica ratnih okolnosti.  Ako jeste, bilo bi dobro da vidi potpisnike tog Aneksa 2. Daytonskog sporazuma i šta tačno tamo piše, ali ono što je važno sadržano je opet u Ustavu Bosne i Hercegovine u članu I/1 gdje piše da Bosna i Hercegovina zadržava svoj kontinuitet u međunarodno priznatim granicama i sa svojom unutarnjom strukturom. Međunarodno priznate granice jasno kažu da postoji teritorija Bosne i Hercegovine ili možda Dodik misli da unutar tih granica postoji samo zrak ili kako to narod kaže – hava. E pa nije. Međunarodno priznate granice kažu da se radi o teritoriji jedne suverene države, čije su granice priznate od drugih zemalja, koje imaju međunarodno pravni subjektivitet. To što Dodik tako nešto ne priznaje je irelevantno, jer on nije međunarodno pravno priznat subjekt, osim kad su u pitanju crne liste. Ovaj termin »unutarnja struktura« jasno govori da Bosna i Hercegovina ima svoju teritoriju, sa svojim administrativnim cjelinama, koje mogu biti entiteti, kantoni ili recimo Distrikt Brčko. Ko je vlasnik zemljišta u gruntovnim knjigama, sasvim je druga priča ili recimo, moglo je, teoretski, svo zemljište biti u privatnim rukama, ali to ne bi značilo da jedna suverena zemlja nema svoju teritoriju. Dakle, opet laž.

Laž broj 3.

Često Dodik kaže, pa onda i ponavlja, da je Bosna i Hercegovina »u skladu sa članom 3 Ustava Bosne i Hercegovine« sastavljena od dva entiteta. Opet laž. Član III (kako to precizno piše) govori o nadležnostima entiteta, a ne o unutarnjoj strukturi Bosne i Hercegovine. Ovo što Dodik voli da priča piše u članu I/3 Ustava Bosne i Hercegovine, gdje jasno piše da se Bosna i Hercegovina sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Dakle, odnosno član Ustava Bosne i Hercegovine koji Dodik pominje nije tačan. Ali, još jedno malo ali, kaže da je po Aneksu 2 Daytonskog sporazuma utvrđeno da će se obaviti arbitraža za Brčko i obavljena je tako što je 1999. godine, dakle nakon Daytonskog sporazuma, u Konačnoj arbitražnoj odluci za Distrikt Brčko utvrđeno da je to jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države. Isto tako u Konačnoj odluci piše da se radi o teritoriji Distrikta Brčko koja je nezavisna u odnosu na oba entiteta, bez obzira što se radi o kondominiju. To bi onda značilo, veoma jednostavno, da se Bosna i Hercegovina sastoji od Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Disktrika Brčko.

Laž broj 4.

Opet Dodik povremeno kaže kako Bosna i Hercegovina ima samo one nadležnosti koje joj prenesu entiteti. Djelimično tačno. Ustav Bosne i Hercegovine u članu III/2b jasno kaže da su entiteti dužni pružiti svu neophodnu pomoć vlastima Bosne i Hercegovine (ne piše zajedničkim institucijama) u svim stvarima koje se tiču članstva Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama, pa onda bh. entitet Republika Srpska donese odluku o vojnoj neutralnosti, pored žive odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine da se ide u članstvo u NATO. To znači kako odluka nadležnog organa (Predsjedništva BiH) postoji od ranije i da su entiteti dužni pružiti svu neophodno pomoć, a ne neustavno donositi rezolucije ili deklaracije, makar one nemale zakonsku snagu. Ili obratno, otkud pravo bh. entitetu Republika Srpska da vrši plasiranje dionica društvenih firmi na međunarodno tržište, sa očitim ciljem novog zaduživanja, kada jasno u tom članu III/2b Ustava Bosne i Hercegovine piše da to može, ponavljam može ali uz saglasnost vlasti Bosne i Hercegovine. Još jedno neustavno djelovanje iz bh. entiteta Republika Srpska. I za ovu laž, da je baš fino raskrinkamo, u članu III/5 Ustava Bosne i Hercegovine jasno piše da će država Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti u stvarima koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. I onda bi se Dodik malo odcjepljivao. Pa ne može, odnosno da je ovo pravna država, onda bi taj isti bio uhapšen za vanustavno djelovanje ili podrivanje ustavnog poretka ove zemlje.

Laž broj 5.

Zašto je Bosna i Hercegovina bila predmetom blokada i uvjeta kada je bila u pitanju Međunarodna transportna zajednica? Ovaj ćemo dio započeti ovim pitanjem, kako bismo to sve zajedno preuzeli iz Aneksa 9 Daytonskog sporazuma, koji govori o državnim korporacijama za usluge, električnu energiju, poštanske, telekomunikacione i transportne usluge. Čak tamo piše da će biti uspostavljena odgovarajuća komisija koja će izvršiti analizu za uspostavljanje državnih korporacija. I šta je bilo od toga? Ništa. Zašto postoje tri elektroprivrede, tri telecom operatera, zašto se naplaćuje distribucija plina Sarajevu, zašto nema jedna željeznica, zašto se odvojeno pravi cestovna infrastruktura, zašto postoje tri pošte koje isporučuju pošiljke, sve su pitanja u direktnoj suprotnosti sa Daytonskim mirovnim sporazumom i onda bi Dodik, po slovu Daytona, da ima svoje korporacije. Pa ne može, Dodiče, ako baš toliko želiš slovo Daytona. Moram govoriti ovakvim, neakademskim jezikom, jer drugačije ne razumiješ.

Imam ja ovih primjera još, ali je tekst već podugačak, pa vjerujem da ste shvatili njegovu poentu – Dodik se zaklinje u »slovo Daytona« a kontinuirano ga krši. To je poenta. Šta je pravo pitanje? Ima li neko iz političkih elita, da potroši malo vremena i pročita Dayton i Ustav Bosne i Hercegovine, pa da se politički tome suprotstavi i jasno kaže da to tako ne može. O međunarodnoj zajednici da i ne govorim. E da, to je već pravo pitanje.


 Piše: dr Slaven Kovačević