Ideja CIK-a da udovolji HDZ-u je povreda suvereniteta države

Najava Izborne komisije BiH (CIK) da će razmatrati, makar i taj neformalni ili neslužbeni materijal oko kriterija za dodjelu mandata u Dom naroda FBiH govori mnoštvo stvari. Da bi stvar bila do kraja bila jasna, potrebno je stvari poredati u skladu sa važećim ustavima i zakonom. Ali, da tako nešto uopće ima smisla, treba do kraja demaskirati stvarni rad CIK-a u prethodnom period, pa sve do sada.

Da li više iko vjeruje toj komisiji, koja u nazivu ima ime radnog tijela, postavlja se iznad ustava i zakona, a koja nije uspjela da do sada iskaže dovoljno elemenata za jasno (ne)povjerenje u njen rad. Ja prvi u njihov rad ne vjerujem. Ako već misle za svoje »uratke« koristiti popis iz 2013. godine, ne mogu odoliti da ih javno ne upitam, kako to da na njihovoj internet stranci za Lokalne izbore ima preko 60.000 birača za Općinu Centar Sarajevo , ako popis iz 2013. godine za istu općinu, koji oni koriste kao ulazni podatak kaže da ima 55.000 stanovnika od čega je oko 45.000 punoljetnih sa pravom glasa. Dakle, preko 15.000 birača razlike, a oni odgovorni po zakonu. Za mene je ovom manipulacijom priča završena, jer je shodno Izbornom zakonu BiH, CIK odgovoran za integritet i tačnost biračkog spiska i to svima prođe tek onako.

E ta, Centralna izborna komisija, ima ideje kako da udovolji HDZ-u, i to u cjelosti zaobilazeći Izborni zakon BiH, onaj prečišćeni tekst, koji je validan nakon što je Ustavni sud BiH neke njegove odredbe stavio van snage. Kada pogledate baš taj prečišćeni tekst Izbornog zakona BiH, koji možete skinuti sa internet stranice CIK-a, vidjećete baš ta dva člana, koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH, koji su preostali. Dakle, član 10.12A, stav (1) i član 201.16A, stav (2), ono što je od njega preostalo nakon brisanja stavova a-j. Evo i grafički prikaz.

Dakle, CIK određuje broj delegata za Dom naroda FBiH proporcionalno broju stanovnika prema posljednjem popisu, ali tako što se mora ispuniti uvjet iz člana 2016.A, stav (1), koji jasno kaže da se to odvija do potpune provedbe Aneksa 7, Općeg okvirnog sporazuma iz Daytona, odnosno povratka svih prognanih u svoje prijeratne domove. Kako to niti jedan organ, pa ni međunarodna zajednica nisu proglasili okončanim, onda je još uvijek za ovu verziju Izbornog zakona BiH važeći popis iz 1991. godine. Odnosno, možda CIK na sebe preuzima odgovornost da povratak nasilno prognanih i rastjeranih osoba proglasi okončanim, ali neka to javno kaže i neka time jasno legalizira rezultate etničkog čiščenja, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Barem ćemo tada znati za koga  u čiju korist CIK radi. Time će potvrditi da pojedini članovi CIK-a, rade u korist presuđenihUZP-ova, čime se jasno svrstavaju na tu zločinačku stranu.

Osim toga, još uvijek je važeći Ustav FBiH, koji jasno kaže mnoge stvari oko dodjele mandata, ali popisu iz 1991. godine. Ako CIK misli raditi van tog ustava, onda je to krivično djelo. Naravno da sam svjestan odredbe 2.8 Izbornog zakona BiH koji ij garantira imunitet, ali me baš interesira koji će to sud reći da postoji imunitet za van-ustavno djelovanje. Zato apeliram ovim putem na sve političke stranke da razmisle o tome da smijene, pa čak i raspuste kompletan CIK koji ne radi u skladu sa zakonom i važećim ustavima, ako ništa onaj dio da ni sami ne znaju tačan broj birača, pa da pored toga razmisle i o podizanju krivičnih prijava radi narušavanja ustavnog poretka u jednom od entiteta, ako dođe do toga rasporeda mandata u Dom naroda FBiH mimo Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH. Definitivno je dosta tog stranačkog djelovanja CIK-a. Tome, napokon, mora doći kraj. Ako ništa, uvjeravam vas da ću odmah sutradan ako CIK učini ovo djelo, uputiti apelaciju Europskom sudu za ljudska prava iz Strassbourga i, u svoje ime, kao i u ime svih pogođenih građana tražiti da se takva nezakonita i neustavna odredba stavi van snage i popravi nepravda koja niej dijelom europskih izbornih principa i standarda. Biće mi zadovoljstvo, jer će mi CIK time učiniti doživotnu reklamu.

Podsjetiću CIK kako je Dom naroda FBIH, kao i Dom naroda BiH, zakonodavno tijelo, koje po svojoj političkoj prirodi mora dozvoliti ono što je rekao još davno Jean-Jacques Rousseau, da svaki građanin mora imati mogućnost da učestvuje u donošenju zakona, što je temelj demokratske Europe i odnosi se na suverenitet jedne zemlje, pa sve dok su to zakonodavni organi, svaki građanin ove zemlje mora imati jednaku mogućnost kandidiranja za učešće u njima. Sve drugo, nije u skladu sa europskom pravnom stečevinom. U suprotnom, CIK će učiniti povredu suvereniteta ove zemlje. Pa probajte, dame i gospodo!

Piše: dr Slaven Kovačević

Zajednički kandidat ljevice: Izbor između državničke vizije i političkog klijentelizma

Čudna je ovo zemlja, Bosna i Hercegovina, da bi se demokracija provodila onako kako je zamišljena, sa svim svojim vrlinama i manama. Posebno onaj oblik liberalne demokracije, u kojem je temelj to da se svako može kandidirati i biti biran za bilo koji organ vlasti. Da bi tako nešto bilo uopće moguće, potrebno je da organizatori i konzumenti takve liberalne demokracije imaju minimum svijesti o njenom temeljnom značenju.

Na taj način pokušavam da apsorbiram i provarim sve ove »dječje bolesti« sa kojima se susreće današnja ljevica ili građanska orijentacija u Bosni i Hercegovini. Ako se samo za tren vratimo u 2008. godinu, kada je od vidljivijih stranaka lijeve ili građanske orijentacije postojao samo SDP i imao određeni fond glasova, pa onda slijedi osnivanje Naše stranke, različitih SDU-ova, Demokratske fronte, Građanskog saveza i tako redom, što je donijelo disperziju glasova i nikakav politički efekt, onda se mora postaviti jedno jako važno pitanje – zašto se to dešavalo, šta je uzrok toga? Iako će u prvi mah svi oni reći da se radilo o neslaganju sa politikom SDP-a i obratno, tadašnjim rukovodstvom te političke partije, nekako je sve to nesuvislo i nedovoljno argumentirano, jer kada pogledamo sa ove vremenske distance, jedan je zajednički nazivnik svih tih podjela u građanskom bloku – to je osobna sujeta aktera tih dešavanja, kako jednih prema drugima, tako i njih samih prema vanjskom okruženju, što je kao posljedicu imalo pojavu klasičnog političkog klijentelizma.

Odnosno, sav politički aktivitet tog bloka, bile one samo ljevičarske stranke, građanske ili neki građanski blok sveo se na jedan termin – kandidatura ili još preciznije, ko će biti na kojoj listi, kako bi bar još četiri godine mandata bio u nekom od organa vlasti, makar iz stalnog ugla opozicije, gdje je političko egzistiranje mnogostruko lakše jer nema onog nivoa odgovornosti prema građanima. Svejedno o kojoj se političkoj stranci građanske provenijencije radi, jer matrica je ista.

To je sadašnji problem stranaka građanskog bloka ili ljevice, više ili manje ujedinjene, gdje se pred nadolazeće izbore podiže adrenalin radi potrebe sačinjavanja izbornih lista ili kandidiranja za člana Predsjedništva BiH, jednog, dvojice ili trojice njih. Kako sam i sam bio dijelom političkog života, vidio iz prve ruke da prijateljstvo, drugarstvo i podrška postoji sve do momenta kada se neko za nešto bira, a posebno kada se biraju kandidati za liste, tada svako prijateljstvo, drugarstvo i podrška nestaje radi akumulirane sujete pojedinaca, koja rezultira njihovom potrebom za političkim klijentelizmom ili kako to obična raja kaže – on/ona mora biti na listi.

Politički klijentelizam vam je ona pojava kada se interesi građana, države, pa čak i svi mogući društveni interesi stave sa strane, samo radi toga da se dobije još jedan mandat ili još jedna zastupnička ili neka druga politička plata. Tada padaju sve maske, političke ideje, cjelokupan politički aktivitet i javlja se ono najgore u ljudima, jer on/ona hoće po svaku cijenu da bude na listi. Kada to uzmete u obzir, onda vam se opravdano javlja strah od budućih događaja koji se tiču Općih izbora 2018. godine i onih osoba, članova političkih stranaka, koji će biti kandidirani za neki od organa vlasti. Zato o tome mogu jako dobro govoriti.

Sadašnja ljevica, ako je to blok SDP-DF, ima mnogo problema u tom smislu. Prvi od njih javlja se u dijelu kandidiranja za jednog, dvojicu ili svu trojicu članova Predsjedništva BiH. To je jako važna politička funkcija, koja možda ne nosi prevelik stepen nadležnosti, ali daje jednu političku notu ili vidljiv politički oblik, u zavisnosti ko su izabrani članovi Predsjedništva BiH. Govori se ovih mjeseci da će (ne)ujedinjena ljevica imati čak tri kandidata za članove Predsjedništva BiH, vodeći se razumljivim motivom, da se pošalje poruka o multi-etičnosti tih stranaka. Znate, tada imate jedan vidan problem, kada vještački želite prikazati multi-etničnost, onda se njena iskrena, temeljna vrijednost gubi u matematskim formulama, koje pokušava neko dosegnuti, a da zapravo u svojoj političkoj bazi nemate utemeljenu multi-etičnost. Pod bazom mislim na političke organe stranaka te ljevice, od mjesnih odbora, općinskih, kantonalnih, regionalnih, glavnih, pa sve do vrha tih stranaka. Ako je tako nešto politička suština, da se svjesnim lažnim multi-etničkim prikazom, nađu neke osobe iz različitih etničkih skupina i stave na potpredsjednička mjesta ili na mjesta članova predsjedništava partijskih organa, onda od te multi-etničnosti nema ništa.

Tako doživljavam i ovu ideju da se kandidiraju tri osobe za sva tri člana Predsjedništva BiH, kako bi se prikazala neka vještačka multi-etničnost, a da zapravo u bazi tih stranaka tako nešto ne postoji, kao iskrena i internim propisima netaknuta varijanta.  Ako internim pravilima formirate privid multi-etničnosti, onda od stvarne nema ništa. Zato sam skloniji tome da (ne)ujedinjena ljevica, postane napokon ujedinjena i kandidira samo jednog kandidata za člana Predsjedništva BiH i da taj neko svakako pobijedi, jer se time šalje snažnija politička poruka o karakteru Bosne i Hercegovine, od one loše, vještačke i planirane slike o navodnoj unutarnjoj multi-etičnosti. Taj jedan/na, bio/la bi i nada onom, ne tako malom broju građana ove zemlje. koji misli da je građanski koncept u ovoj zemlji stvarno moguć i provediv.

Recimo nešto i o izbornim listama. Kako vrijeme prolazi i politička nervoza raste u ljevici ili građanskom bloku, onda se polako dobijaju obrisi da je ideja, program, pa čak i država u drugom planu, zarad onih stalnih, u šali kažemo »pretplatničkih mjesta« na izbornim listama, gdje se uvijek moraju pojaviti iste persone, možda za isti nivo vlasti ili pak neki drugi, ali u svakom slučaju moraju biti oni. To je ta »dječja bolest« stranaka sveukupnog građanskog bloka, ma koga činio, jer je klijentelizam uhvatio takve korijene, da se ideje, politike, programi ili pak država podređuju mjestu na izbornoj listi. Tu ljevica/građanski blok može imati vidne probleme, jer su građani odavno zasićeni od istih faca na bilbordima, koji im nude med i mlijeko, a zapravo je zastupnička/politička plata njihov jedini cilj.

Ljevica/građanski blok godinama ima taj problem, da ne kandidira najbolje ljude, odnosno one koji mogu osvojiti mnogo glasova ali istovremeno biti i nositelji njihovih politike, što se podređuje jednom manjem broju istih, ali po znanjima i ljudskim osobinama manje kvalitetnih osoba, koje moraju biti na izbornim listama. Izborne liste ne mogu biti predmetom, kako to neki kažu »totalne demokracije« jer je to pogrešan metod. One se ne mogu formirati nekim tajnim glasanjima, makar i po metodi jedan član – jedan glas, jer je izborna lista uvijek bila i biće predmetom političke procjene kandidata koji mogu donijeti glasove.

Odnosno, ako izborne liste formira neko tajno glasanje, ko nosi konačnu odgovornost, tajni glasači ili predsjednici političkih stranaka. U tome vidim jedan nedostatak zrelosti da se izborima priđe na bazi ozbiljnog političkog rada, a ne prema blizini predsjedniku stranke, koji iz oportunističkih razloga to najčešće dozvoljava, pa onda bilo kakav izborni ishod fakturiše tajnim glasačima ili ti isti tajni glasači radi svog komformiteta sve to prešute, pa i taj loš izborni rezultat i nastave kao da se ništa nije desilo.  Takve metode naprosto dovode do smanjenja političkog kvaliteta i liste se formiraju nekim lobiranjem tajnih glasača, što budi jedan iskreni podsmijeh, jer se to tako ne može uraditi ili da tajne glasače smatramo odgovornim za izborne neuspjehe, gdje u konačnici trpe građani.

Da uspostavimo neki zaključak. Od stranaka ljevice/građanskog bloka očekuje se da budu iznad ličnih sujeta, koje mogu dovesti na vlast one koji će razoriti ovu zemlju, da isto tako dobro vode računa o vlastitoj društvenoj odgovornosti, jer građani ili da budemo još precizniji, glasači su siti eksperimenata koje im konstantno nude ljevičarske/građanske stranke.

 Zato mora biti jedan kandidat za člana Predsjedništva BiH, jer taj jedan mora pobijediti, odnosno biće poslana poruka da u ovoj zemlji građanski koncept vidno postoji. Isto tako, građani očekuju najbolje kandidate na izbornim listama, one koji imaju dovoljno znanja i potencijala za urade posao u korist građana, a ne da im mjesto na listi bude garantirano »pretplatničkom kartom za izborne liste« koje garantira blizina vrhu političke stranke.

Dakle, radi se o dvije potpuno različite vizije izbornog nastupa, odnosno jedna za državu Bosnu i Hercegovinu, a druga je nažalost klasičan politički klijentelizam.

Piše: dr Slaven Kovačević