Juncker između evropskih vrijednosti i Čovića

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine otputovali su u Brussels na razgovore sa Jeanom Claudeom Junckerom, predsjednikom Europske komisije i predsjednikom Evropske narodne stranke (EPP) Josephom Daulom. Teme razgovora trebaju se kretati od ekonomskih reformi pa do Izbornog zakona BiH. Na prvi pogled lijepo zvuči i izgleda kao nešto korisno, dok s druge strane, sa nešto malo promišljanja, otvara se nekoliko jako važnih pitanja.

Ekonomske reforme jesu važne, iako je upitna nadležnost članova Predsjedništva BiH, da o tome razgovaraju, ali dobro, svaki razgovor koji može donijeti bilo kakav ekonomski iskorak Bosne i Hercegovine je svakako dobro došao. Očito se tri člana Predsjedništva BiH ovdje pojavljuju kao politički lideri ili autoriteti u svojim političkim strankama, koje su dijelom grupacije Europskih narodnjačkih (pučkih) stranaka, tako da će njihovi razgovori u tom pogledu imati taj obol, učešće u toj političkoj grupaciji i razgovori će vrlo izvjesno biti »obojeni« tom političkom bojom. Ništa sporno, sve dok se kreću unutar europskih principa i standarda.

Ono što jeste interesantnije, odnosi se na najavljeni sastanak Juncker-Čović na temu Izbornog zakona BiH. To je, u ovom političkom trenutku, suštinski dio posjete Brusselsu. Podsjetimo da je Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, koja ima ulogu utvrđivanja političke agende Komisije, sa osnovnim zadatkom da štiti europske interese. To je veoma važno, jer će s jedne strane, opet veoma izvjesno, Dragan Čović nastojati da ukaže na njegovo viđenje ugroženosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne može izabrati svoje »legitimne predstavnike naroda« u Predsjedništvo BiH i Dom naroda FBiH, a time i u Dom naroda BiH. Način na koji to vidi HDZ BiH i njegov predsjednik Čović nije u skladu sa europskom vrijednostima, sa europskim izbornim principima i standardima i, najzad, nije u skladu sa europskom pravnom stečevinom koja se sastoji od sveukupne europske legislative, akata i presuda nadležnih europskih sudova, pa kako u prijedlogu HDZ-a nema provođenja presuda u 4 (četiri) predmeta Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga – Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, to automatski znači da taj prijedlog nije u skladu sa europskom pravnom stečevinom. To je jednostavno tako i ne bi trebalo biti dileme za Junckera.

Zato se postavlja otvoreno pitanje, hoće li gospodin Juncker napokon ukazati Draganu Čoviću gdje su sistemske greške u politici HDZ BiH, koje odudaraju od europskih vrijednosti? To je pitanje svih pitanja ove posjete. S druge strane pojašnjenja Čovića da se radi o proporcionalnoj zastupljenosti, iz koje HDZ izvodi svoju matematiku popunjavanja Doma naroda FBiH, temelje se na ideji konsocijacijske demokracije, gdje je proporcionalna zastupljenost svakako jedan od principa, ali se odnosi na teritorij cijele zemlje, a ne da se projicirano uzimaju oni dijelovi zemlje, gdje nekog ima više od drugoga, kako bi se utvrdila nepostojeća ili lažirana proporcionalna zastupljenost, koja bi omogućila Čoviću da konzumira više političke moći nego što mu po njegovoj »proporcionalnoj zastupljenosti« pripada. Na tako nešto, po meni, Juncker ne može niti trena iskočiti izvan presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, jer je njegov posao da tako nešto zaštiti, odbrani i obezbijedi implementaciju, što je u potpunoj suprotnosti sa aktualnim politikama HDZ-a i Čovića. Za Junckera, u tom pogledu, ne bi smjelo biti dilema.

 Karta na koju često igra Čović, odnosi se na to da kada kažete »legitimni predstavnici naroda« jako se teško u punom značenju  prevodi na strane jezike, pa bi onda neko ko ne poznaje situaciju u Bosni i Hercegovini, mogao stvarno pomisliti da to ima poteškoće sa demokracijom. Zato pojedine ambasade stranih zemalja sa sjedištem u Sarajevu, često daju veoma dvosmislene poruke, jer im je očito jako teško akceptirati ono što jeste problem u ovoj zemlji, a odnosi se na ustavom utvrđenu diskriminaciju!? značajnog dijela građana BiH, što se mora mijenjati, na način da se otklone svi elementi diskriminacije.

 Međutim, suština demokratskih principa jeste da svako mora imati pravo da bira i da bude biran za bilo koji organ vlasti, tako da Čovićeve kombinacije time padaju u vodu. Zato očekujem, da će i sada iz Europe doći jasna poruka da se otklone svi elementi diskriminacije iz Ustava BiH, tako što će se prvo provesti sve četiri presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, jer tako kaže Ustav BiH, pa tek onda odluke Ustavnog suda BiH. Time bi se Bosna i Hercegovina kretala unutar europskih vrijednosti i bila bi u stanju da, nakon izmjena Ustava BiH, izmjeni izborno zakonodavstvo u skladu sa europskom pravnom stečevinom. Sve drugo bi bilo pogrešno.

Piše: dr Slaven Kovačević

Kovačević nudi argumente: Izborni rezultati se mogu implementirati i bez izmjene Izbornog zakona BiH

Implementacija izbornih rezultata bila moguća čak iako se ne izmijeni važeći Izborni zakon BiH, tvrdi dr Slaven Kovačević i to na sljedeći način:

Da bih vama tako nešto dokazao, moram kvazi-političarima to da nacrtam. Dakle, ako odete na internet stranicu Centralne izborne komisije (CIK) www.izbori.ba i skinete prečišćeni tekst važećeg Izbornog zakona BiH u kojem su prekrižene odredbe koje je Ustavni sud BiH stavio van snage, tada ćete vidjeti dvije stvari.

Prva da kriterije za popunjavanje Doma naroda Parlamenta FBiH iz skupština kantona, utvrđuje CIK shodno članu 10.12A stav (1), a da za osnov moraju koristiti popis iz 1991. godine, kako to kaže preostali dio člana 20.16A dio stava (2) koji nije stavljen van snage (stavljen je van snage stav a-j).

Je li ovo dobro ili loše rješenje, probajmo ostati suzdržani, jer je to još uvijek važeća pravna norma.

Drugo, zato smatram apelaciju Ustavnom sudu BiH od strane Borjane Krišto u vezi važećeg Ustava FBiH besmislenom, jer Ustavni sud BiH ne može dva puta odlučivati po istoj stvari. Svojom je odlukom već ostavio važećim određene odredbe Izbornog zakona BiH.

Doduše, ništa više ne može iznenaditi od Ustavnog suda BiH, čiji sastav nije u skladu sa poglavljem VI Ustava BiH, jer ima barem jedan sudac imenovan iz jedne od susjednih zemalja, što baš i nije ustavno.



Piše: dr Slaven Kovačević 

Hrvatska je remetilački faktor u EU koji destabilizira i BiH

Vijest kako predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović planira posjetiti Tursku, gdje bi iskoristila priliku da lobira za prijedlog sestrinkog HDZ BiH u vezi izmjena Izbornog zakona BiH, očito je izazvala niz vrlo burnih reakcija u ovdašnjoj javnosti.

Ukoliko je ova najava tačna, onda je ona direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine i njenu intenciju da ide stazama euro-atlantskih integracija, u čemu je sada je već i očito, destabilizirajući faktor politika HDZ BiH (uz bratsku pomoć SNSD-a) i njihova namjera da predlaže ona zakonska rješenja koja nisu dijelom europskih standarda i principa iz europske pravne stečevine. Ne može postojati taj vid vitalnog nacionalnog interesa koji nadilazi euro-atlantske integracije, odnosno ako ga neko »vješto« koristi, onda se radi o namjeri da se put BiH ka NATO-u i Europskoj uniji zakoči iz određenih osobnih razloga.

Ipak, da cjelokupna stvar bude veoma jasna potrebno je dodatno precizirati nekoliko elemenata koji zapravo tvore međunarodne odnose u savremenom teorijskom i praktičnom smislu. Ako pođemo od teorijskih postavki prof. Nijaza Durkovića iz Sarajeva ili pak prof. Radovana Vukadinovića iz Zagreba ili dvojca iz Srbije Dimitrijević-Stojanović, onda je u zajednički imenitelj da u oblicima međunarodnih odnosa treba postojati izvjesna ravnoteža, kako bi iz njih proizašli prijateljski, srdačni, dobro, loši, hladni ili prekinuti međudržavni odnosi u njihovoj međusobnoj vanjsko-političkoj interakciji. Zašto ovo ističemo? Zato jer već izvjesno vrijeme u okvirima Europske unije, Hrvatska biva svrstana sa Poljskom i Mađarskom, koje su radi rastućeg nacionalizma, pa skoro možemo reći i pojavnog fašizma, ocijenjene kao remetilački, destabilizirajući faktori unutar Europske unije.

Uzmemo li u obzir i obavljenu arbitražu radi razgraničenja Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu, koji sada Hrvatska ne prihvata, bez obzira kako je arbitraža obavljena, da li je ona bila kontaminirana ili ne, zapravo je konačan i nepobitan ishod arbitražna odluka koja se po međunarodnom pravu mora poštivati. Isto tako, po tom istom međunarodnom pravu suverenitet svake zemlje, subjekta međunarodnog prava, mora biti u cjelosti ispoštovan, a ne da se međunarodno pravo tretira kao švedski stol, sa kojeg uzimate samo ono što vam se sviđa. To naprosto tako ne može.

Ako gospođa Grabar-Kitarović stvarno misli u Turskoj lobirati za HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona BiH, koji je izuzetno diskriminatoran i koji za više koraka Bosnu i Hercegovinu udaljava od euro-atlantskih integracija, onda možemo konstatirati da je politika Republike Hrvatske, oličena u sadašnjem rukovodstvu, iskazana u tome  da BiH isključi trajno iz mogućnosti da uđe u NATO i Europsku uniju. To je čin izrazite destabilizacije ravnoteže snaga na Zapadnom Balkanu, u čemu jedna, po veličini teritorija i broju stanovnika relativno mala Hrvatska ne može imati značajniju ulogu. Tako nešto jednostavno nije realno.

Ono što zaprepašćuje odnosi se na to da uvažena predsjednica RH Grabar-Kitarović pretvara ulogu predsjednika države u diplomatski salon u kojem se obavlja javna ili tajna diplomacija, u čemu je ona očito ispekla zanat, ali je u prevelikoj disproporciji sa stvarnom ulogom predsjednika jedne zemlje. U tome ona sada dodaje element napada na suverenitet susjedne zemlje, u kojoj traži ono što u svojoj zemlji nije spremna obezbijediti, pa se postavlja otvoreno pitanje za čije interese ona radi – Hrvatske ili nečije? Bez obzira što je ona u jednom periodu učestvovala u radu Trilateralne komisije, koja je prije par godina imala čak i svoju sesiju u neposrednom susjedstvu, to joj ne daje za pravo da ulazi u prostor suvereniteta drugih zemlja.

Posebno je zanimljiv taj čovjek Miro Kovač, koji je na nivou nagradne igre bio izabran za ministra inostranih poslova Hrvatske, koji kaže da je Hrvatska garant Ustava BiH. Sad to već ulazi u prostor nečega, što je izrazito smiješno, jer se vidi da uvaženi gospodin Kovač nema niti osnovna znanja o Okvirnom mirovnom sporazumu za BiH iz Daytona, ko ga je potpisao, komu je svjedočio i ko je stvarni garant. Odnosno, Hrvatska i Srbija, ma koliko se upinjali, nisu garanti Daytona, jer su to u stvarnosti i svojim potpisom bile i ostale velike sile. Što se tiče Anexa 4 Daytonskog sporazuma, tačnije Ustava BiH, njega su potpisale druge tri osobe od onih koje se u ime BiH, Hrvatske i zajednice Srbija-Crna Gora to potpisale, te svoj potpis na Ustav BiH nije nikada stavila Hrvatska, jer to u međunarodnom pravu nije moguće, pa samim time ona ne može biti garant Ustava BiH. Dakle, gospodine Kovač pročitajte malo Okvirni mirovi sporazum iz Daytona, vidite ko je i šta potpisao, pa onda iskažite vlastiti politički stav.

Da polako zaključimo. Očito se ovdje radi o jednoj većoj količini neznanja Hrvatske o Daytonu, pa onda ona zalazi tamo gdje svako zaći može – u klasičan populizam koji naposljetku pretvara u svoju vanjsku politiku, što je jako opasan non-sense. Ako bi Turska uopće i pristala da priča o tome, sa idejom da Erdogan nazove Izetbegovića i kaže da prihvati prijedlog HDZ BiH za izmjene Izbornog zakona BiH, to bi za izetbegovića bio politički kraj na nivou izdaje zemlje, jer bi time bio zakočen euro-atlantski put BiH.

Zato bi bilo dobro da gospođa Grabar-Kitarović i njeni jastreb-sateliti još jednom razmisle o porukama koje su dobili u Njemačkoj u vezi Bosne i Hercegovine, pa neka dodatno razmisle i o stavu Vijeća Europske unije iz Brusselsa (ne iz Strassbourga) od 16. oktobra 2017. godine, za koji je ruku digao i predstavnik Hrvatske, u kojem se nedvojbeno kaže da se u BiH mora eliminirati svaki oblik diskriminacije, da se moraju garantirati sva građanska prava te da se vlasti BiH pozivaju da ne donose bilo koje zakone ili vuku političke poteze koji će onemogućiti provođenje svih presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku. To je suština uvažena predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Grabar-Kitarović jer drugačije ne može.

Piše: dr Slaven Kovačević