Prenošenje dijela suvereniteta BiH na OHR ili Dejtonski sporazum je cijeli u primjeni

Ovo je veoma važna priča. Ona se odnosi na potrebu da se otklone određene netačnosti u političkim konstatacijama i izvjesnim manipulacijama, naravno sa ciljem postizanja različitih političkih ciljeva, gdje je jedan od njih tjeranje OHR-a iz Bosne i Hercegovine, jer kako kažu politički manipulanti, za OHR-om više nema potrebe. To rade one političke snage, kojima je postojanje OHR-a smetnja u provođenju krajnjih ciljeva, gdje je jedan od njih svakako i podjela Bosne i Hercegovine, kroz realizaciju politika koje je nadležni međunarodni sud utvrdio kao udružene zločinačke poduhvate.

Šta o tome kaže Ustavni sud BiH

Iako sam sve manje sklon vjerovati u pravnu sigurnost građana koju bi, primarno, trebao obezbijediti Ustavni sud BiH, ipak ćemo ovdje citirati jedan dio njihove odluke u predmetu 5/98-III, jer se tada radilo o takvom sastavu ovog najvišeg sudskog organa, kojem se moglo vjerovati, za razliku od ovoga današnjeg koji je vidno pod političkim utjecajima, ma koliko to oni negirali, što stvara vidan osjećaj pravne nesigurnosti kod građana, jer sadašnji sastav Ustavnog suda BiH nije koristio termin »vladavina prava« iz člana I/2 Ustava BiH, nego neke samo njima znane neslužbene prijevode bez spominjanja vladavine prava. U toj odluci 5/98-III, tadašnji sastav Ustavnog suda BiH rekao je sljedeće:

Kada pročitate ovaj dio da je Opći okvirni sporazum za miru u BiH iz Dejtona, u cjelosti u primjeni, ovdje u Bosni i Hercegovini, sa svim njegovim aneksima, onda treba razmotriti više aspekata koje pojedini politički djelatnici nastoje zaobići, sa nastojanjem da se OHR ugasi.  To se naravno neće desiti, pa ćemo o tome nešto malo govoriti, posebno sa aspekta Bečke konvencije o ugovornom pravu, koja tretira međunarodne sporazume.

Šta to znači za politički sistem BiH

Ukratko, svaka zemlja crpi svoj suverenitet tako što ima svoju suverenu vlast, koju na izborima biraju njeni građani (ne narodi ili preciznije - etničke skupine) i takva vlast ima svoj legitimitet da donosi sve zakone u zemlji, kako bi se stvorio zakonski okvir kojim se uređuju različite oblasti života. Nasuprot toga, Dejtonskim mirovnim sporazumom dio suvereniteta je Aneksom 10 prenesen na Ured visokog predstavnika ili OHR, koji na temelju tog sporazuma, ima ovlaštenja da donosi zakone ili da stavlja van snage postojeće zakone i druge akte ili njihove dijelove, iz samo jednog razloga - kako bi se deblokirale sve moguće i nemoguće blokade, koje se mogu javiti u složenom političkom životu Bosne i Hercegovine. Dakle, osnovni zadatak OHR-a je zaštita Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiji je on konačni tumač njegovog civilnog dijela, sa dodatnim zadatkom da u slučaju političkih i drugih blokada djeluje na način da takve blokade otkloni. Recimo, jedna vrsta blokiranja u Bosni i Hercegovini može biti političko blokiranje provedbe izbornih rezultata ili, još preciznije, blokiranje formiranja zakonodavnih i izvršnih organa vlasti, onda kada neka ili neke političke stranke posegnu za takvom vrstom blokade. Na primjer, sadašnji Izborni zakon BiH i sadašnje formiranje nove vlasti nakon nedavnih izbora. Osim toga, OHR je direktno nadležan za organiziranje fer i demokratskih izbora, gdje on ima veće ovlasti od Centralne izborne komisije, pa ako taj isti OHR kaže da se treba primijeniti popis iz 1991. godine, onda tu više ne bi smjelo biti dilema, jer se Dejtonski mirovni sporazum provodi u cjelosti (isto se odnosi i na popunjavanje Doma naroda FBiH). To, isto tako, znači kako se i Aneks 6 – Dogovor o ljudskim pravima, također, mora provoditi u cjelosti, odnosno, ne postoji ta vrsta »pozitivne diskriminacije« koja se može primijeniti u izbornom sistemu, koja može eliminirati bilo kojeg građanina ove zemlje da se može kandidirati za bilo koji zakonodavni ili izvršni organ vlasti. Dodajmo da se isto odnosi i na Aneks 7 – Dogovor o izbjeglicama i protjeranim osobama, koji se također mora provoditi u cjelosti, a njegov član I jasno kaže da će vlasti ukinuti ili odustati od donošenja zakona koji sadrže namjere diskriminacije ili krajnje efekte diskriminacije. Nema tog CIK-a, koji ovo neće uvažiti, jer će time sebe dovesti u pravni problem.

Kada pojedini kažu da OHR nije ustavna kategorija, jer nije utvrđen Ustavom BiH, onda te iste moram pitati – je li ono Ustav BiH zapravo Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, kojeg biste htjeli primijeniti, ali biste zaboravili na Aneks 2, Aneks 6, Aneks 7 ili čak Aneks 10 koji daje ovlasti Visokom predstavniku, uključujući Bonske ovlasti. To sve zajedno sa ostalim aneksima, kao cjelina, čini Dejtonski mirovni sporazum, koji nije švedski stol, gdje uzimate samo one anekse koji vam odgovaraju, a druge zaboravljate. Recimo, Aneks 2, koji govori o arbitraži za Brčko, koje je Konačnom arbitražnom odlukom utvrđeno kao jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne i Hercegovine, što je jedinim izmjenama Ustava BiH upisano i u ovaj akt. Ali, jedno veliko ali, istim tim izmjenama Ustava BiH predviđeno je da se posebnim zakonom omogući adekvatan status Distrikta Brčko, što nikada nije urađeno, a jeste veoma jasna ustavna obaveza. O čemu mi onda pričamo, nije valjda o pravnim švedskim stolovima? Ako vas neko pita od čega se Bosna i Hercegovina sastoji, onda je po Ustavu BiH jedini tačan odgovor: bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, bh. entiteta Republika Srpska i Distrikta Brčko. Tako kaže Ustav BiH, ma koliko se pojedini upinjali da ukažu da je ovo zemlja tri konstitutivna naroda i dva entiteta, što ni jedno ni drugo nije tačno. Možda to njima željeno stanje piše u nekim duhovima Dejtona, ali u slovu Dejtonskog mirovnog sporazuma  to jednostavno ne piše.

Da zaključimo...

Svi oni koji se pozivaju na duh Dejtona, želim ih informirati da u Dejtonskom sporazumu nema duhova, tamo postoje jasne pravne norme kojih se u cjelosti treba pridržavati. Pri tome, treba pridodati i paket uvjeta »5+2« da bi došlo do gašenja potrebe za postojanjem OHR-a, pa ako neko želi da OHR nestane iz ove zemlje, to je jako jednostavno - uradite to ispunjenjem 5+2 uvjeta i nikako drugačije. Isto tako, OHR ima svoja ovlaštenja, koja je dobio prenošenjem dijela suvereniteta BiH na njega, putem Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako da bi on trebao raditi svoj dio posla, koji nije samo pisanje priopćenja i izražavanje zabrinutosti. Nikada nije postojala veća potreba za re-aktiviranjem OHR-a jer ovoj zemlji prijete velike blokade, gdje se vidno vrši politički pritisak na Ustavni sud BiH i Centralnu izbornu komisiju, kako bi se realizirali ratni ciljevi, koje je nadležni međunarodni sud utvrdio kao udružene zločinačke poduhvate. Tome služi OHR, posebno onda kada se pozivanjem na duhove Dejtona, od onih političkih snaga, koje očevidno znaju da građani baš i ne znaju sve pravne norme iz Dejtona, pa ih onako usput nastoje izmanipulirati do krajnjih granica. Tako nešto nije u redu, gdje sam svjestan da građani baš i nisu voljni čitati sve te silne pravne norme, ali se očito stvara potreba da se građanima ukaže kako ih oni, sljedbenici udruženih zločinačkih poduhvata, svakodnevno manipuliraju, dirajući im empatijske centre za etničku dijagnostiku, što je jedan veoma ružan vid dvosmjerne komunikacije sa građanima. Da bi takvo nešto prestalo, trebalo bi OHR da se re-aktivira i počne opet raditi svoj posao, a s druge strane da intelektualna zajednica u što većoj mjeri ukazuje na političke manipulacije koje odašilju pojedine političke stranke prema građanima. O tome, kako isti taj sporazum mora poštovati Lars Gunnar Wigemark (ako ga je pročitao) može se reći u jednom pitanju – Larse, je li znate da je i Europska unija potpisnik Dejtonskog sporazuma?

Piše: dr Slaven Kovačević

Radio Slobodna Europa: Postizborna jednačina na stolu CIK-a

O trenutnoj dilemi oko raspodjele mandata za Dom naroda Federacije  Bosne i Hercegovine, govorio sam ponešto u za Radio Slobodna Europa.

Uspostava Doma naroda Parlamenta Federacije BiH postao je ključni segment za formiranje vlasti nakon Opštih izbora održanih u oktobru.

Vlasti nisu uspjele promjeniti Izborni zakon na vrijeme, pa će sada, nakon izbora, o presudi Ustvanog suda BiH u predmetu "Božo Ljubić“ i raspodjeli mandata u Domu naroda Parlamenta FBiH odlučivati Centralna izborna komisija BiH.

Centralna izborna komisija će podzakonski akt uskladiti sa Ustavom Federacije BiH, no članovi CIK-a imaju različito mišljenje koji bi se rezultati popisa trebali koristiti za implementaciju izbornih rezultata - iz 1991. ili iz 2013. godine. Prema prvoj opciji, kod popunjavanja federalnog Doma naroda mandati bi trebalo da budu raspodijeljeni uz princip da će iz svakog kantona biti delegiran najmanje jedan Bošnjak, Hrvat i Srbin, ukoliko je izabran u kantonalnu skupštinu, dok druga varijanta taj princip izostavlja.

BiH ponovo kasni s odgovorima na dodatna pitanja iz Upitnika Evropske komisije, za šta je rok bio kraj septembra 2018. godine. 

BiH u postizbornoj magli, evropski put u zapećku

Bivši član Centralne izborne komisije Vehid Šehić kaže da je CIK obavezan da poslije svakog popisa izvrši analizu etničkog sastava svakog kantona i napravi raspodjelu mandata zavisno od brojnosti svakog konstitutivnog naroda u jednom kantonu.

„Međutim, postoji problem i u samom Ustavu FBiH, gdje se govori da će se do konačne implementacije Aneksa 7 koristiti popis iz 1991. godine. U Izbornom zakonu, u članu 20.16, u prvom stavu stoji da će se do konačne implementacije Aneksa 7 koristiti podaci i broj delegata iz svakog kantona kako je to u stavu dva određeno. U stavu dva tog istog člana stoji da će se do novog popisa koristiti podaci i rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine. Da li to znači da je novi popis i odluka da je Aneks 7 u potpunosti proveden? Mislim da ne stoji. Tako da je Ustavni sud i svojom odlukom doveo u težak položaj, u konkretnom slučaju Centralnu izbornu komisiju, jer nije jasno koji popis stanovništva se treba koristiti“, objašnjava Šehić.

Može li biti blokirano formiranje nove vlasti u BiH?

Potreba za odlukom javila se nakon što je Ustvani sud BiH po apelaciji Bože Ljubića van snage stavio djelove Izbornog zakona koji definišu raspodjelu mandata u Domu naroda Federacije BiH. O Izmjenama Izbornog zakona trebala je raspravljati Parlamentarna skupština BiH prije izbora. Kako to nisu učinili, taj teret pao je na Centralnu izbornu komisiju, koja će podzakonski akt o tom pitanju donijeti tek nakon potvrde rezultata izbora. Stav OHR-a je jasan.

„Za žaljenje je što stranke na vrijeme nisu postigle dogovor o izbornoj reformi i u vezi sa Domom naroda Federacije BiH. Mogla su se naći dobra i kompromisna rješenja, ali jednostavno nije bilo političke volje da se ovom pitanju ozbiljno pristupi. Na bh. vlastima je da nađu rješenje koje će omogućiti neometano funkcioniranje vlasti i pri tome nijedna stranka ne treba blokirati provedbu izbornih rezultata. Što se tiče pitanja popisa, OHR je više puta izjavio da se mora primijeniti Ustav Federacije BiH, a između ostalog, ovaj stav je iznesen i u dopisu kojeg je Ured visokog predstavnika u svojstvu Amicus Curiae (prijatelj suda) dostavio Ustavnom sudu u vezi sa predmetom gospođe Borjane Krišto“, kaže za RSE Mario Brkić, portparol OHR-a.

Postizborne matematike BiH

Sličnog stava su i u Ambasadi SAD-a u BiH i Uredu Evropske unije, koja istovremeno odbacuje tvrdnje da je ambasador Lars Gunnar Wigemark vršio pritisak na Centralnu izbornu komisiju, u vezi ovog pitanja.

"Nezavisnost Centralne izborne komisije BiH je od suštinske važnosti kako bi se osigurala provedba izbornog procesa na transparentan i demokratski način. Ovo uključuje formiranje Doma naroda Federacije BiH. Odbacujemo potpuno neosnovane tvrdnje da je ambasador Wigemark vršio bilo kakav oblik pritiska na Centralnu izbornu komisiju. Smatramo da Centralna izborna komisija treba djelovati u skladu sa svojim mandatom i postojećim ustavnim okvirom kako bi osigurala potpunu provedbu izbornih rezultata. Ovo takođe uključuje poštivanje propisanih zakonskih rokova za izborni proces“, kaže Jamila Milović - Halilović iz Ureda Evropske unije.

Stručnoj službi CIK-a dat je zadatak da u pripremi prijedloga akta sa dvije ili tri opcije o raspodjeli mandata delegatima u Dom naroda FBiH o kojima će članovi CIK-a raspravljati ili na jednom od narednih kolegija ili sjednica.

Broj delegata izabranih u kantonalne skupštine je 289, dok će njih 58 biti izabrano u Dom naroda. Kako svi akteri - desno i lijevo orijentisane stranke, članovi CIK-a, i međunarodna zajednica nemaju iste poglede na rješavanje ovog problema, prema svemu sudeći, građani će se načekati da dobiju novu vlast.

„Može malo potrajati oko formiranja vlasti, jer ako bi oni donosili neustavne odredbe, vrlo izvjesno je da bi se onda potezao zahtjev prema Apelacionom odjelu Sudu BiH. I čudno je da gospodin Petrić, koji je predsjednik Centralne izborne komisije kaže ovako: oni će donijeti određeni pravilnik kojim će to riješiti, pa ako se nekom ne sviđa, neka se on žali Sudu, pa će oni postupiti po nalogu Suda. Tu je poruku poslao gospodin Petrić govoreći na nekoj od press konferencija. Ne može tako. U ovoj zemlji se mora poštovati vladavina prava, odnosno poštovati postojanje pravne države.

Ne može Centralna izborna komisija da donosi neustavne i nezakonite akte i ne može Centralna izborna komisija da preuzima ulogu zakonodavca. I ne može Centralna izborna komisija, jer nije nadležno tijelo, da proglašava provođenje Aneksa 7 okončanim. Ne može ona to proglasiti. To može samo OHR ili Parlamentarna skupština BiH. Dakle, u nekoliko elemenata koje sam vam nabrojao Centralna izborna komisija ima vrlo vidan problem. Neka se to odradi, malo neka se prolongira formiranje vlasti, jer je to puno bolja varijanta, nego da Centralna izborna komisija donosi neustavne i nezakonite podzakonske akte“, jasan je dr Slaven Kovačević iz Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99.

Ustavni sud po apelaciji Krišto ne može zanemariti mišljenja Venecijanske komsije i OHR-a

Nakon održanih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, postoji određena mogućnost da formiranje vlasti ili impiementacija izbornih rezultata uđe u političku, ponoviću još jednom političku krizu (jer ona svakako nije pravne prirode), radi političkih apetita HDZ-a koji nadilaze pravne norme ove zemlje, a posebno europske vrijednosti sadržane u europskoj pravnoj stečevini. Slobodno možemo konstatirati da bi uzročnik moguće političke krize bila odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu dr Bože Ljubića, koja je u svome sadržaju i obrazloženju izrazito kontradiktorna, na način da postoji nekoliko elemenata da Ustavni sud BiH nije potpuno i u cjelosti utvrdio činjenično stanje. Lako je ovu konstataciju obrazložiti sa samo dva elementa. Prvi od njih odnosi se da je Ustavni sud BiH po prvi put ušao u prostor izbornog zakonodavstva, praveći određeni presedan u svojoj dosadašnjoj praksi i to kroz odluku koja je zanemarila mišljenje OHR-a (krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona) i mišljenje Venecijanske komisije, europskog pravnog autoriteta koji pomaže tranzicijskim zemljama u ustavnim pitanjima. Osim toga, postoji opravdana sumnja da Ustavni sud BiH nije koristio službenu verziju Ustava BiH, onu na engleskom jeziku, koja se razlikuje od neslužbenih prijevoda koje koristi isti taj Ustavni sud BiH. Prije nego vam pokažem ključnu razliku između službene verzije i neslužbenih prijevoda, podsjetimo se da je OHR u svome saopćenju od 2.11.2017. godine saopćio sljedeće:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Podsjetimo se kako je Ustav BiH zapravo Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona. Ustavni sud BiH, rješavajući zahtjev dr Bože Ljubića, kao svoj 35. stav govori o pravnom osnovu gdje prikazuje sljedeći tekst člana I/2 Ustava BiH, na temelju kojeg je i donesene njihova odluka:

dok je u službenoj verziji Ustava BiH, onoj koju možete skinuti sa internet stranice OHR-a, gdje se eksplicitno navodi da sadržaj postoji samo na engleskom jeziku, sljedeća formulacija člana I/2:

ili kako bi to u prijevodu bilo: »Bosna i Hercegovina biće demokratska država koja funkcionira u skladu sa vladavinom prava i slobodnim i demokratskim izborima.« Ta razlika, ogleda se u nedostatku termina »vladavina prava« (eng. rule of law) u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što bi, da je primijenjeno, dalo potpuno drugačiji pravi okvir za odlučivanje Ustavnog suda BiH. Kažimo kako taj anglosaksonski termin »vladavina prava« znači jednakost pred zakonom svih građana, na individualnom nivou i bez izuzetaka, dok HDZ radi svojih političkih aspiracija, odnosno aspiracija HDZ Hrvatske da ima utjecaj u Bosni Hercegovini, nastoji poništavati temelje vladavine prava koji se ogledaju u jednakosti svih građana pred zakonom, bez izuzetaka. Da je to Ustavni sud BiH imao u vidu, onda se ne bi mogle tako tako izbrisati dijelovi prijelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona BiH, koje je svojevremeno OSCE utvrdio kao minimum za poštivanje vladavina prava u Bosni i Hercegovini, odnosno da svi građani moraju imati svaku jednakost u pravima.

Poslije toga imali smo novi zahtjev za ocjenu ustavnosti, koju je Ustavnom sudu BiH podnijela gospođa Borjana Krišto, čime je ozvaničeno priznanje da prvobitna odluka »Božo Ljubić« ne zadovoljava političke apetite HDZ-a, da su oni svjesni postojanja Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji govori nešto što im ne odgovara, pa su ovim novim zahtjevom htjeli ovu priču oko izbornog zakonodavstva dodatno ispeglati u svoju korist, dovodeći Ustavni sud BiH u vrlo loš položaj iz nekoliko prazloga.

Prvi od njih ogleda se u tome da je Ustavni sud BiH već razmatrao istovjetan zahtjev u predmetu »Božo Ljubić« nakon čega nema novih elementa, niti novih saznanja, koji bi Ustavnom sudu BiH bili osnov da otvori razmatranje ovoga predmeta u istoj pravnoj stvari. Niti je Izborni zakon BiH neki novi, niti je Ustav Federacija BiH neki novi, niti je bilo šta novo u tom predmetu. Čak je Ustavni sud BiH u predmetu »Svetozar Pudarić« čiju je apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je već jednom ista pravna stvar bila razmatrana, utvrdio svoju sudsku praksu, od koje ne bi smio ni sada odstupiti. Ako bi odstupio, samo potvrdio svoju ispolitiziranost, kao i navode čaršije da se pojedini ustavni suci viđaju sa pojedincima iz političkog života.

Drugi je problem mišljenje OHR-a, koje je kao i u predmetu »Bože Ljubića« dato u svojstvu prijatelja suda, ali od strane krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona, u kojem se nedvojbeno kaže da se treba omogućiti da iz svakoga kantona bude nominiran po jedan delegat iz svakog od naroda, ako je izabran, što se kao norma mora primjenjivati do okončanja Aneksa 7 Daytonskog sporazuma (povratak svih nasilno raseljenih osoba u prijeratne domove), koji nije okončan što je OHR argumentirao time da postoje projekti koji tretiraju povratak raseljenih i koji se okončavaju tek 2020. godine. Dakle, povratak nije okončan, što Ustavnom sudu BiH ne daje pravo da ga proglasi okončanim jer nije nadležna institucija za takvo nešto.

Treća stvar, koja se ne može zaobići je postojanje člana II/2 Ustava BiH, koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ona ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To jednostavno znači da i 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga imaju direktnu primjenu u našoj zemlji, jer je taj isti sud ustanovljen Poglavljem II Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje čak u članu 46. piše da su presude Europskog suda obavezujuće za sve učesnike sporova. Dakle, te presude, iznad su Izbornog zakona BiH i ustava svih nižih nivoa vlasti, što Ustavni sud BiH redovno zaboravi.

Četvrti problem za Ustavni sud BiH je postojanje Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji govori o zaštiti ljudskih prava i jasni kaže da Bosna i Hercegovina mora garantirati najviši stepen zaštite ljudskih prava, posebno onih iz Europske povelje za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači kako bi donošenje još jedne zavrzlama odluke Ustavnog suda BiH po pitanju izbornog zakonodavstva moglo ući u prostor kršenja Daytonskog sporazuma, kojim su i oni sami ustanovljeni, kako je to propisano Aneksom IV. Odnosno, zaobilaženjem ili negiranjem Daytonskog sporazuma, Ustavni sud BiH bi negirao sam sebe.

Peto, Ustavni sud BiH ne može razmatrati istu stvar, odnosno usklađenost Ustava Federacije BiH sa Izbornim zakonom BiH, kada zakonodavac nije postupio po njegovoj odluci, tako da se nema šta usklađivati. Još preciznije, Izborni zakon BiH je pravni akt višeg reda u odnosu na Ustav Federacije BiH, još preciznije, u odnosu na entitetske i kantonalne ustave, tako da dok se ne donesu izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa svim odredbama Ustava BiH, a ne samo sa onim koje loše interpretira Ustavni sud BiH, nema pravnog osnova za usklađivanjem nižih pravnih akata sa višim.

Šesto, Ustavni sud BiH treba da uvaži mišljenje Venecijanske komisije koja u svome stavu, koje je Ustavni sud BiH prenio u odluci »Božo Ljubić« kaže:

»...Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima“. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo „uveličava“ odstupanja od onoga što je „proporcionalnost“ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona („Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije („ U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“).«

Ovo je još jedan pokazatelj pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što je danas postalo izvorom političke nestabilnosti Bosne i Hercegovine. Venecijanska komisija kaže da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa europskim izbornim standardima, dok Ustavni sud BiH odlučuje suprotno. U najmanju ruku, jako čudno.

Na kraju, bilo bi dobro da Ustavni sud BiH svoj rad uskladi sa službenom verzijom Ustava BiH, onom na engleskom jeziku, da na svojoj internet stranici nema četiri različite verzije Ustava BiH, što je direktan udar na njihov autoritet i integritet, pa da napokon počne razmišljati i o zaštiti ljudskih prava onako kako je to utvrđeno vladavinom prava, terminom koji postoji u Ustavu BiH a kojeg oni zanemaruju, da se prisjeti postojanja članova II/2 i II/4 Ustava BiH koji govori o zaštiti ljudskih prava i nediskriminaciji, da se prisjeti postojanja mišljenja OHR-a i Venecijanske komisije, koja govore drugačije od onoga kako odlučuje Ustavni sud BiH u pomenutim predmetima. Ili možda Ustavni sud BiH misli preuzeti ulogu OHR-a i sebe smatrati iznad pravnog autoriteta Venecijanske komisije ili čak svojim odlukama potpuno devalvirati presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga. To bi potpuno razorilo svako povjerenje u Ustavni sud BiH, a svakoga građanina ove zemlje dovelo u stanje pravne nesigurnosti.

Piše: dr Slaven Kovačević

Zašto je OHR iznad Ustavnog suda BiH

Pitaju me građani ovih dana, odakle mi taj element da je OHR iznad Ustavnog suda BiH, zar nije Ustavni sud BiH krajnja sudska instanca, kakve veze ima OHR sa Ustavom BiH i slična pitanja. Iskoristiću ovu prlliku da odgovorim, što je moguće preciznije.

Dakle, svojom odlukom U 5/98-III (član 19. odluke) Ustavni sud Bosne i Hercegovine je nedvojbeno utvrdio da je Ustav BiH sastavnim dijelom jednog međunarodnog sporazuma, te da se u skladu sa članom 31. Bečke konvencije o međunarodnim ugovorima, utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ što u najkraćem znači da je time i sam Ustavni sud BiH utvrdio da je Ustav BiH, kao Anex 4, sastavnim dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona koji ima direktnu primjenu u zemlji.

Kako postoje dvije doktrine ili dvije pravne škole koje uređuju odnos domaćeg i međunarodnog prava – monistička i dualistička škola, onda je sasvim jasno da se temeljem monističkog pristupa ili monizma, Okvirni mirovni sporazum iz Daytona direktno i u cijelosti primjenjuje u BiH. Kada bi ovdje vladao princip dualističke škole ili dualizma, to bi značilo da država donosi odgovarajući akt: izvršni, transformacijski ili adaptivni, kojim se međunarodni sporazum stavlja u provedbu. To u Bosni i Hercegovini očito nije slučaj, pa je i Ustavni sud BiH u svojoj odluci veoma jasno utvrdio da se Okvirni međunarodni sporazum iz Daytona direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, što je dakle monizam i tako ga treba tretirati.

Polazeći od takve odluke Ustavnog suda BiH, koji je sam sebi napravio pravilo, onda je u primjeni, također, Anex 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, odnosno njegov član 5. koji kaže da je Visoki predstavnik konačni tumač civilnog aspekta implementacije Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, u šta svakako spada i Anex 4, odnosno Ustav BiH, odnosno svih 11 anexa sporazuma.

To znači, kako mišljenje OHR-a, preciznije Visokog predstavnika ima svoju pravnu snagu, jer se radi o konačnom tumaču civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, što znači da ne postoji neka viša instanca, koja može vršiti tumačenje ovog međunarodnog sporazuma, kojeg je, kako sam rekao, svojom odlukom U 5/98-III Ustavni sud BiH utvrdio kao međunarodni ugovor sa direktnom primjenom u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što je Ustavni sud BiH pozvao OHR da ponudi mišljenje u svojstvu »prijatelja suda« sasvim je jasno da Visoki predstavnik ima status i nadležnosti utvrđen Anexom 10 Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, te bi odbijanje njegovog mišljenja bilo, ništa drugo nego udar ili napad na sam Dayton.

 Neki su političari tražili »slovo Daytonskog sporazuma« jer neće »duh Daytona« koji im valjda ne odgovara. E pa gospodo, evo vam slovo Daytona, uz malo teorije, ali prakse iz oblasti međunarodnog prava, a evo vam i odluka Ustavnog suda BiH kojom se, još ću jednom ponoviti, Ustav BiH tretira kao sastavnim dijelom jednog međunarodnog ugovora, koji ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, gdje je nemoguće zaobići Anex 10 Daytona (nadležnosti Visokog predstavnika), sve dok nadležni državni zakonodavni organ ne donese ili usvoji Ustav BiH i objavi ga u službenom listu.

Piše: dr Slaven Kovačević