Kažimo zajedno jedno veliko NE, Wigemarkovoj Europi

Dozvolite da vam na početku odmah kažem kako sam veliki pristalica euro-atlatnskih integracija. Smatram ih jako važnim za Bosnu i Hercegovinu, kako bismo postali dijelom velike europske porodice i, isto tako, dijelom sigurnosti koju nudi NATO savez. Međutim, kada vidimo šta govori onaj koji bi trebao biti predstavnikom Europske unije u Bosni i Hercegovini, njegova navodna ekscelencija Lars Gunnar Wigemark, onda je razmišljanje veoma jednostavno – ne želimo biti dijelom Wigemarkove Europe.

Zašto da kažemo NE?

Nakon što smo preživjeli Carla Bildta, jednog Šveđanina koji je bio Visoki predstavnik neposredno nakon rata, koji je obezbijedio neslužbeni Ustav BiH, sa svim onim tričarijama koje je »usput« uradio, a kasnije saznajemo da je bio dijelom Miloševićevih lobističkih snaga, šta onda možemo reći o tom Larsu Gunnaru Wigemarku koji se ponaša, u pet deka isto. Je li možda Wigemarku premalo par stotina hiljada likvidiranih građana Bosne i Hercegovine ili koji milion protjeranih građana ove zemlje, sve zarad pogrešnog imena i prezimena, da bi on ovdje provodio svoju, jako dobro plaćenu i eventualno staru formiranu politiku Europske unije.

Je li Wigemark predstavnik Europske unije koja »zaboravlja« ili namjerno neće da ukaže na postojanje 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura u predmetima: Sjedić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku u kojima je utvrđena sistemska diskriminacija u Bosni i Hercegovini? Da li taj »visoki« šef delegacije Europske unije svjesno ili nesvjesno zaboravlja na osnovne europske vrijednosti sadržane u europskoj pravnoj stečevini, da svojim djelovanjem zapravo jača nacionalizam u Bosni i Hercegovini i pravi se »francuska sobarica« u svim pitanjima u kojima je riječ o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u ovoj zemlji? Je li to taj šef delegacije Europske unije, kao onda sa početkom 1992. godine, kada je Europa žmirila na oba oka na početak izravne agresije na Bosnu i Hercegovinu, koja je okončala sa presuđenim genocidom? Je li to taj šef delegacije iste te Europske unije, koja neće ili namjerno zaboravlja spomenuti presuđene udružene zločinačke poduhvate, utvrđene pred Međunarodnom tribunalom u Hagu, kojeg su osnovale Ujedinjene nacije?

 Možda u glavi Wigemarka nema priznanja presuda iz Haga koje se tiču Bosne i Hercegovine, pa sjedi u neobranom grožđu sa onima koji nastavljaju politike agresije, genocida, etničkog čišćenja i presuđenih udruženih zločinačkih poduhvata, kao da ih nikada nije bilo, ali jeste, jer je to utvrdio nadležni međunarodni sud. Je li o tome Wighemarku govorimo?

Da, to je taj Wigemark

Nakon što smo preživjeli političke manipulacije Carla Bidlta, koje idu toliko daleko da nemamo službenu verziju Ustava BiH, sada imamo novog Šveđanina, ko zna koje vrste, da nam provodi europsku prostituentnu, da ne kažemo za Europu nepoznatu konstitutivnu politiku, koja dolazi od onoga ko bolje izlobira u Briselu, naravno na štetu međunarodnog prava i presuda različitih međunarodnih sudova. O tome Larsu Gunnaru Wigemarku govorimo, koji je ovdje novi pojavni oblik izvjesno svojih osobnih, a možda i europskih interesa o kojima je veoma lako razmisliti. O toj Wigemarkovoj Europskoj uniji govorimo i nakon djelovanja ovdje po Bosni i Hercegovini, javlja se sve veći otpor ulasku u Europsku uniju. Ne, Larse, nećemo u tvoju Europsku uniju, tamo gdje nas se ponižava i tamo gdje se ne poštuju temelji međunarodnog prava, u kojima se vi očito jako vješto snalazite. Nas, koji smo bili gorljivi zagovornici euro-atlantskih integracija, doveli ste jako uspješno u stanje da počnemo razmišljati o jednom velikom NE Europskoj uniji, a sve radi vas i vašeg djelovanja. U takvu vašu Europsku uniju, nema potrebe da ulazimo. Uspješno ste proveli svoj mandat da u nama, velikim zagovornicima Europske unije, probudite iskru euro-skepticizima, vašim konstantnim zanemarivanjem osnovnih ljudskih prava, zatim europskih vrijednosti, vašom naklonošću ka nacionalističkim politikama u Bosni i Hercegovini koje imaju teret presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata, sa žmirenjem na oba oka na jako upitne rezultate izbora u Bosni i Hercegovini, na vaše poruke prema CIK-u koje se mogu tumačiti kao politike legaliziranja genocida i etničkog čišćenja.

Zato ćemo...

Da, Wigemarše, zato ćemo mi iz intelektualne zajednice, a vi samo razmislite imam li ja taj kapacitet da ovo kažem, smanjiti svaki kontakt sa vama na najmanju moguću mjeru, sa vrlo izvjesnim lobiranjem da vi što prije odete iz ove zemlje i budete što prije zaboravljeni.

Šta mi planiramo govoriti u Briselu, Berlinu, Parizu i drugim europskim centrima, dobrano razmislite, ali ovo što vi radite, velika je inspiracija nama intelektualcima, da kažemo odlučno – NE – vama i vašoj Europskoj uniji. To tako neće moći. Nismo odavno imali prilike sresti nekog ko u tolikoj mjeri zanemaruje europske vrijednosti, europske principe i standarde, europsku pravnu stečevinu, kome je izgleda normalno da se apelanti prema Ustavnom sudu BiH susreću sa sudijama koji rješavaju taj isti predmet, kako bi vršili pritisak na taj sud i vi, na to sve, jedno veliko ništa. Može li takvo nešto proći bilo gdje u Europi. E u takvu Europsku uniju, ova Bosna i Hercegovina nema potrebe da ulazi. Ako je tamo sve stvar lobiranja, da ne kažemo potkupljivanja, onda stvarno nema potrebe. Dosta nas je Europa unakazila početkom 1990-tih, da bismo bilo kome dozvolili da to opet uradi, posebno ovoj ponosnoj zemlji. Ovoj suverenoj zemlji Bosni i Hercegovini. Hvala vam Larse, nema više potrebe. Septembar 2019. godine je blizu, kada ćete jednom za sva vremena otići iz ove zemlje. U zaborav, naravno. Po vašem odlasku, možda opet razmislimo o Europskoj uniji, ali sa odnosom i na recipročan način kako će ona postupati prema nama, građanima Bosne i Hercegovine.

Na kraju, jedna stara narodna poslovica kaže: Ko se jednom o Carla Bildta opekao i u Wigemarka puše.

Piše: dr Slaven Kovačević

Otvoreno pismo Toninu Piculi, Biljani Borzan i Ivanu Jakovčiću

Poštovane socijaldemokrate i liberalne demokrate iz Hrvatske u Europskom parlamentu,

Kada vidimo mi, ovdje u Bosni i Hercegovini, potpisujete pismo hrvatskih euro parlamentaraca, za koje izvjesno tvrdim da nije izraz vašeg političkog svjetonazora, niti je to izraz vaših političkih stranaka (dokažite suprotno). Onda je prva misao koja nama, ovdje u Bosni i Hercegovini pada na pamet sljedeća: vi to sve radite jer su sljedeće godine izbori za Europski parlament, a vi kao osobe koje nemate stalno zaposlenje spremni ste založiti osnovne europske vrijednosti, standarde i principe, za još jedan mandat u Europskom parlamentu, zarad vaše lične koristi na narednim izborima za to tijelo, a sve to na štetu Bosne Hercegovine. E dame i gospodo, to se neće desiti. Znate zašto? Zato što ima i ovdje određeno glasačko tijelo, ma koliko ono bilo, koje može, a i ne mora, glasati za euro parlamentarce, jer ste očito spremni poniziti Bosnu i Hercegovinu i njene građane, samo zato što želite ponovno (a možda i nećete) proći u Europski parlament. Jeste li razmišljali da sve što ste naveli u vašem otvorenom pismu, prvo primijenite u Republici Hrvatskoj, pa onda, ako to kod vas uspije, da probamo i mi preuzeti kao vaša pozitivna iskustva.

Je li se sjećate da ima i glasača iz Bosne i Hercegovine, koji žive ovdje ili u Hrvatskoj, koji svojim glasovima odlučuju o delegatima iz Hrvatske za Europski parlament? Je li se sjećate koliko glasova vam treba da tamo budete izabrani? E sad, s tom vašom politikom slabo ćete dobiti glasova iz BiH,  pa me baš interesira, dokle ćete stvarno dobaciti na tim izborima. Vjerojatno opet, najviše do vaše lokalne zajednice.

Neće to baš tako moći, ljevičari i liberalne demokrate, teško ćete imati glasova za ozbiljno kandidiranje u Europski parlament, pa kako o tome ne razmišljate i k tome još ponižavate Bosnu i Hercegovinu, vrlo izvjesno možete zaboraviti na novi mandat.

Ono što nas interesira ovdje, da li to što potpisujete, jeste stav političkih stranaka kojima pripadate, jer ako jeste, onda ćete imati malo, skoro nimalo glasova od ljudi iz Bosne i Hercegovine. Kako smo uvijek bili korektni, a i da bi nam duše bile mirne, pozivam vas da u roku od sedam dana javno, putem vaših političkih stranaka, potvrdite ili demantirate vaš stav koji se tiče izbora u Bosni i Hercegovini, odnosno vašeg nastojanja da se priklonite politici miješanja u unutarnje stvari BiH. Razmislite dobro, jer i ovdje imamo izborne ključeve da odlučimo ko će od vas u Europski parlament i na dobru platu, a ko neće. Ako nećete, onda ćemo bar znati, tačno, šta je vaša politika..

Izbor je upravo na vama. Je li ovo ucjena? Nije uopće, ovo je jednostavno pitanje za koju se politiku zalažete: politiku diskriminacije koju ste potpisali (što nije dijelom europskih vrijednosti) ili ste za politiku europskih vrijednosti?

Vaš nas odgovor jako zanima? Kažite.

P.S. Sve mimo europskih vrijednosti, neće biti prihvaćeno, posebno miješanje u suverena prava susjednih država. Vaš populizam na štetu Bosne i Hercegovine, a u vašu osobnu korist, nas ovdje ne zanima.

Zato vas pozivam da se javno izjasnite.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ima li BiH uopće euro-atlantske perspektive?

Ako razmotrimo dva pitanja - unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, koja bi trebala biti razdvojena, a zapravo su vještački i nepotrebno povezana, onda je euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine veoma upitna. Nisam uopće euro-skeptik, naprotiv, veliki sam zagovornik euroatlantskih integracija, ali kad sagledamo unutarnje tenzije, ponajviše etničkog tipa, pa tome dodamo svjestan i planiran utjecaj susjednih zemalja, onda možemo konstatirati samo da je perspektiva ulaska u Europsku uniju i NATO, veoma složena.

Unutarnje pitanje bh. euroatlantskih perspektiva

Teško je bilo što reći pametno u ovom pitanju, kada je sasvim jasno da domaće političke elite vidno ne poznaju postupak ulaska u članstvo NATO-a i Europske unije, što možemo zaključiti iz njihovih javnih istupa u kojima se koristi takva retorika, koja niti najmanje nije ona potreba euroatlantska. Što se tiče članstva u NATO-u u potrebne aktivacije MAP programa (Membership Action Plan) koji ima svojih pet uvjeta, koji su za Bosnu i Hercegovinu prošireni sa time da se vojna imovina upiše na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi NATO pregovarači mogli pregovarati sa jednim organom ili jednom institucijom, nasuprot čega stoje tendencije da se u to uključuju entiteti, pa čak i kantoni i općine, što svakako nije prihvatljivo za NATO. Vjerujem da će NATO, radi sadašnjeg geopolitičkog konteksta, izvjesno aktivirati MAP program za Bosnu i Hercegovinu i otvoriti nezaustavljiv put ka svome članstvu, gdje će ostati samo jedno, važno, otvoreno pitanje - ne može BiH biti članicom NATO-a, organizacije koja odluke donosi konsenzusom, pa da u okviru unutarnje strukture BiH, neki načelnik općine (namjerno banaliziram) ili pojedini ministar ili pak član Predsjedništva BiH svojim »NE« zaustavi neku veoma važnu NATO odluku. Zato se od BiH očekuje ono što je propisano 5. uvjetom iz MAP-a, a to je da ima kompatibilan politički sistem sa NATO-ovim, gdje to ovaj sadašnji sistem svakako nije. Ako NATO odobri MAP za Bosnu i Hercegovinu, put je otvoren jer postoje validne odluke nadležnog organa - Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu BiH jedini nadležni organ za vanjsku politiku, tako da bilo kakvo proglašavanje vojne neutralnosti entiteta, kantona, općina ili mjesnih zajednica, nije temeljeno na Ustavu BiH.

U vezi europske integracije ili sticanja kandidatskog statusa za Europsku uniju, tu je vidno problem taj famozni Mehanizam koordinacije, kojeg u zadnje vrijeme ismijavaju čak i u Europskoj komisiji, kao sistem koji je nepotreban i neefikasan. U normalnim zemljama, odgovore na upitnik sačinjava vlada uz pomoć stručnog tijela, što je najčešće neka direkcija ili agencija za europske integracije i što ide relativno brzo, bez nepotrebnog politiziranja. Nasuprot toga, u BiH imamo Mehanizam koordinacije, gdje odluke o odgovorima na upitnik donosi oko 1300 osoba sa svih razina vlasti u zemlji (često kažem u šali da su zaboravili uključiti i mjesne zajednice, jer je baš u tolikoj mjeri to smiješno) gdje je naša zemlja ponudila više odgovora nego što imate pitanja. Pa zamislite kako izgleda neki briselski birokrata koji čita naše odgovore iz upitnika i na pitanje koliko ova zemlja ima stanovnika vidi dva različita odgovora. Zamislite samo, koliko tada u očima briselske EU administracije, koja je vrlo specifična, ispadamo neozbiljni kao zemlja kandidat. Prikazujemo se kao jako neozbiljni.

Šta je problem?

Odgovor je veoma jednostavan. Sa jedne strane imate političke elite, koje u svome djelovanju imaju etničke politike, temeljene na tom terminu »konstitutivnosti naroda« gdje jedan dio njih izvlači nepostojeći termin »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što je sve zajedno nositelj sistemske diskriminacije i koji nastoje »ugurati« našu zemlju u Europsku uniju ovakvu kakva jeste. Teško je i zamisliti da će briselska administracija, ma koliko domaći akteri (uz pomoć službenog Zagreba) lobirali za ulazak ovakve BiH u članstvo Europske unije, pozivajući se na specifičnost naše zemlje, kada je sasvim jasno da ista ta Europska unija neće srušiti svoje temelje jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije, samo zato da bi Bosna i Hercegovina postala njen član. Istu stvar probava napraviti i Milorad Dodik, koji bi volio odmah po sjedanju u stolicu člana Predsjedništva BiH otići u Brisel, zajedno sa ostala dva člana, kako bi se Briselu i Europskoj uniji objasnilo da treba primiti ovakvu BiH, sa sistemskom diskriminacijom i nastojanjima da se legaliziraju rezultati agresije, genocida, ratnih zločina i udruženih zločinačkih poduhvata, pa time ponište sve ono što je zapisano u europskoj pravnoj stečevini. Kandidatski status, a posebno članstvo BiH u Europskoj uniji se na takav način neće nikad desiti. To bi trebalo biti svima jasno. 

Dovoljno je pogledati političke kriterije (iz Kopenhaških kriterija, proširenih sa Madriškim kriterijima) pa da se odmah vidi da se sistemska diskriminacija, posebno ona nastala na genocidu i ratnim zločinima (pogledati presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić, stav 43.) neće nikada prihvatiti od Europske unije. Isto tako, ti isti politički kriteriji, koji govore o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, što moraju garantirati institucije države, jasno ukazuju da sadašnji ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine nije kompatibilan, a time niti prihvatljiv za Europsku uniju, jer nema ni prvi, ni drugi, ni treći ni četvrti element. Posebno ne bi bio kompatibilan, ako bi se uvela dodatna sistemska diskriminacija kroz »legitimno političko predstavljanje naroda« što je pravno i politički neprepoznatljiv termin za Europsku uniju, niti je tako nešto sadržano u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« niti to piše u neobavezujućem obrazloženju, gdje zagovornici tog za Europu nepoznatog modela, često citiraju pola rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije (neka pročitaju zaključak Venecijanske komisije sa 11. strane odluke Ustavnog suda BiH) ili pola rečenice iz obrazloženja, gdje se govori o legitimnom političkom predstavljanju, ali ne i naroda, jer termina »narod« nema na kraju fraze »legitimno političko predstavljanje.« Nije ni princip »konstitutivnosti« natkrovljujući princip, iako ga je u jednom obrazloženju spomenuo Ustavni sud BiH, ali znate, isti taj Ustavni sud BiH nema pravo da mijenja Ustav BiH u kojem ne piše da je »princip konstitutivnsti« natkrovljujući princip, makar ga neko tumačio u duhu Dejtona To jednostavno u Ustavu BiH ne piše.

Kada sve ovo saberemo, onda je jasno da su domaće etničke politike najveći neprijatelji euro-atlanskih integracija, jer bi se radi članstva u NATO-u i Europskoj uniji, morao izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem, koji njima daje skoro neograničenu političku moć, a kroz to i jako velike i neopravdane beneficije i prihode. Njima je važnije biti bogat u siromašnoj i van Europe Bosni i Hercegovini, nego da u korist euroatlantskih integracija odustanu od neeuropskih političkih principa.

Šta imamo na vanjsko-političkom planu?

Imamo lobistička nastojanja Hrvatske, da uvjeri zvanični Brisel da je Bosna i Hercegovina specifična zemlja, koju treba primiti sa svim ovim elementima sistemske diskriminacije, pa ako može da se još uključi i to »legitimno političko predstavljanje naroda« kako bi oni kroz svoje političke krakove imali direktan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. U tome, jako često, koriste neustavne i pravno neutemeljene konstatacije iz Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, iako su ga sami potpisali i time se obavezali na njegovu primjenu. Ako im lobiranje propadne, onda imaju »keca u rukavu« na način da sve zemlje, članice Europske unije, moraju konsenzusom dati saglanost za kandidatski status BiH, pa na kraju i za njeno članstvo, gdje pripremaju atmosferu za eventualne političke ucjene. Tu ima samo jedan mali problem. Ne sastoji se Europska unija samo od Hrvatske, već od 28 zemalja, tako da je teško povjerovati da će ostale zemlje dati prolaz za zemlju koja u svome ustavu ima elemente sistemske diskriminacije.

Slično radi i Srbija, koja žuri u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, kako bi i ona dobila alat političkih ucjena da progura ovakvu, za Europsku uniju, nepodobnu i nesposobnu Bosnu i Hercegovinu. To je njihova, vidna strategija, kao što je to strategija i  zapadnog susjeda. I jedni i drugi, za svoje strategije koriste dijelove ovdašnjih političkih elita iz oblasti etničkih politika. 

Nasuprot toga stoje stavovi Vijeća Europske unije (onoga iz Brisela koje se zove još Consillium), koje nalaže Bosni i Hercegovini da kao država mora garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, stoje četiri presude Europskog suda iz Strazbura, gdje je činjenično utvrđena sistemska diskriminacija i ako hoćete, stoje stavovi američkih senatora i novog američkog ambasadora, koji tvrde da su etničke politike izvor problema u Bosni i Hercegovini.

Čija će riječ biti jača, ona od susjeda ili riječ zemalja zapadne demokracije, vidjećemo.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ekskluzivitet pretpostavlja fašizam, a to nije i ne može biti europska vrijednost

Danas je godišnjica zločina u Grabovici, pa bih na početku ovoga teksta, želio reći da je to ratni zločin koji svakako treba osuditi, ma ko ga počinio, a isto tako svakoj žrtvi ratnog zločina treba iskazati dužno poštovanje. Nemam nikakav problem da to javno kažem, pa čak i da to proširim sa svojim stavom, da svaki ratni zločin treba javno osuditi i svakoj žrtvi ratnog zločina treba iskazati dužno poštovanje. Žrtve ratnih zločina nemaju etničku pripadnost, osim da su žrtve zločina počinjenih u ime nekih pogrešnih politika ili vojnih aktivnosti izvan onoga što propisuju međunarodne konvencije.

S druge strane, kada ovih dana čujemo, kako građanska država ili preciznije, kako to volim nazvati, građanski koncept Bosne i Hercegovine pretpostavlja eufemizam za neku navodnu »bošnjačku državu« ili da je ova zemlja stoljećima utemeljena na nekoj ekskluzivnosti kolektiviteta, stvara se potreba da se na tako nešto osvrne, jer to što čujemo nije ni teorijski tačno, niti to empirijska saznanja dokazuju. Zato bi bilo jako korisno demaskirati tih nekoliko politički iskazanih pobuda da se na nivou klasične manipulacije, građanima ove zemlje nametne određena netačnost.

Prvo, građanski koncept kojeg neko zove građanska država, nije nikakav eufemizam za bilo šta, već to pretpostavlja postojanje vladavine prava, termina anglo-saksonskog porijekla, kojeg najbliže pretpostavlja termin germanskog porijekla – pravna država, koji kaže da smo svi jednaki pred zakonom na individualnom nivou i bez izuzetaka. Da to malo još doradimo time da pravna država pretpostavlja sva prava, slobode i jednakosti svih građana, koje na individualnom nivou treba garantirati država. Tako kaže teorija, a tako nalaže i normalan civilizirani svijet, koji takvu praksu ima u svojim državama, recimo u svim državama članicama Europske unije. Odnosno, jednakost u pravima na individualnom nivou je jedan od temelja Europske unije, kojeg se plaše samo oni kojima je temelja demokracija strani pojam.

Ako to znači stvaranje eufemizma »bošnjačke države« onda bi po toj paraleli istovjetno značilo da stvaranje virtualnih A, B i C izbornih jedinica pretpostavlja eufemizam na politički sistem u jednoj europskoj zemlji početkom 1940-tih godina, kada su ljudi bili obilježeni trakama na rukama, radi svoje etničke pripadnosti. Zamislite situaciju, u kojoj vi dolazite na izbore i neko vas na izbornom mjestu razvrstava u glasačko pod-mjesto, određene boje, kako bi vi birali svoga »legitimnog političkog predstavnika naroda« gdje odmah imate problem sa zakonom o zaštiti osobnih podataka, gdje biste vi morali iskazati vašu etničku pripadnost, da dobijete svoje slovo A, B ili C, pa da tamo idete »demokratski« glasati. To je jednom riječju – fašizam. Taj isti fašizam, daje osnov pojednim da se javljaju u medijima i to obrazlažu ekskluzivnošću na kojoj je Bosna i Hercegovina navodno stoljećima utemeljena. Opet netačno. Ili nam neko želi reći da je ta vrsta ekskluzivnosti postojala u vrijeme Kulina Bana, pa za vrijeme bosanskih kraljeva i kraljica, pa za vrijeme otomanskog perioda, pa za vrijeme i poslije Berlinskog kongresa, za vrijeme Austro-ugarske vladavine, za vrijeme Prvog svjetskog rata, pa za vrijeme poslije Drugog svjetskog rata ili za vrijeme komunističke vlasti. Nikad nije u Bosni i Hercegovini ta vrsta ekskluziviteta postojala, osim za kratko vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Paralele izvucite sami.

Drugo, važnije pitanje. Europska unija je utemeljena na inkluziji, a nama se ovdje radi dijela domaćeg političkog miljea i naravno, radi onih koji to vide kao »strateško vanjsko-politčko pitanje Hrvatske« traži uspostavljanje ekskluzije ili ekskluziviteta, čime bi ova zemlja bila diskvalificirana iz daljeg nastojanja da uđe u Europsku uniju.

Pa onda, isti ti kažu kako taj građanski koncept zapravo briše etničke identitete, što je zapravo netačno. Temelj svake normalne države je zaštita ljudskih prava na individualnom nivou, u što svakako potpada i pravo na vlastiti etnički identitet. To niko nikome ne može i neće zabraniti u Bosni i Hercegovini, kao što niko ne bi trebao zasnivati politiku na većem stepenu prava kolektivnih identiteta od temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, jer to nije europski princip niti standard. To govore samo oni koji su opterećeni prebrojavanjem krvnih zrnaca, podijeljenih u etničke DNK skupine, na čemu žele zasnivati svoju politiku. Zašto? Odgovor je jako jednostavan, jer kada dođete u situaciju, u koju sami sebe dovedete, da poništavate temeljne europske vrijednosti, tako što vam je nastojanje da ovladate samo onim dijelom Doma naroda FBiH, a putem njega budete jedini konkurent za formiranje vlasti na nedemokratskim principima, tada ste direktno udarili na europske temelje i modernu zapadnu demokraciju.

To je suština svih tih navodnih »eufemizama« ili »ekskluziviteta« koji svoj temelj imaju u komunističkim totalitarnim režimima, iz kojih crpe svoj voljeni termin »konstitutivni narodi« koji je u potpunoj suprotnosti sa europskom pravnom stečevinom. Takvi ne znaju živjeti u demokratskim okruženjima, jer je njima totalitarni sistem bliži, dok Europa, ipak, ima neka druga pravila igre. Zato se jako radujem kandidatskom statusu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji i poglavljima 23. i 24. koja se ne rješavaju pregovorima, nego akcionim planom. Jer tada će sve biti drugačije.

Piše: dr Slaven Kovačević

Europske integracije – BiH između Dejtona i Brisela

Ovih dana bili smo opet sudionici političke polemike o novom izvještaju Europske komisije za Bosnu i Hercegovinu, gdje je s jedne strane aktualna vlast nastojala to prikazati kao djelimično pozitivan iskaz Europe prema našoj zemlji, dok je s druge strane opozicija nastojala obaviti raspravu u Parlamentu BiH (Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda) o navodima iz izvještaja i izvjesno uputiti kritike aktualnoj vlasti. Kako se predsjedavajući Vijeća ministara, gospodin Denis Zvizdić nije pojavio na zakazanim sjednicama, takva polemika je bila manjkava u jednom zakonodavnom organu, dok je u drugom u potpunosti izostala. Bez obzira, nije namjera ovoga teksta razmatrati postupke gospodina Zvizdića, jer su europske integracije nešto mnogo šire od toga, pa je zapravo povod za pisanje ovih redova nešto jednostavniji i ogleda se u jednome pitanju – da li smo do sada, imali priliku od bilo kojeg političkog djelatnika ili političke stranke, sadašnje ili svih prethodnih vlasti, čuti tako nešto što bi nas uvjerilo da oni poznaju materiju europskih integracija, da poznaju jedan vrlo specifičan rječnik briselske administracije, a samim time da poznaju cjelokupan način i tok odvijanja takvoga integracijskih procesa? Kako vjerujem da dijelite moje mišljenje da tako nešto nismo čuli, ukratko ćemo se osvrnuti na to što su to europske integracije, kako se one u koracima odvijaju i, nasuprot toga, ostaviću vam prostor da sami zaključite koliko su sve prethodne i ova sadašnja vlast, zapravo, radili na europskim integracijama. Za sada, koristićemo termin europske integracije, umjesto euro-atlantske integracije, koje podrazumijevaju i ulazak u NATO, što planiram opisati u jednom od narednih tekstova.

EUROPSKI PRISTUPNI KRITERIJI

Pristupanje Europskoj uniji definirano je još 1993. godine, u okviru Kopenhaških kriterija, koji se sastoje od tri elementa: političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog, koji od svake zemlje, koja pretendira na članstvo u Europskoj uniji, zahtijevaju prilagođavanje cijelom nizu vlastitih regulativa kako bi postale uspješan kandidat.

Politički kriterij odnosi se na nekoliko daljnjih elemenata, kao što je stabinost institucija koje moraju biti u stanju garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina.

Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Europske unije.

Administrativno-institucionalni kriterij kaže da mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU, da u cjelosti prihvati europsku pravnu stečevinu – izv. Acquis communautaire.

Ovi kriteriji su ojačani Madriškim kriterijima koji jasno kažu da zemlja mora imati tako reformiranu administraciju i pravosuđe da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu europsku pravnu stečevinu.

Za zemlje Zapadnog Balkana, ovi kriteriji su nešto modificirani, na način da je prvi korak ulazak u proces Stabilizacije i pridruživanja, pa se onda primijenjuju sljedeći kriteriji:

• politički kriteriji – koji je ostao nepromijenjen
• ekonomski kriterij koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu i
• administrativno-institucionalni – koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cjelosti prihvati kompletnu europsku pravnu stečevinu.

Da bi Europska komisija uopće mogla sagledati sve ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja koja pretendira na kandidatski status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz različito definirana poglavlja. Odgovori na upitnik, na koje često budu postavljena i dodatna pitanja, služe Europskoj komisiji da sačini svoje mišljenje prema Vijeću Europske unije (onom iz Brisela, ne iz Strazubra) koje donosi odluku konsenzusom o tome da li da se zemlji dodijeli status kandidata. Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status, uvjetovan kandidatski status i uvjetovan kandidatski status sa vremenom ispunjenja uvjeta da bi se ozvaničio status kandidata i on ovisi direktno od mišljenja Europske komisije.

Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se Screening (eng. prev. Pregled) po svim poglavljima (europska pravna stečevina ima 35 poglavlja) kada se zajedno sa zemljom kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa europskim propisima, pa tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju pojedinačno. Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava) i 24. (pravda, sloboda i sigurnost) koja se ne rješavaju pregovorima, nego akcionim planom, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora ispuniti u ovim poglavljima.

Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Europskoj uniji. Tako vam, ukratko, izgleda kompletan proces prijema u članstvo Europske unije.

GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?

Ovo je jako važno i otvoreno pitanje. Vjerojatno odmah možete uočiti da ovo što sam napisao nikad niste čuli od bilo kojeg aktivnog političkog djelatnika ili političke stranke, pa se s pravom postavlja pitanje, da li oni uopće razumiju proces pristupanja Europskoj uniji? Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Europska komisija u svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje.

Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da ova zemlja nema institucije koje mogu garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko izmjena Izbornog zakona BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt »legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom europske pravne stečevine, nije dijelom europskih principa i standarda i zapravo predstavlja jasan pokazatelj da se u BiH demokracija želi žrtvovati da bi neke političke stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga nekim preglasavanjem jednostavno u europskim institucijama ne prolazi). Tako nešto nije demokracija koja je utemeljena u Europskoj uniji, pa je onda sasvim jasno zašto je gospodin Johanes Han, europski komesar za susjedsku politiku i pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa dejtonskim političkim modelom ne može postati kandidatom za Europsku uniju, jer taj model odudara od europske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer dejtonski politički model je zloupotrebljen preslobodnim tumačenjima da se etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava građana, kada nastaje jedan jako veliki problem. Pravljenje nekih poređenja sa Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Europske unije) potpuno pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, ali koje su svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa europskom pravnom stečevinom, gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u Bosni i Hercegovini, za sada, ne postoji. Plašenje stanovnika ove zemlje da građanski koncept (ne znam ko je to nazvao građanskim konceptom, jer je to nešto što se podrazumijeva) kao znači unitarnu državu, pa to nadalje znači jedan čovjek-jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekog od nekoga. To su se priče za malu djecu, jer je Europska unija temeljena na zaštiti građanskih prava na individualnom nivou, tako nešto je o Bosni i Hercegovini već u dva navrata zaključilo Vijeće Europske unije, tako da o tome razgovarati o građanskom konceptu koji navodno  automatski znači unitarnu državu potpuno je besmisleno. Pa Njemačka jeste građanski utemeljena država, a nije unitarna zemlja, iako literatura kaže da od svih zemalja na svijetu, njih preko 200, samo njih 24 nisu unitarne. Tada vam se javlja predsjednica Republike Hrvatske koja bi Bosnu i Hercegovinu tretirala kao »poseban slučaj« koristeći neprimjereno termin sui generis iako za tako nešto nema valjanog osnova, a zapravo se radi o pokušaju stvaranja klime da se Bosna i Hercegovina primi u Europsku uniju sa dejtonskim političkim modelom i »legitimnim političkim predstavljanjem naroda« što se, naravno, ne može desiti jer bi to bio udar na temelje Europske unije.

Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, kojima dejtonski model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru europskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je izostanak političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji dolaze iz njihovih redova. Nije to samo HDZ kao neiskreni promicatelj europskih vrijednosti ili SNSD sa Miloradom Dodikom na čelu, koji odjednom poče govoriti kako se ne treba žuriti u Europsku uniju, jer će se ona po njemu raspasti, već takvih političkih aktera ima i u političkom Sarajevu, koji su također neiskreni, jer se zapravo plaše otvaranja pregovora sa Europskom unijom, čime bi izvjesno izgubili veliku količinu političke moći, ali u korist demokracije, što oni vidno neće.

Što se tiče ekonomskog sistema, koji je ovdje jedna devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata), čime ova zemlja ne ispunjava taj početni uvjet, a posebno ne ispunjava uvjet potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje nudi veliko tržište Europske unije.

O administrativno-institucionalnom kriteriju ne treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu europsku pravnu stečevinu. Kako će oni prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im zasigurno smanjiti političku moć, koju im daju konstrukti tipa »konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojim se, u cjelosti zanemaruje demokracija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim protivnicima europskih vrijednosti.

ŠTA JE ONDA IZLAZ IZ OVE SITUACIJE?

Prvi element bio bi traganje za onim političkim strankama i njihovim kadrovima koji nas mogu svoju javnim istupima uvjeriti da poznaju procedura pristupanja Europskoj uniji, za početak, a u drugom dijelu i da stvarno na tome rade. Isto tako, treba tragati za onim političkim strankama koje imaju jasne političke programe (izborne ili neke druge) u kojima postoje jasni elementi pristupanja Europskoj uniji, ali ne oni tipa: ...zalagaćemo se za ulazak u Europsku uniju, nego oni programi koji sadrže veoma konkretna rješenja u skladu sa pristupnim EU kriterijima, koji se zovu Kopenhaški kriteriji, koji su prošireni Madriškim kriterijima. Takve programe, za sada, nisam imao priliku vidjeti. Vjerujem da ovako prikazano, sve izgleda mnogo lakše, ali ono što potiče bojazan je potpuna nespremnost domaćih političkih elita da razmišljaju europskim jezikom, da ugrade u svoje programe ove elemente iz pristupnih kriterija i, najzad, da nas sve zajedno uvjere da umjesto plasiranja populizma, znaju što rade u poslovima pristupanja Europskoj uniji.

Za sada, takvih je premalo, skoro da nikako ne postoje, tako da ćemo očito morati pričekati da se neka od postojećih političkih stranaka transformira u kvalitetnoga partnera Europskoj uniji, a li isto tako da Europska unija kroz svoju delegaciju ovdje napravi selekciju onih koji neće da učine iskorak u pristupnim poslovima i zadacima, da ih polako stavi po strani, posebno kada je dodjeljivanje briselskih sredstava u pitanju. Sve bi moglo biti drugačije, kada bi političke stranke malo više prostora posvetile europskim integracijama, jer to za sada rade premalo ili skoro nikako.

Piše: dr Slaven Kovačević

U manipulaciji su kratke noge ili vitalni HDZ-ov interes

Ovih dana, govori se o zakazivanju sjednice Doma naroda FBiH, na kojoj bi se trebao razmatrati Zakon o izbornim jedinicama i raspodjeli mandata FBiH u tekstu koji je usvojen u Zastupničkom domu FBiH. Paralelno s time, otvorena je priča o tome da li će se ta sjednica održati, hoće li je predsjedavajuća Doma naroda FBiH, gospođa Lidija Bradara zakazati ili će se to uraditi na neki drugi poslovnikom utvrđen način. I opet paralelno, javnost Bosne i Hercegovine biva kontaminirana izvjesnom količinom netačnih informacija i političkih manipulacija, kojim se nastoji obezbijediti argumentacija za različite političke stavove.

Nemam neku osobitu namjeru biti tumač bilo kakvih i bilo čijih stavova, čak mi postaje na određeni način ispod osobnog dostojanstva da ukazujem na različite netačnosti koje se mjesecima pojavljuju, ali nedavni nastup predsjednika HDZ-a, gospodina Dragana Čovića dao mi je određenu inspiraciju da napišem ovih par redova. Inspiracija se nalazi u toj količini političke manipulacije, za koju smatram kako izrazito kontaminira javni prostor i da građani imaju pravo znati ono što stoji iza okvira političke manipulacije.

Prva od manipulacija, veoma je jasna, a to je da je Zakon o izborim jedinicama FBiH drugačija pravna stvar od Izbornog zakona BiH tako da on nije i ne može biti predmetom razmatranja i odlučivanja Ustavnog suda Bosne Hercegovine. Ako neko misli kako Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije ustavan, onda se to može uputiti u vidu apelacije Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je jedini ovlašten da razmatra ustavnost federalnih propisa i njihovu usklađenost sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, ako neko smatra da Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije u skladu sa Ustavom FBiH, onda taj neko može pokrenuti proceduru zaštite vitalnog nacionalnog interesa putem 2/3 zastupnika iz kluba pojedinog naroda u FBiH ili ako bi zakon bio donešen, onda može ovlašteni podnositelj zahtjeva za ocjenu ustavnosti, podnijeti takav zahtjev Ustavnom sudu FBiH. Ali ga prije toga, mora potpisati.

Druga od manipulacija, odnosi se na to da navodno Zakon o izbornim jedinicama FBiH nije u skladu, kako to HDZ-ovci kažu presudom Ustavnog suda BiH, iako se radi o odluci, ali dobro, valjda ih gospodin Čović već jednom upozori da počnu govoriti tačnim pravnim jezikom. Kako god, Zakon o izbornim jedinicama FBiH nema apsolutno niti jedne dodirne tačke sa odlukom Ustavnog suda BiH po apelaciji dr Bože Ljubića, ali ima sa članom 10.9 Izbornog zakona BiH, kao jasna i nedvojbena obaveza Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i zato se mora donijeti, baš u Parlamentu FBiH, a ne u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, kako to nastoje HDZ-ovci predstaviti. Kada se bude govorilo o Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, onda je jedino mjesto za njegovo razmatranje Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Podsjetio bih kako postoji Izborni zakon Republike Srpske, kojeg Centralna izborna komisija primjenjuje, iako taj propis nije baš u cijelosti usklađen sa Izbornim zakonom BiH, ali o tome HDZ-ovci niti riječi. Valjda da ne uvrijede privremenog partnera, Milorada Dodika. Privremenog, jer su davno konstatirali da im je SDA strateški partner.

Treća od manipulacija, odnosi se na poštivanje odluka Ustavnog suda BiH, koliko se sjećam njih 93, pa je za HDZ-u sporna samo ta jedna, a ostalih 92 valjda nisu i o njime ne govore. Da bi oni pokazali vjerodostojnost, evo koristim priliku da ih pozovem da počnu poštivati najbezbolniju odluku Ustavnog suda BiH, koja se odnosi na to da je termin »županija« neustavan i da treba koristiti termin kanton. Bezbolna je jer će kantoni i dalje imati svoje zakonodavne i izvršne organe, javna preduzeća i ustanove, samo se neće zvati županije, jer je tako odlučio Ustavni sud BiH.

Četvrta od manipulacija, odnosi se na taj sporni termin »konstitutivni narodi« kojem se daje veći pravni značaj od onoga koji mu stvarno pripada (pročitati dobro alineju 10 Preambule Ustava BiH) i koji nije dijelom europske pravne stečevine, ali jeste temeljem sistemske diskriminacije. Zato se valjda osniva neko kantonalno predstavništvo u Briselu, da se tamo proba izlobirati ostanak termina »konstitutivni narodi« iako je i vrapcima na grani jasno da se to neće desiti, kao i to da je Republika Hrvatska tako nešto probala lobirati i bila odbijena, pa je svako dalje nastojanje HDZ BiH da se ova sistemska diskriminacija nastavi, samo dodatna otežavajuća okolnost Hrvatskoj unutar europskih institucija. Veoma sam uvjeren da to i premijer Hrvatske, gospodin Andrej Plenković vidi i dobro zna, jer je karijeru izgradio na europskim integracijama, pa je samo pitanje momenta kada će on na to reagirati, ako već nije. Neka neko proba, na primjer, objasniti Anti iz Posušja, Jozi iz Gruda ili Stanku iz Čapljine šta mu to daje »konstitutivnost« ako on loše živi, nema sredstava da školuje djecu ili da ih zaposli, jedva preživljava i susreće se sa stotinom otvorenih životnih pitanja. Sigurno mu »konstitutivnost« neće ama baš nimalo pomoći, niti ga učiniti više ili manje slobodnim ili sigurnijim. Njima bi bilo potpuno svejedno, ima li ili nema »konstitutivnosti« ako bi normalno živjeli od svoga rada i sebi mogli obezbijediti sve što im za normalan život treba. Onda dođe dodatna manipulacija, da neko hoće građansku Bosnu i Hercegovinu, a to navodno znači automatski unitarno uređenje, pa to sve zajedno automatski znači metod – jedan čovjek, jedan glas. Sve troje zajedno je netačno. Evo primjer. Njemačka je građanska i multi-etnička zemlja, a nije unitarna i ima sistem jedan čovjek – jedan glas, pa sad probajte objasniti Anti, Jozi i Stanku gdje je sistemska greška.

Peta od manipulacija je da je pet bošnjačkih stranaka, upućujući prijedlog Zakona o izbornim jedinicama FBiH kao započelo neki trend stvaranja bošnjačkog entiteta. Opet netačno. Tri od pet političkih stranaka (SDP, DF i NS) evidentno nisu bošnjačke stranke, dok preostale dvije SDA i SBB pripadaju istom spektru narodnjačkih političkih stranaka kojima pripada i HDZ. Možda tih pet političkih stranaka hoće samo da ispuni uvjet iz člana 10.9 Izbornog zakona BiH, bez obzira kako to neko šapćući na uho pogrešno tumači Draganu Čoviću.

I najzad. Promašena je priča o »legitimnom političkom predstavljanju naroda« na svim administrativnim nivoima, jer to Ustavni sud BiH nije baš tako rekao, pa svako vađenje iz konteksta dijelova obrazloženja odluke i pretvarajući ga u neki navodni politički princip jednostavno ne drži vodu. Vidno je kako se to međunarodnoj zajednici nastoji objasniti na engleskom »legitimate political representatives of people« pa u ušima tih predstavnika međunarodne zajednice se javlja pomisao, možda je HDZ u pravu, pa Bosna i Hercegovina treba imati svoje legitimne političke predstavnike, što je opet netačno. Zamislite da građani SAD-a meksičkog porijekla traže svoje legitimne političke predstavnike u američkom kongresu, kako bi zaustavili gradnju zida na granici sa Meksikom. Mislim da bi to bilo jako smiješno Donaldu Trumpu, predsjedniku SAD-a.

Da bi to postalo tačno, formulacija bi trebala biti »legitimni politički predstavnici bosanskogercegovačkog naroda« jer to tako vidi moderni zapad, ali kako bosanske nacije sada nema a stoljećima je ovdje bilo, onda se malo prešuti u razgovorima sa međunarodnom zajednicom taj drugi dio priče da se ovdje radi o predstavnicima HDZ-a koji plasiraju priču o navodnoj ugroženosti hrvatskog naroda, a da imaju negdje do 15% njegove podrške i da bez obzira na demokratske principe i rezultate izbora, oni bi željeli biti vječita vlast. Ostaje jedno otvoreno pitanje, je li Vlada FBiH formirana prema Ustavu FBiH i koliko tamo ima svakog naroda ponaosob i iz koje političke stranke? Možda neko sjedi na mjestima predviđenim za druge narode, a ipak mu i to premalo.

Tako da ako HDZ hoće pokretati zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, kako to u Ustavu FBiH piše pod »Ostala pitanja« za propis kojim se kaže da svaki građanin Federacije Bosne i Hercegovine, bio on Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Ostali ima pravo da se kandidira za Dom naroda FBiH, onda će biti baš interesantno kako će postupiti Ustavni sud FBiH kojem je jedan od zadataka ništa drugo nego zaštita osnovnih ljudskih prava. Možda da HDZ-ovci preimenuju to u zahtjev za zaštitu vitalnog HDZ-ovog interesa, jer jedan dio njihovih članova zasigurno neće biti izabran u Dom naroda FBiH. Da, sad već, priča postaje pomalo smiješna, zar ne?

Piše: dr. Slaven Kovačević

Hrvatska je remetilački faktor u EU koji destabilizira i BiH

Vijest kako predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović planira posjetiti Tursku, gdje bi iskoristila priliku da lobira za prijedlog sestrinkog HDZ BiH u vezi izmjena Izbornog zakona BiH, očito je izazvala niz vrlo burnih reakcija u ovdašnjoj javnosti.

Ukoliko je ova najava tačna, onda je ona direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine i njenu intenciju da ide stazama euro-atlantskih integracija, u čemu je sada je već i očito, destabilizirajući faktor politika HDZ BiH (uz bratsku pomoć SNSD-a) i njihova namjera da predlaže ona zakonska rješenja koja nisu dijelom europskih standarda i principa iz europske pravne stečevine. Ne može postojati taj vid vitalnog nacionalnog interesa koji nadilazi euro-atlantske integracije, odnosno ako ga neko »vješto« koristi, onda se radi o namjeri da se put BiH ka NATO-u i Europskoj uniji zakoči iz određenih osobnih razloga.

Ipak, da cjelokupna stvar bude veoma jasna potrebno je dodatno precizirati nekoliko elemenata koji zapravo tvore međunarodne odnose u savremenom teorijskom i praktičnom smislu. Ako pođemo od teorijskih postavki prof. Nijaza Durkovića iz Sarajeva ili pak prof. Radovana Vukadinovića iz Zagreba ili dvojca iz Srbije Dimitrijević-Stojanović, onda je u zajednički imenitelj da u oblicima međunarodnih odnosa treba postojati izvjesna ravnoteža, kako bi iz njih proizašli prijateljski, srdačni, dobro, loši, hladni ili prekinuti međudržavni odnosi u njihovoj međusobnoj vanjsko-političkoj interakciji. Zašto ovo ističemo? Zato jer već izvjesno vrijeme u okvirima Europske unije, Hrvatska biva svrstana sa Poljskom i Mađarskom, koje su radi rastućeg nacionalizma, pa skoro možemo reći i pojavnog fašizma, ocijenjene kao remetilački, destabilizirajući faktori unutar Europske unije.

Uzmemo li u obzir i obavljenu arbitražu radi razgraničenja Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu, koji sada Hrvatska ne prihvata, bez obzira kako je arbitraža obavljena, da li je ona bila kontaminirana ili ne, zapravo je konačan i nepobitan ishod arbitražna odluka koja se po međunarodnom pravu mora poštivati. Isto tako, po tom istom međunarodnom pravu suverenitet svake zemlje, subjekta međunarodnog prava, mora biti u cjelosti ispoštovan, a ne da se međunarodno pravo tretira kao švedski stol, sa kojeg uzimate samo ono što vam se sviđa. To naprosto tako ne može.

Ako gospođa Grabar-Kitarović stvarno misli u Turskoj lobirati za HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona BiH, koji je izuzetno diskriminatoran i koji za više koraka Bosnu i Hercegovinu udaljava od euro-atlantskih integracija, onda možemo konstatirati da je politika Republike Hrvatske, oličena u sadašnjem rukovodstvu, iskazana u tome  da BiH isključi trajno iz mogućnosti da uđe u NATO i Europsku uniju. To je čin izrazite destabilizacije ravnoteže snaga na Zapadnom Balkanu, u čemu jedna, po veličini teritorija i broju stanovnika relativno mala Hrvatska ne može imati značajniju ulogu. Tako nešto jednostavno nije realno.

Ono što zaprepašćuje odnosi se na to da uvažena predsjednica RH Grabar-Kitarović pretvara ulogu predsjednika države u diplomatski salon u kojem se obavlja javna ili tajna diplomacija, u čemu je ona očito ispekla zanat, ali je u prevelikoj disproporciji sa stvarnom ulogom predsjednika jedne zemlje. U tome ona sada dodaje element napada na suverenitet susjedne zemlje, u kojoj traži ono što u svojoj zemlji nije spremna obezbijediti, pa se postavlja otvoreno pitanje za čije interese ona radi – Hrvatske ili nečije? Bez obzira što je ona u jednom periodu učestvovala u radu Trilateralne komisije, koja je prije par godina imala čak i svoju sesiju u neposrednom susjedstvu, to joj ne daje za pravo da ulazi u prostor suvereniteta drugih zemlja.

Posebno je zanimljiv taj čovjek Miro Kovač, koji je na nivou nagradne igre bio izabran za ministra inostranih poslova Hrvatske, koji kaže da je Hrvatska garant Ustava BiH. Sad to već ulazi u prostor nečega, što je izrazito smiješno, jer se vidi da uvaženi gospodin Kovač nema niti osnovna znanja o Okvirnom mirovnom sporazumu za BiH iz Daytona, ko ga je potpisao, komu je svjedočio i ko je stvarni garant. Odnosno, Hrvatska i Srbija, ma koliko se upinjali, nisu garanti Daytona, jer su to u stvarnosti i svojim potpisom bile i ostale velike sile. Što se tiče Anexa 4 Daytonskog sporazuma, tačnije Ustava BiH, njega su potpisale druge tri osobe od onih koje se u ime BiH, Hrvatske i zajednice Srbija-Crna Gora to potpisale, te svoj potpis na Ustav BiH nije nikada stavila Hrvatska, jer to u međunarodnom pravu nije moguće, pa samim time ona ne može biti garant Ustava BiH. Dakle, gospodine Kovač pročitajte malo Okvirni mirovi sporazum iz Daytona, vidite ko je i šta potpisao, pa onda iskažite vlastiti politički stav.

Da polako zaključimo. Očito se ovdje radi o jednoj većoj količini neznanja Hrvatske o Daytonu, pa onda ona zalazi tamo gdje svako zaći može – u klasičan populizam koji naposljetku pretvara u svoju vanjsku politiku, što je jako opasan non-sense. Ako bi Turska uopće i pristala da priča o tome, sa idejom da Erdogan nazove Izetbegovića i kaže da prihvati prijedlog HDZ BiH za izmjene Izbornog zakona BiH, to bi za izetbegovića bio politički kraj na nivou izdaje zemlje, jer bi time bio zakočen euro-atlantski put BiH.

Zato bi bilo dobro da gospođa Grabar-Kitarović i njeni jastreb-sateliti još jednom razmisle o porukama koje su dobili u Njemačkoj u vezi Bosne i Hercegovine, pa neka dodatno razmisle i o stavu Vijeća Europske unije iz Brusselsa (ne iz Strassbourga) od 16. oktobra 2017. godine, za koji je ruku digao i predstavnik Hrvatske, u kojem se nedvojbeno kaže da se u BiH mora eliminirati svaki oblik diskriminacije, da se moraju garantirati sva građanska prava te da se vlasti BiH pozivaju da ne donose bilo koje zakone ili vuku političke poteze koji će onemogućiti provođenje svih presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku. To je suština uvažena predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Grabar-Kitarović jer drugačije ne može.

Piše: dr Slaven Kovačević