Pošaljimo poruku političkim strankama da su svi smjenjivi ako ne ispunjavaju izborna obećanja

Imao sam priliku gostovati na PINKBH kanalu (izvinite na mom sportskom stajlingu – ne moram vazda biti previše služben 😊), gdje smo razgovarali o početku izborne kampanje. Suština ovog televizijskog gostovanja odnosi se na poruku koju mi, glasači, možemo svojim glasom poslati svim političkim strankama – svi su smjenjivi. Razloge za ovakvu poruku, obrazložio sam time, da u samom početku zvaničnog dijela izborne kampanje, koja je počela 7. septembra, pa u ovih tri dana, svjedoci smo jako velike navale postavljanja izbornih plakata, što sam ocijenio na način da se radi o nervozi političkih stranaka, koje nisu sigurne u svoj izborni rezultat, što nastoje nadoknaditi velikom količinom postavljanja izbornih plakata, sa intencijom da se što većom količinom izbornih plakata napravi nadoknada nedostajućih glasova koje političke stranke očekuju. To je jako pogrešno razmišljanje političkih stranaka.

Radi se o jednoj kontradiktornosti, jer praksa kaže da se razmišljanje ili stav glasača o tome – hoće li izaći na izbore i za koga će glasati – u tih posljednjih 30 dana službenog dijela izborne kampanje, korigira do 3% što je veoma besmisleno trošenje novca u odnosu na broj glasova koji se u ovome periodu može ostvariti. Ono što ima dodatni značaj, odnosi se na to da jako veliki broj plakata postavljenih na samom početku izborne kampanje, u većem dijelu ne donosi nove glasove, već stvara iritaciju kod potencijalnih glasača, što će posebno eskalirati u drugom ili završnom dijelu izborne kampanje, kada će iritacija glasača dosezati svoj maksimum.

Ponovio sam svoj stav da očekujem da sve političke stranke imaju izborni program, koji sadrži njihova obećanja glasačima, šta to političke stranke nude u narednom četverogodišnjem mandatnom periodu i da, u tom pogledu, jako mali broj političkih stranaka, uopće ima pisani izborni program, pa se u tom pogledu opredjeljuju za slogane na plakatima, kao vid njihove izborne ponude. I to smatram jako pogrešnim, jer ozbiljne političke stranke imaju ozbiljan i mjerljiv izborni program, sa vrlo konkretnim obećanjima ili rješenjima otvorenih pitanja za naredni mandatni period. Često na ulicama imamo priliku vidjeti izborne štandove političkih stranaka i njihovih kandidata, na kojima bi trebali biti izborni programi, u vidu adekvatno pripremljene brošure, koja se dijeli građanima sa traženjem podrške tom programu. Nažalost, jako malo takvih slučajeva ima, koji se najčešće svode na kontakt kandidata koji dijele vlastite promotivne materijale, bez izbornih programa političkih stranaka koje predstavljaju.

Isto tako, govorio sam da izbor za članove Predsjedništva BiH ima svoju važnost, ali da je po mome mišljenju važniji izbor u zakonodavne organe vlasti, državni parlament, entitetske parlamente i skupštine kantona, u kojima se kroji naša sudbina putem donošenja različitih zakona, kojima bi se trebao poboljšati život građana. Opet sam apostrofirao da veliki dio kandidata za članove Predsjedništva BiH nema pisane izborne programe, pa se većinom opredjeljuju na pljuvanje jedni drugih, što nije dobar pristup unutar političkog marketinga. S druge strane, jako je važno i koga ćemo birati u zakonodavne organe vlasti, da li se radi o kompetentnim osobama koje mogu obaviti posao parlamentaraca na različitim nivoima vlasti.

Na kraju, pozvao sam da nakon okončanja izbora, napravimo jedan mali eksperiment i provjerimo ispunjenje barem jednog izbornog obećanja, izbornih pobjednika, u prvih 100 dana njihove vlasti. Šta sam sve rekao, možete pogledati u priloženom videu.

Piše: dr Slaven Kovačević

O izbornim programima političkih stranaka

U proteklo vrijeme, često sam govorio o tome kako se tokom izborne kampanje suočavamo sa više ili manje agresivnim pristupom političkih stranaka, koje naše promišljanje o tome za koga glasati minimaliziraju ili spuštaju na prizemni nivo komunikacije putem poruka na izbornim plakatima ili nekih jednostavnih rečenica, političkih izjava ili parola populističkog karaktera. Takav pristup smatram jednim vidom političke manipulacije, iza čega stoji temeljna pretpostavka da oni koji nemaju izborni program, svode svoju komunikaciju sa biračima isključivo na tu jednu izjavnu rečenicu populističkog karaktera, koja najčešće bude vidno prikazana na izbornim plakatima. Ne želeći uopće utjecati na vaše stavove i političke preferete kojima eventualno planirate podariti glas, moja namjera je da pokušam sistematizirati promišljanja o izbornim programima političkih stranaka. U tom pogledu, izborne programe političkih stranaka podijelit ćemo u dvoje kategorije: izborne programe općeg karaktera i konkretne izborne programe, sa pokušajem da ponešto od toga ilustriramo primjerima iz svakodnevnog života.

Šta bi trebalo da bude jedan izborni program?

To bi svakako trebao da bude skup veoma konkretnih i mjerljivih obećanja za naredni mandatni period, u kojem se nude različita rješenja kako pojedine životne oblasti unaprijediti. U tom pogledu, izborni program bi trebao da ima kratku analizu stanja po svakoj životnoj oblasti, koju političke stranke uključuju u svoje programe smatrajući ih važnim, sa evidencijom nedostataka koje treba popraviti i, najzad, rješenja i alate kako se te sporne životne oblasti mogu popraviti. Tako bi trebalo i to bi bilo pošteno. Naravno, takvi izborni programi ne mogu biti suviše opširni jer glasači nemaju previše vremena da čitaju stotine stranica, ali isto tako ne mogu biti predstavljeni na nekoliko stranica teksta, jer su onda ozbiljna priča i konkretna rješenja vrlo upitni, radi kratkoće takvog programa.

Kategorizacija izbornih programa

Izborni programi općeg karaktera su vam oni programi, koji najčešće više životnih oblasti (vladavina prava, ekonomija, obrazovanje, zdravstvena zaštita, socijalna zaštita i slično) sumiraju na 4 do 5 stranica teksta, praćenih slikama kandidata. U tim programima, opet veoma često nalazimo te dvije riječi koje u cijelosti diskreditiraju takav izborni program - zalagaćemo se... Odnosno, time se nastoji simplificirati ili pojednostaviti pristup na taj način da se izvrši evidencija problematičnih životnih oblasti, pa umjesto konkretnih rješenja, dobijamo poruke tipa - unapređenje ekonomije, unapređenje zdravstva, veća prava radnika, veća prava boraca, ali u svojoj toj priči fali im samo odgovor na jedno pitanje - kako? Najveći broj političkih stranaka, svoje izborne programe bazira na ovome jednostavnom principu i, moje je mišljenje, da takvim političkim strankama ne treba vjerovati. Njima ta malena brošura, nazvana izborni program, služi kao obavezni sadržaj, na način da pred glasače nisu izašli praznih ruku, ali da u takvim programima jako teško možete pronaći nešto konkretno. Zato nisam sklon toj vrsti izbornih programa, jer u njima najčešće nedostaje način ili kako rješavati probleme u različitim životnim oblastima, koji bi se alati koristili, pa najčešće dođete do toga da se radi o banaliziranom političkom pristupu kojem je temelj taj kandidat sa liste i da je sva suština tih okvirnih izbornih programa da se u prvi plan stavljaju slike kandidata, kojima bismo mi, bez razmišljanja o  njihovim stvarnim kapacitetima, trebali bezuvjetno vjerovati. To je jako pogrešno. U takvim programima teško ćete naći metod kako popraviti zdravstveni sistem, čime bi se i kako popravio odnos prema borcima, šta je to dijaspora i kako sa njom surađivati, kako popraviti i čime ekonomiju i ekonomski sistem zemlje i tako jedan cijeli niz pitanja bez konkretnih odgovora.

Konkretni izborni programi su oni programi, u kojima političke stranke same izaberu oblasti koje smatraju da nisu na dovoljnom nivou kvaliteta, vrše kraću analizu stanja, sa evidencijom problema koje treba eliminirati i na kraju stranke daju konkretne alate i metode kako popraviti te životne oblasti. Takvi programi jesu obimniji od onih općeg karaktera, ali oni imaju ono što opći programi nemaju - mjerljivost. Preciznije, konkretan izborni program nudi mjere za popravljanje različitih životnih oblasti, neki čak imaju i vrijeme izvršenja tih popravki, što im daje potpunu mjerljivost u njihovoj realizaciji. Takvim izbornim programima sam skloniji, jer se njihova realizacija može pratiti kroz naredni mandatni period, gdje onda od stepena realizacije tih ponuđenih obećanja, možemo donijeti odluku da li podržati istu političku stranku ili ne. Za mjerenje stepena ispunjenja izbornih obećanja, da ne bismo mi trošili svoje vrijeme, postoji civilno društvo ili nevladin sektor, koji u dosadašnjim primjerima, jako kvalitetno vrši analizu stepena ispunjenja izbornih obećanja po životnim oblastima, ocjenjujući ih procentom, tako da mi građani možemo lako saznati koje političke stranke ispunjavaju svoje izborne programe, a koje to ne rade, pa se zaklanjaju iza velikih populističkih parola. Jedna od uloga civilnog društva jeste da građanima, odnosno glasačima približi na analitičan način, kako je vlast obavljala ispunjenje svojih obećanja i u kojem procentu, pa na osnovu toga možemo donositi odluku da li takvim političkim stranaka dati ponovno podršku. Ako je stepen ispunjenja izbornih obećanja veliki, onda ih svakako treba podržati, ali ako je stepen ispunjenja izbornih obećanja mali ili polovičan, moja je preporuka da se takve političke stranke ne podrže. Da ovaj dio o konkretnim izbornim programima završimo time što vam želim ukazati pažnju na par primjera. Ako neko obećava nove kilometre autoputa, taj bi trebao reći kako, kojim sredstvima i u kojem roku. Ako neko govori o povećanju penzija, taj bi isto tako trebao u programu reći kako, kada i iz kojih sredstava. Ako se govori o smanjenju ili povećaju poreza, onda opet treba potražiti u programima odgovore na pitanje kako, kada i iz kojih sredstava. Ili ako se govori o novom inostranom zaduživanju, ta politička stranka bi treba ponuditi kraću strategiju upravljanja vanjskim dugom.

Jedan mala napomena

Vjerujem da ima vas, mojih čitalaca, koji kažu da postoji razlika kod izbornih programa stranaka koje čine vlast i onih koje su opoziciji. Ne, to nije poenta, što je veoma lako objasniti. Sve političke stranke sa svojim izbornim programima se natječu na izborima da bi bile vlast. Kada se izbori okončaju, vlast se formira od pojedinih političkih stranaka, onda mi te njihove izborne programe i izborna obećanja uzimamo u ruke i pratimo stepen ispunjenja obećanja, jer te stranke koje formiraju vlast nose primarnu odgovornost jer se radi o onim političkim stranakama čiji su programi dobili podršku glasača. Ako su vlast formirale političke stranke koje nisu imale izborne programe, onda je sistemska greška u nama koji smo im dali glas na izborima. Zato je jako važno, da uložimo manji napor, kroz ovu izbornu kampanju od 30 dana, te pokušamo doći do izbornih programa onih političkih stranaka, za koje osobno smatramo da eventualno imaju rješenja za nagomilane probleme u našoj zemlji, da ih pročitamo i sami donesemo odluku, da li se radi o obećanjima kojima treba dati podršku i povjeriti glas. To je stvar naše individualne percepcije, ali da je malo pokušamo doraditi na način da izbjegavamo političke stranke bez izbornih programa, pa i one sa općim izbornim programima na 5 stranica teksta. Time ćemo sebi olakšati, jer koliko sam vidio, preko 90% stranaka uopće nema izborni programa u pisanoj formi, a njih preko 95% nemaju konkretan izborni program, neko nekoliko listova teksta općeg karaktera, koje svakako treba zaobići. Posebno povedite računa da se izborni programi moraju odnositi isključivo na naredni 4-godišnji mandatni period i da sve preko toga spada u političku manipulaciju (jer će vam reći da oni planiraju ispunjenje obećanja u nekom narednom mandatnom periodu, a ne u ovom konkretnom mandatnom periodu). Razmislite malo o ovome sami i izgradite percepciju šta je važno i šta vas to operdjeljuje da date glas na izborima. Mene opredjeljuje isključivo konkretan izborni program, sa mjerljivim elementima izbornih obećanja, koje propuštam kroz filtere kadrovskih rješenja, pitajući se da li ti kandidati, stvarno, mogu realizirati taj konkretan izborni program političke stranke koja ih je kandidirala. Da zaključimo, treba nam mjerljiv i konkretan izborni program u kombinaciji sa kvalitetnim kadrovskim rješenjima koja ga mogu provoditi.

Piše: dr Slaven Kovačević

Čemu dati podršku prilikom glasanja – izbornim programima ili etničkim politikama

Ima sam priliku, jučer, govoriti za Televiziju TV1 o temi iz naslova, gdje mi je bilo postavljeno novinarsko pitanje – zašto građani lakše glasaju za nacionalizam (ili kako to zovem „etničke politike“) umjesto za izborne programe političkih stranaka? Jako interesantno pitanje. Kako je prostor u svakom televizijskom prilogu relativno kratak, ponudiću vam ovdje svoje viđenje, odnosno sve ono što sam ponudio kao odgovor, a vi to možete pogledati u priloženom video linku, na kraju teksta. Da bismo bili do kraja precizni reći ćemo ponešto o nacionalizmu i koliko je ovaj termin doživio devijaciju u Bosni i Hercegovini.

Nacionalizam u Europi vuče svoje korijene iz 18. stoljeća u Francuskoj, odnosno pojedini autori smatraju da je izgradnja privrženosti državi, na način da se njome suvereno upravlja bez vanjskih utjecaja, započeo sa Francuskom revolucijom, što je onda kasnije imalo svoju ekspanziju i u drugim zemljama, na primjer Njemačkoj ili Italiji. Ovaj termin je političkog, sociološkog i ekonomskog karaktera i o njemu se mogu voditi intelektualne rasprave, ali je zajednički nazivnik svih njih da se radi o tome da se nastoji osigurati upravljanje svojom domovinom. Zato se veoma često može pronaći to povezivanje da je nacija=država, sa jednom opaskom da je u izgradnji njemačkog nacionalizma, poslije ujedinjenja Njemačke pod Bizmarkom, bilo smatrano da je narod isto što i država. Veoma izvjesno, ima tu i različitih jezičkih konstrukcija, više ili manje tačnih prijevoda, ali je suština da se u međunarodnom pravu koristi francuski jezik kao precizniji za pravne norme, pa ćemo se onda i mi ovdje pozabaviti nacionalizmom sa stanovišta francuskog poimanja da je nacija=država.

Sad to prenesemo sve ovdje, pa kad vas neko upita šta ste po nacionalnosti, tačan bi prijevod trebao biti – šta ste po državljanstvu, što ćete jako rijetko, skoro nikako ovdje čuti sa tačnim odgovorom – Bosanac i Hercegovac. Ovdje ćete prije čuti da je neko po nacionalnosti – Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej, Rom ili kako se već neko osjeća. Da stvar bude još smješnija, u vremenima kada su građani BiH trebali vize za druge zemlje, popunjavajući obrazac za vize, u rubriku »nationality« upisivali su: Bošnjak, Hrvat, Srbin, a imaju pasoš Bosne i Hercegovine, gdje termin nationality znači državljanstvo. Zašto vam ovako započinjem tekst? Zato jer kod nas nema dovoljno razvijene percepcije šta je to nacija, da se ona povezuje samo sa državom i da se ona može sastojati iz više entičkih grupa. To je razlog zašto, sa intencijom potpune preciznosti, koristim termin »etničke skupine« a politike koje se time bave »etničke politike.« Izgleda jednostavno, kada se ovako prikaže, zar ne?

E sad, dolazi pitanje iz teksta, zašto građani daju podršku politikama koje u svome temelju imaju nacionalizam (pravilno bi bilo etničkim politikama), iako te iste politike očito manipuliraju tim pojmom, ne želeći da istaknu da je nacija u direktnoj vezi sa državom, pa onda ulaze u prostor etničkih skupina, nudeći se kao njihovi zaštitnici. To je legitimno pravo političkih stranaka, ali je sa stanovišta struke, jako, jako pogrešno. Dakle, oni se bave narodima ili etničkim skupinama (grupama), koje izvan-teorijski pa ako hoćete neustavno zovu nacijama, ali valjda im je lakše kreirati politiku na takvoj političkoj manipulaciji. Zaključimo da riječi »nacija« i »narod« nisu sinonimi niti imaju približno ista značenja. Zato oni grade etničke politike, kao zaštitnici etničke skupine kojoj gravitiraju, a iz koje ne mogu da ostvare niti 20% glasova. Ovdje mislim na sve etničke stranke ili one stranke koje se bave etničkim politikama, gdje one sa najvećim brojem glasova, nemaju više od 20% glasova u svojoj etničkoj skupini (provjerite sami!).

Tad se postavlja pitanje – zašto se onda tim strankama uopće daje glas? Odgovor je bolno jednostavan, kao što će to reći voditelj na početku priloga koji sa vama dijelim – više vole građani biti gladni i praznog stomaka, ali sa psihološkim zadovoljstvom da je glas dao »svojima« koji ga evo već 25 godina sa velikim uspjehom manipuliraju.

Šta je moje pitanje svima nama? Ako već svi glasamo, prema različitim viđenjima političkog života ovdje, zašto ne glasamo za one političke stranke i njihove kandidate, koje imaju izborni program, onaj pisani, a ne neki budalasti slogan na plakatu, jer u tome izbornom programu se nalaze izborna obećanja koja političke stranke daju nama glasačima. To je suštinsko pitanje, jer ako neko vodi kampanju sa izbornim obećanjima, onda se sva ta izborna obećanja moraju moći provjeriti tokom trajanja četverogodišnjeg mandata, pa onda na kraju mandatnog perioda, sami zaključimo jesu li političke stranke ispunile izborna obećanja ili nisu, pa ako jesu podržimo ih opet, ali ako nisu dajemo glas nekom drugome.

E kako ovdje političke stranke i njihovi kandidati, dakle 70 stranka, 30 koalicija i 20 samostalnih subjekata, učestvuju kao izborni kandidati na Općim izborima 2018. godine, što je sve zajedno 120 izbornih subjekata, postavlja se pitanje – imaju li oni svi pisane, objavljene izborne programe? Vrlo izvjesno negdje oko 95% njih nema nikakav izborni program, osim parole na izbornom plakatu, pa se postavlja pitanje šta to oni i kako obećavaju nama glasačima? Opet je odgovor negativan. U takvom ambijentu, gdje  postoji navika da nema izbornih programa, pisanih i objavljenih, onda dio političkih stranaka koji vode etničke politike svjesno i namjerno udara na etničke osjećaje građana, ne nudeći im bilo šta, osim navodne »sigurnosti od onog drugog i drugačijeg« iz čega nastaje trka ko je veći Bošnjak, Hrvat, Srbin ili šta god već. Kako ćemo provjeriti stepen ispunjenja izbornih obećanja tih etničkih stranaka, kada one nemaju izborni program, nemaju nikakvo obećanja, a ako već nude etničku sigurnost, onda vidimo da ona svaki put u izbornoj godini padne na najniži nivo, sa prevelikim među-etničkim tenzijama.

Poenta je sljedeća. Voditi bilo kakvu politiku, pa i etničku, jeste demokratsko pravo, ali je isto tako i naše glasačko pravo da stranke ocjenjujemo na osnovu pisanih, objavljenih izbornih programa, a ne na osnovu »šarenih etničkih laža« koje nama nude kao izborni argument. Izbori su, ljudi moji, licitacija ideja, a ne takmičenje ko je veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Zato vas pozivam da iskoristite vaše slobodno vrijeme, obiđete internet stranice svih političkih stranaka ili barem onih za koje mislite da nešto vrijede i provjerite da li imaju izborni program sa njihovim izbornim obećanjima. Ako imaju, pogledajte šta se nudi na nivou izbornih obećanja i da li je to provjerljivo, pa na osnovu toga odlučite ko ima najbolje ideje da im se povjeri vaš glas. Sve ostalo, zalazi u opasan prostor političke manipulacije učesnika izbora, prema nama glasačima. Zato ne dozvolite da vama manipuliraju, sačuvajte vaš dignitet i donosite odluku ali na bazi provjerljivih elemenata iz izbornih programa. Sve drugo je iluzija, koja vodi unatrag.

Piše: dr Slaven Kovačević

Izborni plakati kao vid neverbalne komunikacije

Za televiziju Alfa, govorio sam što znači krajnji mjesec izborne kampanje, odnosno onih 30 dana prije izbora, kada se pojavljuje obilje izbornih plakata, koji sadrže različite izborne i političke poruke. To je vid klasičnoga političkog marketinga, pa želim sa vama podijeliti vlastite impresije. Ono što želim posebno podijeliti sa vama, odnosi se na to da birači shodno teorijskim pokazateljima, a posebno onim empirijskim ili pokazateljima iz prakse, u posljednjih 30 dana kampanje mijenjaju svoje mišljenje o tome za koga će glasati do 3%, što je jako mali procent u odnosu na količinu novca koja se od strane političkih stranaka i njihovih kandidata troši u tom periodu. Dodatno, želim sa vama podijeliti promišljanje, da prevelika količina plakata u tom završnom periodu izborne kampanje najčešće ide u iritaciju, a ne u animaciju glasača, o čemu bi političke stranke trebale povesti računa.

Pored toga, poruke koje se odašilju sa izbornih plakata, u vidu određenog vida neverbalne komunikacije, najčešće su banalnog ili općeg karaktera, što bi značilo da se tako odaslane političke poruke ne mogu provjeriti sa stanovišta ispunjena izbornih obećanja, tako da je svako povezivanje sa takvim porukama, zapravo besmisleno.

Ono što ima svoj značaj i čemu bi trebalo posvetiti pažnju odnosi se na dva jako važna elementa:

1. Da li političke stranke imaju pisani izborni program uopće, pa  ako imaju da li je takav program mjerljiv sa stanovišta provjere stepena ispunjenja izbornih rezultata i 
2. Da li osobe koje političke stranke plasiraju na plakatima kao svoje preferente, imaju potecijale i kapacitet da takav izborni program provedu u korist građana ove zemlje.

To bi bio pravilan način promatranja završnice izborne kampanje, kada će se pojaviti obilje plakata, koje je toliko pretjerano da ide, kako sam rekao, u iritaciju glasača. Nasuprot toga postoji razmišljanje kod političkih stranaka da što veći broj izbornih plakata stave, time se mjeri veličina, snaga i značaj te političke stranke, što je zapravo netačno.

Zato bi bilo jako korisno, da svi zajedno probamo pronaći izborne programe političkih stranaka, ali one pisane, kako bismo vidjeli što to oni obećavaju, pa to onda sve usporedimo sa kandidatima koji će nam biti ponuđeni na plakatima i razmotrimo jesu li to političke persone koje mogu izvršiti obećanja koje su dale njihove političke stranke. Smatram kako je došlo vrijeme da iz politike, u što je većoj mjeri isključimo pjevače, glumce, slikare, vajare, bivše i aktive sportaše, raznorazne ublehaše i demagoge, jer je politika jako složen posao, nije za svakoga i najčešće bude prostor za reklamiranje zaboravljenih likova. Naravno, prihvaćam kako postoje izuzeci ili osobe iz različitih oblasti života, koje političke stranke kandidiraju, a koje imaju kapacitet da ispunjavaju izborna obećanja i da se kvalitetno bave politikom, ali na žalost, u najvećem broju slučajeva je to uzaludno dati glas.

Zato je jako važno da se uspostavi veza između glasača i izbornog programa/obećanja političke stranke, pa da svako od nas, u okviru svoje percepcije razmotri da li ponuđeni kandidati na izborima mogu ispuniti izborna obećanja. To znači, kako se trebamo pomaći od navijačkih strasti i navijačkog davanja glasova, nego pametno, mudro i hladne glave birati one za koje smatramo da mogu napraviti život boljim u našoj Bosni i Hercegovini. Pomno pratite sve kandidate na plakatima, koje će ponuditi političke stranke i samo se upitajte da li su to osobe koje mogu realizirati izborne programe, da li će biti veće plate i penzije, hoće li biti bolje zdravstveno osiguranje, bolje obrazovanje, da li nas one mogu uvesti u Europsku uniju i NATO, te najzad da li tim osobama možemo provjeriti naredne četiri godine naših života. Dalje zaključite sami. Što sam tačno rekao u prilogu TV Alfa, pogledajte u priloženom videu.

Piše: dr Slaven Kovačević