Da li je moguće prekrajanje granica na Balkanu?

Moje je mišljenje da nije moguće. Pokušaću vam to u nekoliko elemenata pojasniti, koji su naizgled veoma jednostavni, dok je, ipak, složenost međunarodnih odnosa u ovome aktualnom trenutku, nešto sasvim drugo. Prekrajanje granica, kao fenomen o kojem se recentno dosta govori, povremeno uključuje Bosnu i Hercegovinu ili Makedoniju, pa ćemo i tome nešto reći. Sve je, zapravo, počelo sa intenziviranjem razgovora između Srbije i Kosova, što je jedan dio političkih elita iz bh. entiteta Republika Srpska dočekao na način da su ovo izborno vrijeme pokušali iskoristiti za neke političke stavove koji baš i nisu realni. Jedno je skupljanje jeftinih političkih poena, kroz politički populizam, dok je destabilizacija regiona nešto sasvim drugo i u taj prostor niko ne bi trebao zalaziti.

Šta je problem u razgovorima Srbije i Kosova?

Očito je kako međunarodna zajednica nastoji svojim pritiscima učiniti da se ovo pitanje riješi direktnim razgovorima između Srbije i Kosova, ne uključujući nikoga više, osim što različiti akteri međunarodnih odnosa, ovdje mislim na velike svjetske sile, nastoje izdejstvovati  međusobno priznanje Srbije i Kosova, što je u ovome trenutku teško očekivati. O tome, vode se razgovori već izvjesno vrijeme, kako u Briselu, tako i u drugim europskim gradovima, povremeno uz posredovanje Europske unije, povremeno sa porukama različitih svjetskih lidera, ali je činjenica da dogovora još uvijek nema. Kako sam kazao u jednom od ranijih tekstova, težište rješavanja ovog problema je na predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, vrlo izvjesno radi obećanja koja je dao u različitim centrima svjetske moći, pa još uz izvjesne rokove, gdje jedan od tih rokova istječe u mjesecu septembru. Kako ne bi ispao nedosljedan, Vučić pokušava upriličiti neki dobitak za Srbiju, kako bi on lično izašao sa što manje političkih gubitaka, posebno u Srbiji koja nije nimalo naklona bilo kakvom rješenju osim da Kosovo ostane dio Srbije. U to se uključila i srbijanska Pravoslavna crkva, odašiljući vrlo jasne poruke prema Vučiću, gdje su te poruke klasične političke prirode, što položaj samog Vučića dodatno usložnjava. Kako se on bavi izlaznom strategijom iz ovog problema, on često poseže za »utvrđivanjem pazara« podižući ulog što više može, kako bi onda naposlijetku dobio bar nešto. Ali, za sebe u političkom smislu. E to nešto, postalo je vidno kada je Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, lupio njemu svojstvenu glupost da ako Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, onda će to zatražiti i ovaj bh. entitet. Zašto mislim da je tako nešto glupost? Veoma jednostavno, jer Milorad Dodik nije bilo kakav relevantan faktor u međunarodnim odnosima, on je zapravo lokalni političar koji se jakim porukama nastoji izboriti za novi mandatni period, kako za sebe tako i za političku stranku koju predvodi. Dakle, očito je dogovor ili »deal« da Srbija ne učini potez viška i tako omogući stolicu za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, kroz jedan vid, kako to oni zovu dogovora sa pravnim dejstvom. Isto kao da postoje dogovori, koji se potpisuju, bez pravnog dejstva. Tu je »kvaka« i ona je sadržana samo u pitanju kako da iz toga Vučić izađe što manje politički »okrznut« pa još ako može i da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Po cijenu svih mogućih i nemogućih tenzija, koje on svojim međunarodnim aktivnostima proizvodi. On vidno vodi mini diplomatsku ofanzivu, jer su planirani susreti sa Putinom, pa onda sa Makronom i Trumpom u Parizu na vojnoj paradi planiranoj za septembar. U tome, možemo od njega očekivati sve, kako bi on izašao iz ovog kosovskog pitanja sa što manje posljedica, iako je naivan pristup da će on tokom vojne parade u kuloarima dogovoriti bilo šta. Imaju Makron i Trump mnogo važnijih pitanja za rješiti.

Kakve to veze ima sa Bosnom i Hercegovinom?

Nikakve. Veoma jednostavan odgovor. Iako postoje različita nastojanja da se Bosna i Hercegovina uključi u taj Vučićev »pazar« sa međunarodnom zajednicom. Zato ćemo ovdje ukratko reći zašto je to promašena misija za Vučića. Prvo, jer je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadugodišnjim postojanjem, gdje je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno Općim okvirnim mirovnim sporazumom iz Dejtona. Taj Dejtonski sporazum potpisale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (sad je njen pravni sljednik Srbija), uz šest svjedoka, koji garantiraju Dejtonski sporazum: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Dakle, njih šest garantira Dajtonski sporazum. Od njih 6 (šest), već 4 (četiri) garanta rekli su javno da nema govora o promjeni granica na Balkanu i to: SAD, Velika Britanija, Njemačka i Europska unija, što kroz svoje lidere, što kroz saopćenja iz ambasada u Bosni i Hercegovini. Teško je zamisliti, da Amerika koja je proizvela Dejtonski sporazum, naprasno odustane od njega i time izgubi dio svoga ugleda na međunarodnom planu, samo da bi se zadovoljile aspiracije Vučića da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Teško je i pomisliti da bi Amerika dala mrvicu svoga međunarodnog ugleda, tako što bi njen proizvod - Dejtonski mirovni sporazum - tek tako propao radi političkih problema u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Taj isti Dejtonski sporazum utvrdio je kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, kao i kontinuitet njenog međunarodno-pravnog statusa, sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Amerika svakako nije neozbiljna zemlja da bi pristala na bilo kakvo Vučićevo podizanje uloga, kako bi se riješilo pitanje odnosa Srbije i Kosova, pa ma kakvo kreativno rješenje da se dosegne, ono ne može uključivati Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Radi presuda nadležnih međunarodnih sudova u kojima je utvrđen genocid u Bosni i Hercegovini, niz zločina protiv čovječnosti, niz ratnih zločina i najzad, utvrđen je udruženi zločinački poduhvat kao i njegovi sudionici. To je sva suština, pa ma koliko Dodik govorio ono što Vučić misli, ali ne smije da kaže, teško je za povjerovati da bi međunarodna zajedica, ma ko je činio, pristala da se legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja, tako što bi raspakirala Dejtonski sporazum i krenula u neizvjesnu igru sa bosanskohercegovačkim granicama. Može Dodik poništavati izvještaje o genocidu koliko hoće, može ga ne priznavati, ali sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog stanja, relavantne su jedino presude dva međunarodna suda. Sve ostalo nema pravnu utemeljenost. Zato se granice Bosne i Hercegovine ne mogu i neće dirati, jer bi to bilo prihvaćanje rezultata genocida, etničkog čišćenja i različitih vidova udruženih zločinačkih poduhvata, što po mome skromnom mišljenju, velike sile neće nikada prihvatiti.

Šta možemo očekivati?

Izvjesno nastavak srbijanske igre sa međunarodnom zajednicom, kako bi se rješavanje odnosa Srbije i Kosova što više prolongiralo, uz opasku da strpljenje međunarodne zajednice nije vječno, posebno ako se iz konteksta djelovanja Aleksandra Vučića može između redova pročitati da je on neka obećanja već dao, ali da mu je realizacija tih datih obećanja ušla u problem predugačkog trajanja i otezanja. Odnos Srbije i Kosova je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, tako da pravljenje različitih geopolitičkih kombinacija, taj problem udaljava od rješenja. Recimo uključivanje BiH i Makedonije u taj problem, ali samo od onih koji ovdje žele nestabilnost, tenziju i izrazito rovito područje, kako bi se time usporilo integriranje Zapadnog Balkana u NATO savez. To je sva suština plasiranja tenzija i produkcije nestabilnosti, od onog dijela svjetskih sila koje nisu sklone novom valu širenja NATO-a prema istoku Europe. To Vučić vrlo vješto koristi, plasirajući tenzije prema susjednim zemljama, što lično, što putem Ivice Dačića ili putem Milorada Dodika. Samo što to sjedenje na dvije stolice, uz konstantnu levitaciju ni 'vamo - ni tamo, ima jako kratko vremensko trajanje, odnosno Vučiću je Kosovo tek prvi od više problema. Naredni će biti pitanje hoće li Srbija u NATO, a trebala bi ili će njen odustanak od toga imati svoje implikacije na međunarodnoj sceni. Zato možemo očekivati, različite poruke koje su veoma često provokativne, zlobne i svjesno plasirane sa ciljem destabilizacije regiona. Bilo bi dobro da se međunarodna zajednica dodatno uključi, jer teško je očekivati da sve to uvažena gospođa Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, sama riješi na zadovoljstvo svih, bez obzira na njenu dobru volju i kontinuiran angažman. Treba tu još malo poticaja sa strane, od velikih sila, kako bi se Vučić doveo u međunarodni red i poredak, bez aspiracija prema susjedima, ali sa konkretnim i konačnim rješenjem svih pitanja sa Kosovom. Hoće li oni između sebe razmjenjivati teritorije, praviti entitete na Kosovu ili se samo međusobno priznati, to su sve pitanja samo za Srbiju i Kosovo. Uključivanje drugih, okolnih zemalja u njihove probleme međusobnog priznavanja, jednostavno je nerealno i laički rečeno, besmisleno i nepotrebno, jer od tog uključivanja nema ništa. Kako vrijeme bude prolazilo, moguće je povećanje nervoze kod Vučića, ali ko ga je tjerao da se nudi međunarodnoj zajednici kao svemogući rješavatelj svih problema, pa i onih najsloženijih. Neka se on time bavi koliko hoće, ali neka ne dira Bosnu i Hercegovinu. Jer je prosto nemoguće da se granice Bosne i Hercegovine diraju mirnim putem. Zato treba, gospodin Vučić da traži rješenja koja će stabilizirati regiju, a ne uvoditi je u nove tenzije i destabilizaciju.


Piše: dr Slaven Kovačević

Još malo o Pelješkom mostu.

Za Dnevnik TV1 govorio sam da je stvarni problem sa Pelješkim mostom nešto drugačiji, odnosno radi se o razgraničenju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na kopnu i moru, kako bi se odredio priobalni pojas, teritorijalni pojas, susjedske vode i otvoreno more, što sve zajedno pripada Bosni i Hercegovini. Suštinski problem je razgraničenje na moru, u zaljevskom slučaju, gdje linija treba ići sredinom zaljeva, kako Bosna i Hercegovina imala svoje teritorijalne vode. Ko ima svoje teritorijalne vode, svojim zakonima uređuje sva ponašanja u tom morskom pojasu, ali što je i najznačajnije i naplatu različitih potraživanja iz teritorijalnih voda i otvorenog mora, što su značajna budžetska sredstva. Ako se razgraničenje ne može postići dogovorom, onda je arbitraža jedino rješenje.

Suština je veoma jednostavna. Morski pojasevi definirani UNCLOS-om, Konvenciom UN-a o pravu mora protežu se po 12 nautičkih milja. Kako je geografska situacija u tom području specifična u tolikoj mjeri da nema razmaka od 20 nautičkih milja između bosanskohercegovačke obale i poluotoka Pelješac, onda se to u praksi rješava središnjom linijom na podjednakoj udaljenosti. Koliko se sjećam svojevremeno je Institut iz Splita sačinio dokument koji to upravo tako rješava - središnjom linijom na jednakoj odaljenosti između obala Bosna i Hercegovina i Hrvatske, što je kasnije Hrvatska pobila, na način da su njene teritorijalne vode sve do obale Bosne i Hercegovine.

Zašto je ovo važno?

Zato što UNLOCS uređuje ono što pojedina zemlja ima pravo urediti u svome priobalnom pojasu, posebno u teritorijalnim vodama, gdje se može vlastitim propisima uređivati niz stvari - prolaz ljudi i roba, sidrište, takse, carine, ribolov i tako dalje. Poslije toga ide pojas susjedskih voda i na kraju otvoreno more. Dakle, suština se odnosi da Bosna i Hercegovina ima pravo da uređuje sve što želi u svojim teritorijalnim vodama, susjedskom pojasu i otvorenom moru, odnosno sve ono što utvrđuje UNCLOS kao pravo mora, pa ako ne postoji razgraničenje na moru, Bosni i Hercegovini su takva prava uskraćena. To je sva suština. Rješenje je dogovor država o demarkaciji granice na moru ili ako dogovora nema, onda se treba ići na arbitražu. Pogledajte gornji video klip obavezno.

Piše: dr Slaven Kovačević

Da li građanski koncept, princip ili model pretpostavlja unitarno uređenje?

Često se u javnom prostoru mogu čuti polemike, najčešće političke prirode o tome da li je građanski koncept ili model dobra pretpostavka za Bosnu i Hercegovinu, što jedni brane sa tvrdnjom da je to najbolje rješenje za postojeće društveno-političke okolnosti, dok drugi u nastojanju da iskažu svoje protivljenje tome govore kako bi građanska Bosna i Hercegovina zapravo značila unitarnu državu. Odmah na početku kažimo kako pozivanje na građanski koncept, model ili ideju ne znači automatski stvaranje unitarne države niti je tako nešto uzročno povezano. Takvo automatizirano povezivanje građanskog sa unitarnim, izvjesno je, ističu oni koji nemaju dovoljno znanja o tim pojmovima ili pak znaju o čemu se radi, pa posežu za političkom manipulacijom kako bi ojačali svoje stavove. Da stvar bude još interesantnija, takvi prave poveznice da građanski koncept automatski znači unitarnu državu, a onda to sve zajedno znači izborni metod jedan čovjek - jedan glas, a onda još k tome dodaju kako bi to značilo stvaranje neke islamske države u Bosni i Hercegovini. Dakle, što bi raja iz mahale rekla ukratko - niđe veze. Ali, baš.

Šta je to građanski model, princip ili koncept?

Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan - to ne znači ono što govore protivnici takve ideje - da je to oblik državnog uređenja pojedine zemlje. Očito da zagovornici građanske ideje, koncepta ili modela svoju inspiraciju crpe iz toga da bi Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga normalna država, trebala obezbijediti zaštitu osnovnih ljudskih prava svakom svom građaninu, državljaninu ove zemlje, i to na individualnom nivou. Odnosno, onda bi ovdje trebala postojati vladavina prava, kao jedan pojam koji kaže da bi se svi pripadnici jednog društva, na individualnom nivou i bez obzira na status u tome društvu, morali tretirati jednako pred zakonom. Još preciznije, to znači da se svi zakoni trebaju primjenjivati jednako prema svakom građaninu jedne zemlje, bez izuzetaka. Kako pojam vodi porijeklo iz Velike Britanije, početkom XVI stoljeća, onda možemo zaključiti da se radi o izvornom pojmu anglosaksonskog prava, koje je jednim dijelom temeljeno na običajnom pravu. Drugi koncept pravnog poimanja je ovo što se primjenjuje u kontinentalnom dijelu Europe i zbog toga ima svoj naziv kontinentalno pravo, sa svoje dvije varijacije - francuskom i njemačkom. Kako se u našoj zemlji pravna terminologija crpi u najvećem dijelu iz oblasti kontinentalnog prava, onda je najbliži pojam "vladavini prava" ono što kolokvijalno nazivamo "pravnom državom". Sličnost je u tolikoj mjeri velika, jer se u oba pojma pojavljuje država kao vrhovni autoritet i jedini izvor prava i pravde. U oba slučaja, posebno kod "pravne države" (ger. Rechtsstaat) koju u ovim krajevima najčešće pominjemo, država je takav autoritet koji mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Kako to kaže izreka - svi smo jednaki pred zakonom (na individualnom nivou), jer kao pojedinci imamo svoja prava, obaveze i odgovornosti. Ako neko želi kolektivna prava, mora biti spreman preuzeti i kolektivnu odgovornost, što u atmosferi presuđenih "udruženih zločinačkih poduhvata" nije nimalo mudro. Zaključimo kako oni koji se zalažu za građanski model, koncept ili ideju, zapravo svoj temelj imaju u terminu "pravna država" koja mora biti garant svih prava, sloboda i jednakosti, svojim građanima (državljanima) na individualnom nivou. Tačnije, građanski koncept, model ili ideja je temeljena na principima pravne države.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?
 
Ovo je jako interesantno pitanje, koje ćemo započeti sa citatom iz odluke Ustavnog suda BiH broj U5/98-III koji kaže:

"Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.”

To znači, kako je Ustav BiH sastavnim dijelom Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji se u cijelosti primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovdje imamo prvi zanimljiv element. Daytonski sporazum ima svoj osnovni tekst od 4 stranice, koje su potpisane na Bosanskom, Hrvatskom, Srpskom i Engleskom jeziku, dok ostalih 11 aneksa sporazuma, kako je to OHR potvrdio u novembru 2017. godine, nikada nisu službeno prevedeni, tako da su svih jedanaest aneksa Daytonskog sporazuma ostali u službenoj verziji samo na engleskom jeziku. To je 1996. godine rekao i tadašnji Visoki predstavnik Carl Bildt, koji je rekao da komisija za prevođenje Daytonskog sporazuma, nije mogla da se usuglasi oko prijevoda, tako da je sve ostalo na službenoj engleskoj verziji.

U toj službenoj verziji Ustava BiH, na engleskom jeziku, pogledom na član I/2 vidjećemo slejdeći tekst:

"2. Democratic Principles

Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections."

Moj prijevod: "Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja će djelovati na temelju vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima."

Vidimo kako je Ustavom BiH propisano da se u njoj primjenjuju načela vladavine prava, a kako smo rekli gore, najpribližniji prijevod tog termina je "pravna država" što onda znači da Bosna i Hercegovina već sada mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti, svim svojim građanima i to na individualnom nivou. Meni je poznato, kako ima onih koji koriste drugačije prijevode ovog člana Ustava BiH, ali ne treba biti previše pametan niti suviše dobro poznavati engleski jezik, da se ova jedna prosto proširena rečenica shvati na pravilan način. Znate šta je zanimljivo. Odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete ovaj član I/2 Demokratski principi i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike i znate šta dobijete - četiri različite verzije istog člana Ustava BiH. E sad, kako onda građani Bosne i Hercegovine mogu osjećati pravnu sigurnost kad ni Ustavni sud BiH ne zna šta je službena verzija Ustava BiH, a to je samo ona na engleskom jeziku. Ako meni ne vjeruju, neka pitaju OHR, a to što imaju 4 (četiri) različite verzije istog člana Ustava BiH na svojoj internet stranici, to ide njima na obraz.

Da zaključimo ovaj prvi dio. Ako je Bosna i Hercegovina temeljena na vladavini prava, a vidimo da Ustav BiH kaže da jeste, onda to znači da ovdje mora postojati pravna država koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Odnosno, to znači kako ovdje građanski model, koncept, princip i ideja već postoji. Pridodajmo tome i cjelokupan Aneks VI Daytonskog sporazuma, koji govori o zaštiti ljudskih prava, što je ravnopravan aneks onome aneksu pod brojem IV (Ustav BiH), pa onda imajući u vidu da je i Ustavni sud BiH rekao da se Daytonski sporazum u cijelosti primjenjuje u BiH, ostaje otvoreno pitanje - zašto niko od aktivne ili pasivne političke scene nikad nije spomenuo Aneks VI Daytonskog sporazuma koji se bavi ljudskim pravima.

E da, vjerovatno sada neki već izgoriše od želje da iskažu svoje protivljenje, tačnije oni koje se sakrivaju iza termina "konstitutivni narodi" pa se pitaju gdje su te odredbe Ustava BiH koje o tome govore. Ima ta, sada već čuvena alineja 10. Preambule Ustava BiH, koja na engleskom jeziku glasi:

"Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows"

Moj prijevod: "Pozivajući se na Osnovna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., au New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju da Ustav Bosne i Hercegovine je kako slijedi"

To jednostavno znači da Ustav BiH ima tih pet ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane. Tako piše  Ustavu BiH. Da, piše termin "konstituentni" što bi značilo "dijelom cjeline" a nikako da se radi o nekom većem stepenu prava.

Da, jeste, Ustavni sud BiH donio svoju odluku U5/98-III u kojem se kaže da Bošnjaci i Hrvati moraju biti konstituentni u bh. entitetu Republika Srpska, kao i Srbi da moraju biti konstituentni u bh. entitetu Federacija BiH, ali znate kako - kao građani iz etničkih skupina sa svojim ljudskim pravima na individualnom nivou. Još preciznije. To znači kako građani iz različitih etničkih skupina, trebaju imati isti stepen prava, onako kako to kaže član I/2 Ustava BiH, a ne da se etničkim (kolektivnim) pravima daje veća važnost. Kad se, na primjer, radi o zapošljavanju, onda se zapošljavaju građani kojima pripada pravo na rad, a ne zapošljavaju se cijele etničke skupine. Povremeno čujemo kako se govori da je daytonski Ustav BiH, ovu zemlju uredio kao balans između etničkog i građanskog, što želim reći da je samo djelomično tačno. Političke elite dale su takav oreol tim ustavnim odredbama, na način da etničko ima apsolutnu prednost u odnosu na univerzalna prava građana na individualnom nivou, što je veoma pogrešno i nije u skladu sa europskim vrijednostima, posebno sa regulativama iz europske pravne stečevine. To je potvrdilo Vijeće Europske unije (ono iz Brusellsa koje se još zove i Consillium) koje neko hrabro zove Vijećem za vanjske poslove, što je netačno i čime pokazuje elementarno nepoznavanje institucija Europske unije. To svakako nije Vijeće Europe iz Strassbourga. Dakle, Vijeće Europske unije je u oktobru 2017. godine i maju 2018 godine reklo u svome zaključku broj 4. (a ne u neobavezujućoj rezoluciji) sljedeće:

"Whilst acknowledging that the Constitution of Bosnia and Herzegovina lists Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples (along with Others), the Council reiterates that the principles of equality of all citizens and non-discrimination shall be fully warranted. The Council underlines that no legislative or political steps should be taken which would make the implementation of the Sejdić-Finci ruling and related rulings more challenging."

Moj prijevod: "Iako priznaje da Ustav Bosne i Hercegovine navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne narode (zajedno s Ostalima), Vijeće ponavlja da načela jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije moraju biti potpuno garantirana. Vijeće naglašava da ne treba poduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake, što bi otežalo provođenje odluka Sejdić-Finci i povezanih odluka."

Time je sve rečeno, iako se neki dan pojavi Dragan Čović, prilikom susreta sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem, sa rečenicom da vladavina prava može biti garantirana samo kroz jednakopravnost konstitutivnih naroda, što je teorijski netačno. To je još jedan njegov konstrukt koji apsolutno nema nikakav temelj ni u teoriji niti praksi. Gore sam vam naveo zašto, a dodajem i ovo. Nositelji suvereniteta jedne države su njeni građani, a nisku nikako etničke skupine, zato bi građani kao nositelji suvereniteta, koji je nedjeljiv i neprenosiv, morali imati adekvatnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, a ne biti majorizirani od strane etno-politika.


Šta je onda unitarna država?

Više teorijskih izbora kaže istu stvar, da postoje dva osnovna oblika državnog uređenja: unitarno i složeno uređenje, s tim da ovo složeno ima svoja dva tipa: federalno (savezna država) i konfederalno (savez više država). Time je sasvim jasno rečeno da građanski koncept, model, princip ili ideja nema nikakve poveznice sa osnovnim oblicima državnih uređenja.

Unitarno uređena država je ona u kojoj postoji centralna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja, u odnosu na niže ili druge nivoe vlasti koji imaju manji stepen ovlaštenja. Jel vi u tome, negdje, bilo gdje, vidite ono što ponavljaju "Čovičevci" - metod jedan čovjek-jedan glas, neku islamsku državu, neko preglasavanje, neke "legitimne političke predstavnike naroda" i sliče bedastoće onih koji se brane manipulacijom. Naravno da ne vidite, jer toga nema. Unitarno uređena država ima svoj dodatni tip, o kojem ćemo nešto reći na kraju. Stojim na stajalištu da za Bosnu i Hercegovinu svaka federalizacija na etničkom principu znači podjelu ove zemlje po etničkim i teritorijalnim linijama. Javljaju se tada pojedini koji mi, s pravom postavljaju pitanja - pa jesu li onda savezne (federalne) države kao što su Amerika, Njemačka, Austrija, ili recimo Belgija unutra podijeljene države. Onda ja tim istim, s pravom, odgovaram kako se radi o različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, gdje su različite teritorijalne cjeline, bile one u to vrijeme pokrajine ili države, putem sporazuma ili potpisivanja (ratificiranja) ustava tih zemalja pristale da organiziraju jedinstvenu državu na federalnim principima. S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu, koja danas funkcionira na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i koju nisu potpisale njene teritorijalne cjeline, koje su se dogovorile o uređenju, nego Bosna i Hercegovina, Hrvatska i nekadašnja SR Jugoslavija, kao suverene i međunarodno priznate države, potpisale su 1995. godine mirovni sporazum uz prisustvo šest svjedoka - garanata Daytona - SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europska unija. Zato se, opet s pravom kaže kako Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem nekih teritorijalnih cjelina, koje su kao potpisale neki sporazum na federalnim temeljima, nego je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u ovo što imamo danas. Da stvar bude još interesantnija, sve daytonske papire za Republiku Srpsku je potpisivala tadašna SR Jugoslavija, iz samo jednog razloga, zato što Republika Sprska nije imala i nema ni danas međunarodnopravni subjektivitet. Evo vam isječak iz Daytona:

Neki će reći kako Bosna i Hercegovina ima konture federalnog uređenja, jer njeni sastavni dijelovi, entiteti, Federacija BiH i Republika Srpska imaju ugrađene nazive državnih uređenja, pa je to kao asocijacija na federalno uređenje. Netačno, jer niti je Federacija BiH bila međunarodno priznat subjekt, niti Republika Srpska, a to što oni imaju nazive "federacija" i "republika" ne prejudicira državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ne znam zašto se često zaboravlja postojanje Distrikta Brčko, koji je shodno članovima 9. i 10. Konačne odluke za Brčko iz 1999. godine ustanovljen kao: jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina se sastoji od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Očito da i ovaj element ne odgovara određenim sadašnji  odredbama Ustava BiH, ali je to naprosto tako.

Da ovaj dio teksta završimo ovako. Oni koji kažu da građanski model, koncept ili ideja automatski znači unitarnu državu, tvrdim da su u krivu, navodeći kao argument primjere Njemačke i Italije. Obje države su temeljene na principima pravne države i kao takve garantiraju sva prava, slobode i jednakostima svim građanima na individualnom nivou, što bi značilo da su one građanski koncipirane. I jesu. Ali, jedno veliko ali, Italija je unitarna država, iako se sastoji od 20 regija od kojih sa povećanim stepenom ovlaštenja, dok je Njemačka savezna (država) koja se isto tako sastoji od regija (pokrajina). Obje su građanske, a jedna od njih je unitarna, a druga federalna država. Dakle, automatika pretpostavljanja da je građansko isto što i unitarno, ovime pada u vodu.


Šta bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu?

Moje je mišljenje, da bi Bosna i Hercegovina, uzimajući u obzir njenu veličinu, brojnost populacije i ekonomsku moć najbolje bile uređena, kao složena unitarna država. To je taj tip unitarne države, koji kaže da je složena unitarna država ona koja ima centralnu vlast, koja putem ustava ili zakona vrši transfer dijela ovlaštenja na niše ili druge nivoe vlast (regije) i koja je temeljena na principu decentralizacije. Evo ovih par redova oslikava moje viđenje najboljeg rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, vodeći računa da se time smanjuje prekomjeran broj državne administracije, te se pokušava uklopiti u ekonomsku moć države da ona to može lakše finansijski i materijalno podnositi. Za takvo nešto bio bi potreban politički dogovor, ali vas uvjeravam da bi se na ovaj način mogli značajno približiti principima iz europske pravne stečevine, a samim tim biti kredibilniji kandidat za Europsku uniju od ovoga što imamo danas.

Za sve one koji negiraju Bosnu i Hercegovinu ili je kroz neargumentiranu saradnju sa susjednim zemljama uvlače u teškoće, želim ponuditi dokument sa slike, pe neka malo razmisle!

Za sada toliko od mene.



Piše: dr Slaven Kovačević

O Pelješkom mostu

Da probamo neke stvari rasvijetliti u odgovarajućoj mjeri koje se tiču izgradnje Pelješkog mosta. Za početak kažimo kako nikome nije interes ulaziti u suverena prava bilo kojih država, tako da je izgradnja Pelješkog mosta isključivo predmetom uzajamnog dogovora Bone i Hercegovine i Hrvatske. Da bismo bili još precizniji, u glavi ovoga autora stoji misao kako nije problem da jedna suverena država spoji svoje teritorije mostom ili na neki drugi način, ali da tako nešto ne može ulaziti u teritorijalni suverenitet susjedne države. Tako priča počinje.

Trenutna pravna pozicija oko izgradnje Pelješkog mosta

Da kažemo još jednom da je razumljivo nastojanje Republike Hrvatske da poveže svoje teritorije, razdvojene u ovom konkretnom slučaju i da je to opravdano ekonomskim i društvenim razlozima Hrvatske, ali je pravni element, opterećen dnevno-političkim ambicijama što Bosne i Hercegovine, što Hrvatske, izrazito sumnjiv. Pravna situacija veoma je jasna, Hrvatska povlači jednostrane poteze, koji zanemaruju međunarodnim pravom utvrđene interese Bosne i Hercegovine. Dakle, Bosni i Hercegovini u okvirima međunarodnog prava dvije stvari daju jako povoljnu pravnu poziciju:

• potpisan sporazum Izetbegović- Tuđman iz 1999. godine
• prava koja proističu iz UNCLOS-a ili Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora.

To u praktičnom smislu znači da obje zemlje trebaju uživati svoja prava u skladu sa međunarodnim pravom i propisima koji iz toga proističu.

Šta je to UNCLOS?

UNCLOS je Konvencija Ujedinjenih nacija koja ima svoje tri varijacije, UNLOC I, UNCLOS II i UNCLOS III koje govore kako jedna suverena zemlja ostvaruje pravo iz tih konvencija. Ono što jeste važno za ovaj naš slučaj, odnosi se na to kako to UNCLOS-i rješavaju prava u različitim pojasevima unutar morskog predjela.  Dakle, UNCLOS definira različite pojase kao što su: unutarnje vode (priobalni pojas), poslije kojeg ide 12 nautičkih milja teritorijalnih voda, nakon čega dođe 12 nautičkih milja susjednog pojasa i na kraju vam dođe pojas otvorenog mora. To tako regulira Konvencija o pravu mora. To što je geografija Neumskog zaljeva specifična, ne daje nikome za pravo da u tom predjelu samostalno postupa i rješava različite teritorijalne i morske opsege u svoju korist. Iako je pojas u Neumskom zaljevu specifičan, on se svakako treba tretirati unutar ove konvencije Ujedinjenih nacija.

Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

Ovdje nastaje prvi problem. Onaj ko ima problem neraspolaganjem pravima iz teritorijalnih voda, ostaje uskraćen za mogućnost kontrole kretanjem tim pojasom i naplatom sredstava koji proizlaze iz prava upravljanja teritorijalnim vodama. Tačnije, upravljanje teritorijalnim vodama daje za pravo toj zemlji da zakonima uređuje prolaze ljudi i roba, carine, pregled i posebno naplate sredstava koje iz tog prava proizlaze. To su značajna budžetska sredstva za svaku zemlju. Upravljanje svojim teritorijalnim vodama je prvo pravo uzeto Bosni i Hercegovini, jer je navodno Republika Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode sve do plaže u Neumu. Tu nastaje prvi jako vidan problem. Istovjetna priča postoji i za pristup otvorenom moru, gdje nam Hrvatska nudi (hvala ne treba) pristup otvorenom moru, ali ne nudi upravljanje teritorijalnim vodama i otvorenim morem, odakle se mogu ubirati značajna budžetska sredstva. Tamo gdje jedna suverena država ima pravo svojim zakonima urediti postupanje u tim prostorima teritorijalnog i otvorenog može i mora urediti niz prihoda kao što su carine, takse i druga ubiranja iz prava na upravljanje pojasom teritorijalnog mora i izlazom na otvoreno more, odnosno ta je zemlja nominalni vlasnik, a time i korisnik tih morskih pojaseva. Urediti prolaze do otvorenog mora je jedno pitanje, dok je raspolaganje tim pojasevima sasvim druga i jako profitabilna priča. To bi Bosna i Hercegovina izgubila gradnjom Pelješkog mosta, sa jednim silom definiranim pristupom Republike Hrvatske. Odnosno, radi se o kontroli kretanja ljudi i roba, što znači i ubiranja sredstava koja proizlaze iz prava na teritorijalne vode i prava na otvoreno more. O tome, koliko vidim, za sada niko ne govori.

Šta je trenutna međunarodno-pravna pozicija Bosne i Hercegovine

Prvi element jeste odluka Banditerove komisije, koja je utvrdila granice shodno AVNOJ-evskom razgraničenju i gdje postoji prvi važan ulazni pravni element. Drugi od njih je Sporazum Izetbegović-Tuđman iz 1999. godine koji je utvrdio granicu između Bosne i Hercegovine sa susjednom Hrvatskom. Kako god, svaki sporazum koji utvrđuje granice je na snazi, bez obzira da li je ratificiran ili ne, kao ulazni podatak o teritorijalnom razgraničenju i traje sve dok se predmetne zemlje drugačije ne dogovore. Zašto je ovo važno? Zato što se od ovih ulaznih podataka, izračunava količina ili opseg priobalnog pojasa, teritorijalnih voda i otvorenog mora koje pripadaju Bosni i Hercegovini, na šta ona ima pravo, a samim tim i da svojim zakonima uređuje šta se u tim morskim pojasevima tačno dešava, posebno kako se i u kojoj količini obavlja ubiranje finansijskih sredstava. To Hrvatska trenutno ne poštuje. Još tačnije, ovdje se ne radi o tome da Bosna i Hercegovina ima pravno pristupa otvorenom moru, nego se radi o pravima iz UNLOS-a da ova zemlja ima pravo uređivati pravila igre u tim pojasevima i to, recimo, na način da određuje tarife za sidrište, lov ribe, carine i druge takse za korištenje tog dijela mora. To znači kako nesmetan prolaz ka otvorenom moru nije samo određen time da se tuda može nesmetano prolaziti, nego se radi o tome da Bosna i Hercegovina svojim zakonima može uređivati sve aspekte i ubiranja koja iz toga proizlaze.

Šta je onda problem?

Prvi od njih se odnosi na to da Hrvatska ne poštuje Sporazum Izetbegović-Tuđman o razgraničenju, koje tretira i taj predio, recimo kome pripadaju Mali i Veliki Školj, jer se od tih tačaka izračunavaju teritorijalne vode i pristup otvoreno moru. Drugi problem, nije samo visina mosta i ko tuda može proći, nego je i taj ko u teritorijalnim vodama i izlazu na otvoreno more može zakonom uređivati pravila u tim pojasevima. O tim suverenim pravima se radi. Znamo da je Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode, na taj način, da one idu do plaže u Neumu, što znaći da kad ste na plaži u Neumu, tad ste u BiH, ali čim zaplivate, tad ste u Hrvatskoj, što je jako intrigantno i to tako, jednostavno, ne može. Bilo bi dobro da je Bosna i Hercegovina sačinila neki prostorni plan, u kojem postoji plan izgradnje luke negdje u tom 25km dugom priobalnom području sa izgradnjom cestovne infrastrukture prema sjeveru zemlje, pa da se kaže da se time želi suvereno upravljati, a samim tim i teritorijalnim vodama i otvorenim morem, jer zašto bi neko dovozio naftu u luku Ploče u Hrvatskoj, a ne u neku luku u Bosni i Hercegovini, pa na taj način pružio materijalnu, budžetsku korist ovoj zemlji. To zahtijeva plan izgradnje putne infrastrukture i izgradnju luke na domaćem području, što bi bilo jako dobro. Tako bi priča bila ojačana.

Šta je izlaz iz ove situacije?

Pisanje pisama bilo kome, zasigurno nije. Ovdje se radi o dva aspekta – diplomatskom i pravnom. U diplomatskom aspektu, bilo bi dobro da se uzme sva raspoloživa i validna dokumentacija i ode pravo u Brisel, lično, kako bi se to Europskoj komisiji prezentiralo. Od dopisivanja nema ništa. Pod validnom dokumentacijom treba uzeti samo ono što su nadležni organi utvrdili i s time otići u Brisel pa to tamo njima prikazati. To je Hrvatska uradila, zašto mi nismo? Drugi dio se tiče pravnih elemenata, od kojih jedan može biti pokretanje sporova pred nadležnim međunarodnim sudovima, u našem slučaju je najvažniji onaj u Hamburgu, ali za to treba politička odluka. Temeljiti spor na nekim ranijim odlukama nadležnih organa Bosne i Hercegovine možda i može proći, ali bi bio jako naivan pristup. Više sam sklon kombiniranom diplomatskom i pravnom djelovanju, ali to već nije priča za bilo koga. To trebaju raditi kvalificirane osobe.

Piše: dr Slaven Kovačević

O "akcizama" i StandBy aranžmanu

Za početak ovoga teksta, želim jasno reći da sam pristalica saradnje sa međunarodnim finansijskim institucijama, koje mogu pomoći u različitim ekonomskim pitanjima i njihovom rješavanju, ali isto tako nisam pristalica ovih koraka koje rade aktualne vlasti u tom pogledu. Vrlo je izvjesno kako politički oportunizam kod vladajućih struktura ima svoj temelj u nedovoljnom poznavanju građana o značenjima različitih pojmova i njihove primjene u domaćem društveno-političkom ambijentu, pa se onda poseže za različitim interpretacijama koje najčešće zalaze u prostor političke manipulacije. Tako ćemo u ovome tekstu, ukratko i na dovoljno jasan način pokušati prikazati određene pojmove sa kojima se već izvjesno vrijeme susrećemo. To su pojmovi akcize, StandBy aranžmana, čemu on služi i kako se dobije.

Šta je to akciza?

Akciza ili trošarina kao termin, nema svoju gramatičku množinu, pa je jedino pravilno reći "akciza" i zato sam tu njenu množinu stavio pod navodnike u naslovu, posebno jer se u našoj javnosti često može čuti diskusija o "akcizama". Naravno, može biti više različitih akciza, kao što je akciza na gorivo, akciza na duhanske proizvode ili akciza na bezalkoholna pića, što bi onda značilo kako se može raditi o akcizama u množini, ali samo onda kada se govori o različitoj akcizi za različite vrste proizvoda. Ali ne može biti množina kada se radi, na primjer, o akcizi na gorivo, jer se tada radi samo o akcizi, a ne  akcizama. Zato je propis koji je donijela ovdašnja vlast i nazvan "Set zakona o akcizama" kako bi se u jednom dijelu izvršila intervencija na povećanje nameta i to u dijelu koji se tiče "putarina" koje se ugrađuju u maloprodajnu cijenu goriva na pumpama. To je pravilna interpretacija. U našoj zemlji akciza i putarina su posebni oblici indirektnih poreza, što je regulirano Zakonom o akcizama u BiH. Odnosno, u literaturi se može pronaći da je akciza vrsta direktnog poreza, ali to ćemo ostaviti analitičarima da utvrde.

Zašto nam je važna akciza ili putarina?

Odgovor na ovo pitanje je relativno jednostavan, jer nas je domaća vlast uvjeravala da je to uvjet za nastavak StandBy aranžmana Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), pa su onda tome pridodali i niz drugih elemenata kao što su, na primjer, mogućnosti izgradnje putne infrastrukture, što bi značilo i povećanje zapošljavanja, investicije i tako jedan cijeli niz netačnih elemenata. Povećanje akzice ili putarine možda znači produženje ili nastavak StandBy aranžmana, ali taj aranžman ne znači izgradnju putne infrastrukture, niti novo zapošljavanje, niti nove investicije. StandBy aranžman služi potpuno drugoj svrsi o čemu se pregovaea sa MMF-om, dok s druge strane akumuliranje finansijskih sredstava po osnovu nameta - akciza ili putarina - može značiti ojačanu (daj Bože) kreditnu sposobnost Bosne i Hercegovine, da kod drugih međunarodnih institucija, kao što su Europska investicijska banka (EIB) ili Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) možete uzeti namjenski kredit za, recimo, izgradnju putne infrastrukture, što je potpuno drugačija priča od StandBy aranžmana. Zato su akciza i putarina važni elementi, ali samo pod uvjetom da vlast tačno kaže  - za šta će prikupljena sredstva biti iskorištena? Tu je, zapravo, osnovna začkoljica jer od vlasti ćete teško čuti tačnu informaciju, a ona je jako jednostavna - žele se izvršiti nova zaduženja kod međunarodnih finansijskih institucija - mogu to biti EIB ili EBRD - ali to vlast najčešće prešuti.

Šta je to StandBy aranžman?

U suštini, njegova definicija u deskriptivnom smislu, relativno je jednostavna. Njega uzimaju zemlje koje imaju strukturalni poremećaj u vlastitom finansijskom sistemu, koji može biti poremećaj u platno-bilansom prometu ili u nemogućnosti servisiranja vlastitih budžetskih obaveza, odnosno radi se o debalansu u ekonomskom sistemu, koji se treba sanirati na taj način što ćete uzeti MMF-ov StandBy aranžman. Dakle, StandBy aranžman služi da se povrati ekonomska stabilnost u pojedinoj zemlji i uspostavi samo-održivost takvog ekonomskog sistema, ali ne služi, baš, za izgradnju auto-puteva, zapošljavanje ili investicije. E sad dolazi osnovno pitanje, odakle u našoj zemlji takav finansijski poremećaj (MMF koristi termin - ekonomska kriza), kako je poremećaj nastao, ko ga je napravio? To su pitanja, čiji ogovori se najčešće uskraćuju građanima, koji su u osnovi ti koji iz svojih sredstava, plaćajući različite namete, vraćaju vanjska zaduženja svoje zemlje.

Vrste StandBy aranžmana i značenje za BiH?

U suštini, postoje dvije vrste StandBy aranžmana - obični i prošireni. Narodnim jezikom rečeno, običan StandBy aranžman uzimaju zemlje sa manjim ekonomskom poremećajem, dok onaj prošireni uzimaju zemlje sa velikim strukturalnim poremećajem u ekonomskom sistemu. Obični aranžman je onaj od godinu dana, dok je trajanje proširenog aranžmana - tri godine. Ovdje nastaje odlična priča. StandBy aranžman započinje sa Pismom namjere od domaćih vlasti, što je naša zemlja uradila svojim Pismom namjere od 30. juna 2016. godine, u kojem se kaže koje će sve mjere zemlje poduzeti u saniranju vlastitog ekonomskog sistema. U tom pismu namjere, Bosna i Hercegovina se obavezala na nekoliko desetina različitih mjera (strukturalnih odrednica), ali je suština nešto drugačija. U normalnim okolnostima, ponavljam, u normalnim okolnostima, dodijeli vam se prošireni StandBy aranžman, tako što dobijete tri tranše ukupno ili jednu tranšu po kalendarskoj godini. Tri godine znače tri tranše, a te tranše ovise od pregleda koje obavi MMF, što je ukupno tri pregleda i nakon svakog od njih vrši se odobravanje nove tranše. U našoj zemlji to izgleda nešto drugačije, jer smo uzeli nešto što se izvorno zove Extended Fund Facility. Tranše se dodjeljuju svaka tri mjeseca, kvartalno, pa kad malo matematike uključite, onda vidite da u tri godine ima 12 kvartala, što znači da će Bosna i Hercegovina imati ukupno 12 MMF-ovih pregleda i isto toliko odobravanja novih tranši na bazi ispunjenja uvjeta iz prethodnog perioda. Međutim, kako svaki pregled završi sa 4-5 uvjeta za narednu tranšu, koje morate obaviti u tih tri mjeseca, onda vam ispada da će ova zemlja za tri godine imati 40-60 uvjeta od MMF-a, kako bi uredno dobivala nove tranše proširenog StandBy aranžmana. Znajući kako naše vlasti "ažurno" rade na ispunjavanju uvjeta, teško je reći hoće li domaća vlast ispuniti sve te uvjete, ali broj uvjeta veoma slikovito govori o stanju domaćeg ekonomskog sistema.

Zaključak

S jedne strane, uzeti StandBy aranžman je korisno, ponekad i neminovno, da bi se oporavio domaći ekonomski sistem, ali treba reči da to nije kredit u klasičnom smislu, već se radi o vanjskom zaduživanju pod posebnim uvjetima. Čak je korisno imati toliko pregleda sa tih nekoliko desetina uvjeta, jer u drugačijim okolnostima domaća vlast to zasigurno ne bi obavila, pa bi ovaj ekonomski sistem dovela u još veći problem. Ono što nije dobro, odnosi se na ekonosmki suverenitet naše zemlje, jer sa toliko uvjeta koji se moraju ispuniti, jasno je pitanje - imamo li ovdje sve ekonomske konce (ili ekonomski suverenitet) u svojim rukama? Očito da nemamo, što je možda dobro, jer bi u suprotnom ekonomska kriza u ovoj zemlji samo rasla. Ono što svakako nije dobro, da se vanjskim zaduženjima većinom servisira postojeći vanjski dug, odnosno StandBy aranžman služi za popunjavanje budžetskih praznina, gdje je jedna od znajčajnijih rupa upravo - vanjski dug. To znači kako vlast nema jasnu strategiju vraćanja vanjskog duga, pa poseže za ad-hoc rješenjima. Kad čujete da smo iz vanjskih finansijskih izvora navodno dobili 2.5 milijarde KM za infrastrukturne projekte, to bi bilo pohvalno ali samo ako nam se pošteno kaže iz kojih izvora i koja je vrsta tih sredstava - nepovratna sredstva ili kreditna zaduženja koja će građani vraćati iz postojećih ili novih nameta. To prešutiti, jednostavno, nije u redu.

Dakle, usvajanjem Seta zakona o akcizama, dobili smo novi namet u maloprodajnoj cijeni goriva, iz toga se sredstva deponuju kod Uprave za indirektno oporezivanje za namjenu izgradnje putne infrastrukture (čitaj: uzimanje kredita kod drugih međunarodnih finansijskih institucija) ili će vlast to, možda, preusmjeriti u entitetske budžete kako bi se tamo sanirali nedostaci (direktna pomoć RS-u!). S druge strane imamo i aktivan prošireni i modificirani StandBy aranžman MMF-a koji služi saniranju domaćih strukturalnih poremećaja, što jasno govori da to znači za popunjavanje budžetskih nedostataka, ali ne znači i nove infrastrukturne projekte ili recimo izgradnju auto-puteva. Zato sam i rekao da jesam pristalica StandBy aranžmana, ali u mnogo poštenijem ambijentu gdje će vlast reći zašto ga uzima i u koje svrhe. Ovako, najčešće, ostajemo uskraćeni za tu informaciju.

Piše: dr Slaven Kovačević

Europske integracije – BiH između Dejtona i Brisela

Ovih dana bili smo opet sudionici političke polemike o novom izvještaju Europske komisije za Bosnu i Hercegovinu, gdje je s jedne strane aktualna vlast nastojala to prikazati kao djelimično pozitivan iskaz Europe prema našoj zemlji, dok je s druge strane opozicija nastojala obaviti raspravu u Parlamentu BiH (Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda) o navodima iz izvještaja i izvjesno uputiti kritike aktualnoj vlasti. Kako se predsjedavajući Vijeća ministara, gospodin Denis Zvizdić nije pojavio na zakazanim sjednicama, takva polemika je bila manjkava u jednom zakonodavnom organu, dok je u drugom u potpunosti izostala. Bez obzira, nije namjera ovoga teksta razmatrati postupke gospodina Zvizdića, jer su europske integracije nešto mnogo šire od toga, pa je zapravo povod za pisanje ovih redova nešto jednostavniji i ogleda se u jednome pitanju – da li smo do sada, imali priliku od bilo kojeg političkog djelatnika ili političke stranke, sadašnje ili svih prethodnih vlasti, čuti tako nešto što bi nas uvjerilo da oni poznaju materiju europskih integracija, da poznaju jedan vrlo specifičan rječnik briselske administracije, a samim time da poznaju cjelokupan način i tok odvijanja takvoga integracijskih procesa? Kako vjerujem da dijelite moje mišljenje da tako nešto nismo čuli, ukratko ćemo se osvrnuti na to što su to europske integracije, kako se one u koracima odvijaju i, nasuprot toga, ostaviću vam prostor da sami zaključite koliko su sve prethodne i ova sadašnja vlast, zapravo, radili na europskim integracijama. Za sada, koristićemo termin europske integracije, umjesto euro-atlantske integracije, koje podrazumijevaju i ulazak u NATO, što planiram opisati u jednom od narednih tekstova.

EUROPSKI PRISTUPNI KRITERIJI

Pristupanje Europskoj uniji definirano je još 1993. godine, u okviru Kopenhaških kriterija, koji se sastoje od tri elementa: političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog, koji od svake zemlje, koja pretendira na članstvo u Europskoj uniji, zahtijevaju prilagođavanje cijelom nizu vlastitih regulativa kako bi postale uspješan kandidat.

Politički kriterij odnosi se na nekoliko daljnjih elemenata, kao što je stabinost institucija koje moraju biti u stanju garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina.

Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Europske unije.

Administrativno-institucionalni kriterij kaže da mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU, da u cjelosti prihvati europsku pravnu stečevinu – izv. Acquis communautaire.

Ovi kriteriji su ojačani Madriškim kriterijima koji jasno kažu da zemlja mora imati tako reformiranu administraciju i pravosuđe da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu europsku pravnu stečevinu.

Za zemlje Zapadnog Balkana, ovi kriteriji su nešto modificirani, na način da je prvi korak ulazak u proces Stabilizacije i pridruživanja, pa se onda primijenjuju sljedeći kriteriji:

• politički kriteriji – koji je ostao nepromijenjen
• ekonomski kriterij koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu i
• administrativno-institucionalni – koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cjelosti prihvati kompletnu europsku pravnu stečevinu.

Da bi Europska komisija uopće mogla sagledati sve ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja koja pretendira na kandidatski status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz različito definirana poglavlja. Odgovori na upitnik, na koje često budu postavljena i dodatna pitanja, služe Europskoj komisiji da sačini svoje mišljenje prema Vijeću Europske unije (onom iz Brisela, ne iz Strazubra) koje donosi odluku konsenzusom o tome da li da se zemlji dodijeli status kandidata. Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status, uvjetovan kandidatski status i uvjetovan kandidatski status sa vremenom ispunjenja uvjeta da bi se ozvaničio status kandidata i on ovisi direktno od mišljenja Europske komisije.

Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se Screening (eng. prev. Pregled) po svim poglavljima (europska pravna stečevina ima 35 poglavlja) kada se zajedno sa zemljom kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa europskim propisima, pa tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju pojedinačno. Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava) i 24. (pravda, sloboda i sigurnost) koja se ne rješavaju pregovorima, nego akcionim planom, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora ispuniti u ovim poglavljima.

Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Europskoj uniji. Tako vam, ukratko, izgleda kompletan proces prijema u članstvo Europske unije.

GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?

Ovo je jako važno i otvoreno pitanje. Vjerojatno odmah možete uočiti da ovo što sam napisao nikad niste čuli od bilo kojeg aktivnog političkog djelatnika ili političke stranke, pa se s pravom postavlja pitanje, da li oni uopće razumiju proces pristupanja Europskoj uniji? Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Europska komisija u svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje.

Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da ova zemlja nema institucije koje mogu garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko izmjena Izbornog zakona BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt »legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom europske pravne stečevine, nije dijelom europskih principa i standarda i zapravo predstavlja jasan pokazatelj da se u BiH demokracija želi žrtvovati da bi neke političke stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga nekim preglasavanjem jednostavno u europskim institucijama ne prolazi). Tako nešto nije demokracija koja je utemeljena u Europskoj uniji, pa je onda sasvim jasno zašto je gospodin Johanes Han, europski komesar za susjedsku politiku i pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa dejtonskim političkim modelom ne može postati kandidatom za Europsku uniju, jer taj model odudara od europske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer dejtonski politički model je zloupotrebljen preslobodnim tumačenjima da se etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava građana, kada nastaje jedan jako veliki problem. Pravljenje nekih poređenja sa Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Europske unije) potpuno pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, ali koje su svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa europskom pravnom stečevinom, gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u Bosni i Hercegovini, za sada, ne postoji. Plašenje stanovnika ove zemlje da građanski koncept (ne znam ko je to nazvao građanskim konceptom, jer je to nešto što se podrazumijeva) kao znači unitarnu državu, pa to nadalje znači jedan čovjek-jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekog od nekoga. To su se priče za malu djecu, jer je Europska unija temeljena na zaštiti građanskih prava na individualnom nivou, tako nešto je o Bosni i Hercegovini već u dva navrata zaključilo Vijeće Europske unije, tako da o tome razgovarati o građanskom konceptu koji navodno  automatski znači unitarnu državu potpuno je besmisleno. Pa Njemačka jeste građanski utemeljena država, a nije unitarna zemlja, iako literatura kaže da od svih zemalja na svijetu, njih preko 200, samo njih 24 nisu unitarne. Tada vam se javlja predsjednica Republike Hrvatske koja bi Bosnu i Hercegovinu tretirala kao »poseban slučaj« koristeći neprimjereno termin sui generis iako za tako nešto nema valjanog osnova, a zapravo se radi o pokušaju stvaranja klime da se Bosna i Hercegovina primi u Europsku uniju sa dejtonskim političkim modelom i »legitimnim političkim predstavljanjem naroda« što se, naravno, ne može desiti jer bi to bio udar na temelje Europske unije.

Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, kojima dejtonski model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru europskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je izostanak političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji dolaze iz njihovih redova. Nije to samo HDZ kao neiskreni promicatelj europskih vrijednosti ili SNSD sa Miloradom Dodikom na čelu, koji odjednom poče govoriti kako se ne treba žuriti u Europsku uniju, jer će se ona po njemu raspasti, već takvih političkih aktera ima i u političkom Sarajevu, koji su također neiskreni, jer se zapravo plaše otvaranja pregovora sa Europskom unijom, čime bi izvjesno izgubili veliku količinu političke moći, ali u korist demokracije, što oni vidno neće.

Što se tiče ekonomskog sistema, koji je ovdje jedna devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata), čime ova zemlja ne ispunjava taj početni uvjet, a posebno ne ispunjava uvjet potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje nudi veliko tržište Europske unije.

O administrativno-institucionalnom kriteriju ne treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu europsku pravnu stečevinu. Kako će oni prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im zasigurno smanjiti političku moć, koju im daju konstrukti tipa »konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojim se, u cjelosti zanemaruje demokracija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim protivnicima europskih vrijednosti.

ŠTA JE ONDA IZLAZ IZ OVE SITUACIJE?

Prvi element bio bi traganje za onim političkim strankama i njihovim kadrovima koji nas mogu svoju javnim istupima uvjeriti da poznaju procedura pristupanja Europskoj uniji, za početak, a u drugom dijelu i da stvarno na tome rade. Isto tako, treba tragati za onim političkim strankama koje imaju jasne političke programe (izborne ili neke druge) u kojima postoje jasni elementi pristupanja Europskoj uniji, ali ne oni tipa: ...zalagaćemo se za ulazak u Europsku uniju, nego oni programi koji sadrže veoma konkretna rješenja u skladu sa pristupnim EU kriterijima, koji se zovu Kopenhaški kriteriji, koji su prošireni Madriškim kriterijima. Takve programe, za sada, nisam imao priliku vidjeti. Vjerujem da ovako prikazano, sve izgleda mnogo lakše, ali ono što potiče bojazan je potpuna nespremnost domaćih političkih elita da razmišljaju europskim jezikom, da ugrade u svoje programe ove elemente iz pristupnih kriterija i, najzad, da nas sve zajedno uvjere da umjesto plasiranja populizma, znaju što rade u poslovima pristupanja Europskoj uniji.

Za sada, takvih je premalo, skoro da nikako ne postoje, tako da ćemo očito morati pričekati da se neka od postojećih političkih stranaka transformira u kvalitetnoga partnera Europskoj uniji, a li isto tako da Europska unija kroz svoju delegaciju ovdje napravi selekciju onih koji neće da učine iskorak u pristupnim poslovima i zadacima, da ih polako stavi po strani, posebno kada je dodjeljivanje briselskih sredstava u pitanju. Sve bi moglo biti drugačije, kada bi političke stranke malo više prostora posvetile europskim integracijama, jer to za sada rade premalo ili skoro nikako.

Piše: dr Slaven Kovačević