Vučić na Kosovu, Kosovo na Vučića

Namjerno sam sačekao da se slegne sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o  »razgraničenju« jednom terminu koji je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.

Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno razgraničen

Kao što ovaj podnaslov govori, nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u međunarodnom pravu. Ovo želim istaći jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.

Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji

Ovo je nešto što je promaklo i promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja »Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora niti bi oni pristali na takvo nešto.

Šta je Vučić onda radio na Kosovu?

Da se izrazim neakademski – probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to  kosovska vlast primijetila i prekinula tu posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi. Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama, sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju, neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira. Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao strancima, a nije to ispunio.

Piše: dr Slaven Kovačević

Deset razloga zašto se pitanje statusa Kosova ne može povezivati sa Bosnom i Hercegovinom

Najnovija izjava ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića o tome da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova, trebalo posezati za proglašenjem nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska, još je jedan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, a posebno na Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona. To su, onima koji znaju barem osnove međunarodnog prava, nepovezive i nespojive stvari, kojim se osim narušavanja Daytonskog sporazuma, unosi destabilizacija odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. To svakako nije dobro, bez obzira koliko složena ili teška bila politička situacija u Srbiji u vezi statusa Kosova, što je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, koje one međusobno trebaju riješiti. Da to nema apsolutno nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, navešću ovdje deset razloga koji to dovoljno jasno prikazuju:

1. Osnovna razlika između Bosne i Hercegovine, sa jedne strasne i Kosova  druge strane, ogleda se u činjenici da je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata zemlja od proglašenja svoje nezavisnosti 1992. godine, u čijem sastavu u to vrijeme nisu postojali entiteti, a samim tim ni bh. entitet Republika Srpska. To znači, kako je već tada Bosna i Hercegovina bila subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, dok je slučaj sa Kosovom potpuno drugačiji u okvirima međunarodnog prava.

2. Sadašnja Bosna i Hercegovina, uređena je (nije nastala) u skladu sa međunarodnim sporazumom pod nazivom »Opći okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu« iz Daytona, u kojem je tadašnja SR Jugoslavija, a današnji pravni slijednik republika Srbija, potpisala sve elemente sporazuma u ime Republike Srpske, iz razloga što se Republici Srpskoj nije željelo dati bilo kakav međunarodno-pravni subjektivitet, čime je sadašnja Srbija preuzela obaveze koje se tiču poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, u šta spada i suzbijanje separatističkih ideja iz bh. entiteta Republika Srpska. To je, dakle, daytonska obaveza Srbije. (pogledati isječak Daytonskog sporazuma)

Isječak iz preambule Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu

3.  Sadašnja Srbija je obveznik međunarodnog sporazuma »Opći okvirni mirovni sporazuma za BiH« iz Daytona, dok su njegovi garanti SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Svaki udar na Daytonski sporazum je udar na autoritet svakog garanta Daytonskog mirovnog sporazuma i to pojedinačno. Ako mi gospodin Dačić ne vjeruje, neka malo pita, recimo, Ameriku šta misli o tome.

4. Odnos Srbije i Kosova je bilo i ostalo njihovo međusobno pitanje, istovjetno kao što je to svojevremeno bilo pitanje i Crne Gore, koja je svojom demokratskom voljom izašla iz sastava tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, pa to tada nije niko povezivao sa Bosnom i Hercegovinom. Odnosno, radi se o pitanju koje nema  i ne može imati bilo kakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, jer se radi o odvojenom i različitom međunarodno-pravnom pitanju.

5.  Hoće li pitanje Vojvodine, Sandžaka ili nekog drugog dijela Srbije, isto tako  biti vezano za Bosnu i Hercegovinu, što po osnovama međunarodnog prava, jednostavno ne može biti, jer su velike sile jasno rekle da novih izmjena granica nema.

6.  SR Jugoslavija obavila je ratifikaciju Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u najvišem zakonodavnom organu Skupštini, tako da je pitanje odustajanja od Daytonskog sporazuma, istovjetno pitanje za taj najviši srbijanski zakonodavni organ.

7. Ako Srbija hoće odustati od Daytonskog mirovnog sporazuma, donošenjem odluke u Skupštini Srbije, onda se stanje vraća na ono koje je međunarodno priznat subjekt Bosna i Hercegovina utvrdila svojom ratifikacijom od 12. decembra 1995. godine donošenjem Ustavnog zakona RBiH, u kojem se kaže da ako dođe do odustajanja od Daytonskog mirovnog sporazuma ili njegovog nepoštivanja, stanje se vraća na prethodno, a to je Republika Bosna i Hercegovina, bez entitetske ili kantonalne unutarnje strukture, čime bi zapravo postojanje bh. entiteta prestalo. (slika u prilogu)

8. Postojanje bh. entiteta Republika Srpska vezano je direktno za važenje Daytonskog mirovnog sporazuma (tako je više puta rekao OHR), tako da ako Srbija želi odustati od njega, neka takvu odluku donese na svojoj skupštini i onda se stanje vraća na ono prije Daytona, što je Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta, kao jedini međunarodno priznat subjekt koji je postojao prije potpisivanja Daytona, i to sa članstvom u Ujedinjenim nacijama i nizu drugih međunarodnih organizacija.

9. Svako »utvrđivanje pazara« Srbije u vezi pitanja statusa Kosova nema i ne može imati veze sa Bosnom i Hercegovinom na bilo koji način, u okvirima važećih normi međunarodnog prava. To je isključivo pitanje odnosa Srbije i Kosova, što ne može i ne smije imati bilo kakve veze sa statusom Bosne i Hercegovine. Svi slični pokušaji da se »poveća cijena dogovora sa pravnim dejstvom« veoma su naivni i neće naići na razumijevanje kod međunarodne zajednice.

10.Ne znam jeli gospodin Dačić ikada pročitao Daytonski mirovni sporazum, u kojem je utvrđeno da odcjepljenja bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine jednostavno nema, što je obaveza svih onih koji su ga potpisali, a to garantiraju svjedoci Daytonskog mirovnog sporazuma, što je u više navrata nedvosmisleno rekao Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (OHR) koji je shodno Anexu 10 Daytona, krajnji tumač civilnog aspekta sporazuma.

Ovi navedeni elementi imaju samo jednu namjenu, da ukažu različitim političkim djelatnicima, da se dobri i prijateljski odnosi ne mogu graditi na štetu one druge strane. Posebno bi bilo dobro da razmisle, da Bosna i Hercegovina ima niz elemenata u oblasti međunarodnog prava da veoma lako i bez većih teškoća odbrani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i to isključivo pravnim sredstvima. Nadam se kako će predstavnici vlasti iz Srbije napokon početi koristiti sljedeće riječi kada govore o Bosni i Hercegovini - »poštivanje suvereniteta« jer se time grade dobri i prijateljski odnosi. Da, primijetili smo odavno da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, redovno zaboravi reći da poštuje suverenitet Bosne  Hercegovine, a time izgleda i svi oni koje je on postavio na različite političke funkcije. Bosna i Hercegovina ne pravi bilo kakvu štetu ili problem Srbiji, tako da je otvoreno pitanje – zašto Srbija nakon svega što je učinila i dalje ima potrebu da pravi problem Bosni i Hercegovini? To svakako nije u redu.

Piše: dr Slaven Kovačević