Nakon
sastanka Dodika i Čovića na Jahorini, gdje su se njih dvojica usuglasili oko
onoga što, navodno, prije nije bilo usuglašeno, ostaje jedan broj otvorenih
pitanja, od kojih se nameće ono prvo, da li njih dvojica znaju, odnosno da li
su svjesni šta izgovaraju u javnom prostoru i drugo, jesu li svjesni svojih
političkih postupaka kojim kontriraju onome što kolokvijalno nazivamo Zapad. Iz
njihovih javnih izlaganja, kao otvorena, nameću se tri vrlo jasna pitanja.
Prvo od njih odnosi se na intenciju Bosne i Hercegovine da
postane punopravna članica NATO saveza. Kada se samo malo zađe u geopolitički
kontekst, gdje ostaje nepoznato ko ovaj dvojac Dodik-Čović zapravo savjetuje i
da li taj neko zna šta ih savjetuje, onda se mora sagledati nekoliko elemenata
koji se tiču NATO-a i te ideje za uvrštavanje svih zemalja Zapadnog Balkana u
taj vojni savez. Još tamo 1960. godine, ideju o proširenju NATO-a na krajnji
istok Europe, plasirao je Zbigniew Brzezinski kao tadašnji savjetnik u izbornim
aktivnostima predsjednika Johna F. Kennedyja, u kojem je umjesto nastavka
Hladnog rata, kao lakše rješenje, predložio postepeno širenje NATO-a na
europski istok dokle god je tako nešto moguće. Tada je postavljen i plan, koji
je sredinom 1970-tih Brzezinski iznio u Uppsali, kada je kao pravilno vrijeme
za pokretanje takvih aktivnosti, označeno vrijeme nakon Titove smrti.
Paralelno s time, Sjedinjene Američke Države imale su svoj
geopolitički plan »Rimland« koji je govorio o tome da se treba ovladati toplim
morima i ne dozvoliti izlazak tadašnjem SSSR-u na bilo koje od toplih mora.
Zašto baš topla mora? Zato jer se toplim morima, primarno obavlja skoro sav
transport roba, od čega transport nafte ima najveći značaj, jer se morima
obavlja najveći opseg transporta nafte i njenih derivata. To je SAD tokom
historijskog toka i uspio, sa nekoliko »džepova« gdje im je širenje NATO-a na
krajnji europski istok zapelo. Naravno jedinstvena tačka je Ukrajina, odnosno
poluotok Krim, gdje je takav plan naišao na poteškoće, odnosno bilo je nerealno
zamisliti da će sadašnja Rusija tek tako izaći iz svoje dvije najveće
crnomorske vojne baze na Krimu.
Ipak, pored toga, ostali su »džepovi« na Zapadnom Balkanu,
pa se u okviru odgovarajućih aktivnosti jedna po jedna zemlja nastala raspadom
nekadašnje SFRJ usisava u taj vojni savez. Dakle radi se o širem američkom
interesu, kojeg kada stavite u kontekst da postoji za njih »neki Dodik« koji to
ne dozvoljava, ulazite u prostor izrazite disproporcije moći koju ima SAD sa
jedne strane i neke jako male moći koju ima Dodik uz pomoć Čovića, sa druge
strane. U geopolitičkom smislu, sve zemlje Zapadnog Balkana će u okviru
američkog interesa, zasigurno ući u NATO savez, gdje tome bilo koje političko
partnerstvo Dodik-Čović ili slično tome, nema dovoljno političke niti vojne
snage da se to spriječi. Zato se još jednom pitam ko taj dvojac savjetuje, jer
se ovdje radi o jako velikoj geopolitičkoj igri u kojoj su oni sa svojim
političkim partnerstvom ipak premali igrači. Nije pametno, a istovremeno nimalo
mudro pružati otpor takvim širokim geopolitičkim interesima SAD-a. Zaključak
ovog pitanja jako je jednostavan. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sa
Zapadnog Balkana, ući će zasigurno u NATO savez i svako ko pruža otpor tim
integrativnim procesima, biće nepoželjan sagovornik za SAD, pa i za Zapad u
širem smislu.
Drugo pitanje, odnosi se na europske integracije. Današnja
konstatacija Milorada Dodika da je Odluka Europskog suda iz Strassboruga u
predmetu »Sejdić-Finci« mrtvo slovo na papiru, dodatni je pokazatelj
nepoznavanja Dodika sadašnjih, modernih političkih okolnosti u Europi.
Proglasiti tu odluku nebitnom, veoma je intrigantan i politički nepromišljen, odnoso
opasan potez. Zadirati u temelje Europske unije, a to je njena europska pravna
stečevina (izv. acquis communautaire), također, nije nimalo pametan politički
potez, kojem još Dodik dodaje i element diskriminacije, govoreći da će se ovdje
birati samo Bošnaci, Srbi i Hrvati i da je to za njega kraj priče.
Takva tvrdnja duboko zalazi u nepoštivanje vladavine prava,
na kojoj je temeljen moderni svjetski poredak, pokazatelj je stilski
srednjevjekovnog, feudalnog koncepta vladanja kojeg prakticira i dodatno
producira Dodik, uz pomoć svoga partnera Čovića, ali i nekih iz Sarajeva,
kojima takav model odgovara, jer omogućava zaštitu osobnih interesa svih njih,
kojima europski principi i standardi predstavljaju kočnicu za ostvarivanje tog
niza uskih osobnih interesa. Zanemariti vladavinu prava, u ovome konkretnom slučaju
Protokol 12 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
kojim se zabranjuje diskriminacija, također, nije nimalo pametan politički
potez, bilo kojeg od sastavnih dijelova političkih elita, kojima politika služi
isključivo za zaštitu njihovih osobnih interesa.
Ono što je sigurno činjenica u svoj toj priči je da Europa
tako nešto neće dozvoliti, kroz sistem političkih i diplomatskih alata kojima
raspolaže, u kojima će svi oni koji zanemaruju temelje Europske unije, vrlo
izvjesno ispasti iz ozbiljne političke priče. Ako zamišljaju kako će ih Rusija
ili neko treći u svemu tome zaštiti, bilo bi dobro da znaju kako su oni toliko
mali igrači da ne mogu biti čak niti moneta za potkusurivanje.
Treći element jeste ono što Dragan Čović, a od danas i sa
zvaničnom podrškom Milorada Dodika, stalno na nivou klasične političke
manipulacije govori – da treba obezbijediti legitimno predstavljanje naroda,
što je fenomen koji apsolutno nigdje u svijetu ne postoji, posebno ne u bilo
kojoj zemlji, članici Europske unije. Takav politički sistem u kojem bi
eventualno postojao fenomen legitimnog predstavljanja naroda zadire preduboko u
osnovna ljudska prava i projicira nekoliko elemenata diskriminacije, što je
neprovodivo i nemoguće ako se želi ići u euro-atlantske integracije. Bez obzira
na Čovićeve ambicije da HDZ-u priskrbi sistem u kojem će oni biti vječna vlast
(što je nedemokratski i diskriminatoran princip), tako nešto se neće desiti
unutar euro-atlantskih integracija, pa se time i on približava crnim listama,
kako EU tako i SAD-a.
Njegove političke ambicije su u prevelikoj disproporciji sa
temeljnim načelima liberalne demokracije, da bi tako nešto bilo ko iz zapadne
hemisfere dozvoljavao, jer bi time bila otvorena mnoga bolna pitanja u
europskim zemljama, posebno u onim članicama Europske unije. Zar stvarno neko
misli da će to neko radi ambicija Dragana Čovića dozvoliti? To sadašnji, ipak
malo veći politički i geopolitički igrači od ad-hoc partnerstva Dodik-Čović,
zasigurno nikada neće dozvoliti.
Pokušajmo izvesti poneki zaključak. Bosna i Hercegovina može
biti organizirana jedino kao građanska, demokratska zemlja, vrlo izvjesno i kao
složena unitarna država sa dogovorenom decentralizacijom, odnosno ekonoskom
regionalizacijom, kao principom koji može pomiriti etno-nacionalni i građanski
princip, koja kao takva može ide u euro-atlantske integracije, zatim postaće
članicom NATO-a i Europske unije i u tom pogledu nikakav Dodik ili Čović ili
neko treći ne može učiniti ništa.
Iako je Dodik ranije već pokušao, na primjer, predstaviti
američkog diplomatu Hoyt Yeea kao nekog ko nije član nove američke
administracije, samo je pokazao elementarno nepoznavanje odnosa koji vladaju u
SAD-u. Demantiran je time što je diplomata Hoyt Yee još uvijek na istoj poziciji,
zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a, koji se bavi, između ostalog
otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana. Dakle, Hoyt Yee je i dalje na istoj
poziciji, u kontinuiranom je obilasku ovoga terena, kako bi bio supervizor
političkih dešavanja na Zapadnom Balkanu, pa time i samog Dodika ili Čovića.
Zna tako nešto jako dobro Dragan Čović, jer ako imalo
poznaje diplomatki riječnik, trebalo bi mu biti sve jasno nakon sastanka sa
američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack i Hoyt Yeeom, posebno ako uzme u
obzir šta mu je sve rečeno da se od njega očekuje. Svaki otpor tome nije nimalo
pametan.
Piše: dr Slaven Kovačević
