Čemu dati podršku prilikom glasanja – izbornim programima ili etničkim politikama

Ima sam priliku, jučer, govoriti za Televiziju TV1 o temi iz naslova, gdje mi je bilo postavljeno novinarsko pitanje – zašto građani lakše glasaju za nacionalizam (ili kako to zovem „etničke politike“) umjesto za izborne programe političkih stranaka? Jako interesantno pitanje. Kako je prostor u svakom televizijskom prilogu relativno kratak, ponudiću vam ovdje svoje viđenje, odnosno sve ono što sam ponudio kao odgovor, a vi to možete pogledati u priloženom video linku, na kraju teksta. Da bismo bili do kraja precizni reći ćemo ponešto o nacionalizmu i koliko je ovaj termin doživio devijaciju u Bosni i Hercegovini.

Nacionalizam u Europi vuče svoje korijene iz 18. stoljeća u Francuskoj, odnosno pojedini autori smatraju da je izgradnja privrženosti državi, na način da se njome suvereno upravlja bez vanjskih utjecaja, započeo sa Francuskom revolucijom, što je onda kasnije imalo svoju ekspanziju i u drugim zemljama, na primjer Njemačkoj ili Italiji. Ovaj termin je političkog, sociološkog i ekonomskog karaktera i o njemu se mogu voditi intelektualne rasprave, ali je zajednički nazivnik svih njih da se radi o tome da se nastoji osigurati upravljanje svojom domovinom. Zato se veoma često može pronaći to povezivanje da je nacija=država, sa jednom opaskom da je u izgradnji njemačkog nacionalizma, poslije ujedinjenja Njemačke pod Bizmarkom, bilo smatrano da je narod isto što i država. Veoma izvjesno, ima tu i različitih jezičkih konstrukcija, više ili manje tačnih prijevoda, ali je suština da se u međunarodnom pravu koristi francuski jezik kao precizniji za pravne norme, pa ćemo se onda i mi ovdje pozabaviti nacionalizmom sa stanovišta francuskog poimanja da je nacija=država.

Sad to prenesemo sve ovdje, pa kad vas neko upita šta ste po nacionalnosti, tačan bi prijevod trebao biti – šta ste po državljanstvu, što ćete jako rijetko, skoro nikako ovdje čuti sa tačnim odgovorom – Bosanac i Hercegovac. Ovdje ćete prije čuti da je neko po nacionalnosti – Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej, Rom ili kako se već neko osjeća. Da stvar bude još smješnija, u vremenima kada su građani BiH trebali vize za druge zemlje, popunjavajući obrazac za vize, u rubriku »nationality« upisivali su: Bošnjak, Hrvat, Srbin, a imaju pasoš Bosne i Hercegovine, gdje termin nationality znači državljanstvo. Zašto vam ovako započinjem tekst? Zato jer kod nas nema dovoljno razvijene percepcije šta je to nacija, da se ona povezuje samo sa državom i da se ona može sastojati iz više entičkih grupa. To je razlog zašto, sa intencijom potpune preciznosti, koristim termin »etničke skupine« a politike koje se time bave »etničke politike.« Izgleda jednostavno, kada se ovako prikaže, zar ne?

E sad, dolazi pitanje iz teksta, zašto građani daju podršku politikama koje u svome temelju imaju nacionalizam (pravilno bi bilo etničkim politikama), iako te iste politike očito manipuliraju tim pojmom, ne želeći da istaknu da je nacija u direktnoj vezi sa državom, pa onda ulaze u prostor etničkih skupina, nudeći se kao njihovi zaštitnici. To je legitimno pravo političkih stranaka, ali je sa stanovišta struke, jako, jako pogrešno. Dakle, oni se bave narodima ili etničkim skupinama (grupama), koje izvan-teorijski pa ako hoćete neustavno zovu nacijama, ali valjda im je lakše kreirati politiku na takvoj političkoj manipulaciji. Zaključimo da riječi »nacija« i »narod« nisu sinonimi niti imaju približno ista značenja. Zato oni grade etničke politike, kao zaštitnici etničke skupine kojoj gravitiraju, a iz koje ne mogu da ostvare niti 20% glasova. Ovdje mislim na sve etničke stranke ili one stranke koje se bave etničkim politikama, gdje one sa najvećim brojem glasova, nemaju više od 20% glasova u svojoj etničkoj skupini (provjerite sami!).

Tad se postavlja pitanje – zašto se onda tim strankama uopće daje glas? Odgovor je bolno jednostavan, kao što će to reći voditelj na početku priloga koji sa vama dijelim – više vole građani biti gladni i praznog stomaka, ali sa psihološkim zadovoljstvom da je glas dao »svojima« koji ga evo već 25 godina sa velikim uspjehom manipuliraju.

Šta je moje pitanje svima nama? Ako već svi glasamo, prema različitim viđenjima političkog života ovdje, zašto ne glasamo za one političke stranke i njihove kandidate, koje imaju izborni program, onaj pisani, a ne neki budalasti slogan na plakatu, jer u tome izbornom programu se nalaze izborna obećanja koja političke stranke daju nama glasačima. To je suštinsko pitanje, jer ako neko vodi kampanju sa izbornim obećanjima, onda se sva ta izborna obećanja moraju moći provjeriti tokom trajanja četverogodišnjeg mandata, pa onda na kraju mandatnog perioda, sami zaključimo jesu li političke stranke ispunile izborna obećanja ili nisu, pa ako jesu podržimo ih opet, ali ako nisu dajemo glas nekom drugome.

E kako ovdje političke stranke i njihovi kandidati, dakle 70 stranka, 30 koalicija i 20 samostalnih subjekata, učestvuju kao izborni kandidati na Općim izborima 2018. godine, što je sve zajedno 120 izbornih subjekata, postavlja se pitanje – imaju li oni svi pisane, objavljene izborne programe? Vrlo izvjesno negdje oko 95% njih nema nikakav izborni program, osim parole na izbornom plakatu, pa se postavlja pitanje šta to oni i kako obećavaju nama glasačima? Opet je odgovor negativan. U takvom ambijentu, gdje  postoji navika da nema izbornih programa, pisanih i objavljenih, onda dio političkih stranaka koji vode etničke politike svjesno i namjerno udara na etničke osjećaje građana, ne nudeći im bilo šta, osim navodne »sigurnosti od onog drugog i drugačijeg« iz čega nastaje trka ko je veći Bošnjak, Hrvat, Srbin ili šta god već. Kako ćemo provjeriti stepen ispunjenja izbornih obećanja tih etničkih stranaka, kada one nemaju izborni program, nemaju nikakvo obećanja, a ako već nude etničku sigurnost, onda vidimo da ona svaki put u izbornoj godini padne na najniži nivo, sa prevelikim među-etničkim tenzijama.

Poenta je sljedeća. Voditi bilo kakvu politiku, pa i etničku, jeste demokratsko pravo, ali je isto tako i naše glasačko pravo da stranke ocjenjujemo na osnovu pisanih, objavljenih izbornih programa, a ne na osnovu »šarenih etničkih laža« koje nama nude kao izborni argument. Izbori su, ljudi moji, licitacija ideja, a ne takmičenje ko je veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Zato vas pozivam da iskoristite vaše slobodno vrijeme, obiđete internet stranice svih političkih stranaka ili barem onih za koje mislite da nešto vrijede i provjerite da li imaju izborni program sa njihovim izbornim obećanjima. Ako imaju, pogledajte šta se nudi na nivou izbornih obećanja i da li je to provjerljivo, pa na osnovu toga odlučite ko ima najbolje ideje da im se povjeri vaš glas. Sve ostalo, zalazi u opasan prostor političke manipulacije učesnika izbora, prema nama glasačima. Zato ne dozvolite da vama manipuliraju, sačuvajte vaš dignitet i donosite odluku ali na bazi provjerljivih elemenata iz izbornih programa. Sve drugo je iluzija, koja vodi unatrag.

Piše: dr Slaven Kovačević

Osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini – postoje li uopće?

U ovome tekstu, nastojaću da vam ukratko približim osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na različite, važeće, propise koji ovaj segment uređuju. Nije to uopće teška, niti složena priča, pa ću se radi svih vas držati tih domaćih, ali i onih međunarodnih propisa koji govore o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,  te sve to promatrati kroz dosadašnju ulogu različitih vlasti ili političkih elita. Ideja koja me vodi za pisanje ovoga teksta je da sve vas potaknem na razmišljanje o ljudskim pravima i kako se prema tome odnosi ono što zovemo vlast ili ono što zovemo opozicija. Posebno ćemo prikazati odnos međunarodnih propisa sa ovim propisima što se u Bosni i Hercegovini primjenjuju, sa istovjetnim ciljem, da vlastitom percepcijom izgradite stav da li u zemlji ima ili nema zaštite ljudskih prava.

Šta o ljudskim pravima kaže Dejtonski mirovni sporazum?

Da bismo bili do kraja konzistentni, ovaj dio teksta započnimo onim što je Ustavni sud BiH, utvrdio u svojoj odluci 5/98-III u kojoj se kaže: »Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.« To vam ukratko znači, kako je Opći okvirni mirovni sporazum iz Dejtona na snazi u Bosni i Hercegovini, kao međunarodni ugovor koji se u skladu sa Bečkom konvencijom o ugovornom pravu mora primjenjivati u cjelosti. Odnosno, samo oni njegovi dijelovi koji nisu potpisani na prevaru ili pod prisilom, o čemu ćemo nešto kasnije, ali za sada ćemo govoriti o tome kako je Dejtonski mirovni sporazum, da ga tako kolokvijalno nazovemo, uredio oblast zaštite ljudskih prava. To je uređeno Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jeste li ikada čuli bilo koga iz bosanskohercegovačke politike da je spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli OHR da je nekada spomenuo Aneks 6? Jeste li čuli nekog iz međunarodne zajednice da je spomenuo Aneks 6? Kad sve zajedno saberete, odgovor je samo jedan – niste. Postavlja se pitanje zašto niste?

Dakle, taj Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma govori isključivo o zaštiti ljudskih prava i to u svome članu I, na način da se mora obezbjediti najviši nivo zaštite ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim aktima, posebno u skladu sa Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svi međunarodni akti koji trebaju poslužiti za zaštitu ljudskih prava nabrojani su u dodatku Aneksa 6. i ima ih 16. To vam ukratko znači da su međunarodni propisi kojim se utvrđuje način zaštite ljudskih prava uređeni Dejtonskim mirovnim sporazumom i na to su se obavezale sve njegove potpisnice, što znači da sve one zajedno imaju podjednaku odgovornost na poštivanje ljudskih prava u BiH, utvrđenih međunarodnim aktima, pa je već postalo veoma smiješno kada, na primjer, Ivica Dačić ministar vanjskih poslova Srbije govori da će poštovati sve što se dogovore tri naroda i dva entiteta (a Distrikt Brčko!? ili Ostali ili građani BiH), što je preuzeo od šefa države Aleksandra Vučića, koji to kao mantru ponavlja do besvijesti, pa onda još i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović hoće nešto u Bosni i Hercegovini što nije dijelom tih istih međunarodnih propisa, te dodajmo tu još i premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je karijeru izgradio na europskim integracijama, da isto tako traži nešto što nije dijelom međunarodnih propisa koji se tiču zaštite ljudskih prava. A da bude stvar još interesantnija, obje zemlje, Hrvatska i Srbija su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači da su se obvezale da poštuju sve njegove odredbe, uključujući Aneks 6. Meni je jako žao ako spomenuta gospoda i gospođe, nikad u životu nisu pročitala Dejtonski mirovni sporazum, jer bi se iz njihovih izjava dalo zaključiti da očito nisu, ali je stvar veoma jednostavna – to je važeći međunarodni ugovor i on se mora poštovati, džaba sva ostala priča.

Naravno, reći ću vam nešto i dijelovima Dejtona koji su sporni, ali to Aneks 6. svakako nije. Zaštita ljudskih prava temeljena je na zaštiti prava pojedinca, na individualnom nivou, tako da ona nigdje i ni na koji način ne govori o tome da prava kolektiviteta nadmašuju ili imaju prednost u odnosu na individualna prava svakog građanina. Sve to zajedno znači da ovi domaći političari, bili oni vlast ili opozicija, krše Dejtonski mirovni sporazum, u čemu ih neznanje niti najmanje ne opravdava, pa onda k tome još i kršenje i od strane Hrvatske i Srbije, na isti način. Svi zajedno zanemaruju, zaobilaze ili krše Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dakle, Aneks 6. kaže da se u Bosni i Hercegovini mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa 16. međunarodnih akata koji ovu oblast uređuju i koji imaju direktnu primjenu u zemlji. Nadležnost za takvo nešto data je Komisiji za ljudska prava koja se sastoji od Doma za ljudska prava i Ombudsmena Bosne i Hercegovine. Vjerovatno ste čuli za oba ova tijela, ali nekako nam je najbliži Ured ombudsmena Bosne i Hercegovine, kojem je posao da se bavi slučajevima narušavanja ljudskih prava, da obavlja istrage u tome i da mu se ne može zabraniti pristup svim dokumentima, makar oni bili i tajni. Ni Dom ni Ured ombudsmena nema izvršnu funkciju niti može izricati sankcije, ali on imaju dva jako važna zadatka da vrše nadzor nad zaštitom ljudskih prava i da o tome obavještaju nadležne organe vlasti i sudske organe. Kako je Komisija za ljudska prava u međuvremenu transformirana, a Ured ombudsmena BiH je posebnim zakonom uređen kao institucija Ombudsmena Bosne i Hercegovine, ovo je tijelo postalo jako važno u provjeri stepena zaštite ljudskih prava u zemlji. Odnosno, njegov je zadatak da se bavi predmetima o mogućim kršenjima ljudskih prava i kada se predmet okonča, dostavljaju nadležnom organu vlasti akt o tome kako treba da postupi, kao i nadležnim sudskim organima kada se organi vlasti ogluše. Naizgled sve lijepo zvuči, samo što ima još jedan dodatak, a tiče se toga da se izvještaj o povredi ljudskih prava dostavlja i OHR-u, kao konačnom tumaču civilnog aspekta Dejtonskog sporazuma, u šta Aneks 6. svakako spada.  Sad se javlja osnovno pitanje – kako onda u zemlji uopće mogu postojati kršenja ljudskih prava kada imamo instituciju zaduženu da to štiti, imamo organe vlasti, sudske organe i na kraju OHR? Očito da percepcija svih pobrojanih i potreba zaštite ljudskih prava nije na odgovarajućem nivou, samo što je problem složeniji. Iako možda grubo zvuči, kada Bosna i Hercegovina postane kandidat za Europsku uniju, onda će se stepen kršenja ljudskih prava promatrati statistički, pa ako statistika kaže da je toga mnogo, ova će zemlja imati ozbiljan problem u svojim koracima ka članstvu u Europskoj uniji.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?

Uopće ne želim ulaziti u bilo kakvu polemiku sa razno raznim tumačima Ustava BiH, ali ono što je nepobitna činjenica, odnosi se na to da je u tom temeljnom aktu Bosne i Hercegovine rečeno u preambuli, da u onoj istoj preambuli iz koje pojedine političke elite koriste pola rečenice iz jedne alineje da bi ukazale na važnost kolektivnih prava, što je apsolutno netačno, odnosno u toj cjelokupnoj preambuli se kaže da je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sada jeste, utemeljena na principima ljudskog dostojanstva, slobode jednakosti, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i na kraju u skladu sa međunarodnim konvencijama za zaštitu ljudskih prava. Tako piše u toj preambuli Ustava BiH. Onda ojačano još više, piše u poglavlju II, kako se ljudska prava trebaju zaštiti i to veoma precizno u članu II/2, gdje je utvrđeno da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednosti u odnosu sve druge zakone, a ja sam slobodan reći i odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (taj termin »all other law« u prevedenom značenju iz oblasti anglo-saksonskog prava jednostavno znači u odnosu na bilo koji drugi propis u šta se uključuje Ustav BiH). Pa onda, pored toga, imate dva aneksa na Ustav BiH, da, jasno govorim, dva aneksa na Ustav BiH, koja nisam do sada čuo da je neko iz političkog života pominjao. U tom aneksu I, na Ustav BiH, što je zapravo sastavnim dijelom ustava, pobrojane su i druge međunarodne konvencije koje se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, njih 15, plus Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz poglavlja II Ustava BiH. Šta je onda problem? Jednim dijelom političke elite, koje svoj posao rade dozirano, jer ne poštuju niti Ustav BiH u dijelu koji se tiče zaštite ljudskih prava, a drugim dijelom jer Ustavni sud BiH, koji nije tumač nego zaštitnik Ustava BiH, koristi po pola nekog člana ili rečenice, kako bi se dodvoravali političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije. Jasno je kako Ustav BiH u jednom dijelu (poglavlju II) govori o zaštiti ljudskih prava, a u drugom dijelu (recimo u poglavlju V) nešto sasvim drugo. Pitanje zašto se onda Ustavni sud BiH, opredjeljuje samo za poglavlje V, a zažmiri na postojanje poglavlja II u istom Ustavu BiH ima svoj jasan odgovor – dodvoravanje (opet) političkim elitama, koje su imenovale ustavne sudije, gdje se vidno previdi postojanje onog dijela Ustava BiH koji se bavi pitanjem zaštite ljudskih prava. Zašto mislim da se ustavne sudije nekom dodvoravaju? Zato jer tamo ima ustavnih sudija koje su do svoga imenovanja, imale članske kartice političkih stranaka, pa onda te iste stranke napuštale nakon imenovanja za ustavnog suca. E sad, ako neko želi reći, kako se radi o neutralnim i depolitiziranim sucima, onda ja moram postaviti jednostavno pitanje – zašto je u pitanju Izbornog zakona BiH prihvaćena apelacija samo Bože Ljubića, a sve druge su bile odbijene ili odbačene kao nedopuštene? Odgovor na ovo pitanje, sve jasno govori. Ustav BiH nije sastavljen samo od onih dijelova koji odgovaraju političkim elitama, već ima i one dijelove koji se tiču zaštite ljudskih prava, gdje je sasvim jasno da je članovima II//2, II/2 i X/2 utvrđeno da ne može doći do donošenja zakona kojim se krše ljudska prava i temeljne slobode, niti se Ustav BiH može izmijeniti na takav način da se zanemare ljudska prava i temeljne slobode. To Ustavni sud BiH, prečesto zaboravi.

Šta o ljudskim pravima kažu europske institucije?

Prva je impresija da imamo 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku protiv Bosne i Hercegovine radi kršenja ljudskih prava, sve one su dobivene u korist pomenutih apelanata. Zašto je ovo važno? Zato što Europski sud za ljudska prava iz Strazbura postoji na osnovu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa kako je ta konvencija dijelom Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je nepoštivanje tih presuda ništa drugo nego kršenje Dejtona, kako od strane domaćih političkih elita, tako i od strane Ustavnog suda BiH, koji prečesto zaboravlja na član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da ta europska konvencija ima prednost u odnosu na sve domaće propise, a to onda znači i kako presude Europskog suda za ljudska prava imaju prednost u odnosu na sve domaće propise. Da pojednostavimo. Europski sud za ljudska prava ustanovljen je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se nalazi i u Aneksu 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao obavezujuća, što znači da je njenim zaobilaženjem, kršenjem ili nepoštivanjem presuda Europskog suda za ljudska prava došlo do povrede Dejtonskog mirovnog sporazuma. Isto tako, došlo je i do povrede Ustava BiH, odnosno njegovog člana II/2, jer su presude Europskog suda za ljudska prava (u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su one zato i ustavom utvrđene kao obavezujuće.

Da sad malo ovo dignemo na još viši nivo? Međunarodno pravo kaže, nedvosmisleno, da su međunarodni sporazumi ili dijelovi međunarodnih sporazuma koji su potpisani pod prislilom ili na prevaru, zapravo ništavni. Tačan latinski izraz je: vi, clam , praecartio. To bi značilo, da ako nešto potpišete na međunarodnom planu, u najboljoj želji, sa najboljom voljom, ali pod prisilom, da taj dio sporazuma nema pravnu snagu. Da bi to imalo svoju pravnu potvrdu, trebalo bi da tako nešto kaže neki od nadležnih sudova. Pa ćemo ovdje navesti ono što je presudio Europski sud za ljudska prava iz Strazbura u predmetu »Zornić«

„Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.). Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje.“

Dakle, Europski sud za ljudska prava, nedvosmisleno utvrđuje da su sporne odredbe donesene, kako bi se došlo do krhkog primirja  zaustavio brutalni sukob obilježen genocidom i etničkim čišćenjem, pa da je priroda takvog sukoba bila da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode, odnosno pod prisilom se na to pristalo. Znači, sporne ustavne odredbe i »konstitutivni narodi« po međunarodnom pravu, ne bi trebali imati pravnu snagu uopće, jer su doneseni pod prisilom. Kako se ovdje taj termin »konstitutivni narodi« koristi sa željom da se dosegnu viša prava od onih garantiranih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je nemoguće iz dva razloga: prvi jer nema viših prava od onih koja su utvrđena Konvencijom i drugi, što se tim »višim pravima« krše ljudska prava i temeljne slobode i da stvar bude još gora, u suprotnosti su sa presudama nadležnog europskog suda. Još preciznije. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tretira samo individualna građanska prava, ne bavi se pravima kolektiviteta. To svakako ne znači da svaki građanin nema pravo da iskaže pripadnost nekom od kolektivnih identiteta, jer to svakako spada u ljudska prava, ali prava tih kolektivnih identiteta ne mogu i ne smiju nadilaziti osnovna ljudska prava. Zato često kažem, kako taj sporni termin »konstitutivni narodi« jeste preuzet iz totalitarnih režima, u ovome konkretnom slučaju iz ustava nekadašnjeg SSSR-a iz 1924. i 1936. godine, kojim je utvrđeno da su prava konstitutivnih naroda iznad građanskih prava i da se svaki pojedinac mora povinovati pravima konstitutivnih naroda (razmislite o analogiji sa sadašnjim sistemom). Zašto kažem da je to proizvod totalitarnih režima? Jednostavno, jer se radilo o jednopartijskim sistemima bez bilo kojeg oblika demokracije i zato što je to u suprotnosti sa sadašnjim europskim demokratskim principima, odnosno u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ima tu otpora kod domaćih aktera, što političkih, što intelektualnih, kojim želim poručiti nešto jako jednostavno – da nisu imali u prethodnom sistemu priliku dolaziti u dodir sa literaturom koja tretira totalitarne režime, kao što je režim iz SSSR-a, pa zbog toga nemaju dovoljna znanja o spornom terminu »konstitutivni narodi« što nije niti AVNOJ, niti ZAVNOBIH, niti bilo šta što bi imalo dodir sa osnovnim postulatima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Meni je sasvim jasno da u prethodnom sistemu nije bilo moguće doći do takve literature, posebno one koja kritički razmatra totalitarne sisteme, a među njima i one iz nekadašnjeg SSSR-a, tako da vraćanje na »konstitutivne narode« da bi neko imao veći stepen kolektivnih prava, u odnosu na ono što propisuje Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se bavi isključivo zaštitom ljudskih prava na individualnom nivou je korak unazad u odnosu na euro-atlantske integracije. U svakom slučaju, sporni »konstitutivni narodi« su sredstvo za sistemsku diskriminaciju jer si time krše ljudska prava i temeljne slobode, nisu dijelom europskih propisa za zaštitu ljudskih prava i trebaće ih se već nekad napustiti.

Šta je zaključak?

U Bosni i Hercegovini nema dovoljnog stepena zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda iako je to uređeno Dejtonskim mirovnim sporazumom i dijelom Ustava BiH. Razlog tome možemo pronaći u tome da domaće političke elite nisu spremne da uđu u širi prostor zaštite ljudskih prava, onako kako to uređuju međunarodne konvencije, jer bi to za njih značilo manje političke moći. Ovaj sadašnji sistem, nekako naizgled liči na feudalno stanje (ovaj sam termin iskoristio prije više od godinu dana) gdje postoji jedan feudalni vlastelin ili veleposjednik (recimo predsjednik političke stranke) kojem je naizgled lakše vladati cijelom etničkom grupom odjednom i sa jednog mjesta, nego sa oko 4 miliona stanovnika Bosne i Hercegovine u okviru temeljnih demokratskih principa. Što bismo drugo mogli očekivati od predsjednika političkih stranaka koji su postajali predsjednici svojih stranaka bez glasanja, aklamacijom, kao jedini kandidati za tu poziciju, u čemu nema niti truna temeljnih demokratskih principa. Njima su principi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda strani pojmovi, toliko strani da se oni od njih plaše, jer kako bi oni bili predsjednici političkih stranaka kada bi se svako mogao kandidirati za tu poziciju, gdje bi bio izabran onaj koji u okviru temeljnih demokratskih principa, dobije najviše glasova. Oni su spremni pogaziti sva ljudska prava i temeljne slobode, samo da bi postali predsjednici političkih stranaka, a onda isti princip prenijeli i na političku scenu gdje se biraju predstavnici građana ili onih koji glasaju na izborima, a ne predstavnici kolektiviteta. To je za njih previše strašljiva mogućnost, koja ih dovodi do takvoga stanja da su spremni ovu zemlju zakočiti u euro-atlantskim integracijama, jer bi to za njih značilo da više ne mogu dirati etnička osjećanja svoga biračkog tijela, kojem kontinuirano uzimaju osnovna ljudska prava, zarad njihove predsjedničke, političke moći koju temelje na izazivanju straha kod svoga glasačkog tijela. To je sva suština gaženja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u šta svakako spada i sloboda da se svako može kandidirati za bilo šta i glasati za bilo koga na izborima. Sa jedne strane imamo feudalno stanje veleposjednika, a sa druge moderne demokratske principe, recimo one iz europske pravne stečevine, u što svakako spada i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Šta je vaš građanski, individualni izbor - feudalizam ili demokratsko okruženje, to je pravo pitanje?

Piše: dr Slaven Kovačević

Da li je moguće prekrajanje granica na Balkanu?

Moje je mišljenje da nije moguće. Pokušaću vam to u nekoliko elemenata pojasniti, koji su naizgled veoma jednostavni, dok je, ipak, složenost međunarodnih odnosa u ovome aktualnom trenutku, nešto sasvim drugo. Prekrajanje granica, kao fenomen o kojem se recentno dosta govori, povremeno uključuje Bosnu i Hercegovinu ili Makedoniju, pa ćemo i tome nešto reći. Sve je, zapravo, počelo sa intenziviranjem razgovora između Srbije i Kosova, što je jedan dio političkih elita iz bh. entiteta Republika Srpska dočekao na način da su ovo izborno vrijeme pokušali iskoristiti za neke političke stavove koji baš i nisu realni. Jedno je skupljanje jeftinih političkih poena, kroz politički populizam, dok je destabilizacija regiona nešto sasvim drugo i u taj prostor niko ne bi trebao zalaziti.

Šta je problem u razgovorima Srbije i Kosova?

Očito je kako međunarodna zajednica nastoji svojim pritiscima učiniti da se ovo pitanje riješi direktnim razgovorima između Srbije i Kosova, ne uključujući nikoga više, osim što različiti akteri međunarodnih odnosa, ovdje mislim na velike svjetske sile, nastoje izdejstvovati  međusobno priznanje Srbije i Kosova, što je u ovome trenutku teško očekivati. O tome, vode se razgovori već izvjesno vrijeme, kako u Briselu, tako i u drugim europskim gradovima, povremeno uz posredovanje Europske unije, povremeno sa porukama različitih svjetskih lidera, ali je činjenica da dogovora još uvijek nema. Kako sam kazao u jednom od ranijih tekstova, težište rješavanja ovog problema je na predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, vrlo izvjesno radi obećanja koja je dao u različitim centrima svjetske moći, pa još uz izvjesne rokove, gdje jedan od tih rokova istječe u mjesecu septembru. Kako ne bi ispao nedosljedan, Vučić pokušava upriličiti neki dobitak za Srbiju, kako bi on lično izašao sa što manje političkih gubitaka, posebno u Srbiji koja nije nimalo naklona bilo kakvom rješenju osim da Kosovo ostane dio Srbije. U to se uključila i srbijanska Pravoslavna crkva, odašiljući vrlo jasne poruke prema Vučiću, gdje su te poruke klasične političke prirode, što položaj samog Vučića dodatno usložnjava. Kako se on bavi izlaznom strategijom iz ovog problema, on često poseže za »utvrđivanjem pazara« podižući ulog što više može, kako bi onda naposlijetku dobio bar nešto. Ali, za sebe u političkom smislu. E to nešto, postalo je vidno kada je Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, lupio njemu svojstvenu glupost da ako Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, onda će to zatražiti i ovaj bh. entitet. Zašto mislim da je tako nešto glupost? Veoma jednostavno, jer Milorad Dodik nije bilo kakav relevantan faktor u međunarodnim odnosima, on je zapravo lokalni političar koji se jakim porukama nastoji izboriti za novi mandatni period, kako za sebe tako i za političku stranku koju predvodi. Dakle, očito je dogovor ili »deal« da Srbija ne učini potez viška i tako omogući stolicu za Kosovo u Ujedinjenim nacijama, kroz jedan vid, kako to oni zovu dogovora sa pravnim dejstvom. Isto kao da postoje dogovori, koji se potpisuju, bez pravnog dejstva. Tu je »kvaka« i ona je sadržana samo u pitanju kako da iz toga Vučić izađe što manje politički »okrznut« pa još ako može i da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Po cijenu svih mogućih i nemogućih tenzija, koje on svojim međunarodnim aktivnostima proizvodi. On vidno vodi mini diplomatsku ofanzivu, jer su planirani susreti sa Putinom, pa onda sa Makronom i Trumpom u Parizu na vojnoj paradi planiranoj za septembar. U tome, možemo od njega očekivati sve, kako bi on izašao iz ovog kosovskog pitanja sa što manje posljedica, iako je naivan pristup da će on tokom vojne parade u kuloarima dogovoriti bilo šta. Imaju Makron i Trump mnogo važnijih pitanja za rješiti.

Kakve to veze ima sa Bosnom i Hercegovinom?

Nikakve. Veoma jednostavan odgovor. Iako postoje različita nastojanja da se Bosna i Hercegovina uključi u taj Vučićev »pazar« sa međunarodnom zajednicom. Zato ćemo ovdje ukratko reći zašto je to promašena misija za Vučića. Prvo, jer je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadugodišnjim postojanjem, gdje je sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine uređeno Općim okvirnim mirovnim sporazumom iz Dejtona. Taj Dejtonski sporazum potpisale su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (sad je njen pravni sljednik Srbija), uz šest svjedoka, koji garantiraju Dejtonski sporazum: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Dakle, njih šest garantira Dajtonski sporazum. Od njih 6 (šest), već 4 (četiri) garanta rekli su javno da nema govora o promjeni granica na Balkanu i to: SAD, Velika Britanija, Njemačka i Europska unija, što kroz svoje lidere, što kroz saopćenja iz ambasada u Bosni i Hercegovini. Teško je zamisliti, da Amerika koja je proizvela Dejtonski sporazum, naprasno odustane od njega i time izgubi dio svoga ugleda na međunarodnom planu, samo da bi se zadovoljile aspiracije Vučića da ostane neprikosnoveni vladar Srbije. Teško je i pomisliti da bi Amerika dala mrvicu svoga međunarodnog ugleda, tako što bi njen proizvod - Dejtonski mirovni sporazum - tek tako propao radi političkih problema u susjedstvu Bosne i Hercegovine. Taj isti Dejtonski sporazum utvrdio je kontinuitet Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama, kao i kontinuitet njenog međunarodno-pravnog statusa, sa svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Amerika svakako nije neozbiljna zemlja da bi pristala na bilo kakvo Vučićevo podizanje uloga, kako bi se riješilo pitanje odnosa Srbije i Kosova, pa ma kakvo kreativno rješenje da se dosegne, ono ne može uključivati Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Radi presuda nadležnih međunarodnih sudova u kojima je utvrđen genocid u Bosni i Hercegovini, niz zločina protiv čovječnosti, niz ratnih zločina i najzad, utvrđen je udruženi zločinački poduhvat kao i njegovi sudionici. To je sva suština, pa ma koliko Dodik govorio ono što Vučić misli, ali ne smije da kaže, teško je za povjerovati da bi međunarodna zajedica, ma ko je činio, pristala da se legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja, tako što bi raspakirala Dejtonski sporazum i krenula u neizvjesnu igru sa bosanskohercegovačkim granicama. Može Dodik poništavati izvještaje o genocidu koliko hoće, može ga ne priznavati, ali sa stanovišta utvrđivanja činjeničnog stanja, relavantne su jedino presude dva međunarodna suda. Sve ostalo nema pravnu utemeljenost. Zato se granice Bosne i Hercegovine ne mogu i neće dirati, jer bi to bilo prihvaćanje rezultata genocida, etničkog čišćenja i različitih vidova udruženih zločinačkih poduhvata, što po mome skromnom mišljenju, velike sile neće nikada prihvatiti.

Šta možemo očekivati?

Izvjesno nastavak srbijanske igre sa međunarodnom zajednicom, kako bi se rješavanje odnosa Srbije i Kosova što više prolongiralo, uz opasku da strpljenje međunarodne zajednice nije vječno, posebno ako se iz konteksta djelovanja Aleksandra Vučića može između redova pročitati da je on neka obećanja već dao, ali da mu je realizacija tih datih obećanja ušla u problem predugačkog trajanja i otezanja. Odnos Srbije i Kosova je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, tako da pravljenje različitih geopolitičkih kombinacija, taj problem udaljava od rješenja. Recimo uključivanje BiH i Makedonije u taj problem, ali samo od onih koji ovdje žele nestabilnost, tenziju i izrazito rovito područje, kako bi se time usporilo integriranje Zapadnog Balkana u NATO savez. To je sva suština plasiranja tenzija i produkcije nestabilnosti, od onog dijela svjetskih sila koje nisu sklone novom valu širenja NATO-a prema istoku Europe. To Vučić vrlo vješto koristi, plasirajući tenzije prema susjednim zemljama, što lično, što putem Ivice Dačića ili putem Milorada Dodika. Samo što to sjedenje na dvije stolice, uz konstantnu levitaciju ni 'vamo - ni tamo, ima jako kratko vremensko trajanje, odnosno Vučiću je Kosovo tek prvi od više problema. Naredni će biti pitanje hoće li Srbija u NATO, a trebala bi ili će njen odustanak od toga imati svoje implikacije na međunarodnoj sceni. Zato možemo očekivati, različite poruke koje su veoma često provokativne, zlobne i svjesno plasirane sa ciljem destabilizacije regiona. Bilo bi dobro da se međunarodna zajednica dodatno uključi, jer teško je očekivati da sve to uvažena gospođa Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost, sama riješi na zadovoljstvo svih, bez obzira na njenu dobru volju i kontinuiran angažman. Treba tu još malo poticaja sa strane, od velikih sila, kako bi se Vučić doveo u međunarodni red i poredak, bez aspiracija prema susjedima, ali sa konkretnim i konačnim rješenjem svih pitanja sa Kosovom. Hoće li oni između sebe razmjenjivati teritorije, praviti entitete na Kosovu ili se samo međusobno priznati, to su sve pitanja samo za Srbiju i Kosovo. Uključivanje drugih, okolnih zemalja u njihove probleme međusobnog priznavanja, jednostavno je nerealno i laički rečeno, besmisleno i nepotrebno, jer od tog uključivanja nema ništa. Kako vrijeme bude prolazilo, moguće je povećanje nervoze kod Vučića, ali ko ga je tjerao da se nudi međunarodnoj zajednici kao svemogući rješavatelj svih problema, pa i onih najsloženijih. Neka se on time bavi koliko hoće, ali neka ne dira Bosnu i Hercegovinu. Jer je prosto nemoguće da se granice Bosne i Hercegovine diraju mirnim putem. Zato treba, gospodin Vučić da traži rješenja koja će stabilizirati regiju, a ne uvoditi je u nove tenzije i destabilizaciju.


Piše: dr Slaven Kovačević

Dodikove istine i laži o Daytonskom mirovnom sporazumu

Razmišljajući kako ovaj tekst započeti, prva asocijacija koja se javlja je sljedeća – nema Dodikovih istina o Daytonskom mirovnom sporazumu. Onda ostaje ova riječ, koja se u diplomatskom smislu iskazuje kao »neistina« dok ću ovdje, radi poruke koja se traba uputiti svjesno i namjerno koristiti termin »laži« a neka onda Dodik krene u dokazivanje suprotnog. Radi potrebe ovoga teksta, nastojaću biti maksimalno precizan, ako treba i hirurški, kako bi ste vi, koji čitate ovaj tekst, mogli što lakše razumjeti šta govorim.

Laž broj 1.

Kaže Dodik, a za njim i jedan dio političke garniture iz bh. entiteta Republika Srpska, kako oni učestvuju u »zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine« i ima mnoštvo televizijskih snimaka, izjava po portalima sa takvim formulacijama. Pa evo, onda da pitamo Milorada Dodika, čovjeka koji traži »slovo Daytona« - gdje to u Ustavu Bosne i Hercegovine, Aneksu 4. Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, piše termin »zajedničke institucije Bosne i Hercegovine« gdje se to spominje, da li Daytonski sporazum utvrđuje neke »zajedničke institucije Bosne i Hercegovine.« Kako istina kaže da se takav termin ne spominje nigdje, onda je jasno da se radi o – institucijama vlasti Bosne i Hercegovine, a ne o bilo kakvim »zajedničkim institucijama« gdje Dodik misli da, kao fol, eto i oni, mimo svoje volje, eto nešto učestvuju. Hoćete još jedan primjer? Ako učestvuju u »zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine« onda bi prvo logično pitanje bilo, da li to oni primaju plate iz »zajedničkog budžeta Bosne i Hercegovine?« Kako to, naravno, nije tačno jer oni u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine primaju plaću iz budžeta Bosne i Hercegovine, onda je svaki dalji razgovor na ovu temu suvišan.

Laž broj 2.

Kaže opet, taj isti Dodik, neki dan na televiziji, kako Bosna i Hercegovina nema svoju teritoriju. Malo preslobodno tumačenje, da ne kažem šta grublje. Vjerovatno je mislio na Aneks 2. Daytonskog sporazuma, koji govori o unutarnjem entitetskom razgraničenju, kao posljedica ratnih okolnosti.  Ako jeste, bilo bi dobro da vidi potpisnike tog Aneksa 2. Daytonskog sporazuma i šta tačno tamo piše, ali ono što je važno sadržano je opet u Ustavu Bosne i Hercegovine u članu I/1 gdje piše da Bosna i Hercegovina zadržava svoj kontinuitet u međunarodno priznatim granicama i sa svojom unutarnjom strukturom. Međunarodno priznate granice jasno kažu da postoji teritorija Bosne i Hercegovine ili možda Dodik misli da unutar tih granica postoji samo zrak ili kako to narod kaže – hava. E pa nije. Međunarodno priznate granice kažu da se radi o teritoriji jedne suverene države, čije su granice priznate od drugih zemalja, koje imaju međunarodno pravni subjektivitet. To što Dodik tako nešto ne priznaje je irelevantno, jer on nije međunarodno pravno priznat subjekt, osim kad su u pitanju crne liste. Ovaj termin »unutarnja struktura« jasno govori da Bosna i Hercegovina ima svoju teritoriju, sa svojim administrativnim cjelinama, koje mogu biti entiteti, kantoni ili recimo Distrikt Brčko. Ko je vlasnik zemljišta u gruntovnim knjigama, sasvim je druga priča ili recimo, moglo je, teoretski, svo zemljište biti u privatnim rukama, ali to ne bi značilo da jedna suverena zemlja nema svoju teritoriju. Dakle, opet laž.

Laž broj 3.

Često Dodik kaže, pa onda i ponavlja, da je Bosna i Hercegovina »u skladu sa članom 3 Ustava Bosne i Hercegovine« sastavljena od dva entiteta. Opet laž. Član III (kako to precizno piše) govori o nadležnostima entiteta, a ne o unutarnjoj strukturi Bosne i Hercegovine. Ovo što Dodik voli da priča piše u članu I/3 Ustava Bosne i Hercegovine, gdje jasno piše da se Bosna i Hercegovina sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Dakle, odnosno član Ustava Bosne i Hercegovine koji Dodik pominje nije tačan. Ali, još jedno malo ali, kaže da je po Aneksu 2 Daytonskog sporazuma utvrđeno da će se obaviti arbitraža za Brčko i obavljena je tako što je 1999. godine, dakle nakon Daytonskog sporazuma, u Konačnoj arbitražnoj odluci za Distrikt Brčko utvrđeno da je to jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države. Isto tako u Konačnoj odluci piše da se radi o teritoriji Distrikta Brčko koja je nezavisna u odnosu na oba entiteta, bez obzira što se radi o kondominiju. To bi onda značilo, veoma jednostavno, da se Bosna i Hercegovina sastoji od Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Disktrika Brčko.

Laž broj 4.

Opet Dodik povremeno kaže kako Bosna i Hercegovina ima samo one nadležnosti koje joj prenesu entiteti. Djelimično tačno. Ustav Bosne i Hercegovine u članu III/2b jasno kaže da su entiteti dužni pružiti svu neophodnu pomoć vlastima Bosne i Hercegovine (ne piše zajedničkim institucijama) u svim stvarima koje se tiču članstva Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama, pa onda bh. entitet Republika Srpska donese odluku o vojnoj neutralnosti, pored žive odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine da se ide u članstvo u NATO. To znači kako odluka nadležnog organa (Predsjedništva BiH) postoji od ranije i da su entiteti dužni pružiti svu neophodno pomoć, a ne neustavno donositi rezolucije ili deklaracije, makar one nemale zakonsku snagu. Ili obratno, otkud pravo bh. entitetu Republika Srpska da vrši plasiranje dionica društvenih firmi na međunarodno tržište, sa očitim ciljem novog zaduživanja, kada jasno u tom članu III/2b Ustava Bosne i Hercegovine piše da to može, ponavljam može ali uz saglasnost vlasti Bosne i Hercegovine. Još jedno neustavno djelovanje iz bh. entiteta Republika Srpska. I za ovu laž, da je baš fino raskrinkamo, u članu III/5 Ustava Bosne i Hercegovine jasno piše da će država Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti u stvarima koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. I onda bi se Dodik malo odcjepljivao. Pa ne može, odnosno da je ovo pravna država, onda bi taj isti bio uhapšen za vanustavno djelovanje ili podrivanje ustavnog poretka ove zemlje.

Laž broj 5.

Zašto je Bosna i Hercegovina bila predmetom blokada i uvjeta kada je bila u pitanju Međunarodna transportna zajednica? Ovaj ćemo dio započeti ovim pitanjem, kako bismo to sve zajedno preuzeli iz Aneksa 9 Daytonskog sporazuma, koji govori o državnim korporacijama za usluge, električnu energiju, poštanske, telekomunikacione i transportne usluge. Čak tamo piše da će biti uspostavljena odgovarajuća komisija koja će izvršiti analizu za uspostavljanje državnih korporacija. I šta je bilo od toga? Ništa. Zašto postoje tri elektroprivrede, tri telecom operatera, zašto se naplaćuje distribucija plina Sarajevu, zašto nema jedna željeznica, zašto se odvojeno pravi cestovna infrastruktura, zašto postoje tri pošte koje isporučuju pošiljke, sve su pitanja u direktnoj suprotnosti sa Daytonskim mirovnim sporazumom i onda bi Dodik, po slovu Daytona, da ima svoje korporacije. Pa ne može, Dodiče, ako baš toliko želiš slovo Daytona. Moram govoriti ovakvim, neakademskim jezikom, jer drugačije ne razumiješ.

Imam ja ovih primjera još, ali je tekst već podugačak, pa vjerujem da ste shvatili njegovu poentu – Dodik se zaklinje u »slovo Daytona« a kontinuirano ga krši. To je poenta. Šta je pravo pitanje? Ima li neko iz političkih elita, da potroši malo vremena i pročita Dayton i Ustav Bosne i Hercegovine, pa da se politički tome suprotstavi i jasno kaže da to tako ne može. O međunarodnoj zajednici da i ne govorim. E da, to je već pravo pitanje.


 Piše: dr Slaven Kovačević

Ne može se u NATO sa »konstitutivnim narodima« - govori se o »Daytonu 2«

Iako naslov možda zvuči snažno, zapravo je cjelokupna priča veoma jednostavna, pa ću vam je u nastavku priče oko NATO-a, pojasniti u par rečenica. Dakle, program MAP ili aktivacija MAP-a ima svojih pet kriterija, gdje je naša javnost u najvećoj mjeri bila izložena informacijama da je jedini uvjet, ništa drugo do upis vojne imovine kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, kako bi se time aktivirao MAP (Membership Action Plan – Akcioni plan za članstvo) za pristup NATO-u. To je svakako tačno, samo ono što je najčešće bilo izostavljeno od javnosti tiče se toga da MAP ima svojih 5 (pet) uvjeta, gdje je peti uvjet taj da se zahtijeva kompatibilnost domaćeg zakonodavstva sa NATO-om, što nam svakako fali.

To vam ukratko znači, da ne može Bosna i Hercegovina ući u NATO sa »tri glasa« u ime države, jer ovaj savez očekuje jednog predstavnika ili jedan glas iz svake zemlje članice. Kako je NATO organizacija koja svoje odluke donosi konsenzusom ili da bi neka odluka postala važeća onda ona mora biti jednoglasno izglasana na samitu NATO-a, pa sad zamislite kako bi to izgledalo da sve zemlje dođu sa po jednim predstavnikom, a naša Bosna i Hercegovina sa svoja tri »konstitutivna« predstavnika. Malo bi izgledalo neozbiljno. Ali stavimo neozbiljnost po strani, zamislite da NATO odlučuje o nekoj planetarno važnoj stvari, pa se ova naša trojica ne dogovore (ili kako se to moderno kaže, ne usaglase), pa onda ne glasaju »ZA« i tako propadne neka važna NATO-ova aktivnost.  Tako nešto jednostavno ne može.

Zato se pridružujem ovoj ekskluzivnoj vijesti televizije TV1 da Sjedinjene Američke Države razmišljaju o organiziranju »Daytona 2« kako bi se ovaj nakaradni društveno-politički sistem promijenio u ono što je demokratski princip modernog zapada, a u njemu nema mjesta za etničke politike oličene u tom famoznom terminu »konstitutivni narodi« koji je izvor tenzija, podjela i problema u ovoj zemlji.

Ovim se postiže već treća inicijativa iz zapadnih zemalja i međunarodnih organizacija, koje su vidjele da etničke politike ovdje proizvode kontinuiran problem, koje onda neke istočne zemlje, kao što je to, recimo, Rusija koriste za intenziviranje tih problema, kako bi ostvarile svoje vanjsko-političke i geopolitičke interese.

Naravno, ima i ovdje različitih zagovornika etničkih politika, kako kod nacionalnih stranaka, tako i kod dijela drugih političkih opcija, pa čak i kod nevladinog sektora, gdje jedan, neki dan reče jednu prestrašnu glupost – da su »konstitutivni narodi« isto što i AVNOJ. Prosto nevjerojatno. Očito da takvi još uvijek žive u težnji ka totalitarnim i nedemokratskim sistemima, tako da je njihovo mjesto u dalekoj historiji. Bosna i Hercegovina, ako želi biti dijelom euro-atlantskih integracija, mora neizostavno prekinuti sa etničkim politikama i njihovim proizvodom »konstitutivni narodi« što je izraz totalitarnih i nedemokratskih sistema, što je svjetlosnim godinama udaljeno od osnovnih demokratskih principa i standarda.

Zato raduje novi angažman Sjedinjenih Američkih Država, koje svojim autoritetom, uz neke europske zemlje, mogu izdejstvovati promjenu društveno-političkog sistema u Bosni i Hercegovini, ali ovoga puta prema zapadnim demokratskim mjerilima. Sve ostalo je iluzija. Šta smo danas govorili za televiziju TV1, možete pogledati na video linku ispod.

 
 Piše: dr Slaven Kovačević

Izborni plakati kao vid neverbalne komunikacije

Za televiziju Alfa, govorio sam što znači krajnji mjesec izborne kampanje, odnosno onih 30 dana prije izbora, kada se pojavljuje obilje izbornih plakata, koji sadrže različite izborne i političke poruke. To je vid klasičnoga političkog marketinga, pa želim sa vama podijeliti vlastite impresije. Ono što želim posebno podijeliti sa vama, odnosi se na to da birači shodno teorijskim pokazateljima, a posebno onim empirijskim ili pokazateljima iz prakse, u posljednjih 30 dana kampanje mijenjaju svoje mišljenje o tome za koga će glasati do 3%, što je jako mali procent u odnosu na količinu novca koja se od strane političkih stranaka i njihovih kandidata troši u tom periodu. Dodatno, želim sa vama podijeliti promišljanje, da prevelika količina plakata u tom završnom periodu izborne kampanje najčešće ide u iritaciju, a ne u animaciju glasača, o čemu bi političke stranke trebale povesti računa.

Pored toga, poruke koje se odašilju sa izbornih plakata, u vidu određenog vida neverbalne komunikacije, najčešće su banalnog ili općeg karaktera, što bi značilo da se tako odaslane političke poruke ne mogu provjeriti sa stanovišta ispunjena izbornih obećanja, tako da je svako povezivanje sa takvim porukama, zapravo besmisleno.

Ono što ima svoj značaj i čemu bi trebalo posvetiti pažnju odnosi se na dva jako važna elementa:

1. Da li političke stranke imaju pisani izborni program uopće, pa  ako imaju da li je takav program mjerljiv sa stanovišta provjere stepena ispunjenja izbornih rezultata i 
2. Da li osobe koje političke stranke plasiraju na plakatima kao svoje preferente, imaju potecijale i kapacitet da takav izborni program provedu u korist građana ove zemlje.

To bi bio pravilan način promatranja završnice izborne kampanje, kada će se pojaviti obilje plakata, koje je toliko pretjerano da ide, kako sam rekao, u iritaciju glasača. Nasuprot toga postoji razmišljanje kod političkih stranaka da što veći broj izbornih plakata stave, time se mjeri veličina, snaga i značaj te političke stranke, što je zapravo netačno.

Zato bi bilo jako korisno, da svi zajedno probamo pronaći izborne programe političkih stranaka, ali one pisane, kako bismo vidjeli što to oni obećavaju, pa to onda sve usporedimo sa kandidatima koji će nam biti ponuđeni na plakatima i razmotrimo jesu li to političke persone koje mogu izvršiti obećanja koje su dale njihove političke stranke. Smatram kako je došlo vrijeme da iz politike, u što je većoj mjeri isključimo pjevače, glumce, slikare, vajare, bivše i aktive sportaše, raznorazne ublehaše i demagoge, jer je politika jako složen posao, nije za svakoga i najčešće bude prostor za reklamiranje zaboravljenih likova. Naravno, prihvaćam kako postoje izuzeci ili osobe iz različitih oblasti života, koje političke stranke kandidiraju, a koje imaju kapacitet da ispunjavaju izborna obećanja i da se kvalitetno bave politikom, ali na žalost, u najvećem broju slučajeva je to uzaludno dati glas.

Zato je jako važno da se uspostavi veza između glasača i izbornog programa/obećanja političke stranke, pa da svako od nas, u okviru svoje percepcije razmotri da li ponuđeni kandidati na izborima mogu ispuniti izborna obećanja. To znači, kako se trebamo pomaći od navijačkih strasti i navijačkog davanja glasova, nego pametno, mudro i hladne glave birati one za koje smatramo da mogu napraviti život boljim u našoj Bosni i Hercegovini. Pomno pratite sve kandidate na plakatima, koje će ponuditi političke stranke i samo se upitajte da li su to osobe koje mogu realizirati izborne programe, da li će biti veće plate i penzije, hoće li biti bolje zdravstveno osiguranje, bolje obrazovanje, da li nas one mogu uvesti u Europsku uniju i NATO, te najzad da li tim osobama možemo provjeriti naredne četiri godine naših života. Dalje zaključite sami. Što sam tačno rekao u prilogu TV Alfa, pogledajte u priloženom videu.

Piše: dr Slaven Kovačević

Bosanskohercegovačka NATO perspektiva

Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma ili Sjeverno-atlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l'Atlantique Nord - OTAN), međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Osnova Sjeverno-atlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija. On obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

Ideja formiranja NATO-a, osim sigurnosne prirode, bila je i stvaranje vojnog bloka kojim će se suprotstaviti širenju ideološkog komunizma prema zapadnom svijetu, kao izraz tadašnjih historijskih okolnosti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kao suprotan pol ovome vojnom savezu, svojevremeno je bio formiran Varšavski pakt, čime je stvoren tadašnji bipolarni svjetski poredak i započeo Hladni rat, koji je trajao sve do decembra 1989. godine kada su predsjednici SAD-a George Bush i tadašnjeg SSSR-a Mikhail Gorbachev na konferenciji održanoj na Malti objavili da je Hladni rat okončan. Za Hladni rat važno je reći još dvije stvari. Prva da se radilo o sukobu, temeljenom na ideološkim razlikama, koji se vodio svim sredstvima osim vojnim. A druga, da je on imao svoje pojavne oblike, kao što je politika detentea ili miroljubive koegzistencije u periodu 1968-1975, čiji je mehanizam bila specijalno formirana organizacija CSCE, na konferenciji u Helsinkiju iz 1973. godine, koja je služila kao kanal ili prostor za komunikaciju između Zapada i Istoka. Nakon okončanja Hladnog rata, ova organizacija na Samitu u Budimpešti iz 1994 godine, transformirana je u OSCE, koja predstavlja najveću međunarodnu organizaciju koja promovira sigurnost i saradnju, osigurava pomoć u uspostavi političkih pregovaranja i odluka, te djeluje kao podrška iz oblasti prepoznavanja ranih upozorenja, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama i rehabilitacija nakon sukobljavanja. Ona ima svojih šest stalnih misija (jedna je u Bosni i Hercegovini), te nekoliko posmatračkih misija.


Proširenja NATO-a

U svome postojanju, NATO je imao sedam proširenja, odnosno prijema novih država u svoje članstvo. Ovdje bi bilo dobro reći jednu stvar, koja se tiče proširenja, a odnosi se na ideju koju je još početkom 1960-tih inicirao Zbigniew Brzezinski, kao tadašnji član Izbornog štaba Johna F. Kennedyja, kada je kao rješenje okončanja Hladnog rata predložio širenje NATO-a na istok Europe, dokle god je to moguće, prevashodno misleći na svoju rodnu Poljsku. Skoro 40 godina poslije, tačnije 1999. godine, NATO je započeo proširenja na istočnoeuropske zemlje, u okviru svoga četvrtog proširenja (Poljska, Češka i Mađarska), pa sa najvećim petim proširenjem iz 2004. godine (Bugarska, Estonija, Latvija, Rumunija, Latvija, Slovačka i Slovenija), zatim šesto proširenje iz 2009. godine (Hrvatska i Albanija) i zadnje, nadamo se ne i posljednje proširenje iz 2017. godine (Crna Gora). Promatrajući geopolitičku zamisao Zbigniewa Brzezinskog s počekta 1960-tih godina, vidno je da se NATO proširivao na istok Europe, prema Rusiji, dokle god je to bilo moguće. To izaziva oponirajuću reakciju Rusije, jer svako novo proširenje NATO-a sa zemljama iz istočnog i jugoistočnog dijela Europe, njih dovodi u jedan sigurnosni debalans, kojem se oni oštro suprotstavljaju, koristeći različita sredstva, osim za sada ona vojna. Tu se krije i povod zašto se na taj način postavlja Srbija, radi njihove političke povezanosti sa Rusijom, a na istom tragu je i bh. entitet Republika Srpska, koji je u cijelosti neustavno proglasio svoju vojnu neutralnost. Zašto neustavno? Zato jer u članu III Ustava Bosne i Hercegovine, jasno je utvrđeno da entiteti nemaju nadležnost u vezi članstva u međunarodnim organizacijama ako je to bez saglasnosti Parlamenta Bosne i Hercegovine i obratno, ne mogu sprječavati Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznat subjekt, a time i subjekt međunarodnog prava, da ulazi u međunarodne ugovore i međunarodne organizacije. Posebno je važan član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji govori o nadležnostima koje će preuzeti državni organi na zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Taj član III/5 Ustava Bosne i Hercegovine, bio je pravni osnov za donošenje Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, koji u svome članu 84. propisuje obavezu državnim organima da rade na budućem članstvu BiH u NATO savezu.


Šta je to MAP?

Proširenja NATO-a, tokom njegovog postojanja, pokušalo se artikulirati kroz član 10. Sjeverno-atlantskog sporazuma, u kojem su utvrđeni kriteriji za prijem novih država u NATO članstvo. Kako je to bilo suviše široko opisano, što je dovelo do različitih inicijativa i grupacija kao što su: Višegradska grupa, Vilnus grupa, Jadranska povelja, NATO je osmislio i lansirao program MAP (Membership Action Plan ili Akcioni plan za članstvo), koji ima svojih pet kriterija:

• Spremnost na rješavanje međunarodnih, etničkih ili vanjskih teritorijalnih sporova mirnim sredstvima, kroz privrženost vladavini prava, ljudskim pravima i demokratskoj kontroli oružanih snaga;
• Sposobnost doprinosa obrani i misijama organizacije;
• Obezbjeđivanje dovoljnih finansijskih sredstava za oružane snage kako bi mogli ispuniti obaveze članstva;
• Sigurnost osjetljivih informacija i zaštitne mjere koje će se u tome pogledu osigurati;
• Kompatibilnost domaćeg zakonodavstva s NATO-om.

To je ukratno pregled značenja NATO-ovog programa MAP, uz jednu opasku da ova organizacija određuje posebne kriterije zasebno za svaku zemlju kandidata za NATO, pa tako postoje i zasebni kriteriji za Bosnu i Hercegovinu, poznati kao Talinski kriteriji.


Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

Bosna i Hercegovina je svoj aspiracije prema članstvu u NATO savezu iskazala je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 2005. godine kada je donesena odluka o pristupanju MAP-u. Zatim Bosna i Hercegovina ulazi u program »Partnerstvo za mir« iz 2006. godine, te potpisuje sporazum o saradnji u oblasti sigurnosti, 2007. godine. To je dovelo do toga da NATO pokrene individualni Partnerski program sa BiH u 2008. godini, što je dovelo da započinjanja »Programa intenzivnog dijaloga« koji je dogovoren na Samitu iz Budimpešte iz 2008. godine. Poslije toga, Bosna i Hercegovina u 2009. godini aplicira za MAP, što je NATO odobrio 2010. godine, što je prošireno kriterijima koji se tiču upisa vojne imovine na Samitu NATO-a u Talinu 2011. godine. Tu započinju problemi, jer je NATO postavio individualne uvjete prema BiH, koji se tiču upisa 63 vojne lokacije kao državnu imovinu Bosne i Hercegovine. Tome se suprotstavio bh. entitet Republika Srpska, tvrdeći da se time njima uzima dio teritorije utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom. Zato je pokrenuta apelacija Ustavnom sudu BiH, koji je u julu 2012. godine donio konačnu odluku o tome ko je titular imovine u Bosni i Hercegovini, utvrđujući da je država BiH nosilac prava vlasništva, odnosno vlasnik cjelokupne imovine bivše SFRJ, tj. SRBiH, što je kasnije svojim mišljenjem, u svojstvu konačnog tumača civilnog aspekta Daytonskog mirovnog sporazuma, potvrdio visoki predstavnik Valentin Inzko. Odnosno sve vojne lokacije, njih 63 bi se trebale upisati kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, čime bi program MAP bio aktiviran. Bez obzira na odluku Ustavnog suda BiH, u potpunoj suprotnosti, bh. entitet Republika Srpska na sjednici Narodne skupštine RS-a iz oktobra 2017. godine donosi Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti tog bh. entiteta. Iako je Rezolucija izvjesno neobavezujući dokument, nema snagu zakona, ovo predstavlja problem upravo u tom upisivanju vojne imovine na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi se aktivirao MAP. Očito da bh. entitet Republika Srpska to vezuje za politički stav Srbije, a ova to vezuje za traženje Rusije da se više ne vrše proširenja NATO sa zemljama iz jugoistočne Europe, što je dovelo do jako složenih problema Crnoj Gori i Makedoniji, koje su to uspjele prevazići uz vidnu podršku zapada. Dakle, put Bosne i Hercegovine je zakočen vanustavnim djelovanjem aktivne politike, koja dolazi iz bh. entiteta Republike Srpske.


Šta je izlazna strategija?

Sva članstva u međunarodnim organizacijama, vidno su dijelom vanjske politike, tako da je u tome pogledu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine organ koji ima direktnu nadležnost i koji je već donio odluke o pristupanju NATO savezu. Dok operativne poslove treba da obavi Vijeće ministara, odnosno Ministarstvo odbrane, u tome svemu pomoć treba pružiti Parlament Bosne i Hercegovine (Parlamentarna skupština i Dom naroda BiH). Naravno takvo nešto postaje nemoguće kada političari iz bh. entiteta Republika Srpska tome neće da dadnu podršku. To je osnovni problem. E sad, da bi sve ovo bilo moguće, jer očito da većina zemlje ima želju da Bosna i Hercegovina pristupi NATO-u, tada je podrška izvana od krucijalnog značaja. To znači kako bi međunarodna zajednica trebala da preuzme ulogu lidera u rješavanju ovoga pitanja, kojem se vidno suprotstavlja Rusija, koristeći političare iz RS-a kao svoj alat. Razlog je veoma jednostavan, jer se odnosi na namjeru NATO-a da na nekoj od vojnih lokacija ili na više od njih formira NATO baze u Bosni i Hercegovini, od kojih bi barem jedna bila na prostoru bh. entiteta Republika Srpska. Trebao bi NATO, posebno ono što zovemo zapad biti agilniji, jer već postoji jedan remontni vojni centar u okolici Brčkog koji obavlja popravke vojnog inventara i opreme, ali tako što to radi firma koja dolazi pod pokroviteljstvom ili uz nastojanje Rusije. Tu se, zapravo, vodi glavna bitka. Ako ovdje dođe NATO, onda tih remontnih vojnih centara iz Rusije ne može biti.

Da ovaj tekst završimo tom konstatacijom, da je radi zemalja istoka Europe, prilikom njihove aplikacije za Europsku uniju, izmišljen termin »euro-atlantske integracije« kako bi one prvo ušle u NATO, pa poslije u Europsku uniju, a da pri tome svoj utjecaj u tom dijelu »atlantskih integracija« imaju Sjedinjene Američke Države primarno, dok nešto manje ali ipak vidno Njemačka i Velika Britanija. Kada sve ovo saberemo, onda je lako zaključiti da se ovdje radi o interesnoj geopolitičkoj borbi zapada i istoka, koje žele imati i svoj vojni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Ako je to tako, a očito je da jeste, pa onda cijenjena Ameriko, ubaci malo u drugu brzinu i ubrzaj aktivaciju MAP-a, jer poslije toga će se pokrenuti nezaustavljivi procesi, a odluke nadležnih bh. organa već postoje.



Piše: dr Slaven Kovačević

Počinjeni genocid u Srebrenici je neporeciv

Ovo što je danas uradila skupština bh. entiteta Republika Srpska, može se opisati u par riječi - nije u redu, nije pravno utemeljeno, nije politički niti društveno korektno. Kako Milorad Dodik, vrlo izvjesno radi patološke potrebe da ostane na vlasti, gdje koristi takav vid retorike u kojoj negira genocid, negira državu Bosnu i Hercegovinu, negira njenu teritoriju, negira državnu nadležnost, čime direktno ugrožava ono u šta se zaklinje - Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona, te isto tako izvjesno dovodi cijeli region u stanje nestabilnosti i to radi samo jednog čovjeka - njega Milorada Dodika. Njegovo poznavanje Daytonskog sporazuma je u tolikoj mjeri ograničeno, da njegove maliciozne manipulacije jednostavno ne mogu proći, ali ovo što radi oko utvrđenog genocida u Srebrenici postalo je u dovoljnoj mjeri degutantno, pa ću iskoristiti ovaj prostor da ukažem sve te neistine koje izlaze iz usta Milorada Dodika.

Genocid u Srebrenici utvrdile su dvije međunarodne sudske instance

Prva sudska instanca koja je utvrdila počinjenje genocida u Srebrenici je Međunarodni sud pravde iz Haaga, koji je u rješavaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, u presudi iz februara 2007. godine nedvosmisleno utvrdio da su institucije bh. entiteta Republike Srpske osmislile, organizirale i počinile genocid u Srebrenici, gdje se pod institucijama mislilo na vojsku, policiju i politički vrh, dok je za Srbiju i Crnu Goru (pravnog sljednika SR Jugoslavije) utvrđeno da je za genocid znala, ali ga nije spriječila. Čak je Međunarodni sud pravde iz Haaga bio nedvosmislen, utvrđujući da je genocid u Srebrenici osmišljen i proveden u ime vlasti tadašnje Republike Srpske. Današnje vlasti tog istog bh entiteta, na svojoj Narodnoj skupštini koja je najviši zakonodavni organ vlasti, iskazale su nastojanje da se genocid u Srebrenici negira, relativizira i naposljetku razvodni kao da ga nije bilo. Znate, ima u tome cijeli niz kontradiktornosti, ali ono što je suština da je današnje zasjedanje Narodne skupštine RS-a, bilo inicirano od Milorada Dodika, čime on ulazi u prostor negiranja presuda najviše svjetske sudske instance. Šta je tu problem? Pa znate, Dodiče kada je bilo nastojanje jednog dijela bh. vlasti da se uputi zahtjev za revizijom ove presude Međunarodnog suda pravde iz Haaga, učinili ste sve, kroz eksponenta Mladena Ivanića, da se takav zahtjev za reviziju ne uputi i ospori, da on padne, ali ste time istovremeno osnovnu presudu iz 2007. godine učinili pravosnažnom i indirektno je prihvatili, pa ste samim negiranjem zahtjeva za reviziju, zapravo, prihvatili tu osnovnu presudu, gdje je, opet ću vam reći utvrđeno da je genocid u Srebrenici osmišljen, organiziran i proveden u ime vlasti Republike Srpske i to kroz njene institucije, vojsku, policiju i politički vrh.  Ta presuda Međunarodnog suda pravde iz Haaga učinila je pravni osnov za vječito nepriznavanje nezavisnosti ili samostalnosti Republike Srpske, jer je u njeno ime počinjen genocid i to vam je važeća trajna pravna činjenica. Ako ste imali nove činjenice, kako to danas kažete, trebali ste dozvoliti upućivanje zahtjeva za reviziju presude, mogla je to učiniti i Srbija, gdje ste imali mogućnost da na relevantnom sudu dokažete da nije bilo genocida, ali tako nešto niste učinili čime ste na formalan način priznali i prihvatili presudu Međunarodnog suda pravde iz Haaga kao pravosnažnu. Naravno, veliko hvala i Mladenu Ivaniću na tome, jer je i on svojim protivljenjem reviziji spomenute presude u formalnim okolnostima priznao ono što je utvrđeno osnovnom presudom Međunarodnog suda pravde iz Haaga.

Druga sudska instanca je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koji je sudio pojedincima i u više predmeta utvrdio pojedinačnu krivičnu odgovornost planera i izvršilaca genocida, od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, jednog broja generala RS-a i jednog broja vojnika koji su svi zajedno imali direktno učešće u genocidu, a k tome jedan dio njih je presuđen kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu. Znate šta tako nešto znači, da je vlast Republike Srpske, odnosno njen vrh bio direktni organizator udruženog zločinačkog poduhvata, dok su vojska i policija bili učesnici  tome. To vam ukratko znači, opet, da međunarodno priznanje Republike Srpske nije moguće, zahvaljujući tim »hrabrim momcima« koji planirano likvidiraše stanovništvo Srebrenice i njene okoline, pa još posežući za sistematskim prikrivanjem, njihove posmrtne ostatke razmjestiše u niz sekundarnih i tercijarnih grobnica, koje i danas kao posljednja kukavica sakrivate, kao zmija noge. To razmještanje posmrtnih ostataka žrtava genocida, nedvojbeno govori o planiranom i organiziranom zločinačkom poduhvatu da se počinjenje genocida prikrije. Vaše današnje negiranje toga, stavlja vas u rang saučesnika u prikrivanju najtežeg ovozemaljskog zločina - genocida. Jeste li spremni nositi toliko breme, radi vaše osobne potrebe da pokažete da ste najveći Srbin na planeti? Jako interesantno pitanje, koje će vam namah biti postavljano u narednom periodu. Znate šta će vas Milorade, još doživotno potkopavati? To što ste 2006. godine priznali presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju iz Haaga, javno ste to rekli, čime ste prihvatili utvrđeno činjenično stanje. Sada to negirati je laički i nemoguć potez, pa da je Bosna i Hercegovina pravna država, kojoj vi to ne dozvoljavate da bude radi vaše lične bojazni od vladavine prava, ona bi imala zakon kojim se sankcionira negiranje genocida i ratnih zločina.

Ima li još žrtava zločina?

Naravno da ima, počinjeni su oni i protiv etničkih Srba i Hrvata, od Trusine, Grabovice, Kravica i još nekih mjesta, što nije sporno, jer su opet pojedini domaći sudovi utvrđivali počinjenje tih ratnih zločina i donosili odgovarajuće presude. Ovo vam govorim, jer postoji ogromna razlika između vaše provincijske politike negiranja i nas koji prihvaćamo da je bilo ratnih zločina i na drugim stranama, zovite to kako god hoćete, ali da to trebaju utvrđivati nadležni sudovi, a ne ljudi iz politike ili neke ad-hoc Komisije svojim izvještajima. Svaki ratni zločin, apsolutno treba procesuirati i odgovorne izvesti pred lice pravde, sa obaveznim poštovanjem svih žrtava ratnih zločina, ma koje oni etničke pripadnosti bile. Tako se stvara osnov za izgradnju povjerenja, a ne tako kako vi to radite, Milorade, konstantnim negiranjem ranije utvrđenog činjeničnog stanja. Svaki zločin je zločin, on nema etničku pripadnost, već samo izvršioce zločina, a isto tako, svaka žrtva je žrtva, ma koje etničke pripadnosti bila i treba joj ukazati potrebno poštovanje. Ima tu još jedan element, iz vaše omiljene oblasti, Daytonski mirovni sporazum, gdje vam u prva dva člana Aneksa 7, nedvojbeno piše da žrtve progona i ratnih zložina imaju pravo na pravično obeštećenje, što vi donošenjem suludih i kontra Daytonskih zakona opet negirate, čime po ko zna koji put kršite Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona. Ali, žrtve imaju presude relevantnih svjetskih sudova da to svakako potražuju

Šta je zaključak?

Vrlo je jednostavno to reći. Ranije utvrđeno stanje i presude koje su se tim povodom izrekle se ne mogu negirati, a vaše nastojanje da to ipak učinite, pokazuje da niste zreo političar sa potrebnim nivoom prihvaćanja tih pravnih činjenica. Vaš populizam, ide toliko daleko da ste spremni negirati nešto što je već utvrđeno kao činjenično stanje. Kao pravna posljedica toga, biće to da, šta god donese ta nova Komisija ili Vlada RS-a, jednostavno neće biti pravno relevantno niti iskoristivo, jer su dvije najviše svjetske sudske instance utvrdile postojanje genocida, kao i prepoznala one koji su ga u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, osmislile, organizirale i provele, pa zato Republika Srpska neće nikad biti nezavisna država niti će imati međunarodno priznanje, ma kakve vi nove izvještaje o Srebrenici pravili. I to sve zahvaljujući Karadžiću, Mladiću, Plavšički, Krajišniku, Krstiću i drugim direktnim učesnicima u planiranju i provedbi genocida. Samo ih vi slavite, jer to normalni svijet osuđuje, a posebno današnji moderni zapad tako nešto, jednostavno, nikad neće prihvatiti. Jasno je kako Rusiju hoćete uvući u te svoje teorije zavjere, pa će biti jako interesantno hoće li Rusija da se pridruži vašem negiranju već utvrđenog genocida, od dvije najviše svjetske sudske instance, što toj Rusiji može napraviti niz međunarodnih političkih, pa ako hoćete i geopolitičkih problema.

Meni je jasno da hodate, po veoma tankoj političkoj žici, ali znate, sve ima svoj vijek trajanja, posebno u politici i posebno negatori genocida, jer oni uvijek traju najkraće. Živi bili, pa vidjeli.


Piše: dr Slaven Kovačević

Gostovanje na televiziji N1 i razgovor o »trećem entitetu« i Dodiku, protestima boraca, bh. dijaspori i drugim temama

Imao sam priliku gostovati u jutarnjem programu televizije N1, kojoj se zahvaljujem na pozivu.

Razgovarali smo o tome da li je moguće formiranje trećeg entiteta, o Dodikovim izjavama da Bosna i Hercegovina nema svoju teritoriju što naravno nije tačno i dao sam odgovarajuće pojašnjenje koristeći Ustav Bosne i Hercegovine i Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona.

Govorili smo i o protestima boraca, gdje sam jasno rekao da podržavam napore boraca, koje smatram opravdanim jer su sve dosadašnje vlasti učinile borce socijalnom kategorijom, što je uzrok ovih problema, gdje je borački dodatak zapravo socijalno izdvajanje. Da je vlast učinila nešto na stvaranju pretpostavki za zapošljavanje boraca kako bi oni mogli živjeti od svoga rada, sve bi bilo drugačije.

Razgovarali smo i o dijaspori, posebno odnosu vlasti prema našim građanima koji žive u inostranstvu.

Ostatak možete pogledati u videu na priloženom linku:

Klinkite (OVDJE) za otvaranje videa

Posebno se zahvaljujem televiziji N1 što je obznanila postojanje ovoga mog bloga.

Hvala od srca.

dr Slaven Kovačević

Stvaranje trećeg entiteta nije realna, niti otvorena mogućnost

Valjda izbori jako inspirišu jedan dio političkih elita u Bosni i Hercegovini, pa umjesto da govore o ekonomskom prosperitetu, razvoju, zapošljavanju, boljem obrazovanju, zdravstvenom osiguranju, socijalnim kategorijama ili većim platama i penzijama, oni najčešće zalaze i upuštaju se u nerealne priče, nadajući se da će one kod glasača pasti na plodno tlo. Istovjetna je priča oko navodnog formiranja trećeg entiteta, pa se u tom pogledu javljaju takve političke floskule i netačnosti, da je to jako smiješno onome ko barem malo poznaje sadašnji društveno-politički sistem i Daytonski mirovni sporazum, jer taj onda zna da se političke elite tada nalaze sa one strane istine, računajući u najvećoj mjeri na neznanje građana, kako bi imali otvoren prostor za političkom manipulacijom. Broj takvih političkih gluposti, zaista je impozantan, pa ćemo ovdje pobrojati samo pojedine.

Ideja stvaranja trećeg entiteta, poznato je odnekud dolazi, pa onda uvaženi liječnik Božo Ljubić, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji HRT-a, kaže da bi, po njemu,  Bosna i Hercegovina bila najbolje uređena kao federacija tri unitarna etnička entiteta. Šta je time rekao? Kad se govori o građanskom opredjeljenju, oni to odmah povežu sa unitarnim uređenjem (što je pravilna formulacija, odakle oni prave izvedenicu unitarna država), pa onda oni taj građanski karakter ne bi htjeli, jer onda u toj unitarnoj državi, oni bi valjda bili preglasani. A temeljni demokratski principi? To izgleda kod njih ne igra ulogu. Ali po Boži Ljubiću, može treći entitet i to unitaran, što bi značilo da kad je u pitanju građanski karakter ili obilježja pravne države ili vladavine prava, kako god hoćete, gdje se moraju garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, onda unitarno uređenje oni neće. Međutim, kad bi došlo do etničke podjele Bosne i Hercegovine, na tri etnička entiteta, onda ti entiteti mogu biti unitarni. Nimalo konzistentno, niti ja u tome osjećam da uvaženi liječnik zna šta govori, osim da bi rado etnički podijelio Bosnu i Hercegovinu.

Onda se, valjda potaknut odnekud, javi Mladen Ivanić i kaže kako bi formiranje trećeg entiteta, pretpostavljalo da Dodik dadne Čoviću Posavinu ili dio bh. entiteta Republika Srpska, pa to postaje neki planetarni problem. Ovo je, ukratko rečeno, vidljiv pokazatelj da se jedna od zapadnoeuropskih zemalja uključila u destabiliziranje Dodika i očuvanje njihovog preferenta Mladena Ivanića u Predsjedništvu BiH. Niti Dodik može bilo šta davati, niti Čović može nešto uzimati, tako da bi priča bila zabavna, da nije suviše ozbiljna.

Pa se javi, naravno, Milorad Dodik, onako u njegovom stilu, jedno pola laži, pola istina onoga što govori. Njegova je poruka, da niko ne smije da dira bh. entitet Republiku Srpsku, što nekako simptomatično podsjeća na čuvene Miloševićeve riječi »niko ne sme da vas bije« pa je onda nastao takav rat, da ćemo ga svi dugo pamtiti, a znamo kako je i gdje Milošević završio. Dodaje onda Dodik, kako po Daytonu, Bosna i Hercegovina nema teritoriju. Vjerujte, jako jako smiješno i veoma netačno. Bilo bi dobro da Dodik pročita član I/1 Ustava Bosne i Hercegovine, pa da vidi da Bosna i Hercegovina ima teritoriju u okviru svojih međunarodno priznatih granica, kao što ima i svoju unutarnju strukturu (nek pogleda član I/3 Ustava BiH, a ne član III, koji stalno pogrešno spominje), odnosno entiteti kao dio unutarnje bh. strukture ne mogu biti dijelom međunarodnog prava. Kaže on još, kako bh. entitet ima sve odlike državnosti, što naravno nije tačno, jer mu fali 4. kriterij - sposobnost za stupanje u međunarodne odnose - što zavisi samo od toga da li ste međunarodno priznati ili niste. Kako bh. entitet Republika Srpska nema međunarodno priznanje, onda je jasno da nema sve elemente državnosti, jer ne može stupati u zvanične međunarodne odnose. Neka to malo Dodik nauči od nekoga ko to bolje zna od njega.

Onda ostaje još Dragan Čović, koji šuti, ne spominje ništa, ali se izvjesno nada, da će poslije izbora imati otvoren put da kroz izmjene važećih akata omogući konture, pa kasnije i formiranje trećeg entiteta. Opet greška. Kad pročitate Anex 2 Daytonskog mirovnog sporazuma, tamo piše razgraničenje entiteta, tako da bi neke nove ideje, tražile izmjenu ili, čak, odustajanje od Daytona, a u to moraju biti uključeni i svi potpisnici, posebno onih 6 (šest) svjedoka: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Tu nema prostora za neku ad-hoc izmjenu ili akciju, radi stvaranje trećeg entiteta, tako da je to sve prazna priča. Ili ako meni ne vjeruju neka pitaju ambasade zemalja potpisnica Daytona.

Kad sve ovo sagledate, jasno je da do trećega entiteta neće doći, a da je uzrok njihove nervoze ništa drugo nego približavanje pregovora oko članstva u Europskoj uniji, koje će započeti sa dobivanjem kandidatskog statusa Bosne i Hercegovine, tako da vam mogu, evo na nivou ekskluziviteta reći da će status biti uvjetni sa vremenom otklanjanja nekih krupnih nedostataka, kao što je recimo sistemska diskriminacija koju uzrokuju etničke politike. Odnosno, Bosna i Hercegovina će morati rješavati poglavlja 23. i 24. akcionim planom, a ta se poglavlja tiču - vladavine prava, demokracije, zaštite ljudskih prava, zaštite prava manjina, pravde,, sigurnosti i pravosuđa ili sve ono što dvojac Dodik-Čović svojim politikama uznemiravaju i poništavaju. Kada krenu pregovori sa Europskom unijom, ova će zemlja morati da usaglašava svoje pravne norme, sa onima iz europske pravne stečevine, gdje nema mjesta ovim etničkim politikama. Tu je suština, da im je ugrabit nešto prije nego europska priča u Bosni i Hercegovini krene.

Imate ovdje kraći video, gdje sam između ostalih za televiziju TV1 govorio zašto je treći entitet ne moguća priča.

Piše: dr Slaven Kovačević