Čudna je ovo zemlja, Bosna i Hercegovina, da bi se
demokracija provodila onako kako je zamišljena, sa svim svojim vrlinama i
manama. Posebno onaj oblik liberalne demokracije, u kojem je temelj to da se
svako može kandidirati i biti biran za bilo koji organ vlasti. Da bi tako nešto
bilo uopće moguće, potrebno je da organizatori i konzumenti takve liberalne
demokracije imaju minimum svijesti o njenom temeljnom značenju.
Na taj način pokušavam da apsorbiram i provarim sve ove
»dječje bolesti« sa kojima se susreće današnja ljevica ili građanska
orijentacija u Bosni i Hercegovini. Ako se samo za tren vratimo u 2008. godinu,
kada je od vidljivijih stranaka lijeve ili građanske orijentacije postojao samo
SDP i imao određeni fond glasova, pa onda slijedi osnivanje Naše stranke,
različitih SDU-ova, Demokratske fronte, Građanskog saveza i tako redom, što je
donijelo disperziju glasova i nikakav politički efekt, onda se mora postaviti
jedno jako važno pitanje – zašto se to dešavalo, šta je uzrok toga? Iako će u prvi
mah svi oni reći da se radilo o neslaganju sa politikom SDP-a i obratno,
tadašnjim rukovodstvom te političke partije, nekako je sve to nesuvislo i
nedovoljno argumentirano, jer kada pogledamo sa ove vremenske distance, jedan
je zajednički nazivnik svih tih podjela u građanskom bloku – to je osobna
sujeta aktera tih dešavanja, kako jednih prema drugima, tako i njih samih prema
vanjskom okruženju, što je kao posljedicu imalo pojavu klasičnog političkog
klijentelizma.
Odnosno, sav politički aktivitet tog bloka, bile one samo
ljevičarske stranke, građanske ili neki građanski blok sveo se na jedan termin
– kandidatura ili još preciznije, ko će biti na kojoj listi, kako bi bar još
četiri godine mandata bio u nekom od organa vlasti, makar iz stalnog ugla opozicije,
gdje je političko egzistiranje mnogostruko lakše jer nema onog nivoa
odgovornosti prema građanima. Svejedno o kojoj se političkoj stranci građanske
provenijencije radi, jer matrica je ista.
To je sadašnji problem stranaka građanskog bloka ili ljevice,
više ili manje ujedinjene, gdje se pred nadolazeće izbore podiže adrenalin radi
potrebe sačinjavanja izbornih lista ili kandidiranja za člana Predsjedništva
BiH, jednog, dvojice ili trojice njih. Kako sam i sam bio dijelom političkog
života, vidio iz prve ruke da prijateljstvo, drugarstvo i podrška postoji sve
do momenta kada se neko za nešto bira, a posebno kada se biraju kandidati za
liste, tada svako prijateljstvo, drugarstvo i podrška nestaje radi akumulirane
sujete pojedinaca, koja rezultira njihovom potrebom za političkim
klijentelizmom ili kako to obična raja kaže – on/ona mora biti na listi.
Politički klijentelizam vam je ona pojava kada se interesi
građana, države, pa čak i svi mogući društveni interesi stave sa strane, samo
radi toga da se dobije još jedan mandat ili još jedna zastupnička ili neka
druga politička plata. Tada padaju sve maske, političke ideje, cjelokupan
politički aktivitet i javlja se ono najgore u ljudima, jer on/ona hoće po svaku
cijenu da bude na listi. Kada to uzmete u obzir, onda vam se opravdano javlja
strah od budućih događaja koji se tiču Općih izbora 2018. godine i onih osoba,
članova političkih stranaka, koji će biti kandidirani za neki od organa vlasti.
Zato o tome mogu jako dobro govoriti.
Sadašnja ljevica, ako je to blok SDP-DF, ima mnogo problema
u tom smislu. Prvi od njih javlja se u dijelu kandidiranja za jednog, dvojicu
ili svu trojicu članova Predsjedništva BiH. To je jako važna politička
funkcija, koja možda ne nosi prevelik stepen nadležnosti, ali daje jednu
političku notu ili vidljiv politički oblik, u zavisnosti ko su izabrani članovi
Predsjedništva BiH. Govori se ovih mjeseci da će (ne)ujedinjena ljevica imati
čak tri kandidata za članove Predsjedništva BiH, vodeći se razumljivim motivom,
da se pošalje poruka o multi-etičnosti tih stranaka. Znate, tada imate jedan
vidan problem, kada vještački želite prikazati multi-etničnost, onda se njena
iskrena, temeljna vrijednost gubi u matematskim formulama, koje pokušava neko
dosegnuti, a da zapravo u svojoj političkoj bazi nemate utemeljenu
multi-etičnost. Pod bazom mislim na političke organe stranaka te ljevice, od
mjesnih odbora, općinskih, kantonalnih, regionalnih, glavnih, pa sve do vrha
tih stranaka. Ako je tako nešto politička suština, da se svjesnim lažnim
multi-etničkim prikazom, nađu neke osobe iz različitih etničkih skupina i stave
na potpredsjednička mjesta ili na mjesta članova predsjedništava partijskih
organa, onda od te multi-etničnosti nema ništa.
Tako doživljavam i ovu ideju da se kandidiraju tri osobe za
sva tri člana Predsjedništva BiH, kako bi se prikazala neka vještačka
multi-etničnost, a da zapravo u bazi tih stranaka tako nešto ne postoji, kao
iskrena i internim propisima netaknuta varijanta. Ako internim pravilima formirate privid
multi-etničnosti, onda od stvarne nema ništa. Zato sam skloniji tome da
(ne)ujedinjena ljevica, postane napokon ujedinjena i kandidira samo jednog
kandidata za člana Predsjedništva BiH i da taj neko svakako pobijedi, jer se
time šalje snažnija politička poruka o karakteru Bosne i Hercegovine, od one
loše, vještačke i planirane slike o navodnoj unutarnjoj multi-etičnosti. Taj
jedan/na, bio/la bi i nada onom, ne tako malom broju građana ove zemlje. koji
misli da je građanski koncept u ovoj zemlji stvarno moguć i provediv.
Recimo nešto i o izbornim listama. Kako vrijeme prolazi i
politička nervoza raste u ljevici ili građanskom bloku, onda se polako dobijaju
obrisi da je ideja, program, pa čak i država u drugom planu, zarad onih
stalnih, u šali kažemo »pretplatničkih mjesta« na izbornim listama, gdje se
uvijek moraju pojaviti iste persone, možda za isti nivo vlasti ili pak neki
drugi, ali u svakom slučaju moraju biti oni. To je ta »dječja bolest« stranaka
sveukupnog građanskog bloka, ma koga činio, jer je klijentelizam uhvatio takve
korijene, da se ideje, politike, programi ili pak država podređuju mjestu na
izbornoj listi. Tu ljevica/građanski blok može imati vidne probleme, jer su
građani odavno zasićeni od istih faca na bilbordima, koji im nude med i
mlijeko, a zapravo je zastupnička/politička plata njihov jedini cilj.
Ljevica/građanski blok godinama ima taj problem, da ne
kandidira najbolje ljude, odnosno one koji mogu osvojiti mnogo glasova ali
istovremeno biti i nositelji njihovih politike, što se podređuje jednom manjem
broju istih, ali po znanjima i ljudskim osobinama manje kvalitetnih osoba, koje
moraju biti na izbornim listama. Izborne liste ne mogu biti predmetom, kako to
neki kažu »totalne demokracije« jer je to pogrešan metod. One se ne mogu
formirati nekim tajnim glasanjima, makar i po metodi jedan član – jedan glas,
jer je izborna lista uvijek bila i biće predmetom političke procjene kandidata
koji mogu donijeti glasove.
Odnosno, ako izborne liste formira neko tajno glasanje, ko
nosi konačnu odgovornost, tajni glasači ili predsjednici političkih stranaka. U
tome vidim jedan nedostatak zrelosti da se izborima priđe na bazi ozbiljnog
političkog rada, a ne prema blizini predsjedniku stranke, koji iz
oportunističkih razloga to najčešće dozvoljava, pa onda bilo kakav izborni
ishod fakturiše tajnim glasačima ili ti isti tajni glasači radi svog
komformiteta sve to prešute, pa i taj loš izborni rezultat i nastave kao da se
ništa nije desilo. Takve metode naprosto
dovode do smanjenja političkog kvaliteta i liste se formiraju nekim lobiranjem
tajnih glasača, što budi jedan iskreni podsmijeh, jer se to tako ne može
uraditi ili da tajne glasače smatramo odgovornim za izborne neuspjehe, gdje u
konačnici trpe građani.
Da uspostavimo neki zaključak. Od stranaka ljevice/građanskog
bloka očekuje se da budu iznad ličnih sujeta, koje mogu dovesti na vlast one
koji će razoriti ovu zemlju, da isto tako dobro vode računa o vlastitoj
društvenoj odgovornosti, jer građani ili da budemo još precizniji, glasači su
siti eksperimenata koje im konstantno nude ljevičarske/građanske stranke.
Zato mora biti jedan
kandidat za člana Predsjedništva BiH, jer taj jedan mora pobijediti, odnosno
biće poslana poruka da u ovoj zemlji građanski koncept vidno postoji. Isto
tako, građani očekuju najbolje kandidate na izbornim listama, one koji imaju
dovoljno znanja i potencijala za urade posao u korist građana, a ne da im
mjesto na listi bude garantirano »pretplatničkom kartom za izborne liste« koje
garantira blizina vrhu političke stranke.
Dakle, radi se o dvije potpuno različite vizije izbornog
nastupa, odnosno jedna za državu Bosnu i Hercegovinu, a druga je nažalost
klasičan politički klijentelizam.
Piše: dr Slaven Kovačević
No comments:
Post a Comment