Vučić na Kosovu, Kosovo na Vučića

Namjerno sam sačekao da se slegne sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o  »razgraničenju« jednom terminu koji je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.

Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno razgraničen

Kao što ovaj podnaslov govori, nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u međunarodnom pravu. Ovo želim istaći jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.

Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji

Ovo je nešto što je promaklo i promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja »Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora niti bi oni pristali na takvo nešto.

Šta je Vučić onda radio na Kosovu?

Da se izrazim neakademski – probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to  kosovska vlast primijetila i prekinula tu posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi. Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama, sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju, neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira. Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao strancima, a nije to ispunio.

Piše: dr Slaven Kovačević

Da li je moguće prekrajanje granica na Balkanu?

Moje je mišljenje da nije moguće. Pokušaću vam to u nekoliko elemenata pojasniti, koji su naizgled veoma jednostavni, dok je, ipak, složenost međunarodnih odnosa u ovome aktualnom trenutku, nešto sasvim drugo. Prekrajanje granica, kao fenomen o kojem se recentno dosta govori, povremeno uključuje Bosnu i Hercegovinu ili Makedoniju, pa ćemo i tome nešto reći. Sve je, zapravo, počelo sa intenziviranjem razgovora između Srbije i Kosova, što je jedan dio političkih elita iz bh. entiteta Republika Srpska dočekao na način da su ovo izborno vrijeme pokušali iskoristiti za neke političke stavove koji baš i nisu realni. Jedno je skupljanje jeftinih političkih poena, kroz politički populizam, dok je destabilizacija regiona nešto sasvim drugo i u taj prostor niko ne bi trebao zalaziti.

Šta je problem u razgovorima Srbije i Kosova?

Očito je kako međunarodna zajednica nastoji svojim pritiscima učiniti da se ovo pitanje riješi direktnim razgovorima između Srbije i Kosova, ne uključujući nikoga više, osim što različiti akteri međunarodnih odnosa, ovdje mislim na velike svjetske sile, nastoje izdejstvovati  međusobno priznanje Srbije i Kosova, što je u ovome trenutku teško očekivati. O tome, vode se razgovori već izvjesno vrijeme, kako u Briselu, tako i u drugim europskim gradovima, povremeno uz posredovanje Europske unije, povremeno sa porukama različitih svjetskih lidera, ali je činjenica da dogovora još uvijek nema. Kako sam kazao u jednom od ranijih tekstova, težište rješavanja ovog problema je na predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, vrlo izvjesno radi obećanja koja je dao u različitim centrima svjetske moći, pa još uz izvjesne rokove, gdje jedan od tih rokova istječe u mjesecu septembru. Kako ne bi ispao nedosljedan, Vučić pokušava upriličiti neki dobitak za Srbiju, kako bi on lično izašao sa što manje političkih gubitaka, posebno u Srbiji koja nije nimalo naklona bilo kakvom rješenju osim da Kosovo ostane dio Srbije. U to se uključila i srbijanska Pravoslavna crkva, odašiljući vrlo jasne poruke prema Vučiću, gdje su te poruke klasične političke prirode, što položaj samog Vučića dodatno usložnjava. Kako se on bavi izlaznom strategijom iz ovog problema, on često poseže za »utvrđivanjem pazara« podižući ulog što više može, kako bi onda naposlijetku dobio bar nešto. Ali, za sebe u političkom smislu. E to nešto, postalo je vidno kada je Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, lupio njemu svojstvenu glupost da ako Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, onda će to zatražiti i ovaj bh. entitet. Zašto mislim da je tako nešto glupost? Veoma jednostavno, jer Milorad Dodik nije bilo kakav relevantan faktor u međunarodnim odnosima, on je zapravo lokalni političar koji se jakim porukama nastoji izboriti za novi mandatni period, kako za sebe tako i za političku stranku koju predvodi. Dakle, očito je dogovor ili »deal« da Srbija ne učini potez viška i tako omogući stolicu za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, kroz jedan vid, kako to oni zovu dogovora sa pravnim dejstvom. Isto kao da postoje dogovori, koji se potpisuju, bez pravnog dejstva. Tu je »kvaka« i ona je sadržana samo u pitanju kako da iz toga Vučić izađe što manje politički »okrznut« pa još ako može i da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Po cijenu svih mogućih i nemogućih tenzija, koje on svojim međunarodnim aktivnostima proizvodi. On vidno vodi mini diplomatsku ofanzivu, jer su planirani susreti sa Putinom, pa onda sa Makronom i Trumpom u Parizu na vojnoj paradi planiranoj za septembar. U tome, možemo od njega očekivati sve, kako bi on izašao iz ovog kosovskog pitanja sa što manje posljedica, iako je naivan pristup da će on tokom vojne parade u kuloarima dogovoriti bilo šta. Imaju Makron i Trump mnogo važnijih pitanja za rješiti.

Kakve to veze ima sa Bosnom i Hercegovinom?

Nikakve. Veoma jednostavan odgovor. Iako postoje različita nastojanja da se Bosna i Hercegovina uključi u taj Vučićev »pazar« sa međunarodnom zajednicom. Zato ćemo ovdje ukratko reći zašto je to promašena misija za Vučića. Prvo, jer je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadugodišnjim postojanjem, gdje je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno Općim okvirnim mirovnim sporazumom iz Dejtona. Taj Dejtonski sporazum potpisale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (sad je njen pravni sljednik Srbija), uz šest svjedoka, koji garantiraju Dejtonski sporazum: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Dakle, njih šest garantira Dajtonski sporazum. Od njih 6 (šest), već 4 (četiri) garanta rekli su javno da nema govora o promjeni granica na Balkanu i to: SAD, Velika Britanija, Njemačka i Europska unija, što kroz svoje lidere, što kroz saopćenja iz ambasada u Bosni i Hercegovini. Teško je zamisliti, da Amerika koja je proizvela Dejtonski sporazum, naprasno odustane od njega i time izgubi dio svoga ugleda na međunarodnom planu, samo da bi se zadovoljile aspiracije Vučića da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Teško je i pomisliti da bi Amerika dala mrvicu svoga međunarodnog ugleda, tako što bi njen proizvod - Dejtonski mirovni sporazum - tek tako propao radi političkih problema u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Taj isti Dejtonski sporazum utvrdio je kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, kao i kontinuitet njenog međunarodno-pravnog statusa, sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Amerika svakako nije neozbiljna zemlja da bi pristala na bilo kakvo Vučićevo podizanje uloga, kako bi se riješilo pitanje odnosa Srbije i Kosova, pa ma kakvo kreativno rješenje da se dosegne, ono ne može uključivati Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Radi presuda nadležnih međunarodnih sudova u kojima je utvrđen genocid u Bosni i Hercegovini, niz zločina protiv čovječnosti, niz ratnih zločina i najzad, utvrđen je udruženi zločinački poduhvat kao i njegovi sudionici. To je sva suština, pa ma koliko Dodik govorio ono što Vučić misli, ali ne smije da kaže, teško je za povjerovati da bi međunarodna zajedica, ma ko je činio, pristala da se legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja, tako što bi raspakirala Dejtonski sporazum i krenula u neizvjesnu igru sa bosanskohercegovačkim granicama. Može Dodik poništavati izvještaje o genocidu koliko hoće, može ga ne priznavati, ali sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog stanja, relavantne su jedino presude dva međunarodna suda. Sve ostalo nema pravnu utemeljenost. Zato se granice Bosne i Hercegovine ne mogu i neće dirati, jer bi to bilo prihvaćanje rezultata genocida, etničkog čišćenja i različitih vidova udruženih zločinačkih poduhvata, što po mome skromnom mišljenju, velike sile neće nikada prihvatiti.

Šta možemo očekivati?

Izvjesno nastavak srbijanske igre sa međunarodnom zajednicom, kako bi se rješavanje odnosa Srbije i Kosova što više prolongiralo, uz opasku da strpljenje međunarodne zajednice nije vječno, posebno ako se iz konteksta djelovanja Aleksandra Vučića može između redova pročitati da je on neka obećanja već dao, ali da mu je realizacija tih datih obećanja ušla u problem predugačkog trajanja i otezanja. Odnos Srbije i Kosova je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, tako da pravljenje različitih geopolitičkih kombinacija, taj problem udaljava od rješenja. Recimo uključivanje BiH i Makedonije u taj problem, ali samo od onih koji ovdje žele nestabilnost, tenziju i izrazito rovito područje, kako bi se time usporilo integriranje Zapadnog Balkana u NATO savez. To je sva suština plasiranja tenzija i produkcije nestabilnosti, od onog dijela svjetskih sila koje nisu sklone novom valu širenja NATO-a prema istoku Europe. To Vučić vrlo vješto koristi, plasirajući tenzije prema susjednim zemljama, što lično, što putem Ivice Dačića ili putem Milorada Dodika. Samo što to sjedenje na dvije stolice, uz konstantnu levitaciju ni 'vamo - ni tamo, ima jako kratko vremensko trajanje, odnosno Vučiću je Kosovo tek prvi od više problema. Naredni će biti pitanje hoće li Srbija u NATO, a trebala bi ili će njen odustanak od toga imati svoje implikacije na međunarodnoj sceni. Zato možemo očekivati, različite poruke koje su veoma često provokativne, zlobne i svjesno plasirane sa ciljem destabilizacije regiona. Bilo bi dobro da se međunarodna zajednica dodatno uključi, jer teško je očekivati da sve to uvažena gospođa Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, sama riješi na zadovoljstvo svih, bez obzira na njenu dobru volju i kontinuiran angažman. Treba tu još malo poticaja sa strane, od velikih sila, kako bi se Vučić doveo u međunarodni red i poredak, bez aspiracija prema susjedima, ali sa konkretnim i konačnim rješenjem svih pitanja sa Kosovom. Hoće li oni između sebe razmjenjivati teritorije, praviti entitete na Kosovu ili se samo međusobno priznati, to su sve pitanja samo za Srbiju i Kosovo. Uključivanje drugih, okolnih zemalja u njihove probleme međusobnog priznavanja, jednostavno je nerealno i laički rečeno, besmisleno i nepotrebno, jer od tog uključivanja nema ništa. Kako vrijeme bude prolazilo, moguće je povećanje nervoze kod Vučića, ali ko ga je tjerao da se nudi međunarodnoj zajednici kao svemogući rješavatelj svih problema, pa i onih najsloženijih. Neka se on time bavi koliko hoće, ali neka ne dira Bosnu i Hercegovinu. Jer je prosto nemoguće da se granice Bosne i Hercegovine diraju mirnim putem. Zato treba, gospodin Vučić da traži rješenja koja će stabilizirati regiju, a ne uvoditi je u nove tenzije i destabilizaciju.


Piše: dr Slaven Kovačević