Namjerno sam sačekao da se slegne
sva prašina oko posjete Kosovu Aleksadra Vučića, predsjednika Srbije, jer je u
javnom prostoru bilo mnoštvo špekulacija i nagađanja o stvarnim motivima te
posjete, zašećerene izjavom Vučića u kojoj hvali Slobodana Miloševića ili kako
on to kaže, ne hvali nego neke stvari konstatira. Opet je bilo različitih
promišljanja o tome da li Vučić i Srbija i da dalje razmišljaju o »razgraničenju« jednom terminu koji
je u javni diskurs uveo Vučić, vjerovatno nastojeći poskupiti pazar u
razgovorima sa Kosovom. Na toj liniji, opet je bilo nelogičnih povezivanja sa
Bosnom i Hercegovinom, jednim od njenih entiteta, što je ništa drugo do jedna
vrsta očajničke priče iza koje ne postoji nikakav stvarni osnov. Zato ću u ovih
nekoliko redova, nastojati da vam dodatno rasvijetlim dva važna momenta, jedan
na koji sam ukazao u svome ranijem tekstu i drugi koji je promakao javnosti, sa
mojim viđenjem šta je zapravo značila Vučićeva posjeta Kosovu.
Nema crtanja novih granica jer je Zapadni Balkan već međunarodno pravno
razgraničen
Kao što ovaj podnaslov govori,
nema crtanja novih granica na Balkanu, posebno toga nema u vezi Bosne i
Hercegovine i to iz dva razloga. Prvi je izvještaj Badinterove arbitražne komisije iz 1991. godine, na koju se
tadašnja SFRJ žalila, pokušavala je osporiti, ali je na kraju dobila jasan
odgovor da se radi o komisiji koja je radila u okviru Međunarodne
konferencije za Jugoslaviju i da njena mišljenja imaju snagu međunarodne
presude, odnosno o aktu koji je donijelo nezavisno tijelo kao autoritet u
međunarodnom pravu. Ovo želim istaći
jer ima onih koji osporavaju nadležnost Badinterove komisije, na način da ona
nije bila klasična arbitražna komisija, jer arbitražu oko granica po
međunarodnom pravu mogu zahtijevati samo suverene države, ali kako je to tada
rekao Međunarodni sud pravde (ICJ) iz Haaga, radilo se o tijelu koje je
funkcioniralo u okviru Međunarodne mirovne komisije za Jugoslaviju, u momentu
njene disolucije, tako da je izvještaj Badinterove arbitražne komisije na snazi
dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Razgraničenje nekadašnjih
republika iz sastava SFRJ uređeno je mišljenjem 3, Badinterove arbitražne
komisije. To je prvi važan element koji potvrđuje da novih razgraničenja, koja
bi uključivala Bosnu i Hercegovinu ne može biti. Drugi važan element jeste Opći
okvirni mirovni sporazum za BiH iz Dejtona, koji je utvrdio da sadašnja Bosna i
Hercegovina nastavlja kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine koja u
skladu sa međunarodnim pravom nastavlja postojati kao suverena država sa svojom
unutarnjom strukturom i članstvom u Ujedinjeni nacijama i drugim međunarodnim
organizacijama (član I/1 Ustava BiH ili Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma). Ovo
želim istaći jer se pojavljuju drugačija mišljenja u Srbiji, gdje pojedinci tvrde
da Bosna i Hercegovina nije država, što zapravo nije tačno.
Kako razmišlja dio intelektualne zajednice u Srbiji
Ovo je nešto što je promaklo i
promiče domaćoj, bosanskohercegovačkoj javnosti, jer se jedan dio intelektualne
zajednice u Srbiji, recimo predsjednik SANU-a, zalažu i javno govore kako bi
trebalo napraviti novu međunarodnu konferenciju za Balkan kako bi se obavilo
novo razgraničenje na način kako bi se formirale mono-etničke države. Pa
nastavljaju, kako bi onda trebalo da dijelovi Hrvatske, Bosne i Hercegovine,
Crne Gore, Kosova i Makedonije pripadnu Srbiji, kako bi se formirala
mono-etnička država sa jednom etničkom skupinom u svome sastavu, gdje to
argumentiraju time da bi mono-etničke države trebale da sadrže najmanje 95% iste
etničke skupine u svome sastavu, a onih preostalih 5% bi valjda bili ostali. To
niko ovdje nije primijetio, jer se očevidno radi o nastavku politike stvaranja
»Velike Srbije« i to tako što bi joj pripali dijelovi teritorija susjednih
zemalja. Zar stvarno neko može i pomisliti da problem između Srbije i Kosova može
da se prenese i na okolne zemlje Zapadnog Balkana i to na način da se ono što
nije ostvareno ratom, agresijom, genocidom, zločinima protiv čovječnosti ili
ratnim zločinima, može učiniti nekom novom međunarodnom konferencijom za
Zapadni Balkan? Osim što je ovo jako opasno, radi se o očitoj velikoj zabludi o
kojoj neko u Srbiji na glas razmišlja. Takva međunarodna konferencija je
naprosto nemoguća i neće se nikada desiti, a pitanje Srbije i Kosova je pitanje
za njih dvoje i to ne može nikoga više uključivati. Uključivanje drugih
suverenih zemalja u to pitanje, sa idejom novog razgraničenja, nije ništa drugo
nego neki novi balkanski rat. To nikome ne treba i neće nikada suverene države
sa Zapadnog Balkana biti kusur u pregovorima između Srbije i Kosova. To ne bi
bilo neko novo kreativno rješenje, već jasan poziv za novu nestabilnost i novi
rat na Balkanu, što vrlo izvjesno nikome iz međunarodne zajednice ne odgovora
niti bi oni pristali na takvo nešto.
Šta je Vučić onda radio na Kosovu?
Da se izrazim neakademski –
probao je »zapišati« teritoriju na koju bi Srbija u nekom novom razgraničenju
računala kao svoju. Eksperiment očito nije upalio, jer je to kosovska vlast primijetila i prekinula tu
posjetu, povlačeći svoju prethodnu saglasnost. Kada tome dodate da je Vučić, ničim
izazvan spomenuo Slobodana Miloševića na jedan pozitivan način, time su se
otvorile karte da postoje jasne intencije da se nastavi Miloševićeva politika
stvaranja »Velike Srbije« ili kako je on to rekao – svi Srbi u jednoj državi.
Očito se Vučić malo zapetljao u obaveze koje je međunarodna zajednica stavila
pred njega u vezi priznanja Kosova, pa je jednom, na silu, posjetom Kosovu
pokušao ništa drugo nego da odgodi to konačno rješenje. Njemu odgovara rješenje
bez rješenja ili »zamrznuti konflikt« ili nerješavanje toga pitanja, jer
javnost u Srbiji smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, tako da je teško
očekivati da je u takvoj atmosferi Vučić, pored svih diplomatskih manevara i
obećanja koje je dao međunarodnoj zajednici, imao petlje da presiječe gordijev
čvor i okonča agoniju oko priznanja Kosova. Jedino rješenje koje dovodi stabilnost
u regiji jeste međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim granicama,
sve drugo nije realno i teško će imati podršku međunarodne zajednice, tačnije
vodećih svjetskih sila. Jasno je kako Vučić pokušava izvući nešto za Srbiju,
neku korist, što je sa stanovišta moguće štete za susjedne zemlje jednostavno
nerealno. Bilo bi dobro da Aleksandar Vučić razmisli da li se tamo radi o tome
da Srbija plaća danak za sve ono što je tokom 1990-tih godina učinila u
susjednim zemljama, od genocida i niza ratnih zločina, gdje bi jedini mogući
benefit mogao biti da se sadašnji teritorijalni integritet Srbije više ne dira.
Nekako se stvara osjećaj da međunarodna zajednica želi poslati snažnu poruku da
se takva ratna ponašanja ne mogu tolerirati i da to ne može proći bez kazne za
one koji su to organizirali. Svi diplomatski manevri, zapravo su imali za cilj
da se takvo razmišljanje pokuša prikriti, a onda se jave neke zastarjele i
retrogradne zamisli iz intelektualne zajednice Srbije, koje su Vučića dobrano potkopale
i vratile na početni položaj, kao političkog aktera koji je nešto obećao
strancima, a nije to ispunio.
Piše: dr Slaven Kovačević
No comments:
Post a Comment