Demontiranje neistina Dragana Čovića

Bez obzira što je svačije legitimno pravo da vodi političku borbu svim demokratskim sredstvima, može doći do problema u tom legitimnom pravu, ako je ono temeljeno na neistinama. Naravno, neću koristiti izraz »laži« jer bi eventualno zvučalo grubo i nimalo akademski, pa ćemo se zaustaviti na neistinama koje danas nudi Dragan Čović.

Krenimo redom.

Neistina prva.

Čujemo iz HNS-a da je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nelegalan, neustavan i nelegitiman, što Dragan Čović obrazlaže time da je tako rekao Ustavni sud BiH, pa s toga kako prenosi Oslobođenje, kaže Čović da izbor članova nije u u skladu sa Ustavom. Nije tačno. Zašto? Pa zato što Božo Ljubić u svome zahtjevu nije niti osporio izbor članova Predsjedništva BiH, već se samo referirao na članove Izbornog zakona BiH, koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH ili tačnije na članove 10.10, 10.12, 10.15. i 10.16. Potpoglavlja B Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i člana 20.16 Prelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona. Evo vam isječak iz oduke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića:

Isječak iz odluke Ustavnog suda BiH, po zahtjevu Bože Ljubića

Pomenuti članovi, dakle reguliraju isključivo popunjavanje Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine i ništa drugo.

Neistina druga

Da je Ustavni sud BiH presudio da treba uvesti »legitimno političko predstavljanje naroda« na svim administrativnim nivoima. Opet nije tačno. Odluka Ustavnog suda BiH veoma je jasna, sadržana je u par rečenica, koje se odnose na stavljanje van snage člana 10.12 stav (2) i člana 20.16.A stav (2) ali samo a-j iz Izbornog zakona BiH. Evo kako i to izgleda:

 

Dakle, odluka Ustavnog suda BiH se odnosi sa na dva pomenuta člana Izbornog zakona BiH i nalaže se zakonodavcu, Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci uskladi odredbe članova 10.12 stav (2) i 20.16A stav (2) a-j sa Ustavom BiH, ne dajući bilo kakvo uputstvo, naredbu, odredbu, naputak, prijedlog, bilo šta, kako to treba uraditi, odnosno to je u cijelosti ostavljeno zakonodavcu da uradi kako god želi. Sva ona »kreativna« tumačenja dijelova obrazloženja, od mišljenja Venecijanske komisije, pa nadalje, potpadaju pod nepotrebna i politička, jer taj dio odluke Ustavnog suda BiH nije obavezujući. Da konstatiramo ono što jeste tačno, a to je da Božo Ljubić nije tražio niti je Ustavni sud BiH razmatrao bilo šta, što se tiče izbora članova Predsjedništva BiH.

Kako je podnošenjem novog zahtjeva, onoga Borjane Krišto, HDZ BiH ili ako hoćete HNS nedvosmisleno priznao da odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« ne zadovoljava njihove političke apetite, ta će stvar postati jako interesantna. Znate zašto? Pa zato jer je Božo Ljubić u svome zahtjevu osporavao dijelove Ustava Federacije BiH koji se odnose na popunjavanje Doma naroda FBiH, što je Ustavni sud BiH očito odbacio, govoreći da se »Djelomično usvaja zahtjev dr Bože Ljubića« čime je utvrdio da je njegov zahtjev razmotrio u cijelosti, ali ga samo djelomično prihvatio, odbacivši ostatak njegovog zahtjeva koji se odnosi na Ustav Federacije BiH, što se može vidjeti iz citiranih dijelova obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH u tom predmetu (postoji tamo cijela matematika i statistika Bože Ljubića, kojom se osporavaju dijelovi Ustava Federacije BiH). To nedvosmisleno znači da je Ustavni sud BiH već razmatrao ono što traži i gospođa Borjana Krišto, pa bi trebao njen zahtjev ocijeniti nedopuštenim jer je već razmatrao isti zahtjev drugog podnosioca (učinio je to u predmetu Svetozara Pudarića odbacujući ga nedopuštenim jer se ta stvar već razmatrala), a nema novih detalja koji su se u međuvremenu pojavili. Isti je Ustav BiH i isti je Ustav Federacije BiH, odnosno sve je isto kao i prilikom podnošenja zahtjeva Bože Ljubića, kao i nakon njega. Nema novih pravnih osnova, iako je ovo čudna zemlja, gdje me ne bi čudilo da Ustavni sud BiH pogazi i svoja pravila i ranije odluke. U pravnom smislu, kada jednom napravite presedan, to postaje pravilo.

Neistina treća

Kaže Dragan Čović više puta da je Ustavni sud BiH utvrdio da je »konstitutivnost« natkrovljujući princip u svojoj odluci, koliko se sjećam 5/98. E tu ima ozbiljan problem. Nije Ustavni sud BiH tumač Ustava BiH, već njegov zaštitnik, ne može Ustavni sud BiH mijenjati Ustav BiH jer nije ustavotvorac ili da budem krajnje jasan - da je nešto »natkrovljujući princip« može imati pravnu snagu samo ako tako piše u Ustavu BiH, a ne piše. Posebno ne piše u toj alineji 10, preambule Ustava BiH, koja izvorno glasi:

Alineja 10, preambule Ustava BiH

To bi trebalo značiti, a niko od aktivne politike da to kaže ili demantira da Ustav BiH ima pet ustavotvornih elemenata - Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, koji bi morali imati istovjetna prava, a nemaju.

Neistina četvrta

Kaže Čović, kako se vlast ne može formirati, jer postoji nedostatak u Izbornom zakonu BiH, koji uređuje način popune Doma naroda FBiH. Ima tu mali problem. Isti taj zakon u članu 10.12 stav (1) kaže ovo:

To je ovo što se danas pojavljuje u javnosti, da Centralna izborna komisija nakon svakog popisa određuje broj delegata koj se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i ostalih, a koji se biraju iz kantonalnih skupština. Ima i ovdje manji problem. CIK nije zakonodavac, tako da on ne može ispuniti nalog iz odluke Ustavnog suda BiH po zahtjevu Bože Ljubića, jer to treba uraditi Parlamentarna skupština BiH (PSBiH). CIK može sačiniti prijedlog i uputiti ga PSBiH u parlamentarnu proceduru na razmatranje, ali Izborni zakon BiH ne može mijenjati. Ipak, CIK može svojim podzakonskim aktom ponuditi prijelazno rješenje, što taj isti CIK i najavljuje, ali mora uvažavati odredbe Ustava BiH i Ustava Federacije BiH.

U Ustavu FBiH kaže da će se primjenjivati popis iz 1991. godine sve do okončanja Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (povratak svih raseljenih u prijeratne domove), gdje OHR svojim mišljenjem nedvosmisleno kaže da Aneks VII nije okončan jer ima projekata povratka u toku koji se okončavaju 2020. godine. O kojim se i kakvim projektima radi, ne znam, ali tako kaže OHR, koji je jedna od dvije institucije koje imaju pravo proglasiti povratak okončanim. Druga je Parlamentarna skupština BiH, a to svakako nije CIK niti Ustavni sud BiH. Šta će biti od ovoga, vidjećmo.

Neistina peta

Kaže Dragan Čović da Bosna i Hercegovina neće nikad biti jednonacionalna, građanska i unitarna država. Sve netačno. Prvo, već sada je BiH multi-etnička država bez bilo čije namjere da to mijenja. Drugo, već sada u istoj alineji 10, preambule Ustava BiH stoji da su i građani BiH ustavotvorni element, što znači da je ona već sada i građanska, a ne samo etnička država. I treće, ovo unitarna mi govori da uvaženi Čović ne zna šta znači pojam unitarnog uređenja, koje nema veze sa etničkom pripadnošću, metodom jedan građanin - jedan glas niti bilo kakve veze sa etničkim elementima. Da ovo sve zajedno nije jako ozbiljna priča, bilo bi jako smiješno. Kako se radi političkih apetita izgovaraju različite neistine, motivirane time da niko drugi osim Dragana Čovića ne čita Ustav BiH i važeće zakone, pa na temelju toga, plasiraju se neistine koje neko prihvata kao tačne, a da nije niti zavirio šta piše u Ustavu BiH, odlukama Ustavnog suda BiH ili Izbornom zakonu BiH. Tako očito Čović vlada svojim glasačkim tijelom, oslanjajući se ne nezainteresiranost tog tijela da pročita Ustav BiH, odluke Ustavnog suda BiH ili, recimo, Izborni zakon BiH.

Bez obzira, vlast se može formirati, postoje mehanizmi za takvo nešto, postoji OHR, koji je po Aneksu X dužan obezbijediti fer i poštene izbore u što spada i implementacija izbornih rezultata i formiranje vlasti, pa je k tome još OHR obavezan da djeluje u slučaju bilo kakvih blokada. Kojih blokada? Pa onih političke prirode jer pravni osnov za blokade ne postoji.

Da vas malo nasmijem. Kaže Ustavni sud BiH da se sljedeća odredba stavlja van snage:  „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ što je interesantna konstrukcija. Valjda je trebalo da u Izbornom zakonu BiH piše: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto iz svakog kantona“ jer se radi o delegiranju delegata iz konstitutivnih naroda iz skupština kantona u Dom naroda FBiH, a ne da svaki narod treba imati po jednog predstavnika u kantonu. Interesantno, zar ne?

Piše: dr Slaven Kovačević

Jednakopravnost građana nasuprot utjecajima susjednih zemalja

Postoji više dilema zašto se jednakost svakog građanina Bosne i Hercegovine politički osporava od pojedinih dijelova političkih elita, koje time nastoje izmijeniti političku sliku Bosne i Hercegovine, na način da na oba oka žmire na postojanje sistemske diskriminacije. Dileme se odnose na to, da ono što oni izgovaraju, jednostavno nije tačno, pa se postavlja pitanje da li oni znaju da je to netačno pa namjerno to rade ili se, pak, radi o klasičnom neznanju. U nastavku teksta pokušaću vam dati svoje viđenje, šta je zapravo cilj takvih etničkih politika koje nastoje poništiti jednakost ili jednakopravnost svih građana.

Zajednički život ili suživot

Ovo je osnovno pitanje, na koje je odgovor trebao dati izborni dan. Na žalost, samo je djelomičan odgovor stigao. Ima tu više razloga za takvu pojavu djelomičnog odgovora, ali je, na žalost, prisutan onaj najlošiji po jednakost građana, a to je da postoji temeljno nepoznavanje različitosti ovih pojmova i to, da stvar bude još gora takvo nepoznavanje ovih pojmova postoji i u dijelu zemlje, koju protivnici Bosne i Hercegovine nazivaju »sarajevska politička čaršija.« Kada neke od njih iz »sarajevske političke čaršije« pitate zašto ističu svoje zalaganje za suživot, kada to nije zajednički život, onda dobijete odgovor da oni smatraju da je to hrvatski termin koji označava zajednički život. Odnosno, po njima je suživot hrvatski termin ili pojam za zajednički život, što je apsolutno netačno. Takvima navedem primjer. Ako vozite auto, imate suvozača, da li vas dvojica zajedno vozite auto ili ste jedan pored drugoga. Naravno, odgovor je jednostavan, da se radi o osobama koje su jedna pored druge, da one zajedno ne voze auto, da čak nemaju nikakav dodir. Zato je, nekako, žalosno, čuti da ondje gdje mislite da bi jednakopravnost svih građana, kroz život zajedno u zemlji ili zajednički život, trebala imati temeljno uporište, da oni ne znaju razlikovati ta dva pojma, pa čak misle da se radi o hrvatskoj verziji za ono što smatramo zajedničkim životom. Nevjerovatno.

Ali zato HDZ nikad ne griješi, jer oni konstantno i jedino govore o suživotu, na ideji života jednih pored drugih, na razgraničenim etno-teritorijalnim jedinicama, gdje svako vlada svojom etničkom grupom. Njih jedino interesira taj život jednih pored drugih, sa međusobnom interakcijom samo kada je ona krajnje neophodna, recimo oko raspodjele pozicija u vlasti, poslije cega je svako miješanje u život onoga drugoga naprosto zabranjeno. To je suživot kako ga kao ideju plasira HDZ, pa i SNSD, pa i SDS, pa i dio sarajevske političke čaršije. To je klasičan primjer srednjevjekovne strukture feudalne vlasti, u kojem postoji gazda ili vlastelin, kao nepobitan vladar, a oko njega kmetovi kojima on vlada. Kmetovi mu služe samo onda kada ga treba izglasati opet na to isto mjesto vladara.

Tako počinje i završava priča o »legitimnom političkom predstavljanju naroda« koja za cilj ima podjelu zemlje, na način da se legaliziraju, a time i ublaže, pa ako može i zaborave rezultati udruženog zločinačkog poduhvata, koji je utvrdio Haški sud prije nešto manje od godine dana. U tome se nalazi sva suština suživota, koji se nastoji ojačati, za Europu nepoznatom idejom »legitimnog politčkog predstavljanja naroda« gdje konačna cijena može biti i neulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, samo da se ova zemlja podijeli na etno-teritorijalne zone utjecaja susjednih zemalja. Zato postoji jedna ogromna količina netačnosti i netačnih informacija, koje se plasiraju u javni prostor, tamo gdje su etnički Hrvati većinsko stanovništvo u BiH ili po cijeloj Hrvatskoj sinhronizirano, koje sada prevazilaze okvire političke manipulacije i postaju sredstvo usmjerenog propagandnog djelovanja na ciljnu grupaciju, etničke Hrvate, servirajući im takve netačnosti sa takvim uzorkom ponavljanja da oni nemaju druge nego početi vjerovati u te netačnosti. Da stvar bude još gora i nekorektnija, u to se miješa Republika Hrvatska, koja putem svojih pulena u Europskom parlamentu ili kroz nastupe ministrice inostranih poslova i europskih integracija, govori o izborima u susjednoj zemlji Bosni i Hercegovini, što je direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, iako konstantno dobijaju poruke od vodećih europskih zemalja da tako nešto ne rade. Radi se o konceptu stvaranja etno-teritorijalne zajednice, trećeg entiteta, na idejama tzv. Herceg-Bosne kako bi se postigla dva cilja: stvaranje pretpostavki za neograničen utjecaj Hrvatske na politička dešavanja u Bosni i Hercegovini i amortiziranje negativnih posljedica koje je donijela presuda u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat haškoj šestorki i susjednoj zemlji. To je jasna i prepoznatljiva strategija.

Onda se pojavi Željko Komšić

Izborna pobjeda Željka Komšića, veoma je poremetila tu stratešku djelatnost Republike Hrvatske. Nije tu stvar samo o osobnoj frustraciji Dragana Čovića, radi izbornog poraza, nego što može doći do gubljenja poluga moći putem kojih se nastoji realizirati taj strateški plan stvaranja etno-teritorijalne jedinice putem koje bi Hrvatska imala stalni utjecaj na politički život Bosne i Hercegovine i potčinila ga svojim političkim interesima. Nije Željko Komšić napravio udar na »legitimno političko predstavljanje naroda« i druge elemente sistemske diskriminacije kojom zrači politika HDZ-a, već je njegov izbor direktan udar na strategiju Hrvatske, da putem HDZ BiH i zasebne etno-teritorijalne zajednice ima neograničen utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. Recimo da onemoguće tužbe nadležnim međunarodnim sudovima za uzurpaciju i čerupanje teritorija Bosne i Hercegovine, koju Hrvatska provodi neovlašteno, ali strateški osmišljeno. Tu leži temeljni problem svih napada na Željka Komšića i niza netačnosti, posebno onih ustavnih koje se iznose. Dakle, nije član Predsjedništva BiH predstavnik bilo kojeg naroda (etničke grupe) niti se on bira samo iz reda toga naroda. Ustav BiH kaže nešto sasvim drugo u članu V, gdje je jasno rečeno da se biraju dva člana iz Federacije BiH, Bošnjak i Hrvat, i jedan iz Republike Srpske, Srbin. Kada pogledate njihovu nadležnost, recimo iz člana IVd, gdje oni u odlučivanju mogu posezati veto kako bi zaštitili vitalni interes entiteta (ne naroda, kako to neki lažno predstavljaju), onda je jedino logično promišljanje da su članovi Predsjedništva BiH predstavnici entiteta ili izbornih jedinica koje su ih birale. Onda Dragan Čović, pravno razoružan počinje pozivati na duh Ustava BiH, pa bih ja, osobno, jako volio vidjeti da neko podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH na temelju duha Ustava BiH, kao pravni osnov. Nasuprot toga, nalazi se njegov partner i to strateški Milorad Dodik, koji se poziva na slovo Ustava BiH i Dejtona. Eto prvog razlaza između njih dvojice. Hoćete li gospodo duh ili slovo Dejtona ili ste možda za kombinaciju duha i slova Dejtona, zavisno kako vam u određenom trenutku odgovara?

Zato je izbor Željka Komšića strateški važan za Bosnu i Hercegovinu, kao izraz otpora utjecajima susjednih zemalja, koje koriste svoje političke krakove u Bosni Hercegovini, da bi takve utjecaje realizirale. Isto tako, koriste diplomatske napore, pa međunarodnoj zajednici prezentiraju lažne pravne norme, oslanjajući se na to da predstavnici međunarodne zajednice nemaju pojma o Dejtonu ili Ustavu BiH, a ja kažem da itekako imaju pojma o oba ova dva elementa. Neka pitaju SAD, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, EU ili OHR, recimo.

Zašto se onda napada zajednički život ili građanski koncept?

Zato jer će time i Hrvatska i Srbija izgubiti temelj i svoje političke krakove, kako bi vršili stalni utjecaj na zbivanja u Bosni i Hercegovini. Znaju oni kako je Europa utemeljena na inkluziji, odnosno uključivanju svih građana u sve aspekte života, ali ipak nude i traže eskluziju ili ekskluzivitet temeljen na tom fenomenu »konstitutivnih naroda« jer im je to jedina zakačka za koju se mogu zakačiti kako bi postepeno komadali Bosnu i Hercegovinu. Oni potpuno svjesno žive i rade na pola alineje 10 iz preambule Ustava BiH, gdje pišu ti »konstitutivni narodi« (iako u zvaničnoj engleskoj verziji piše konstituentni« pa svjesno zanemare ostatak alineje gdje se spominju Ostali i građani BiH, kao utemeljitelji ili donositelji Ustava BiH) plasirajući tim doziranim čitanjem Ustava BiH ništa drugo nego sistemsku diskriminaciju.

Oni potpuno zanemaruju član II/2 Ustava BiH, koji govori da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktnu primjenu u BiH i ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To bi onda značilo i da presude Europskog suda za ljudska prava u četiri predmeta (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) imaju, također, prednost u odnosu na sve domaće zakone, posebno u odnosu na Izborni zakon BiH, koji ne može biti izmijenjen bez uvažavanja sve 4 presude iz Strazbura, jer je tako propisano Ustavom BiH. Čak ta odredba Ustava BiH, taj član II//2, ima prednost i u odnosu na sve odluke nadležnih sudova, uključujući i odluke Ustavnog suda BiH, jer se radi o ustavnoj odredbi. Kako to oni sve jako dobro znaju, onda posežu za napadima na građanski koncept ili jedan od temelja Europske unije, vladavinu prava, koja jasno govori o jednakopravnosti svih građana (državljana) svake zemlje, koju mora garantirati država. Oni to svi zajedno svjesno rade, plasirajući ideje o suživotu ili životu jednih pored drugih, kako bi imali prostor za vršenje političkog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu. Zato to rade i Hrvatska i Srbija i Čović i Dodik i njima slični. Tako da nije tačno da, kada ukažete na pravne norme ove zemlje, podižete frustraciju među bh. Hrvatima, jer se radi o pravnim normama koje vrijede za sve građane ove zemlje i ne mogu se drugačije tumačiti. Zato je izbor Željka Komšića legalan i legitiman, kao iskaz otpora u miješanje susjednih zemalja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Piše: dr Slaven Kovačević

Neka Ljubić zaokruži gdje je Ustavni sud "presudio" za sistem tzv. legitimnog predstavljanja

Razmišljajući što kaže Hrvatski narodni sabor (HNS), dovoljno je logičnim slijedom dedukcije, dokučiti nekoliko važnih elemenata, koji iskazuju potrebu da se podijele sa najširim građanstvom. Prva od njih je da HNS nije isto što je i Hrvatski nogometni savez (isto tako HNS) iako to piše na dresovima hrvatskih reprezentativaca na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, koji su fenomenalni heroji svoga sporta i koji su pokazali kako se to do kraja i do zadnjega bori za svoju zemlju. Jer koliko vidimo, jedno misli nogometni reprezentativac Hrvatske, Domagoj Vida o Rusiji i zajedno sa njim Ognjen Vukojević, dok drugo o Rusiji misli bh. političar Dragan Čović, inače veći Hrvat od obojice pobrojanih hrvatskih reprezentativaca, zajedno. Nisam siguran kako je to mudra Čovićeva politika, ali neka on nosi svoje samo-zadato breme. Njegova pro-ruska politika je, u svakom slučaju, jednokratna, sebi-svojstvena i kratkotrajna.

Sada to primijenimo na ovdašnju stvarnost i, zapitao bih se, za koga se, za šta i protiv koga bori bosansko-hercegovački državljanin, uvaženi liječnik Božo Ljubić, inače predsjednik Hrvatskog narodnog sabora? S jedne strane zastupnik u Hrvatskom saboru, što je svakako legitimno pravo, a s druge strane predsjednik nevladine udruge Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji djeluje u okviru zakonskih odrednica Bosne i Hercegovine, koja u okviru svojih skromnih propisa, ipak, uređuje šta je to jedna nevladina udruga.  Da bi ovo bilo slikovito pojašnjeno, onda je potrebno postaviti jednostavno pitanje – kako to Hrvatski narodni sabor (HNS – a nije i ne može biti Hrvatski nogometni savez) tako bez ustezanja, dijeli političke lekcije svekolikoj bosanskohercegovačkoj javnosti? Koliko vidimo, pojedinci iz HNS-a (Hrvatskog nogometnog saveza) podijeliše lekcije Rusiji, pa se moramo zapitati kome to HNS (Hrvatski narodni sabor) podijeli svoje lekcije nama u BiH ili tamo nekom njima, pišući onima iz međunarodne zajednice svoja pisma bez valjanog nevladino-udruženog, što bi po definiciji trebalo značiti građanskog i nepolitičkog legitimiteta? Interesantno, zar ne?

Pa da probamo ispočetka.

Kažu oni, kako je prijedlog Zakona o izbornim jedinicama FBiH, kao neka uspostava nekog bošnjačkog entiteta. To može neka tetka iz loše informirane sredine pomisliti, ali je stvarnost ipak nešto drugačija (izvinjavam se na svome neakademskom jeziku, ali nekada neke stvari ne možete drugačije pojasniti). Ovdje se, ipak, nedvosmisleno radi o ispunjavanju obaveze iz člana 10.9 Izbornog zakona BiH, koji tako jednostavno uspostavlja obavezu Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da svake četiri godine revidira broj izbornih jedinica i raspodjelu mandata i tako nešto Federalni parlament u svome postojanju, nije učinio niti jednom (zašto jeste bh. entitet Republika Srpska i to HNS-ovci ne pominju). Dakle, to nije neki novi Izborni zakon BiH, kako bi to volio liječnik Božo Ljubić predstaviti, nego se radi o lex speciales (izvinjavam se Boži što ne govorim njemu razumljivim jezikom) ili posebnim zakonom koji rješava ono što je zakonska obaveza. Inače, lex speciales Božo Ljubić nas veoma često uvjerava u nešto, u što nije spreman ni sam povjerovati, ali eto, on daje neku vrlo svjesno pogrešnu medicinsku dijagnozu. Nemojte liječniče Ljubiću više, molim vas. Prvo vam fali aktivna legitimacija HNS-a čiji ste predsjednik, da se uopće bavite nevladinom politikom i drugo, nemate legitimno pravo da se iz nevladine udruge predstavljate nositeljem interesa jednog naroda, a ne nacije. Znate, nacija označava pripadnost državi i, jednostavno rečeno, nacija se može sastojati iz više etničkih grupa, tako da sebi zadajete pravo višeg reda, koja vam svakako ne pripada. Nositelj suvereniteta u svakoj zemlji je njen građanin, a vi razmislite dobro što vam želim time reći.

Drugo, lex speciales Ljubiću, znate, nije u redu da govorite kao liječnik ono što nije tačno. Jer jako dobro znate, da kada liječnik uspostavi pogrešnu dijagnozu, da tada pacijent trpi, da ne kažem, pacijent umire. Pa vas moram, ovako javno pitati, da li vi svjesno i sa namjerom uspostavljate pogrešne dijagnoze za državu Bosnu i Hercegovinu? Bilo bi divno da ste  vi jedini liječnik koji teži pogrešnim dijagnozama za BiH, ali ih, na žalost, iz njihovih osobnih razloga ima još i k tome teže ka najvišem državnom organu. Koliko puta smo mogli čuti da je Ustavni sud BiH presudio, a to nije tačno, da treba ovdje, navodno, uspostaviti sistem »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što opet nije tačno. Hajde sad vi, fino, sa flomasterima u boji, zaokružite gdje je to Ustavni sud BiH »presudio« pa onda sa tim istim flomasterima u boji, zaokružite gdje je to Ustavni sud BiH rekao da treba izborni sistem Bosne i Hercegovine biti temeljen na »legitimnom političkom predstavljanju naroda« ali ako može, ikako, ovaj put bez manipulacije. Samo flomasteri u boji dolaze u obzir.

I treće. Ako ste toliko uvjereni u to što kažete, onda vi lijepo pokrenete proceduru u Domu naroda Federacije Bosne  Hercegovine za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, pa mene jako interesira šta će to Ustavni sud FBiH reći, kojem je zadatak da štiti osnovna ljudska prava. Pa ako vam tako nešto ne prođe, onda neka to, opet fino, gospodin Marinko Čavara, predsjednik FBiH po potrebi HDZ-a, jednostavno potpiše i neka onda baš on, kao zastupnik jedno 15% hrvatskog glasačkog tijela, uputi apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne  Hercegovine sa zahtjevom za ocjenu ustavnosti. Šta je u svemu tome problem, osim vaše nepobitne želje da Hrvatima širom Bosne i Hercegovine uzimate osnovna ljudska prava u korist HDZ-a, problem je što ne mislite u korist ove zemlje i njenih građana, onako kako to nalažu europski standardi i principi od kojih se, onako, vi HNS-ovci na ruski način osipate. Zaboravih pitati liječnika lex speciales Božu Ljubića, je li on član HDZ-a, HDZ 1990. HSP-a, HS-a ili svih njih zajedno? Opet, jako interesantno pitanje.

Piše: dr Slaven Kovačević

Polaganjem zakletve Čović se obavezao na poštivanje Ustava, Aneksa 7 i popisa iz 1991.

Dok iz HNS-a ne prestaju optužbe na račun Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka zbog navodnog kršenje Ustava od strane OHR-a, istovremeno upravo zvaničnici HDZ-a pozivaju na kršenje Ustava odnosno Aneksa VII koji je sastavni dio Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, na čije puno provođenje su se svečano zakleli članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. S obzirom na činjenicu da se Dragan Čović kao član Predsjedništva svećano zakleo na provođenje pomenutog pozivanje na kršenje Ustava dolazi od ljudi iz HDZ-a.

Vjerujem da niste znali ili razmišljali o tekstu svečane zakletve članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koja se izgovara tokom njihove inauguracije za vrijeme konstituirajuće sjednice. Ona je dijelom Poslovnika o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i ima svoje političko i pravno značenje, jer se izgovaranjem te jedne rečenice zapravo preuzimaju obaveze i determinira odnos članova Predsjedništva prema Ustavu BiH, Okvirno mirovnom sporazumu iz Daytona i svim aneksima toga sporazuma. Da se kratko podsjetimo te jedne rečenice svečane zakletve, koja glasi:

»Ovim se zaklinjem da ću savjesno obavljati datu mi dužnost, poštovati Ustav Bosne i Hercegovine, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse u cijelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i temeljne slobode, te brinuti o interesima i ravnopravnosti svih naroda i građana.«

To jednostavno i u najkraćem znaći da je svaki od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, stvorio obavezu da će poštivati ustav ove zemlje, Daytonski mirovni sporazum i sve njegove anekse u cjelosti, štititi ljudska prava i temeljne slobode, te brinuti o ravnopravnosti svih naroda i građana ove zemlje. Stepen poštivanja svečane zakletve daje nam prostor iz kojega možemo sagledati i njihove moralne, političke i društvene kvalitete. Sad dolazi važan detalj. On se nalazi u pregovorima, koje organizira međunarodna zajednica u vezi pronalaska privremenog ili trajnog rješenja oko Izbornog zakona BiH, koji su nedavno okončani još jednom rundom neuspjeha jer su predstavnici HDZ-a odbili i prijedlog privremenog rješenja, koji nudi formalno-pravne okonosti za provođenje ovogodišnjih Općih izbora u Bosni i Hercegovini. Da li neko misli kako je dr Dragan Čović slučajno u prvi plan »gurnuo« gospođu Borjanu Krišto ili gospodina Barišu Čolaka, koji se nalaze na prvoj liniji obrane HNS-ovih političkih stavova i HDZ-ovih političkih ciljeva. Naravno da nije ništa slučajno, jer kada se negira provođenje Aneksa 7 Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji je u direktnoj vezi sa popisom iz 1991. godine, samo iz jednog razloga – da se spriječi neželjena situacija da se pojedinim zakonom legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja koja su organizirali i provodili različiti UZP-ovi, onda je jasno da Čović zna na šta se zakleo, pa da ne bude da on to ne poštuje, tu je njegova prva i druga zamjena. Osim toga, nestade zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda i nestade briga o ravnopravnosti svih naroda i građana, kako bi se postigli određeni politički ciljevi.

Zato se umjesto Dragana Čovića pojavljuje Borjana Krišto ili Bariša Čolak, sa idejama da za njih nije prihvatljiv popis z 1991. godine, već onaj iz 2013. godine kako bi se javnosti nametnulo prihvatanje stanja kojim se u cjelosti zanemaruje Aneks 7 Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, na čije puno provođenje su se svečano zakleli članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Potpuno su nesuvisle konstatacije pojedinih, koji govore o tome da se neko više ne želi vratiti, jer bolje živi u nekoj od zemalja Europske unije ili negdje drugo u Bosni i Hercegovini, pa kao nema više potrebe za Aneksom 7. Nesuvislo je samo iz jednog razloga, jer oni koji to izgovaraju nisu nadležni da proglase Aneks 7 okončanim, posebno ako OHR konstatira da postoje otvoreni projekti povratka, čija realizacija traje najmanje do 2020. godine. To je suština i onoga što je rekao Visoki predstavnik Valentin Inzko u svojem javnom obraćanju i mišljenjima datim Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.

Onda se možemo prisjetiti pjesme Bijelog dugmeta, koja u jednom stihu kaže »... evo zakleću se ja pred svima, svim na svijetu, istine dok ima...« kao odličnoj ilustraciji samog čina polaganja svečane zakletve, koju kako vidimo pojedini članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne misle ispoštovati. Nije to samo Dragan Čović, ima tu i drugih članova Predsjedništva BiH, koji malo rade po Daytonu, malo ne rade, valjda kako ko u zadatom trenu ima neki politički ili osobni interes. Ali u ovom konkretnom slučaju, moja je namjera podsjetiti na zakletvu koju su dali prilikom njihove inauguracije za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što se zbilo krajem 2014. godine, što znači da su tom zakletvom i danas obvezani, u svim situacijama političke, pravne ili društvene prirode, pa tako i u razgovorima oko Izbornog zakona Bosne  Hercegovine.

Ne bih sada suviše koristio ovaj prostor da se osvrnem na plasiranu ideju proporcionalne zastupljenosti u Domu naroda FBiH, koji je ustanovljen na principu pariteta ili, preciznije, princip pariteta isključuje princip proporcionalnosti ili bi neki novi sistem proporcionalnosti isključio princip pariteta. U svakom slučaju princip proporcionalne zastupljenosti može se odnositi samo na procenat u odnosu na sveukupno stanovništvo, gdje bi onog koga ima, recimo 20% u Federaciji BiH, mogao konzumirati 20% od broja 58 koliko ima ukupno zastupnika u Domu naroda FBiH, što bi bilo 11.6 ili tačno 12 zastupnika. Tad bi u Domu naroda FBiH bilo najviše Bošnjaka jer ih ima najviše u Federaciji BiH, bilo bi manje Hrvata, još manje Srba i najmanje onih iz reda Ostalih. To je proporcionalna zastupljenost, nasuprot koje stoji paritetan sastav 17B+17H+17S+7O u Domu naroda FBiH, gdje neko ovih 17 želi izabrati politički inspirisanim matematskim formulama, što baš i nije politološki zasnovano i to samo iz onih područja gdje nekog ima više od onog drugoga, kako bi se ovladalo sa najmanje 12 zastupnika od 17, što je 2/3 većina koja može potezati vitalni nacionalni interes neselektivno i u svim situacijama, čime bi zapravo držali ključeve blokade Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine, sve dok se ne udovolji njihovim željama za učešće u vlasti. To bi onda značilo da neko insistira da bude proporcionalniji od proporcionalne zastupljenosti u odnosu na sveukupno stanovništvo Federacije BiH, odnosno da se u paritetno uređenom Domu naroda FBiH, sastav uređuje nepostojećim principom fokusirane ili projektirane proporcionalne zastupljenosti, samo iz onih željenih kantona. Da ovo pitanje nije ozbiljno, naprosto bi bilo jako smiješno ili zabavno, kao i namijenjeno samo za onaj dio diletantskoga političkog izraza, koji često nedostatak teorijskih ili empirijskih argumenata zamjenjuje političkom silom u kojoj nema prostora za dogovor dok se ne popusti u cjelosti postavljenim zahtjevima diskriminacijske prirode.

Kad se vratimo na svečanu zakletvu članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ona svakako ne znači da se oni moraju držati teorijskih načela, tako da veoma često zalaze u prostor politiziranja izbornih procedura, zanemarujući Ustav BiH, Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona i sve njegove anekse, ljudska prava i temeljne sloboda, ravnopravnost naroda i građana, kao izraz balansa etničkog i građanskog koncepta. Ponovimo da Ustav BiH, ovaj daytonski utvrđuje Bosnu i Hercegovinu kao balans između etničkog i građanskog koncepta, tako da davanje prednosti samo jednom od ovih načela nije dobro i narušava važan cilj Daytonskog sporazuma. Zato se poseže za političkom manipulacijom prema javnosti o nekim navodnim ugroženostima, kojim se nastoje devalvirati osnovni demokratski principi, što ide toliko daleko da se zaobilazi Aneks 7 ili povratak svih nasilno protjeranih građana u njihove prijeratne domove, što je jedan od jako važnih dijelova Daytonskog sporazuma. Ako ništa drugo, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine dali su svečanu zakletvu da će to poštivati, što u stvarnosti vidimo da nije slučaj. Na pitanje zašto onda nema sankcija, autor ovoga teksta nema odgovora, jer taj odgovor zna samo Valentin Inzko.

Piše: dr Slaven Kovačević

Kako je Ustavni sud postao dio Čovićevog plana B

Ovih dana u posjetu Bosni i Hercegovini, došla je Venecijanska komisija sa idejom da u okviru svojih pravnih znanja i svoga autoriteta ponudi mišljenje koje, iako je neobavezujuće, može poslužiti kao izlaz iz ove politički stvorene, čudne pravne situacije oko izmjena Izbornog zakona BiH.

Previše je tu kontradiktornih elemenata, jako čudnih činjenica, koje prati cijeli niz loših argumenata, kojim bi bilo ko mogao opravdati ovakvu situaciju. Podsjećanja radi, još jednom, a o tome sam govorio tačno prije godinu dana za različite televizijske kuće i portale, da je u predmetu »Božo Ljubić« Venecijanska komisija već dala svoje mišljenje, utvrdivši da je sadašnji sistem za izbor delegata u Dom naroda FBiH, temeljen važećim Ustavom FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, kao i međunarodnim standardima u oblastima izbora. Iako sam više puta to ponavljao, kako bih potkrijepio tezu da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« u najmanju ruku čudna jer nije uvažila mišljenje Venecijanske komisije, a nije uvažila ni zatraženo i dobiveno mišljenje OHR-a (autor teksta je imao prilike vidjeti to mišljenje), koje nije niti približno na liniji oduke Ustavnog suda BiH, koji eto iz samo njima poznatih razloga odluči drugačije i korist političkih elita, a na štetu građana BiH, praveći ponajveću političku krizu nakon završetka rata. Zato je potrebno još jednom istaći da na službenoj stranici Ustavnog suda BiH, imate 4 (četiri) različite verzije Ustava BiH, te da sudije u svome radu koriste opet te različite verzije Ustava BiH (svako koristi svoj neslužbeni prijevod ili svoju neslužbenu verziju) kako bi donijeli jedinstvenu odluku. Zar to nije prvi jako čudni i pravno intrigantan element?

Drugo, poznato je kako je OHR, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jasno kazao da svi anexi Daytona nikada nisu službeno prevedeni, tako da je njihova službena verzija samo ona na engleskom jeziku. To znači kako i Anex 4, Daytonskog sporazuma, važi samo u verziji na engleskom jeziku, tako da je građanima BiH jako žao ako sudije Ustavnog suda BiH ne govore engleski jezik, a da ne govorimo da je većini njih prvi posao u pravosuđu – sudija Ustavnog suda BiH, što je u normalnim državama i pravnim sistemima vrhunac sudske karijere i što dođe na kraju, kada jedan sudija ima stotine hiljada obrađenih predmeta u svojoj praksi i par decenija sudskog iskustva. Samo kod nas može biti da je nekom prvi ulazak u sudnicu, kao radni prostor, onda kada je imenovan/a za sudiju Ustavnog suda BiH. Žalosno.

E taj i takav Ustavni sud BiH, ne koristi službenu englesku verziju Ustava BiH (što se može vidjeti iz obrazloženja predmeta »Božo Ljubić«) već svaki sudac neki svoj neslužbeni prijevod, ne uzima mišljenje jednog svjetskog pravnog autoriteta kava je Venecijanska komisija i ne uzima mišljenje OHR-a koji je po Daytonskom sporazumu, ponovimo još jednom krajnji tumač civilnog aspekta Okrivnog mirovonog sporazuma iz Daytona. Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan, zato što Ustav BiH, nije nikad službeno preveden (zadnji pokušaj je bio 1996. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika Carla Bildta, koji nije uspio), samim time nije nikad usvojen na odgovarajućem zakonodavnom organu, pa time nije niti objavljen u Službenom listu, tako da se koristi kao dio međunarodnog mirovnog sporazuma, tačnije njegov Anex 4, što mu određuje i pravni status na način da je OHR krajnji tumač i Ustava BiH (civilnog aspekta sporazuma), a ne Ustavni sud BiH. Odnosno ako OHR kaže da nešto nije u redu, onda to niti jedan zakonodavni, izvršni ili sudski organ ne može i ne smije zanemariti.

Još jedna važna stvar. Taj član I/2 Ustava BiH, koji je pravni osnov za donošenje intrigantne oduke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« na engleskom jeziku sadrži termin »vladavina prava« (eng. Rule Of Law) što znaći da niko, ama baš niko, ne može svojim odlukama ili donošenjem bilo kakvih zakona uzimati bilo čija ljudska prava. Ustavni sud BiH izgleda može, što je pravno nemoguće, ali kod njih očito jeste jer koriste neslužbene prijevode Ustava BiH, što se lako može potkrijepiti time da u tim neslužbenim prijevodima nema termina »vladavina prava« u članu I/2. U službenoj engleskoj verziji, svakako ima.

Ista stvar je i sa članom II/2, gdje piše da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje direktno u BiH i da ima prednost u odnosu na sve ostale zakone, što svakako uključuje Izborni zakon BiH. Gdje nestade taj dio Ustava BiH, taj član II/2, a evo dodajem i član II/4 (zabrana diskriminacije) prilikom odlučivanja u predmetu »Božo Ljubić« koji se sada svim političkim i pravnim sredstvima nastoji iskoristiti kao pravni osnov za sistemsku diskriminaciju građana Bosne i Hercegovine. To je pravilan način da BiH nikada ne postane dijelom Europske unije i sasvim izvjesno niti NATO-a jer tamo nema niti smije biti diskriminacije.

Šta nam sve to govori? Pa vrlo jednostavno, da je Ustavni sud BiH očito već sada pod političkim utjecajem, da ne donosi pravno utemeljene odluke već izvjesno političke ili politikantske, ne vodeći računa o zaštiti osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih građana BiH već samo o ambicijama političkih elita na vlasti. To svakako nije dobro, nije dopustivo i u normalnim demokratskim zemljama, to bi već davno bilo riješeno na način da bi se tim sudijama Ustavnog suda BiH »zahvalilo« na njihovom (ne)radu. Što se ne otvori priča na ograničavanje mandata sudijama Ustavnog suda na 5 (pet) godina, kao u svim normalnim zemljama, a ne kao kod nas gdje im mandat traje do 70 godine života, gdje oni iz te nepromjenjivosti crpe snagu da donose vrlo intrigantne odluke, štiteći se imunitetom.

Ovih dana, također, imamo značajan događaj ili dostavljanje mišljenja OHR-a koje je Ustavni sud BiH zatražio u predmetu po apelaciji gospođe Borjane Krišto. Pa Ustavni sude BiH, zašto tražite mišljenje OHR-a, kada ga svakako ne uvažavate, a morali biste, jer je taj isti OHR krajnji tumač civilnog aspekta Daytonskog sporazuma i biće takav sve dok se ne obezbijedi prijevod svih anexa, a samim time i Ustava BiH, koji bi trebao biti objavljen u Službenom listu, čime bi prestao biti dijelom međunarodnog sporazuma i tek tada bi postao Ustav Bosne i Hercegovine. Dokle god Ustav BiH ima takav status da je dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, a još uvijek ima, onda je po tom sporazumu OHR krajnji tumač njegovog civilnog dijela, dok Ustavni sud BiH nema nadležnost nad međunarodnim sporazumima, posebno ovim iz Daytona, nego OHR i to je jednostavno tako. To će biti tako dok ova zemlja ne donese u propisanoj proceduri Ustav BiH i objavi ga u Službenom listu, kada će nad tim dijelom prestati ovlasti OHR-a, ali dokle kod je na snazi Daytonski sporazum onda OHR ima svoja ovlaštenja, utvrđena u Anexu 10. Isto tako, poznato je da vam je OHR ukazao i ukazuje na postojanje Washingtonskog sporazuma, koji je Federaciju BiH ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona, pa je nejasno kako to može biti odlukama Ustavnog suda BiH zanemareno.

Podsjetimo još jednom da je Washtingtonski sporazum bio temelj za održavanje Ustavotvorne skupštine Federacije BiH iz 1994. godine, kada je donesen sadašnji Ustav FBiH. Intervencija na Ustav FBiH, izvjesno bi bila intervencija na Washtingtonski sporazum, a time i na Daytonski sporazum, što bi bilo prekrajanje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tu ima samo jedan »manji« problem. Daytonski sporazum ima 5 (pet) garanta i među njima nisu BiH, Hrvatska niti Srbija, koje su potpisnice sporazuma, čime su se obavezala na njegovu pričinjenu, dok su garanti Daytona 5 (pet) velikih svjetskih sila plus Europa, koji neće dozvoliti intervencije na sporazume koje garantiraju. Mene ne bi čudilo, da ovaj i ovakav Ustavni sud BiH, koji misli da je iznad Europskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strassboruga, koji ciljano djelimično koristi Ustav BiH kako bi udovoljio političkim elitama na vlasti, koji se stavlja iznad Venecijanske komisije, koji se stavlja iznad OHR-a donese najnoviju odluku kojom će još više produbiti političku krizu u Bosni i Hercegovini, koja može voditi u vrlo neželjenim pravcima. Zato se građani sa pravom pitaju, da nije slučajno i Ustavni sud BiH dijelom Čovićevog Plana B? Odgovor će građani BiH dobiti u odluci Ustavnog suda BiH po apelaciji Borjane Krišto.

Piše: dr. Slaven Kovačević

SAD na svojoj koži uvidjele kako izgleda politika Čovića

Očito da je Ambasada SAD-a na svojoj koži uvidjela kako izgleda politika Dragana Čovića, a osjetno je kako je ova njegova priča pošla nakon sastanka kod kancelarke Angele Merkel, gdje bi pomenuti mogao otići na popravni ispit ili biti »izbačen iz škole« ako ne bude poštovao europske principe i standarde.

Naime, Dragan Čović je nastojao putem hrvatskih zvaničnika, primarno mislim na premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, izlobirati podršku svojim idejama unutar europskih institucija.

Kako je prošle jeseni, u Europskom vijeću iz Brusselsa prilikom zauzimanja stava o Bosni i Hercegovini, intencija da u tekstu stoji »jednakopravnost konstituentnih naroda« propala, bila odbijena od svih drugih članica, pa je u konačnom tekstu stajalo da BiH mora garantirati sva građanska prava i slobode na individualnom nivou uz suzdržavanje od politika koje mogu otežati provođenje presuda iz Strassbourga u predmetima Sejdić-Finci i drugi vezani predmeti, tada je bilo jasno da traženja Dragana Čovića postaju problem za Republiku Hrvatsku.  To je eskaliralo do te mjere da sada Hrvatska ima poseban negativan oreol u europskim institucijama radi podrške politikama Dragana Čovića i vjerujem da je njemu rečeno da malo »spusti loptu« jer to postaje sve veći problem za susjednu Hrvatsku, koja ima dovoljno i svojih problema.

Druga važna stvar odnosi se na to da je Dragan Čović prevashodno bio zainteresiran za mjesto člana Predsjedništva BiH i kako se stvari razvijaju, očito da se on tu osjeća siguran pa mu ne trebaju više izmjene Izbornog zakona BiH, već on to misli postići u sadašnjim okolnostima, dok će se popunom Doma naroda FBiH očito baviti kroz CIK, dakle indirektno i manje vidljivo od klasičnog političkog nastupanja, i to u punom partnerstvu sa Miloradom Dodikom, sa kojim misli preuzeti kontrolu nad CIK-om i Ustavnim sudom BiH. To je njegov Projekt B.

Kada čujemo da njemu  smeta što se svaki njegov mig komentira, onda se mora reći sljedeće. Zajedno sa predsjednicom Hrvatske, Grabar-Kitarović otvara konzulate po BiH, čime se zaokružuje teritorij zamišljenog »trećeg entiteta« na jedan politički jako perfidan način, čime hrvatska predsjednica šalje jako intrigantne poruke. Ko to ne vidi, ne treba se baviti politikom. Veza između njega i Grabar-Kitarović su izbori za predsjednika Republike Hrvatske, koji dolaze za par godina, pa se kroz ovo političko djelovanje stvaraju pretpostavke za podršku iz BiH sadašnjoj predsjednici Hrvatske.

Međunarodna zajednica mora započeti aktivniji angažman kod takvih osoba koje svojim političkim djelovanjem predstavljaju opasnost za moderne, zapadne demokratske principe, koje političkim utjecajima koriste institucije kao što su CIK i Ustavni sud BiH za svoje ciljeve, te ih na neki način politički izolirati.

Očito da je Ambasada SAD-a na svojoj koži uvidjela kako izgleda politika Dragana Čovića, a osjetno je kako je ova njegova priča pošla nakon sastanka kod kancelarke Angele Merkel, gdje bi pomenuti mogao otići na popravni ispit ili biti »izbačen iz škole« ako ne bude poštovao europske principe i standarde.  Ostaje otvoreno pitanje angažmana SAD-a, tvorca Daytonskog mirovnog sporazuma, o tome hoće li se osloniti na politike europskog nedjelovanja, koja su tokom perioda 1992-1995 rezultirale genocidom i najstrašnijim zločinima ili će se SAD opet samostalno uključiti kako bi se od Bosne i Hercegovine napravila normalna zemlja, u kojoj osobe poput Čovića više neće moći biti nikakav problem.

Piše: dr. Slaven Kovačević

O planovima A, B i C koji postadoše projekti

Ima tome već nekih 9-10 mjeseci kako sam za nekoliko televizija govorio šta je zapravo najava Dragana Čovića, da ako mu ne uspije izmjena Izbornog zakona BiH, da će pokrenuti, kako je tada rekao Plan B, a da imaju i spreman Plan C. Najnovija izjava člana Predsjedništva BiH, Dragana Čovića kako se više neće baviti izmjenama Izbornog zakona BiH, jer su izbori raspisani i da nema potrebne atmosfere za postizanje (njegovih) izmjena Izbornog zakona BiH i da će sada oni, udruženo, HDZ i njihova nevladina organizacija za specijalne namjene HNS pokrenuti Projekt B.

Kada čujete riječ projekt, onda treba razmotriti misao da je neko nešto do najsitnijih detalja isplanirao i da u tom pogledu ima, spreman, cijeli razrađen plan za naredno djelovanje. Bilo bi nesmotreno vjerovati kako to nije tačno i da se radi »samo« o još jednom podizanju tenzija u izborno vrijeme. No, stvarnost može biti dovoljno drukčija, ako se što kvalitetnije prikažu elementi tog projektiranja ili planiranja, kako god hoćete, pa se zauzme odgovarajući stav.

Plan A, veoma izvjesno, bio je posvećen izmjenama Izbornog zakona BiH, za što je pravni osnov bila odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« iz čega se može sagledati cjelokupna namjera i urađeno planiranje s ciljem da se stvori politička atmosfera o potrebi izmjena izbornog zakonodavstva. Zato je apelant, dr Božo Ljubić podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je donio djelomičnu odluku, odbacujući dio nje koji se tiče izbora za članove Predsjedništvo BiH, prevashodno se baveći samo izborom delegata u Dom naroda FBiH. E tu nastaje prvi problem. Odluka o meritumu, kako je donio Ustavni sud BiH, utvrdila je neusklađenost dva dijela od dva člana Izbornog zakona BiH (10.12 stav 2 i 20.16A stav 2, a-j) i naložila zakonodavcu, tačnije Parlamentu BiH da donese izmjene ta dva člana. Izgleda je Ustavni sud BiH zaboravio, a i apelant Božo Ljubić, postojanje člana 10.9 Izbornog zakona BiH, koji nalaže Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da donese svoj zakon kojim se uređuje broj izbornih jedinica i raspodjela mandata, posebno je bh. entitet Republika Srpska ima svoj izborni zakon kojim se regulira broj izbornih jedinica i raspodjela mandata iz njih.

Iako je prvobitna radost, ushićenje i euforija HDZ-ovaca bila jaka, vrlo su brzo shvatili da odluka »Božo Ljubić« ne ispunjava, čak niti blizu, njihove političke ambicije da bez obzira na izborne rezultate od 5-7%, HDZ uvijek bude nezaobilazni pregovarač o formiranju federalne i državne vlasti. Oni tada posežu za cijelom lepezom netačnih interpretacija odluke Ustavnog suda BiH, najčešće vadeći po jednu njima odgovarajuću rečenicu iz obrazloženja odluke, predstavljajući takve interpretacije, kao da je baš to Ustavni sud BiH presudio. Tada je bilo jasno da se radi o netačnim, političkim interpretacijama odluke Ustavnog suda BiH, ali nažalost od pro-bosanskih, građanskih, političkih stranaka nismo imali prilike često i glasno čuti da znaju da se radi o pogrešnim interpretacijama političke prirode.

Da stvar bude još složenija, Ustavni sud BiH je zatražio mišljenje OHR-a, kojeg ne možete naći u odluci »Božo Ljubić« iako je OHR krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona i kao takav je nezaobilazan u tumačenju ustavnih odredbi. Ali eto, nema njegovog mišljenja u odluci Ustavnog suda BiH, iako se tamo jasno spominje da je mišljenje traženo i dobiveno. Ista je stvar i sa mišljenjem Venecijanske komisije, koje je zatraženo i dobiveno, koje je u cijelosti u suprotnosti od onoga što je Ustavni sud BiH odlučio u predmetu Bože Ljubića. Odatle HDZ-ovci vrte tu jednu rečenicu da Dom naroda nije dom kantona nego po njima baš dom naroda, pa samim tim nije Federacija  BiH federacija kantona, nego federacija naroda, iako u Washingtonskom sporazumu iz 1994. godine, koji je bio pravni osnov za donošenje Ustava FBiH, jasno piše da je Federacija BiH zapravo federacija federalnih jedinica.

Tako da vađenje te jedne objašnjavajuće rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije, koja je zapravo navodila različite primjere državnih uređenja u Europi, očito je smišljeno kako bi se dobio prostor za političku manipulaciju građana BiH, ali i većeg dijela međunarodne zajednice, koja je svjesno ili nesvjesno nasjedala na takve interpretacije. Posebno jer Venecijanska komisija na kraju svog mišljenja konstatira da je izborni sistem po odgovarajućim odredbama važećeg Ustava FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, ali ipak Ustavni sud BiH, stavljajući sebe čak i iznad Venecijanske komisije, odlučuje drugačije, što mnogo toga novog o njima govori. Recimo da se time uočava politički utjecaj na ovaj najviši sudski organ u državi. Tad je HDZ-ovcima postalo jasno da je odluka »Božo Ljubić« potpuno neadekvatna za njihove političke ambicije, da ona ne tretira izbor članova Predsjedništva BiH, pa odjednom posežu za interpretacijom da legitimno predstavljanje mora biti provedeno na svim nivoima vlasti, što je naravno netačno, niti se Ustavni sud BiH bavio time.

Da ne govorimo da je teorijski pojam »legitimno političko predstavljanje« temeljen na terminu »suverenitet« koji je u rukama građana Bosne  Hercegovine, da suverenitet ne može biti prenesen na nekog, niti može biti podijeljen (na primjer između konstituentnih naroda), te da se suverenitet ostvaruje na način da svi građani moraju moći učestvovati u donošenju svih zakona u svojoj zemlji, putem svojih legitimnih političkih predstavnika koji se biraju na izborima, bez diskriminacije ili nečije želje da bude proporcionalniji od proporcionalnog. Ovaj izraz »proporcionalniji od proporcionalnog« želim istaći samo iz jednog razloga zato što je Dom naroda FBiH temeljen na paritetu, a ne na proporcionalnosti, što su dva pojma koji jedan drugog isključuju. Tako, da kad čujete da se delegati u Dom naroda FBiH trebaju birati proporcionalno, u tome tijelu koje je temeljno na paritetu, znajte da sa nad vama želi ostvariti politička manipulacija.

Zato HDZ-ovci, koji vide da je odluka »Božo Ljubić« za njih nedovoljna, posežu za još jednom apelacijom Ustavnom sudu BiH, apelant je gospođa Borjana Krišto, tražeći da se stave van snage i odredbe Ustava FBiH, za koje je ranije Venecijanska komisija u svome mišljenju utvrdila da su u skladu sa europskim izbornim standardima, da ne govorimo da su te odredbe direktno prenesene iz Washingtonskog sporazuma, pa bi bilo upitno da Ustavni sud BiH na njih uopće može intervenirati (to bi bila intervencija na međunarodni sporazum). Tada je bilo jasno da su nezadovoljni odlukom »Božo Ljubić« i da idu korak dalje. Tada kreće Plan B.

Plan B, odnosno Projekt B ili stvaranje osovine Dodik-Čović, veoma je jasan i njegovo značenje je vidno, da se ne ide više u izmjene Izbornog zakona BiH, nego da se ovlada Centralnom izbornom komisijom (CIK), što je izvjesno djelomično učinjeno, ali i da se nastavi ovladavanje Ustavnim sudom BiH, kako bi se novim apelacijama nastojao obezbijediti neki novi društveno-politički sistem, bez obzira što on kao takav nije na liniji europskih principa i standarda, pa k tome još pravi i štetu Republici Hrvatskoj u europskim institucijama, koja je probala lobirati za Čovićeve ideje i dobila odbijenicu Europe.

Dakle, Plan ili Projekt B se odnosi na to da CIK svojim podzakonskim aktom, pod navodnom brigom za implementaciju izbornih rezultata, usliši želje Dragana Čovića i HDZ-a na način da se obezbijede glasovi većine njih. Naravno to je moguće samo uz pomoć partnera Milorada Dodika i kroz veze koje imaju sa pojedinim članovima CIK-a, gdje se traži potrebna većima da izglasa Čovićeve želje. Vrlo je izvjesno da bi takav podzakonski akt donio buru, vjerovatno i žalbe Apelacionom odjelu Suda BiH, pa kasnije i Ustavnom sudu BiH, pa dok se to sve okonča, dođoše ovogodišnji izbori po tim novim CIK-ovim pravilima, pa se ti žali kome hoćeš. To je zapravo cilj Plana ili Projekta B, koji je u sadašnjim okolnostima veoma moguć.  Odnosno, to je to »tehničko« rješenje koje zagovara Dragan Čović, kojim bi se zapravo dao potpuno novi koncept Bosni i Hercegovini, vraćajući je u vremena sredinom 1940-tih godina, kada su se građani obilježavali trakama na rukama, kako bi se znalo ko treba imati manji stepen ljudskih prava. Zaključimo ukratko da se Plan ili Projekt B zapravo odnosi na ovladavanje institucijama kao što su CIK, Ustavni sud BiH i mnoge druge s ciljem njihovog stavljanja u funkciju partnerstva Dodik-Čović ili ako to ne upali, da se kroz koordinirano djelovanje pokuša izvršiti blokada institucija vlasti. recimo, podnesu oba ostavke ako budu izabrani u Predsjednštvo BiH, pa dok se po važećem državnom zakonu izvrši popuna, u čemu nije jasno koje tijelo bi trebalo da to sve nadgleda (u tom zakonu je ostalo da piše Privremene izborna komisija, a danas je to Centralna izborna komisija). Tu postoji jasan prostor za blokade.

Plan C, inicira se onda kada bi popadali Plan A i B, odnosno tada bi se posezalo za onom vrstom institucionalne blokade, tako što se u onim kantonima gdje HDZ ima potpunu političku kontrolu ne bi obavio izbor delegata za Dom naroda FBiH, po važećem Ustavu FBiH, posebno ako bi izborni rezultat bio nepovoljan po HDZ. To bi bio jedan novi alat, da se pritiskom dođe do željenog ishoda, čemu jasno govore na nivou potvrde sve one najave što iz CIK-a, što od pojedinih političkih djelatnika, da se to pitanje može rješavati u periodu oktobar 2018 – mart 2019, pa bi se u tom periodu različitim verzijama pritisaka probalo izdejstvovati popuštanje onih političkih snaga kojima je Bosna i Hercegovina važna, odnosno da ne bi došlo do propadanja BiH, tražilo bi se od pro-bosanskih građanskih stranaka, pristajanje na raspoređivanje mandata na takav način koji bi odgovarao samo HDZ-u. Ako te ucjene ne bi prošle, počele bi sinkronizirane blokade institucija vlasti.

Ostale političke stranke sa hrvatskim predznakom, na primjer HDZ1990 ili HS bili bi prikazani kao izdajnici hrvatskog naroda i u toj novoj konstelaciji vlasti za njih ne bi bilo mjesta. Kako je CIK već vidno stavljen pod političku kontrolu, kako se intenzivno radi da se i Ustavni sud BiH podredi politikama partnerskog dvojca Dodik-Čović, time bi se otvorio mrtvački kovčeg za Bosnu i Hercegovinu, te bi se od pro-bosanskih stranaka tražilo popuštanje kako se Bosna i Hercegovina ne bi suočila sa navodno tako velikim problemima, koji mogu eskalirati do njenog raspada, iako bi zapravo to popuštanje bio i zadnji ekser u mrtvački kovčeg, prije sahrane Bosne i Hercegovine. Zato je odgovornost na pro-bosanskim, građanskim strankama jako velika.

Postavlja se onda pitanje, šta je izlaz iz tih Planova A, B i C, koje plasira HDZ. Očito da one političke stranke koje su za temeljna ljudska prava, za europske principe i standarde, za euro-atlantske integracije moraju pronaći partnere u međunarodnoj zajednici, kako bi se obezbijedio prostor za stvaranje atmosfere koja bi još jasnije ukazala da ovdje postoje i protivnici europskog, odnosno NATO puta Bosne i Hercegovine, te da se ovdje mora uspostaviti društveno-politički sistem koji više nikad neće omogućiti njegovu zloupotrebu na način da bi neko bio vječita vlast, makar u tome bili pogaženi osnovni principi demokracije. Rješenje je nastavak insistiranja na europskim vrijednostima, europskim principima i standardima, modernim zapadnim demokratskim načelima, nasuprot kojih stoje ideje diskriminacije i poništavanja ljudskih prava za značajan broj građana Bosne i Hercegovine.

Rješenje je u provedbi 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga koje su u sva četiri predmeta utvrdile postojanje sistemske diskriminacije u Ustavu BiH koje su dobila dodatna krila u riginim etičkim politikama.  To nije onaj vid »ljudskih prava« kako to kaže predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović da je zaštita prava hrvatskog naroda vid borbe za zaštitu ljudska prava, kada je sad već i vrapcima na grani jasno da bi zaštitom tih »ljudskih prava« bila oduzeta stvarna ljudska prava građanima u Sarajevu, Tuzli, srednjoj Bosni, Bihaću, centralnoj i zapadnoj Hercegovini ili Posavini, na primjer. To tako neće moći, jer to međunarodna zajednica ne bi smjela dozvoliti radi stvaranja osnova koji bi se kao val takvog oduzimanja ljudskih prava mogao prenijeti na mnoge europske zemlje. Dakle, etničke politike u Bosni i Hercegovini su nositelji sistemske diskriminacije, a ne ne europskih vrijednosti, kako se vole predstavljati.

O protivljenju građanskom konceptu, koji po HDZ-u navodno automatski znači unitarno uređenje, treba reći samo dvije rečenice. Prvo, svaki protivnik unitarnom uređenju, zapravo se zalaže za federalno ili konfederalno (državna zajednica) uređenje Bosne i Hercegovine, odnosno njenu prividnu ili stvarnu podjelu i to po etno-teritorijalnim linijama, pa tako čujemo da različite domaće i inostrane nevladine organizacije govore o potrebi da se BiH uredi na federalnim osnovama.

Znate, tu ima jedan problem, federalno uređenje izvodi se, između ostalog i iz veličine zemlje, pa je teško uopće razmišljati da jedna tako mala Bosna i Hercegovina sa premalim brojem stanovnika, može iznijeti federalno uređenje. Drugo, građanski koncept ili još preciznije koncept pravne države kaže da se svim stanovnicima moraju garantirati sva građanska prava, slobode i jednakosti na individualnom nivou, što je temelj sadašnje Europe. Svako promišljanje o davanju većeg stepena prava kolektivitetima, na štetu individualnih građanskih prava, nije ništa drugo nego jasan akt protiv Europe i njenih osnovnih principa i standarda.

Piše: dr Slaven Kovačević

HDZ uzalud troši tuđe novce - Međunarodno pravo ne poznaje njihove želje

Čitajući, ova različita lobistička nastojanja, s jedne strane oligarha Milorada Dodika i s druge strane oligarha u pokušaju, njegovog kompanjona Dragana Čovića, nameće se nekoliko jako važnih činjenica. Da bi stvar bila do kraja jasna, potrebno je navesti nekoliko elemenata. Prvo, koliko god meni vaši sljedbenici prijete, toliko sam više uvjeren u europske vrijednosti i osnovne demokratske principe. I druga, koliko god silom mislite obezbjediti to što mislite, toliko su građani Bosne i Hercegovine uvjereni da vam tako nešto ne dozvole. Jer mi smo ovdje, svi zajedno, za osnovne demokratske principe, posebno one iz europske pravne stečevine. A vi?

Jeli ovo ratno-huškačka retorika? Naravno da nije, jer se sveukupna moja priča zasniva na poštivanju osnovnih demokratskih principa zapadnog modernog svijeta, odnosno osnovnim europskim demokratskim principima i standardima, za koje se svim srcem zalažem ili, ja vama i vašim sljedbenicima. svojim nastojanjima ne želim uzeti bilo koja prava, ali vi i vaši sljedbenici meni hoćete. Odnosno, morate znati oligarsi, Dodik-Čović komponente, da ja vama i vašim slijepim sljedbenicima, ne želim od(uzeti) bilo kaja građanska prava, ali vi meni, stanovniku Sarajeva hoćete, mislite i namjeravate, što vam, u okviru osnovnih demokratskih principima, ne može niko dozvoliti. Suviše je ovo važna priča, da bi neko odavdje mogao bilo ko, bilo kome nešto zabraniti, ali trebate znati da Europu i SAD odavno boli stomak od vaših oligarških ideja. Osnovno je pitanje, dokle ste spremni ići?

Kada pročitamo ova vaša lobistička pisma, koja s jedne strane plaćaju građani iz budžeta, a s druge strane vaše »prijateljske iz igara ne sreću firme«, postavlja se osnovno pitanje – za koga one rade, da bi uopće lobirali - za državu BiH ili za kladioničarske interese, koje zasigurno niti Europa niti SAD neće valorizirati. Ovi k'o biva poslovni interesi, nikad neće nadići političke, to trebate znati.

Prvu grešku imate, kada kažete da je Daytonom ova zemlja ustanovljena kao složenica tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, kada svi znamo da to uopće nije tačno. Znate li kako znam? Jer u Ustavu BiH, u toj sada već čuvenoj alineji 10, preambule Ustava BiH piše:

Alineja 10

Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstituentni narodi (u zajednici s Ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.

Jako je vidljivo, da u tom slučaju Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH. Ona je u Daytonu zamišljena kao  balans između etničkog i građanskog koncepta. Zašto onda svima lažete da je ovo zemlja tri konstitutivna naroda koji trebaju imati viši stepen prava, kada Bosna i Hercegovina po Daytonu to nije?

Ne bih ovdje ulazio, da u službenoj verziji Ustava BiH, onoj na engleskom jeziku piše termin »contituent people« ili konstituentni narodi, što u latinskom korijenu, ali i u pravnom značenju, znači nešto potpuno drugo od vašeg, manipulativnog pojma  »konstitutivni« što je termin, koji znači nešto sasvim drugo od onoga što želite, koji se, u osim u sovjetskim totalitarnim režimima, ne koristi u pravnoj terminologiji.

Druga, jako važna stvar. Osim toga, vaša stalna želja da se Dom naroda FBiH, popunjava proporcionalno, dovodi nas do zaključka da vi, zapravo, želite biti proporcionalniji od proporcionalnoga. One koji vas usmjeravaju tokovima konsocijacijsjke demokracije, postavite pitanje, na koga se odnosi proporcionalna zastupljenost? Kako je tvorac ovoga pojma Arend Lijphart, onda mi dozvolite da vas obavijestim da se proporcionalna zastupljenost odnosi na proporciju koju čine sveukupan procenat građana u odnosu na cjelokupno stanovništvo, a ne samo na na 3 (tri) željena kantona, dijela države, kako biste vi prikazali da ste proporcionalniji od onoga što jeste. Pozivam vas, isto ako da pročitate Washtingtonski sporazum koji je Federaciju BiH, ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona (a ne naroda, kako biste željeli), odnosno ako želite poništiti taj sporazum, onda se stanje vraća na ono koje je bilo međunarodno priznato – Republika Bosna i Hercegovina i njen ustav. Tako kaže međunarodno pravo, a ne ono što vi želite.

Da zaključimo nešto. Niti imate teorijski osnov, niti empirijski element, koji bi vam dao za pravo da tako besmisleno lobirate, tako da možemo samo konstatirati da uzalud trošite (tuđe) novce. Što se tiče vaših prijetnji i diskreditaciji prema meni, želim vam se od srca zahvaliti na besplatnoj reklami.   

Piše: dr. Slaven Kovačević

Dodik i Čović nemaju snage da spriječe ulazak BiH u NATO, niti ih Rusija može zaštititi

Nakon sastanka Dodika i Čovića na Jahorini, gdje su se njih dvojica usuglasili oko onoga što, navodno, prije nije bilo usuglašeno, ostaje jedan broj otvorenih pitanja, od kojih se nameće ono prvo, da li njih dvojica znaju, odnosno da li su svjesni šta izgovaraju u javnom prostoru i drugo, jesu li svjesni svojih političkih postupaka kojim kontriraju onome što kolokvijalno nazivamo Zapad. Iz njihovih javnih izlaganja, kao otvorena, nameću se tri vrlo jasna pitanja.

Prvo od njih odnosi se na intenciju Bosne i Hercegovine da postane punopravna članica NATO saveza. Kada se samo malo zađe u geopolitički kontekst, gdje ostaje nepoznato ko ovaj dvojac Dodik-Čović zapravo savjetuje i da li taj neko zna šta ih savjetuje, onda se mora sagledati nekoliko elemenata koji se tiču NATO-a i te ideje za uvrštavanje svih zemalja Zapadnog Balkana u taj vojni savez. Još tamo 1960. godine, ideju o proširenju NATO-a na krajnji istok Europe, plasirao je Zbigniew Brzezinski kao tadašnji savjetnik u izbornim aktivnostima predsjednika Johna F. Kennedyja, u kojem je umjesto nastavka Hladnog rata, kao lakše rješenje, predložio postepeno širenje NATO-a na europski istok dokle god je tako nešto moguće. Tada je postavljen i plan, koji je sredinom 1970-tih Brzezinski iznio u Uppsali, kada je kao pravilno vrijeme za pokretanje takvih aktivnosti, označeno vrijeme nakon Titove smrti.

Paralelno s time, Sjedinjene Američke Države imale su svoj geopolitički plan »Rimland« koji je govorio o tome da se treba ovladati toplim morima i ne dozvoliti izlazak tadašnjem SSSR-u na bilo koje od toplih mora. Zašto baš topla mora? Zato jer se toplim morima, primarno obavlja skoro sav transport roba, od čega transport nafte ima najveći značaj, jer se morima obavlja najveći opseg transporta nafte i njenih derivata. To je SAD tokom historijskog toka i uspio, sa nekoliko »džepova« gdje im je širenje NATO-a na krajnji europski istok zapelo. Naravno jedinstvena tačka je Ukrajina, odnosno poluotok Krim, gdje je takav plan naišao na poteškoće, odnosno bilo je nerealno zamisliti da će sadašnja Rusija tek tako izaći iz svoje dvije najveće crnomorske vojne baze na Krimu.

Ipak, pored toga, ostali su »džepovi« na Zapadnom Balkanu, pa se u okviru odgovarajućih aktivnosti jedna po jedna zemlja nastala raspadom nekadašnje SFRJ usisava u taj vojni savez. Dakle radi se o širem američkom interesu, kojeg kada stavite u kontekst da postoji za njih »neki Dodik« koji to ne dozvoljava, ulazite u prostor izrazite disproporcije moći koju ima SAD sa jedne strane i neke jako male moći koju ima Dodik uz pomoć Čovića, sa druge strane. U geopolitičkom smislu, sve zemlje Zapadnog Balkana će u okviru američkog interesa, zasigurno ući u NATO savez, gdje tome bilo koje političko partnerstvo Dodik-Čović ili slično tome, nema dovoljno političke niti vojne snage da se to spriječi. Zato se još jednom pitam ko taj dvojac savjetuje, jer se ovdje radi o jako velikoj geopolitičkoj igri u kojoj su oni sa svojim političkim partnerstvom ipak premali igrači. Nije pametno, a istovremeno nimalo mudro pružati otpor takvim širokim geopolitičkim interesima SAD-a. Zaključak ovog pitanja jako je jednostavan. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sa Zapadnog Balkana, ući će zasigurno u NATO savez i svako ko pruža otpor tim integrativnim procesima, biće nepoželjan sagovornik za SAD, pa i za Zapad u širem smislu.

Drugo pitanje, odnosi se na europske integracije. Današnja konstatacija Milorada Dodika da je Odluka Europskog suda iz Strassboruga u predmetu »Sejdić-Finci« mrtvo slovo na papiru, dodatni je pokazatelj nepoznavanja Dodika sadašnjih, modernih političkih okolnosti u Europi. Proglasiti tu odluku nebitnom, veoma je intrigantan i politički nepromišljen, odnoso opasan potez. Zadirati u temelje Europske unije, a to je njena europska pravna stečevina (izv. acquis communautaire), također, nije nimalo pametan politički potez, kojem još Dodik dodaje i element diskriminacije, govoreći da će se ovdje birati samo Bošnaci, Srbi i Hrvati i da je to za njega kraj priče.

Takva tvrdnja duboko zalazi u nepoštivanje vladavine prava, na kojoj je temeljen moderni svjetski poredak, pokazatelj je stilski srednjevjekovnog, feudalnog koncepta vladanja kojeg prakticira i dodatno producira Dodik, uz pomoć svoga partnera Čovića, ali i nekih iz Sarajeva, kojima takav model odgovara, jer omogućava zaštitu osobnih interesa svih njih, kojima europski principi i standardi predstavljaju kočnicu za ostvarivanje tog niza uskih osobnih interesa. Zanemariti vladavinu prava, u ovome konkretnom slučaju Protokol 12 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se zabranjuje diskriminacija, također, nije nimalo pametan politički potez, bilo kojeg od sastavnih dijelova političkih elita, kojima politika služi isključivo za zaštitu njihovih osobnih interesa.

Ono što je sigurno činjenica u svoj toj priči je da Europa tako nešto neće dozvoliti, kroz sistem političkih i diplomatskih alata kojima raspolaže, u kojima će svi oni koji zanemaruju temelje Europske unije, vrlo izvjesno ispasti iz ozbiljne političke priče. Ako zamišljaju kako će ih Rusija ili neko treći u svemu tome zaštiti, bilo bi dobro da znaju kako su oni toliko mali igrači da ne mogu biti čak niti moneta za potkusurivanje.

Treći element jeste ono što Dragan Čović, a od danas i sa zvaničnom podrškom Milorada Dodika, stalno na nivou klasične političke manipulacije govori – da treba obezbijediti legitimno predstavljanje naroda, što je fenomen koji apsolutno nigdje u svijetu ne postoji, posebno ne u bilo kojoj zemlji, članici Europske unije. Takav politički sistem u kojem bi eventualno postojao fenomen legitimnog predstavljanja naroda zadire preduboko u osnovna ljudska prava i projicira nekoliko elemenata diskriminacije, što je neprovodivo i nemoguće ako se želi ići u euro-atlantske integracije. Bez obzira na Čovićeve ambicije da HDZ-u priskrbi sistem u kojem će oni biti vječna vlast (što je nedemokratski i diskriminatoran princip), tako nešto se neće desiti unutar euro-atlantskih integracija, pa se time i on približava crnim listama, kako EU tako i SAD-a.

Njegove političke ambicije su u prevelikoj disproporciji sa temeljnim načelima liberalne demokracije, da bi tako nešto bilo ko iz zapadne hemisfere dozvoljavao, jer bi time bila otvorena mnoga bolna pitanja u europskim zemljama, posebno u onim članicama Europske unije. Zar stvarno neko misli da će to neko radi ambicija Dragana Čovića dozvoliti? To sadašnji, ipak malo veći politički i geopolitički igrači od ad-hoc partnerstva Dodik-Čović, zasigurno nikada neće dozvoliti.

Pokušajmo izvesti poneki zaključak. Bosna i Hercegovina može biti organizirana jedino kao građanska, demokratska zemlja, vrlo izvjesno i kao složena unitarna država sa dogovorenom decentralizacijom, odnosno ekonoskom regionalizacijom, kao principom koji može pomiriti etno-nacionalni i građanski princip, koja kao takva može ide u euro-atlantske integracije, zatim postaće članicom NATO-a i Europske unije i u tom pogledu nikakav Dodik ili Čović ili neko treći ne može učiniti ništa.

Iako je Dodik ranije već pokušao, na primjer, predstaviti američkog diplomatu Hoyt Yeea kao nekog ko nije član nove američke administracije, samo je pokazao elementarno nepoznavanje odnosa koji vladaju u SAD-u. Demantiran je time što je diplomata Hoyt Yee još uvijek na istoj poziciji, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a, koji se bavi, između ostalog otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana. Dakle, Hoyt Yee je i dalje na istoj poziciji, u kontinuiranom je obilasku ovoga terena, kako bi bio supervizor političkih dešavanja na Zapadnom Balkanu, pa time i samog Dodika ili Čovića.

Zna tako nešto jako dobro Dragan Čović, jer ako imalo poznaje diplomatki riječnik, trebalo bi mu biti sve jasno nakon sastanka sa američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack i Hoyt Yeeom, posebno ako uzme u obzir šta mu je sve rečeno da se od njega očekuje. Svaki otpor tome nije nimalo pametan.

Piše: dr Slaven Kovačević