Dilema: podržati zajednički život ili suživot?

Bio sam danas, zajedno za prof. dr Mirkom Pejanovićem i prof. dr Džemalom Sokolovićem, uvodničar na sesiji Kruga 99 na temu »Građanin, građanska država i izbori u Bosni i Hercegovini« što mi je bila posebna čast i zadovoljstvo. Kako ne bih želio ulaziti u izlaganja svojih prijatelja i kolega, ovdje ću napisati ono što sam ja govorio na današnjoj sesiji. Osnovna dilema odnosi se da li glasati za politike koje propagiraju zajednički život u odnosu na one koje govore o suživotu.

Zajednički život i suživot nisu sinonimi

Zajednički život podrazumijeva život jednih sa drugima, zajedno, na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, dijeleći zajedničku sudbinu svih dobrih stvari pa i onih loših. To je, ujedno, europska vrijednost jer je zajednički život ili život zajedno temeljen na poštivanju svih građanskih prava na individualnom nivou ili kako se to kaže kada definiramo pojam »vladavine prava« koji kaže da to podrazumijeva jednakost svih građana pred zakonom, na individualnom nivou i bez izuzetaka. Život zajedno pretpostavlja građansko društvo, građansku državu ili građanski koncept, zovite to kako god hoćete, u čemu postoji međusobno priznanje na individualnom nivou, svakog građanina, jednog prema drugome. Odnosno, kako to kaže Hegel u svojoj ideji univerzalne republike, koja govori da ona pretpostavlja priznanje koje se ostvaruje između svakog pojedinca u pojedinoj državi, na temeljnu čega se uspostavljaju univerzalne vrijednosti međusobnog priznanja nas samih, onako kako mi sebe vidimo, ali i da mi priznamo vrijednosti svakog pojedinca onako kako ih on ili ona vidi. Tako nešto, po Hegelu, moguće je samo na individualnom nivou. Danas je tako nešto europska vrijednost, koja garantira svako iskazivanje etničkih, religijskih, kulturnih, tradicionalnih i drugih vrijednosti koje svaki pojedinac smatra dijelom svoje ličnosti. Odnosno, građanski koncept ne negira etnički, religijski, kulturni ili bilo koji drugi identitet.

Nasuprot toga stoji ideja o suživotu, što nije hrvatski prijevod termina »zajednički život« već on podrazumijeva život jednih pored drugih, što na primjeru Bosne i Hercegovine znači život jednih pored drugih u različitim etno-teritorijalnim zajednicama. Zato smatram kako se termin »suživot« namjerno ili nenamjerno koristi u našem javnom prostoru. U takvom ambijentu ne postoji sveukupna vladavina prava, već se ona primjenjuje samo na one etno-teritorijalne dijelove u kojima lider etničke skupine određuje sva pravila i koristi svoj utjecaj na poluge vlasti, policijske i pravosudne strukture, u čemu ne može postojati jednakost svih pred zakonom na individualnom nivou U takvom ambijentu, jednakost određuje lider etničke zajednice, samo za svoju etničku skupinu, bez ikakve namjere da tu jednakost primijeni na državnom, sveobuhvatnom planu, gdje se plasira ideja o potrebi zaštite jednakosti kolektiviteta, čime se nadilaze i maskiraju jednakosti na individualnom planu, što svakako nije europski standard. Neki to zovu konsocijacijskom demokracijom (a da zapravo ne znaju o čemu govore), što je politički model Arenda Lijpharta, koji je napušten u Europi krajem 1960-tih godina, kojeg je i sam autor napustio, a zadnja primjena je zabilježena Južnoafričkoj Republici, gdje se nastojala uspostaviti konsocijacijska vlast na bazi aparthejda. Nisam siguran kako je sistem aparthejda dobar primjer za Bosnu i Hercegovinu.

Inkluzija ili ekskluzija

Ovdje postoji koncepcijska razlika u odnosu europske vrijednosti, koje su temeljene na inkluziji ili uključivanju svakog pojedinca u sve društvene aktivnosti koje on ili ona smatraju važnim za sebe. To je koncept koji je sadržan u ideji zajedničkog života, u kojem svaki pojedinac ima identična ljudska prava i temeljne slobode. Nasuprot toga stoji koncept suživota, koji je zasnovan na ekskluziji ili isključivanju, što pojedini u javnom prostoru iskazuju kao ekskluzivitet konstitutivnih naroda, što je svakako u suprotnosti sa europskim principima i standardima, a posebno što to nije dijelom višestoljetnog društvenog bića Bosne i Hercegovine. Nije ekskluzivnost bila nikad dijelom bosanskohercegovačkog bića, niti u doba Kulina Bana, niti u vrijeme bosanskih kraljeva, otomanske vladavine, austro-ugarske vladavine, ex-Jugoslavije, odnosno ta se ekskluzivnost ili parcijalno davanje prava u korist kolektiviteta javlja tek sa Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH iz Daytona, koji u svome Aneksu 4 sadrži elemente sistemske diskriminacije, što potvrđuju 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura protiv Bosne i Hercegovine i njenog društveno-političkog sistema.

Unitarna, federalna ili konfederalna BiH

Protivnici zajedničkog života, koji to pakiraju u termin »suživota« često govore kako građanska država, građansko društvo ili građanski koncept znači unitarno uređenje Bosne i Hercegovine sa dominacijom jednog naroda. To svakako nije tačno. Poznajem najmanje 4-5 europskih zemalja, onih iz Europske unije koje su građanskog karaktera, a nisu unitarne. Bilo bi pošteno od protivnika građanskog koncepta ili unitarnog uređenja da kažu šta je njihov prijedlog, jer pored unitarnog uređenja, kao oblika državnog uređenja, postoje još samo federalno i konfederalno uređenje (državna zajednica), koje i jedno i drugo govore u životu jednih pored drugih što je ništa drugo nego suživot i nije dijelom višestoljetnog bića Bosne i Hercegovine. Tako vidim i ovaj najnoviji prijedlog o reorganizaciji Bosne i Hercegovine u 4 administrativne jedinice, gdje bi tri vidno bile mono-etničke plus više-etnički distrikt Sarajevo. Tako se uspostavlja temelj za etničku podjelu BiH u etno-teritorijalne federalne jedinice (konfederacija ne dolazi u obzir jer se radi o međudržavnoj zajednici)  koje bi bile mono-etničke. Zato je zajednički život u potpunoj suprotnosti sa etničkim politikama, koje svoj osnov crpe iz dijela Dejtonskog sporazuma koji sadrži sistemsku diskriminaciju i što nije i ne može biti dijelom europskih vrijednosti. Zato se radujem kandidatskom statusu Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, kada će se prvo otvoriti poglavlje 23. koje govori o vladavini prava, demokraciji, zaštiti osnovnih ljudskih prava i zaštiti prava manjina, koje se ne rješava pregovorima, već akcionim planom, što će biti izuzetan problem za političke stranke koje njeguju etničke politike.

 Cjelokupno moje izlaganje možete pogledati u ovom priloženom videu:

Zato je jako važno da Bosna i Hercegovina njeguje zajednički život, jednih sa drugima i odbaci ideje suživota, odnosno života jednih pored drugih u čemu postoje elementi sistemske diskriminacije. U tom pogledu, nadam se da će političke stranke sa građanskim predznakom znati da odaberu i iskažu ono što je važno za uspješnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine, tačnije da odaberu model zajedničkog života, čime bismo bili mnogostruko bliži euroatlantskim integracijama.

Piše: dr Slaven Kovačević

Učestvovao sam u projektu Oslobođenja »Za koga (ne)ću glasati u BiH i zašto?« pa vam nudim moj tekst o tome

 
Imao sam priliku, između ostalih mislećih ljudi u Bosni i Hercegovini, učestvovati u projektu Oslobođenja pod nazivom »Za koga (ne)ću glasati u BiH i zašto« pa vam ovom prilikom nudim moj tekst koji sadrži moj pogled i stav oko toga.

Tekst iz Oslobođenja

Razmišljajući o predstojećim Općim izborima u BiH, osnovna dilema koja se stavlja pred građane ove zemlje jeste - da li glasati za zajednički život svih građana ili za suživot, odnosno življenje jednih pored drugih? Kada tako postavimo stvari, onda je logično promišljati da zajednički život svoj temelj ima u ostvarivanju jednakopravnosti svih građana na teritoriji cijele zemlje, onako kako to nalažu europski demokratski principi i standardi, naspram čega stoji tendencija planski organiziranog suživota, razdvojenog i omeđenog, kroz određene devijacije propale ideje konsocijacijske demokracije, odnosno napuštenog modela u zapadno orijentiranim demokracijama.

Ako je princip zajedničkog života podudaran europskim vrijednostima zaštite svih građanskih prava na individualnom nivou, onda je potrebno sagledati koje to političke stranke i njihovi kandidati imaju kapacitet i potencijal da tako nešto svojim izborom obezbijede. Još preciznije, ako smo opredijeljeni za principe europske pravne stečevine, tada bismo trebali tragati za onim političkim strankama koje mogu obezbijediti demokraciju u punom kapacitetu, vladavinu prava u punom kapacitetu iz čega proizlazi pravna država kojom se institucionalno utvrđuje jedan novi sistem vrijednosti od ovoga kakvog imamo sada.

Nasuprot toga stoji sadašnji sistem korupcije, nepotizma, političke i etničke podobnosti sa strukturom i organizacijom koja traje već više od 20 godina. Takav sistem u stanju je ponuditi samo ovo što imamo danas i što devalvira ili poništava multi-etničko i multi-kulturalno biće ove zemlje, koje je stvoreno stoljećima ranije, a koje je skoro u cjelosti ugašeno nakon krvavog rata u Bosni i Hercegovni. To specifično i jako vrijedno biće Bosne i Hercegovine sistematično se guši dvije decenije, kroz vrlo perfidne javne politike onih političkih stranaka koje ne znaju, ne umiju ili nisu sposobne djelovati izvan matrice »konstitutivnih naroda« tog za Europu nepoznatog termina, ali u njihovoj priči jako unosnoga političkog koncepta koji veoma malom dijelu njih daje lagodan život, a najvećem broju građana niz otvorenih pitanja i životnih patnji. Kako drugačije pojasniti tu vrstu politike koja djecu od puberteta iz osnovne škole, pa preko srednjoškolskog obrazovanja i na kraju kroz akademsko obrazovanje, tako formira da je, u sadašnjem društvu, jedini uvjet za život i rad vezan za etničku pripadnost?

U takvoj politici, recimo ovdje u Sarajevu, djecu odgaja 99% nastavnika iz istog naroda u osnovnoj školi, istovjetno u srednjoj školi i na kraju na fakultetima, gdje se u njima stvara taj vid etničke matrice jer ta ista djeca nisu nikad imala prilike vidjeti nešto drugo i drugačije, pa se njihovo oblikovanje završava u etničkom formiranju svijesti, te da svoj život moraju nastaviti u suživotu sa onim drugima, imajući sa njima interakciju samo onda kada je ona krajnje neophodna. Kada tako formirana djeca završe fakultetsko obrazovanje, ona tada vide da javnim preduzećima i ustanovama opet upravljaju osobe iz jednog naroda. Zato ih treba potaknuti da razmišljaju o dilemi – da li etnički organizirana i omeđena Bosna i Hercegovina može postati dijelom europskih integracija? Kako onda objasniti onim, tek formiranim osobama koje su iz manjinske etničke skupine da je neko njih, sistemskim političkim djelovanjem napravio građanima drugoga reda, a da ih neke druge stranke kroz njihove prijedloge izbornog zakonodavstva žele pretvoriti u građane trećeg reda? Kako objasniti i onoj djeci koja su iz većinskoga naroda, da oni nemaju pravo na kontakt i interakciju sa drugim i drugačijim od sebe, kada oni u praksi i svakodnevnom životu vide da je etnička matrica jedina priča koja daje prostor za zaposlenje, organiziranje vlastitog života i mogućnost napredovanja u njihovoj karijeri. Ako je Sarajevo, kao i niz drugih bh. gradova, bila multi-etnička sredina, kojom smo se hvalili i predstavljali kao dobar primjer, zašto to onda neko svojim političkim ambicijama ili ciljevima poništava i to upadajući sam u zamku tipa – kada u Mostaru ili Banja Luci bude više multi-etničnosti, tada će je biti više ovdje u Sarajevu. Znate, to jako pogrešno zvuči, jer mi odavdje, iz multi-etničkog Sarajeva, želimo i moramo biti primjer drugim gradovima da je život zajedno moguć, a ne da oni sa svojim nacionalističkim politikama bivaju primjer nama.

Zato ne mogu dati svoj glas niti povjerenje toj vrsti javnih politika i političkih stranaka koji od Bosne i Hercegovine prave nešto što ona nije. Ne mogu dati svoj glas tim politikama kojima taj sporni termin »konstitutivni narodi« daje povod da dodatno učvrste sistemsku diskriminaciju, kako bi lakše upravljali masama, dirajući jedino njihov empatijski centar za etničku dijagnostiku. To su promašene politike koje su dijametralno suprotne modernim zapadnim demokracijama i one ne mogu dovesti ovu zemlju u NATO i Europsku uniju. Promašene su jer nisu u stanju ovdje obezbijediti vladavinu prava i osnovne demokratske principe, nego samo etničke koji im daju privilegije koje im ne pripadaju, prepadajući građane da građanski koncept automatski znači unitarno uređenje. Pa Njemačka je građanska i multi-etnička zemlja, a nije unitarna i šta sad?

Svoj glas daću dr Denisu Bećiroviću, jer on u svojim javnim istupima kaže da će braniti interese svih građana Bosne i Hercegovine, podjednako, iako je kandidat za člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH iz reda Bošnjaka. Njegov prethodni rad u različitim zakonodavnim organima, pokazao mi je da je njegova namjera stvarna, da on kao jedan od aktivnijih zastupnika ima ugrađen taj sistem vrijednosti koji mene interesira. Pokazao je kako se zna izboriti za svoje ideje, pa tako očekujem da će se izboriti i za tu suštinsku izmjenu ovdašnje stvarnosti, prema europskim principima i standardima. Jako je važno da u okviru vanjske politike, jedne od rijetkih nadležnosti Predsjedništva BiH, neko u inostranstvu ukazuje međunarodnoj zajednici da je Bosna i Hercegovina multi-etničko društvo, koje ne treba da živi na promašenim idejama »konstitutivnih naroda« nego na građanskoj paradigmi.

Svoj ću glas povjeriti SDP-u, onom dijelu kandidata na listama za koje smatram da svojim radom mogu obezbijediti ove europske vrijednosti, kojima i sam težim. Znam da SDP nije idealna politička stranka, ima svojih mana i vrlina, ali je jedina koja je do sada priznala svoje greške iz prošlosti, što mi stvara nadu da će oni kao poboljšan i popravljen sistem raditi u korist svih građana ove zemlje. Nisam sklon davati glas malim ili novonastalim političkim strankama, jer su njihove politike nedefinirane i neizvjesne. Zato ću svoj glas, ipak, dati SDP-u.

OSLOBOĐENJE: Podrzavate sistem vrijednosti koji se obicno opisuje kao "zapadni" te podrazumijeva evro-atlantske integracije. Moze li SDP-ov kandidat kojeg vi podrzavate voditi zemlju u ovom smjeru? Svojedobno je on podnio inicijativu za promjenu granica s Crnom Gorom koja je clanica NATO-a i na putu ka EU daleko ispred BiH?  Ima li SDP viziju za evropsku buducnost BiH?

Zapadne demokratske vrijednosti su bile temelj za promijenu društveno-političkog sistema u BiH tokom početka 1990-tih godina. U prethodnom 25-godišnjem periodu, učinjeno je premalo na akceptiranju tih važnih zapadnih demokratskih vrijednosti. U tom pogledu, od svih ponuđenih kandidata, smatram kako jedino Denis Bećirović ima viziju kako ovu zemlju uskladiti sa demokratskim vrijednostima modernog zapada, gdje je ponajvažniji element zaštita građanskih prava na individualnom nivou. Pitanje granica rješava se na dva načina – dogovorom zainteresiranih zemalja ili arbitražom. Kako postoji odluka Banditerove Arbitražne komisije iz 1991. godine, to je međunarodno-pravni osnov za rješavanje svih granica nekadašnjih republika ex-SFRJ, danas suverenih zemalja i u tome vidim da postoji evolucija u političkoj misli Denisa Bećirovića, dok kod drugih u toj oblasti međunarodnog prava, postoji vidno nepoznavanje suštine i jasna degradacija. Od tih pitanja, mislim da je ponajvažnije pitanje morskog i teritorijalnog razgraničenja sa Hrvatskom u Neumskom zaljevu, kao i pitanje granica na Drini prema Srbiji. Razmotrio sam sve dostupne stranačke političke programe, koji su jako siromašni sa elementima iz euro-atlantskih integracija dok u programu SDP-a, vidim više europskih elemenata u odnosu na programe drugih stranaka, gdje je jedan od osnovnih elemenata da se traži prostor za jednakopravnost svih građana BiH, što je temeljni europski standard, dok kod drugih stranaka tako nešto nisam vidio, jer se radi o populističkim programima, ponajviše opterećenim etničkim politikama, koje su izvor sistemske diskriminacije i ne mogu ovu zemlju približiti Europskoj uniji. Naravno ima i onih malih političkih stranaka, čiji su programi temeljeni na trik-porukama prema glasačima, iza kojih ne postoji realni politički osnov. Zato potvrđujem podršku Denisu Bećiroviću, kao političaru koji je spreman da napreduje i evoluira u političkim stavovima, ali u korist euro-atlantskih integracija, koje su najčešće u prethodnom periodu, bile ostavljene političkim diletantima na raspolaganje, nespremnim za jasne iskorake prema zapadnim demokratskim vrijednostima.

   

Piše: dr Slaven Kovačević

Očito da odgovori na EU upitnik nisu tehničke prirode

Istekao je rok za davanje odgovora na dodatnih 655 pitanja EU komisije, nakon što je Bosna i Hercegovina ponudila odgovore na cjelokupan EU upitnik. Nema odgovora, kako kaže direktor Direkcije za Europske integracije (DEI), Edin Dilberović, uz današnju konstataciju da je očekivao više zrelosti od bh. vlasti. Sve to zajedno, kada pročitamo, samo se jedna konstatacija javlja, jako, jako loše.

Prvo, Direkcija za europske integracije je po prijemu dodatnih 655 pitanja, održala 22. juna 2018. godine, press konferenciju i konstatirala javno, kako se radi o tehničkim pitanjima, koje sadašnja vlast može odgovoriti u zadatom roku. 

Očito da ovdje nemamo tehnička pitanja, već suštinska, jer se domaća vlast nije udostojila da odgovori na tih 655 dodanih pitanja u zadatom roku, od kojih su neka od njih suštinska za društveno politički sistem Bosne i Hercegovine. Treba dodati još i to, da postoje pitanja kao što je ono o čuvenom terminu »konstitutivni narodi« koji su izvor sistemske diskriminacije, gdje se krije prvi element zastoja u odgovoru na dodatna pitanja. Kada tome dodate taj čuveni »Mehanizam koordinacije« kojim se sadašnja vlast hvali (1300 osoba sa pravom veta iz općina, kantona, entiteta i državnih institucija), a za koji rezolutno tvrdim da je neustavan i da sadrži elemente nenadležnosti pojedinih nivoa vlasti, koji očito ne može da se usaglasi o pojedinim odgovorima na dodatna pitanja, onda je stvar jasna da postoje političke stranke i njihovi puleni, koji su spremni poništiti euro-atlantske integracije zarad nastojanja da opet budu vlast na temelju diskriminatornog političkog sistema. 

Kako na kompletan Upitnik Europske komisije treba ponuditi presjek stanja u Bosni i Hercegovini u odnosu na europsku pravnu stečevinu, onda se postavlja logično pitanje – o čemu se onda treba usaglašavati – isto kao da se treba usaglašavati da pada kiša onda kada je kišno i oblačno vrijeme. Da stvar bude još gora, aktualna vlast nam servira informacije kako je Mehanizam koordinacije odlična stvar, iako u njemu učestvuje preko 1000 osoba sa različitih nivoa vlasti koje imaju pravo veta ili pravo da putem veta zakoče svaki napredak Bosne i Hercegovine u euro-atlantskim integracijama, kao na primjer, da određene općine ospore određene odgovore i time u cijelosti zakoče put BiH ka Europskoj uniji. Je li to valjan i efikasan Mehanizam koordinacije? Očito da nije. Kada je gospodin Dilberović, na press konferenciji po prijemu dodatnih 655 pitanja EU upitnika objašnjavao da su oni imali auto kojem je trebalo izgraditi karoseriju i ugraditi motor (Mehanizam koordinacije), postavilo se jasno pitanje – ima li taj čudni auto goriva da dobaci do odgovora na upitnik?

 

Kad sve ovo sagledamo, onda je jasno da je naša europska perspektiva u rukama etničkih politika, koje se ne mogu usaglasiti oko bilo čega, kao što je to pitanje koja su prava data konstitutivnim narodima u odnosu na jednakopravnost građana, gdje postoje političke opcije koje će to osporavati, radi političke moći koju im daje taj diskriminacijski fenomen »konstitutivnih naroda« po cijenu da nikad Bosna i Hercegovina ne postane članicom Europske unije. Nisu to samo političke opcije iz Mostara ili Banja Luke, ima takvih političkih opcija i u Sarajevu. To je jednostavno tako i dovodi nas u situaciju da razmišljamo o mnogo toga.

Piše: dr Slaven Kovačević

Šta za BiH znače presude Europskog suda za ljudska prava

Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan – presude i odluke Europskog suda za ljudska prava su obavezujuće za državu Bosnu i Hercegovinu. Pokušaću vam ovo pojasniti iz ugla ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kako bi to bilo lakše za shvatiti, iako je naša zemlja članstvom u Vijeću Europe, preuzela obaveze koje se tiču zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavom Bosne i Hercegovine, u njegovom članu II/2, utvrđeno je da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, kao i da ona ima prednost u odnosu na sva druga prava (zakone), što je svrstava u red akata višeg reda u odnosu na sve bosanskohercegovačke zakone, pa i u odnosu na Ustav BiH. Ovo dobiva još veću potvrdu, ako uzmemo u obzir Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog u Dejtonu, gdje se u članu 1. ovoga aneksa jasno kaže da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviše standarde u oblasti zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dodatno, u Ustavu BiH piše, čak, u članu X/2, da bilo koja izmjena Ustava BiH ne može biti u suprotnosti sa poglavljem II važećeg ustava koji govori o zaštiti ljudskih prava. Analogno tome, donošenje bilo kojeg zakona ne može biti na štetu bilo kojeg osnovnog ljudskog prava utvrđenog Europskom konvencijom.

Zašto nam je sve ovo važno?

Iz jednog prostog razloga. Jer je poglavljem II, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ustanovljen Europski sud za ljudska prava iz Strassburga, utvrđen je njegov djelokrug, nadležnosti, način rada, odlučivanje i šta znače presude i odluke ovoga suda. Članom 46. poglavlja II, utvrđeno je da su sve presude i odluke Europskog suda obavezujuće za sve strane koje su bile u sporu. Ako to znamo, odnosno ako znamo da je Europski sud za ljudska prava ustanovljen Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja kaže da su njegove presude i odluke obavezujuće i sve to sagledamo kroz član II/2 Ustava BiH, onda je jasan zaključak da se i presude Europskog suda iz Strassburga moraju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i da one imaju prednost u odnosu na sva druga prava ili zakone, kao što je to, na primjer Izborni zakon BiH. Dakle, sve četiri presude Europskog suda iz Strassburga u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, iznad su svakog domaćeg zakona, imaju direktnu primjenu jer se na to članom II/2 Ustava BiH, ova zemlja obavezala. To znači da donošenje bilo kojeg zakona, evo opet da kažem, na primjer izmjena Izbornog zakona BiH, ne može biti u suprotnosti sa članom II/2 Ustava BiH, odnosno ne može biti u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te najzad ne može biti u suprotnosti sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga, jer je i on i njegove presude sastavnim dijelom Europske konvencije koja ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini.

Zašto to onda nije tako?

Zato što kod nas 99.9% aktera iz političkih elita ne zna ovo što vam govorim, izvjesno jer su površni, nedosljedni i nisu spremni da poznaju domaće i međunarodne propise. U tom pogledu, onaj dio političkih elita koje za svoj temelj imaju etničke politike, izgleda svjesno zaobilaze ovu činjenicu, na način da se deklarativno slažu da treba provesti sve 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava, a da ništa konkretno ne čine oko toga. Jasno je kako tim etno-politčkim strankama ne odgovara sistem u kojem se svakom građaninu daju podjednaka prava, jer tada njihove etničke politike postaju besmislene, umanjuju im političku moć i mijenjaju sveukupnu paradigmu vršenja vlasti. Na sličnoj liniji su i one građanske stranke, koje isto tako imaju jak deklarativni izraz, ali od konkretnih djela nema ništa. Oni izvjesno jesu za zaštitu ljudskih prava, ali način na koji to prezentiraju suviše je sličan etno-političkim strankama, tako da ostaje otvoreno pitanje, hoće li se političke stranke bez etničkog predznaka upornije i agilnije angažirati na provođenju odredbi člana II/2 Ustava BiH, kako bi se napokon Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stavila u direktnu primjenu, onako kako to ustav nalaže.

Šta može biti posljedica?

Nećemo biti primljeni u Europsku uniju, odnosno nećemo moći steći ni kandidatski status. Razlog tome, vidim u pregovaračkom poglavlju 23. koje govori o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i zaštiti prava manjina, gdje u sva četiri segmenta Bosna i Hercegovina ima vidan problem, ponajviše uzrokovan etničkim politikama. Ponoviću još jednom da se EU poglavlja 23. i 24 ne rješavaju pregovorima, kako bi neko volio, pa da izlobira ostanak ovoga društevno-politikog sistema koji sadrži sistemsku diskriminaciju, što je svakako nemoguće, već se ova dva poglavlja rješavaju akcionim planom, a to znači da će naša zemlja dobiti zadatak i rok da se on obavi, izvjesno na način da se provedu sve presude Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, čime bi se eliminirala sistemska diskriminacija.  Tek tada, ova zemlja će postati kredibilan kandidat za članstvo u Europskoj uniji.

Piše: dr Slaven Kovačević

Građanski koncept ne briše etnički niti religijski identitet

Iako povremeno možemo pročitati da građanski koncept, pretpostavlja unitarno uređenje, pa to onda navodno znači dominaciju jednog naroda, čime se stvara atmosfera bezvrijednosti drugih etničkih identiteta koji nisu dovoljno brojni da prostom matematikom mogu formirati vlast na nekom od postojećih nivoa vlasti, želim vam reći da to sve zajedno nije tačno i pokušaću da vam to pojasnim kroz različite ilustracije.

Građansko uređenje, kako sam ranije pisao, kao teorijski pojam ili provedbeni oblik vlasti jednostavno ne postoji. Zato koristim termin "građanski koncept" koji zapravo znači ono što današnja moderna demokracija zapadnog tipa podrazumijeva, a to je jednakopravnost ili sveobuhvatna jednakost svakog građanina, državljanina pojedine zemlje, koju mora garantirati država. Tako nešto možemo sagledati kroz pojam vladavina prava (eng. Rule Of Law) kojeg ne možete pronaći u članu I/2, tih neslužbenih prijevoda Ustava BiH, koje Ustavni sud BiH koristi za svoje odlučivanje!? i posjeduje na svojoj internet stranici: http://www.ccbh.ba/ i to tako što otvorite Ustav BiH i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike (otvorite i potražite termin vladavina prava u članu I/2). Kako je OHR to rekao u svome saopćenju, koje možete pročitati ovdje: http://ba.n1info.com/a224397/Vijesti/Vijesti/OHR-Postoji-samo-jedan-Dejtonski-sporazum.html jedina službena verzija Ustava BiH je ona na engleskom jeziku, jer svih 11 aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Dejtona, nikad nisu službeno prevedeni, onda ćete jedino u toj engleskoj službenoj verziji u tom članu I/2 Ustava BiH, naći termin Rule Of Law, što je vladavina prava, a koji kao termin u domaćim neslužbenim verzijama Ustava BiH nije prisutan. Zašto je to tako, zaključite sami.

Ono što jeste važno, recimo u par rečenica. Vladavina prava vuče svoje korijene iz anglo-sanksonskog prava, u kojem se kaže da svi moramo biti jednaki pred zakonom, na individualnom nivou i bez izuzetaka. Oni koji tako nešto neće, vidno su zainteresirani da budu jednakiji ili bolje rečeno, zaštićeniji pred zakonom od drugih, krijući se iza za Europu nepoznate sintagme - kolektivnih prava. Onaj ko želi takvu vrstu kolektivnih prava, treba znati da nakon presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, ulazi u jako opasan prostor kolektivne odgovornosti, što bi bilo jako nesmotreno i nimalo mudro. Ne možete imati bilo kakva prava, ako ne prihvatite i obaveze ili odgovornosti. Najbliži termin vladavini prava, po kontinentalnom pravu, koje se koristi ovdje jeste - pravna država - a onda to znači da ona mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti na individualnom nivou, svim svojim građanima. To vam je standard u svim zemljama Europske unije, pa ga stoga nazivam europskim standardom.

Dodatno, taj izraz kako bi građanski koncept doveo do dominacije jednog naroda, matematskim putem je jako upitan. Ako pogledate činjenicu, na primjer, da Zastupnički dom Parlamenta FBiH broji 98 zastupnika, pa pogledate na internet stranici etnički sastav ovoga donjeg doma, onda se može na bazi imena i prezimena zaključiti da u njemu, 70% čine građani iz reda jedne iste etničke skupine - Bošnjaka. Naravno, ograđujem se od toga da određujem bilo čiju etničku pripadnost, pa zato kažem da se na bazi imena i prezimena može zaključiti brojnost jedne etničke skupine, koje svakako već sada ima preko 50% ili bez te etničke skupine, odnosno bez Bošnjaka, ne možete donijeti niti jedan zakon, pa to danas protivnicima građanskog koncepte nimalo ne smeta, iako im je to, zapravo, osnovni argument. To protivnici građanskog koncepta nikad nisu niti spomenuli. Njihov je motiv, da u Domu naroda FBiH, koji broji 58 zastupnika (17B+17H+17S+7O), ovladaju sa 2/3 jednog od klubova naroda, što je 12 zastupnika, kako bi kroz potezanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa za sve i svašta, a posebno za formiranje federalne vlade i državne vlade, bili nezamjenjiv pregovarač u svim narednim pregovorima u formiranju vlasti, iako iza njih ne stoji dovoljan demokratski potencijal ostvaren glasovima na izborima. Kako Zastupnički dom PFBiH sve zakone i odluke donosi sa 50 ruku, a Dom naroda FBiH sa 30, onda se postavlja pitanje kako u demokratskom svijetu 50 može biti iste snage kao i 30, s tim da njih 12 može zakočiti sve, odnosno donošenje bilo kojeg zakona ili čak formiranje vlasti. Potpuno je istovjetna stvar u Parlamentu BiH sa stanovišta brojnosti etničkih skupina, gdje i tamo jedna od njih ima prisustvo preko 50%, tako da su i odnosni većina potrebnih za donošenje zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH i Domu naroda BiH, gdje opet manjina iz Doma naroda ima snagu da kontrolira donošenje svih zakona, kao i svako formiranje vlasti. To je sva suština iza koje stoje protivnici građanskog koncepta, gdje njih intresira samo Dom naroda kao alat za političke ucjene i pritiske pri formiranju vlasti.

Ono što je posebno važno, u okviru zaštite osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda, stoji i pravo svakog pojedinca na etnički i religijski identitet, pa vas molim da ne nasjedate na te lažne komentare da bi građanski koncept brisao etničke i religijske identitete, jer to naprosto nije tačno. Ne vjerujte u takve komentare, jer oni odudaraju od europskih principa i standarda, koji su svi redom oslonjeni na građanski koncept, kojim se ne briše niti se može brisati jedno od temeljnih ljudskih prava ili pravo na vlastit etnički i religijski identitet.

Kad bi ovo bila normalna zemlja, građanskog karaktera, oslobođena etničkih politika koje unose nemir i donose sistemsku diskriminaciju, bila bi kilometrima bliže Europskoj uniji. Zato se, beskrajno radujem EU kandidatskom statusu naše zemlje, gdje će u okviru EU pregovaračkog poglavlja 23 - vladavina prava, demokracija, zaštita osnovnih ljudskih prava i zaštita prava manjina - Bosna i Hercegovina morati izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem koji ne zadovoljava niti jedan od segmenata iz poglavlja 23 (posebno jer sadrži elemente sistemske diskriminacije). Ono što me posebno raduje, da se poglavlja 23. i 24. ne rješavaju pregovorima, već akcionim planom (dobiješ zadatak i rok da ga ispuniš), tako da svako lobiranje za etničke politike koje koje se čini po Briselu od strane, za europske integracije, nedoraslih političkih pulena biće apsolutno besmisleno. Za neke su europske integracije strani pojam, a za nekog stil življenja.


Piše: dr Slaven Kovačević

Počela je posjeta Sergeja Lavrova - šta sve ona može značiti?

Za Dnevnik televizije BHT, govorio sam o posjeti gospodina Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije, šta bi ona mogla značiti i koje poruke možemo očekivati. Posjeta svakog ko ima dobre i prijateljske namjere prema Bosni i Hercegovini je svakako dobrodošla i treba je pozdraviti, ali da bismo sagledali stvarne namjere Rusije, potrebno je da razmotrimo nekoliko važnih elemenata.

Prvi važan element vidjećemo u tome da li će gospodin Lavrov kazati da Rusija poštujte teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, znajući da predsjednik Srbije, gospodin Aleksandar Vučić kada daje proklamacije o Bosni i Hercegovini, kaže da Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH, zaboravljajući svaki put riječ - suverenitet. U tome leži »kvaka« jer su u toj jednoj riječi može vidjeti da li neka zemlja stvarno poštuje drugu zemlju, posebno njen suverenitet i njenu suverenu državnu vlast.

Drugo važno pitanje odnosi se na to da li će se Rusija miješati u suverenitet Bosne i Hercegovine, tako što će političkim ili možda izvan-političkim alatima pokušati da ospori ili zakoči put Bosne i Hercegovine ka NATO savezu, imajući u vidu da su nadležni organi Bosne i Hercegovine već donijeli odluku o tome da se ide u pristupanje NATO-u. Ovdje se testira poštivanje suvereniteta Bosne i Hercegovine i njenih državnih institucija koje jedine imaju tu ovlast da odlučuju o učlanjivanju BiH u međunarodne organizacije. Podsjetiću na član III/5 Ustava BiH koji kaže da će Bosna i Hercegovina preuzeti sve ovlasti ili nadležnosti u pitanjima zaštite svoga suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta, u što svakako spada i članstvo u međunarodnim organizacijama. Posebno treba obratiti pažnju šta će o tome reći izabrani zvaničnici na različitim nivoima vlasti, kao i ministar vanjskih poslova Srbije, gospodin Ivica Dačić.

Onda na kraju, poslije međusobnog poštivanja, dođe taj prostor za razvijanje političke i ekonomske saradnje, gdje mislim da postoji značajan prostor. Posebno bismo trebali biti zainteresirani za jačanje ekonomske saradnje, jer je Rusija jako velika zemlja sa kojom se može pronaći stotine načina za poboljšanje ekonomskih odnosa na obostrano zadovoljstvo.

Šta sam sve rekao u kraćem gostovanju u Dnevnku 2, BHT, možete pogledati i priloženom videu.

Piše: dr Slaven Kovačević

Izborni prag u BiH od 3% je premali i osnov je za formiranje političkog klijentelizma

Za televiziju TVSA, govorio sam ponešto o izbornom pragu. Kod nas, u Bosni i Hercegovini izborni prag (cenzus) je 3%, što je manje nego u zemljama okruženja, pa i u zemljama Europske unije, gdje je izborni prag najmanje 5%. Ovako mali izborni prag, smatram svojstvenim udarom na demokratske principe, odnosno takav mali cenzus stvara pretpostavke za manipuliranje izbornim sistemima u korist vječitih političkih klijentelista.

Izborni prag ili cenzus u svim normalnim državama je najmanje 5%, čime se ostvaruje jača i okrupljena politička scena, u kojoj se mogu stvarati kvalitetne koalicije koje tvore vlast. U Bosni i Hercegovini izborni prag je 3%, što stvara takav izborni ambijent da na predstojećim izborima imamo 120 političkih aktera (70 političkih stranka, 30 koalicija i 20 nezavisnih listi), učesnika izbora, što za zemlju od 3.5 miliona stanovnika smatram bolesno prevelikim brojem učesnika izbora. To za posljedicu ima takvu količinu zbunjivanja izbornog tijela i malu izlaznost na izborima, jer se stvara osjećaj kako su svi isti, vođeni osobnim motivima da uđu na budžetsko finansiranje i plaće, gdje se skoro nikako ne vodi briga o građanima ove zemlje.

Izborni prag od 3% služi samo za dvije stvari. Prva, da kada se ne slažeš sa svojim stranačkim šefom napraviš sebi političku stranku i, drugu, u kojoj ćeš izvjesno biti predsjednik iste, pa onda na izborima nastojiš da iskoristiš taj mali izborni prag i uđeš u neki od organa vlasti i na taj način na budžetsko finansiranje svoje, novoformirane male stranke, ali istovremeno obezbijediš sebi i sigurnu budžetsku plaću. To nije demokracija, već njena klasična zloupotreba.

Bolja ideja, bila bi ustanovljenje izbornog praga od 5%, kao što je to u svim zemljama okruženja, pa i šire u Europi, što služi okrupljivanju političke scene na koristan i demokratski način, kako bi se izbjegli svi mogući slučajevi, kada jedan zastupnik sa 3.01% ostvarenog izbornog rezultata, uđe u zakonodavni organ vlasti i postane »jezičak na vagi« u formiranju vlasti, koju ucjenjuje vlastitim interesima nastojeći sebi obezbijediti što veći financijski profit. To tek nije demokracija, već njena klasična zloupotreba.

Svjestan sam kako ovom otpor pružaju oni koji vode računa o zastupljenosti u organima vlast bh. entiteta Republika Srpska, gdje na bazi izbornog praga od 3% ostvare jedan mandat i uđu na budžetsko finansiranje, a da pri tome nemaju nikakvu važniju ulogu u političkom odlučivanju. Dakle, njima i ovaj sadašnji prag od 3% predstavlja teškoću, ali ih ne sprječava da uđu na budžetsko finansiranje stranke i sebe lično. To je opet, svojevrstan klijentelizam.

Zato bi izborni prag od najmanje 5% donio takav ambijent da se započne okrupljivanje političke scene u cijeloj Bosni i Hercegovini, a samim tim i u bh. entitetu Republika Srpska, jer sa 5% izbornog rezultata imate veći stepen učešća u vlasti,  koje nije puki klijentelizam već nešto mnogo ozbiljnije. U Bosni i Hercegovini svakako, a u bh. entitetu Republika Srpska postoji jako mali broj probosanskih stranaka koji uopće mogu dosegnuti i ovih 3%, tako da bi izborni prag od 5% natjerao sve njih na probosansko udruživanje i stvaranje ozbiljnijeg učesnika u vlasti na svim nivoima.

Kada sve ovo saberete, pomnožite i podijelite, mnogo je korisnije imati izborni prag od 5%, kako ne bismo imali tih prevelikih 120 učesnika izbora, od kojih je  jedan značajan broj stranaka koje su nastale na pukoj potrebi da neko napravi sebi političku stranku kako bi se uhljebio na budžetu. Izborni prag od 5% stvara pretpostavke za okrupljivanje političke scene i direktno smanjuje mogućnosti za politički klijentelizam, što stvara pretpostavke za ostvarivanje kvalitetnijeg učešća u vlasti koje ne bi bilo motivirano isključivo političkim klijentelizmom odnosno uhljebljavanju kadrova malih i politički beznačajnih stranaka.

 Pogledajte video prilog ispod:

Piše: dr Slaven Kovačević

Ustavni sud BiH između zaštite osnovnih ljudskih prava i etničkih politika: Slučaj Pudarić

Moje je mišljenje da današnje odbacivanje apelacije Svetozara Pudarića od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja poništenje jedne od važnih funkcija svih ustavnih sudova u normalnim zemljama, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava. Umjesto da zaštiti osnovna ljudska prava jednog građanina kojem je oduzeto jedno od prava, Ustavni sud BiH se opredijelio da bude na strani etničkih politika, što stvara osjećaj njegove duboke ispolitiziranosti, od strane političkih elita koje u svome temelju imaju etničke politike. To je jako pogrešno. Zašto tako mislim, pojasniću vam u nastavku teksta.

Šta je nadležnost Ustavnog suda BiH?

Nadležnost Ustavnog suda BiH utvrđena je poglavljem VI Ustava BiH, u kojem se kaže da se sud bavi sporovima između dva entiteta, zatim sporovima između jednog entiteta ili oba entiteta sa državnim institucijama  ili sporovima unutar državnih institucija. Isto tako, Ustavni sud BiH ima nadležnost da utvrđuje ustavnost paralelnih veza između entiteta i susjednih država, posebno sa aspekta zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine (odakle onda nastavni planovi Srbije ovdje, kada je to direktni udar na suverenitet BiH). Još jedna nadležnost je provjeravanje usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH. I sad na kraju, jako važna nadležnost je utvrđivanje da li su odluke nadležnih sudova u skladu sa Ustavom BiH i kako to piše u tački VI/3c Ustava BiH, da provjerava njihovu usklađenost sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u konkretnom „predmetu Pudarić“ krucijalno važan element. To su ustavom utvrđene nadležnosti Ustavnog suda BiH

Šta je htio Svetozar Pudarić?

On je izvjesno svjesno ponudio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kandidirajući se kao etnički Srbin sa prebivalištem u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, znajući da to Centralna izborna komisija BiH ne može prihvatiti. Dakle, veoma svjesno gospodin Pudarić je započeo borbu protiv sistema koji sadrži elemente sistemske diskriminacije tako što se kandidirao za jednu od pozicija vlasti, znajući da će CIK njegovu kandidaturu odbiti. Njegov naredni korak je utvrđen Izbornim zakonom BiH, što je bilo podnošenje apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, koji je u zadatom vremenskom roku takvu žalbu Pudarića odbio. To je sve trebalo poslužiti i poslužilo je Pudariću da stekne legitimitet apelanta ili podnosioca apelacije Ustavnom sudu BiH, gdje je on htio da se pozove na član II/2 Ustava BiH koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednost u odnosu na sve domaće zakone i prava, što uključuje i Ustav BiH. Ovdje bih pomenuo i Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog 1995. godine u Dejtonu, koji govori isključivo o tome da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa važećim međunarodnim konvencijama, a posebno u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pratećih protokola (ovu konvenciju je Bosna i Hercegovina ratificirala). Dakle, Pudarić je htio izložiti javnosti sadašnji sistem temeljen na etničkim politikama i sistemskoj diskriminaciji  započeti borbu protiv njega političkim i pravnim sredstvima. To je bila njegova namjera.

Kako je postupio Ustavni sud BiH

Tako što je apelaciju Svetozara Pudarića odbacio kao nedopuštenu, pozivajući se na to da je o toj stvari već odlučivao u slučaju Pilav, koji je svoj epilog dobio u presudi Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koja je bila u korist gospodina Ilijaza Pilava. Jako interesantno. Ne znam sadržaj apelacije gospodina Pilava prema Ustavnom sudu BiH, ali kako se gospodin Pudarić izvjesno pozivao na član II/2 Ustava BiH, koji govori o tome da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i  temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, jako je čudno da se Ustavni sud BiH opredijelio da ne otvori predmet nego da apelaciju odbije kao nedopuštenu.

Ovdje nastaje problem. Jedna od zadaća svakog ustavnog suda je zaštita osnovnih ljudskih prava, što ovdje Ustavni sud BiH nije učio »braneći se« formalnim razlozima, koje može i malo dijete napisati ako nešto neće da uradi. Ako s jedne strane imate član II/2 Ustava BiH kojim se štite osnovna ljudska prava i temeljne slobode, a sa druge strane član V Ustava BiH, koji sadrži elemente sistemske diskriminacije, govoreći da se u Predsjedništvo BiH biraju dva člana iz bh. entiteta Federacija BiH i to jedan Bošnjak i jedan Hrvat, kao i jedan član iz bh. entiteta Republika Srpska, jedan Srbin. Kada ovo imate na umu, da su dva člana Ustava BiH u suprotnosti jedan sa drugim, jedan govori o zaštiti ljudskih prava, a drugi nudi sistemsku diskriminaciju, onda je jasno da se radi o tome da je Ustav BiH neusklađen i nedovršen dokument. U takvom pravnom ambijentu, Ustavni sud BiH se opredijelio za dio Ustava BiH koji sadrži utvrđene elemente sistemske diskriminacije (to govore četiri predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava iz Strazbura - Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku), te da je zanemario, odnosno odbio koristiti dijelove Ustava BiH koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Kada još vidimo da je apelacija gospodina Pudarića odbijena kao nedopuštena, onda je poruka Ustavnog suda BiH alarmantna, odnosno zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini je nedopuštena. To je već skandalozno.

Kada tome dodamo da je Ustavni sud BiH jedini put prihvatio apelaciju koja se tiče izbornog zakonodavstva u predmetu Božo Ljubić, pa i ovu apelaciju gospođe Borjane Krišto, a da je sve ostale proglasio nedopuštenim, vidi se ta politička prizma u odlučivanju Ustavnog suda BiH i to u korist dijela sadašnjih vladajućih političkih elita. Iz tih razloga, smatram da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Pudarić obojena političkim utjecajem ili političkim motivima očuvanja etničkih politika i sistemske diskriminacije.

Kontstatiram...

Sad je već izvjesno da je Ustavni sud BiH potpao pod političke utjecaje (oslanjajući se čak na nesmjenjivost sudaca, imunitet  i trajanje mandata sudaca do 70 godine), ma koliko se oni od toga verbalno branili, jer praksa njegovog odlučivanja u korist zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u ovim krucijalnim stvarima, poput intervencije na izborno zakonodavstvo, očito je postala moguća samo u skladu sa time ko je apelant (da, tačno, postoje predmeti kada je Ustavni sud BiH odlučivao u korist zaštite ljudskih prava, ali je mene stid da napišem u kojim slučajevima).

Ako je apelant neko iz vladajućih struktura i njihovih satelita, predmet se otvara i Ustavni sud BiH odlučuje, a ako je to građanin BiH bez političke pozadine, takve apelacije se odbacuju. To nam sve jasno govori da ova zemlja ima ozbiljan problem sa vladavinom prava (rule of law), koju je neko izbrisao iz loše i nezvanično prevedenog člana I/2 Ustava BiH. Svjesno brisanje vladavine prava iz domaćeg pravnog sistema ili lapsus  prijevodu, zaključite sami.

Piše: dr Slaven Kovačević

Regionalizacija ili ento-teritorijalizacija Bosne i Hercegovine

Iako je u prethodnom periodu lansirana nova ideja, prijedlog ili strategija HDZ-a, da se Bosna i Hercegovina reorganizira na način da se njena unutarnja struktura promijeni tako što bi ona imala 4 (četiri) administrativne jedinice, nisam primijetio nikakve odjeke u političkoj ili inteletkualnoj javnosti. Predlagač ove ideje nije išao u detalje na šta je konkretno mislio, ali je u javnosti plasirana ideja o tri administrativne jedinice, vrlo izvjesno mono-etničke teritorijalne cjeline plus multi-etnički distrikt Sarajevo. Ne ulazeći u motive ili političke stavove predlagača, volio bih sa vama podijeliti moje impresije, koje se odnose na to da li je tako nešto moguće, gdje ću vam na kraju teksta ponuditi i moju ideju kako bi Bosna i Hercegovina mogla biti racionalno i uspješno reorganizirana.

Šta bi prijedlog o četiri administrativne jedinice mogao značiti

Izvjesno, bez previše razmišljanja radilo bi se o 3 (tri) mono-etničke jedinice sa dodatkom distrikta Sarajevo koji bi bio multi-etnička sredina. Temelj za ovakvo razmišljanje pronalazim u izjavi dr Bože Ljubića, prilikom njegovog gostovanja u jednoj od emisija Hrvatske televizije, gdje je on kazao nešto kao da ne prihvata unitarnu Bosnu i Hercegovinu, ali da bi ova zemlja mogla biti uspješno organizirana sa tri federalne mono-etničke unitarne jedinice. Iz toga vidim jednu važnu političku zamisao. Kad se radi o multi-etničkim sredinama onda dr Ljubić i HDZ neće unitarno uređenje, ali kad se radi o mono-etničkim sredinama, onda tamo unitarno uređenje može. To nije niti najmanje konzistentna zamisao. Iz dva razloga. Prvi je da se unitarno uređenje odnosi na oblik državnog uređenja, a ne na administrativne cjeline u pojedinoj državi, tako da se unitarno uređenje može primjenjivati samo na državu, a ne na njene administrativne cjeline. Tu vam se krije ideja o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine kroz namjeru njene federalizacije po etničkim linijama. Takva ideja ima jedan bitan problem. Bosna i Hercegovina sa svojih 3.5 miliona stanovnika i površinom od oko 51.000 km2 je premala zemlja da bi mogla biti federalizirana, niti ona ima dovoljno budžetskih sredstava da podnese takvo administrativno uređenje. Drugi problem, koji često promakne domaćoj javnosti, posebno onoj intelektualnoj, da nema jasnog pojašnjenja građanima šta je zapravo unitarno uređenje, što stvara prostor za različite političke manipulacije. Često sam o tome govorio, pa bez želje da se ponavljam, kazaću vam da postoje 3 (tri) oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica), pa kada neko napada unitarno uređenje, taj se očito zalaže za preostala dva oblika uređenja – federalno ili konfederalno. To vam potvrđuje taj stav dr Ljubića, da bi se Bosna i Hercegovina trebala urediti kao federalna država, sa federalnim mono-etničkim jedinicama koje bi bile unitarno uređene. Tu se krije zamka, koju domaća javnost, posebno ona intelektualna ne primjećuje. Ako se radi o administrativnom uređenju, gdje su sastavnice unitarno uređene, onda se vidno radi o konfederalnom modelu (državna zajednica) što je ništa drugo nego priprema za podjelu i raspad Bosne i Hercegovine. Kako nema dovoljno informacija o tome šta znači prijedlog HDZ-a o reorganiziranju BiH na principu 3+1 (3 mono-etničke federalne jedinice + multi-etnički distrikt Sarajevo), dozvolite da iskažem bojazan da se radi upravo o pripremi terena za podjelu države Bosne i Hercegovine, što ja kao nezavisni intelektualac, stanovnik ove prelijepe zemlje, jednostavno ne mogu prihvatiti. Bilo je nekih ideja na drugim portalima, koje su me jako zainteresirale, ima tamo materijala za razmišljanje, ali ću o njima iznijeti svoj stav onda kada o tome dobro razmislim. Za sada, moje mišljenje sam vam predočio.

Šta je problem u toj 3+1 reorganizaciji Bosne i Hercegovine?

Prva i jako velika brana toj ideji je Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona. Tačnije, dva njegova aneksa – Aneks 2 i Aneks 4. U Aneksu 2 imate utvrđenu unutarnju strukturu Bosne i Hercegovine, tako što ona ima dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, s tim što je u istom aneksu, njegovom članu 5. utvrđeno da će se status Brčkog riješiti arbitražnom odlukom, što je urađeno 1999. godine donošenjem Konačne arbitražne odluke, kojom je utvrđen status Distrikta Brčko, kao jedinstvene administrativne cjeline pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne i Hercegovine. Kada to imamo na umu, onda se Bosna i Hercegovina po unutarnjoj strukturi sastoji od: Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko, barem po Dejtonskom sporazumu, što nije nikad dovedeno do kraja tako što bi se to upisalo i u Ustav BiH. Aneksom 4, odnosno Ustavom BiH, koji ima potpuno ravnopravan tretman kao i Aneks 2, utvrđena je unutarnja struktura BiH, tako što ona ima dva entiteta (član I/3 Ustava BiH), s tim da bi se status Distrikta Brčkog, utvrđenog Konačnom arbitražnom odlukom trebao naknadno upisati u Ustav BiH. Kada to znamo, kao polazno stajalište, onda bi se provedba ideje „3+1“ trebala realizirati kroz izmjenu Dejtonskog sporazuma ili kroz odustajanje od njega i prelazak na nešto novo. Želim vas posjetiti da su Dejtonski sporazum potpisale: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i SR Jugoslavija (Srbija je njen pravni slijednik) gdje se posljednje dvije države zaklinju da su garanti Dejtonskog sporazuma, a zapravo nisu, jer su one svojim potpisom sporazuma postale njegove obveznice. Dejton ima i svojih 6 (šest) svjedoka: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija, koje su stvarni garanti Dejtonskog sporazuma. Kada i to uzmemo u obzir, to vam znači da bi promjena unutarnje strukture zahtijevala saglasnost svih potpisnica i garantna Dejtonskog sporazuma, što mislim da u ovome trenutku nije realno očekivati. Možda bi se mogla organizirati neka nova međunarodna konferencija o BiH, neki Dejton 2, gdje bi se utvrdio neki novi oblik unutarnje strukture za Bosnu i Hercegovinu, ali i u takvu mogućnost sumnjam, jer u sadašnjim geopolitičkim okolnostima teško bi se mogla doseći saglasnost za takvo nešto. Zato je Bosna i Hercegovina „Captured state“ (Zarobljena država) jer bi izmjena Ustava BiH, odnosno Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, zahtijevala, očito, saglasnost potpisnica i garanta Dejtona. Svaka izmjena Ustava BiH, potpada pod izmjenu Aneksa 4, što je moguće jedino uz širu saglasnost domaćih i međunarodnih političkih aktera.

Šta je moj prijedlog?

Potpuno svjestan da sam u gornjem dijelu teksta rekao da izmjena unutarnje strukture Bosne i Hercegovine, zahtijeva izmjenu njenog ustava, a kako je to Aneks 4 Dejtonskog sporazuma, onda i njegovu korekciju, biću dovoljno slobodan da vam ponudim ideju za razmišljanje. Moje je razmišljanje da bi Bosna  Hercegovina bila najracionalnije uređena sa samo dva nivoa vlasti: 1. nivo lokalne samouprave (općinske i gradske vlasti) i 2. državni nivo. Smatram kako je taj srednji (entitetski) nivo vlast izvor svih problema i poteškoća u uspješnom funkcioniranju Bosne i Hercegovine, počev od toga da je taj srednji nivo vlasti i budžetski najzahtjevniji, najskuplji, pa do političkih aspekata jer se o tom nivou vlasti konstantno lome koplja i sučeljavaju politički stavovi. Na ovaj način, sa samo dva nivo vlasti, oslobodila bi se značajna budžetska sredstva, koja ne bi išla na plaćanje jako obimne administracije i koja bi se onda, tako oslobođena mogla iskoristiti na razvojne projekte. Time bi prestale bespotrebne etno-političke priče i nadmetanja oko tog srednjeg nivoa vlasti. Isto tako, tada bi se stvorile pretpostavke da se Bosna i Hercegovina regionalizira, ali ne tako što bi regije bile administrativne cjeline, nego ekonomski povezana područja, povezana ekonomskim specifičnim elementima, u kojima bi veoma lako mogla biti ugrađena razvojna komponenta. Ponavljam, takve regije ne bi bile administrativne cjeline, što znači da one ne bi imale svoju vlast, već bi bile ekonomski i funkcionalno uvezane regije. Podsjetiću vas kako je regionalizacija jedan od europskih standarda, posebno ako je to ekonomski koncipirana regionalizacija. Evo to je moja ideja, koju želim suočiti sa idejom „3+1“ koja bi dodatno otežala unutarnje okolnosti, umjesto da ih relaksira. Bilo bi dobro da se, napokon, odmaknemo od etničkih politika, koje konstantno unose podjele i razdor u Bosni i Hercegovini, tako što bismo prešli u područje ekonomskih tema i na taj način organizirali ovu zemlju.

Piše: dr Slaven Kovačević

Varaju li nas na izborima, pripazimo malo

Ovih dana, vjerojatno ste mogli pročitati na portalima ili pogledati na televizijama da postoji sumnja u način registracije birača za predstojeće izbore, u čemu postoji opravdana sumnja da to neko organizira s ciljem ostvarivanja glasova koje taj isti neko ne može realizirati demokratskim putem. Taj isti neko, doveo je Bosnu i Hercegovinu do toga da ona ne prepoznaje osnovne demokratske standarde, misleći da je vješt i sposoban, nastojeći učiniti takvo nešto, da je ovu zemlju odaljio od euro-atlantskih integracija. To je loše i nedopustivo, pa ćemo u nastavku teksta reći, vrlo precizno, ko je za šta odgovoran.

Ko je odgovoran za tačan birački spisak?

U to nema nikakve sumnje, odgovornost za tačnost, ažurnost i integritet biračkog spiska je na Centralnoj izbornoj komisiji Bsone i Hercegovine (CIK), u skladu sa članom 3.6 Izbornog zakona Bosne i Hercegovini, koji tačno kaže ovo na slici:

Da bismo bili do kraja precizni, pojasnimo ova tri pojma: tačnost, ažurnost i integiretet biračkog spiska.

Tačnost biračkog spiska vam znači, kao što i ime govori, da je birački spisak tačan, odnosno da se na njemu nalaze osobe koje u tom trenutku izbornog procesa imaju pravo glasa, razvrstani po biračkim mjestima u okviru izrbonih jedinica kojima pripadaju. To vam znači, da vi prema mjestu stanovanja glasate tamo gdje ste razvrstani, izvjesno na biračkom mjestu u okviru vaše lokalne zajednice. Gdje ste tačno razvrstani, pozivam vas da odete na internet stranicu Centralne izborne komisije - www.izbori.ba - odaberete jezik i nađete rubriku - registracija birača i tamo upišete vaše podatke, gdje će vam izaći podatak da li ste uopće registrirani za izbore i ako jeste, izaćiće vam biračko mjesto gdje možete glasati. Iskoristite svoje pravo i to provjerite, pa ako to ne odgovara stvarnom stanju, odmah se obratite Centralnoj izbornoj komisiji da to ispravi.

Ažurnost biračkog spiska vam znači da su sve eventualne izmijenjene okolnosti unešene u birački spisak kao što je to, na primjer punoljetnost ili sticanje prava glasa u izbornoj godini, pa recimo, na žalost, ako je neko preminuo taj bi trebao biti brisan sa biračkog spiska ili ako ste promijenili mjesto stanovanja, da vas se upiše da glasate tamo gdje živite. Zto vas pozivam da i ovo provjerite, za vas, vašu djecu ili vaše, na žalost preminule osobe i pogledate da li je sa vaše strane birački spisak ažuran.

Integiret biračkog spiska vam znači da je to akt na koji niko ne može utjecati iz bilo kojih razloga, odnosno da je to sveukupan i tačan spisak svih registriranih birača. Ne bi tu bilo ništa sporno da se ne pojavljuju inforamacije da je integritet biračkog spiska ozbiljno narušen, što je direktna odgovornost Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Kako nas varaju?

Čuli ste ovih dana kako se pojavljuje preko 9.000 birača koje je neko vještački prenio u spisak osoba koji glasaju iz inostranstva. To je prva prevara, koja ima jedan od dva cilja. Prvi, da se obezbijede vještački glasovi, negdje u inostranstvu na način da se izmjeni to kako glasa naša dijaspora, ali kroz kontrolu tog političkog organizatora. Dakle, neko nastoji da obezbijedi dodatak svome izbornom rezultatu, tako što će vještački registrirati građane koji žive u Bosni i Hercegovini, izmjestivši opet vještački njihovo biračko mjesto sa mjesta življenja u neko biračko mjesto u inostranstvu, gdje bi, sad je već očito, neko glasao umjesto njih u korist neke od političkih opcija.

Druga varijanta, odnosi se na to da na biračkom spisku postoji više registriranih birača nego živih birača u Bosni i Hercegovini. Meni je sasvim jasno da postoje naši građani, koji pripadaju dijaspori ili žive izvan Bosne i Hercegovine, ali koji uredno izvade bosanskohercegovačku ličnu kartu, pa na osnovu CIPS-ovih podataka budu stavljeni na birački spisak kao da žive u BiH. Onda se javlja ta sumnja, da političke stranke organiziraju takvu manifestaciju što prikupe lične karte ili druge dokumente tih građana koji žive izvan Bosne i Hercegovine, pa to daju nekom, recimo 10, 20 ili 50 ličnih karata nekoj osobi koja ide po biračkim mjestima i glasa umjesto njih. To bi bilo nezakonito, ali džaba sva priča, kada biračke odbore koji bi ovo trebali primijetiti, kontroliraju političke stranke.

Treća varijanta je ona kada se traži od glasača da iznese prazan glasački listić, koji odnese u neku od centrala političkih stranaka ili nekih njihovih odanih kadrova, koji onda za novac koji nude narednom glasaču, popune taj prazni glasački listić, dadnu ga novom glasaču kojeg isplate onda kada on ili ona taj popunjeni glasački listić ubace u glasačku kutiju, a novi, prazan listić donesu onome koji plaća. To se zove »Bugarski voz« i izvjesno ga koriste političke stranke na izborima, gdje je opet odgovornost na biračkim odborima koje imenuje CIK, da to spriječe.

Ko je stvarno odgovoran za sve varijante?

Niko drugi nego Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine. Njihova je odgovornost da prirede tačan i ažuran birački spisak, pa ako ima nekih uočenih nepravilnosti, njihovo prijavljivanje tih slučajeva prema nadležnim policijskim i pravosudnim organima, taj isti CIK ne abolira niti najmanje. Jedno je nekog prijaviti za opravdanu sumnju u kriminal oko izbornog procesa, a drugo je zakonska obaveza da se ponudi tačan i ažuran birački spisak i obezbijedi zakonit izborni proces. U tome, sva odgovornost je na Centralnoj izbrnoj komisiji Bosne i Hercegovine.

Ista stvar je i oko toga da neko hoda sa 10, 20 ili 50 ličnih dokumenata, građana BiH koji žive u inostranstvu, pa po različitim biračkim mjestima, ta jedna osoba glasa umjesto njih. To je opet odgovornost CIK-a, jer taj isti CIK licencira ili akreditira članove biračkih odbora koji bi to trebali spriječiti ili oni su jedini odgovorni za takve situacije, jer takvo nešto mi, birači, nemamo čime spriječiti. To je odgovornost CIK-a, a mi sa naše strane, možemo obratiti pažnju da li nas taj neko iz biračkog odbora ispravno legitimira i uoči ko je stvarni glasač.

Istovjetna je stvar i za »Bugarski voz« jer je to opet stvar biračkih odbora koje akreditira CIK, što znači da je to njihova odgovornost. Mogu se glasački listići numerirati, može se veoma lako provjeriti da li u masi glasačkih listića postoje oni listići koji ne pripadaju numeričkom opsegu ili neki papirčići koji nisu glasački listići, gdje bi se trebalo odmah poništiti glasanje. To je sve odgovornost CIK-a, a ne nas građana.

Na kraju, našu građansku odgovornost možemo podići na viši nivo, tako što ćemo provjeriti da li smo ispravno razvrstani na biračko mjesto po mjestu stanovanja, da li ima neko ko je dao svoje lične dokumente nekome da bi se za njega glasalo i, najzad, kada izađemo na glasanje da li birački odbor pravilno identificira one koji izlaze na glasanje, tako što pogledaju njegove ili njene lične dokumente ispravno i glasno izgovore ime glasača. Eto, da malo sami dadnemo doprinos ispravnosti biračkog procesa, znajući ko je za njega odgovoran - Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine.


Piše: dr Slaven Kovačević

Vučić na Kosovu, Kosovo na Vučića

Namjerno sam sačekao da se slegne sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o  »razgraničenju« jednom terminu koji je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.

Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno razgraničen

Kao što ovaj podnaslov govori, nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u međunarodnom pravu. Ovo želim istaći jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.

Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji

Ovo je nešto što je promaklo i promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja »Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora niti bi oni pristali na takvo nešto.

Šta je Vučić onda radio na Kosovu?

Da se izrazim neakademski – probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to  kosovska vlast primijetila i prekinula tu posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi. Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama, sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju, neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira. Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao strancima, a nije to ispunio.

Piše: dr Slaven Kovačević