Hrvatska je remetilački faktor u EU koji destabilizira i BiH

Vijest kako predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović planira posjetiti Tursku, gdje bi iskoristila priliku da lobira za prijedlog sestrinkog HDZ BiH u vezi izmjena Izbornog zakona BiH, očito je izazvala niz vrlo burnih reakcija u ovdašnjoj javnosti.

Ukoliko je ova najava tačna, onda je ona direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine i njenu intenciju da ide stazama euro-atlantskih integracija, u čemu je sada je već i očito, destabilizirajući faktor politika HDZ BiH (uz bratsku pomoć SNSD-a) i njihova namjera da predlaže ona zakonska rješenja koja nisu dijelom europskih standarda i principa iz europske pravne stečevine. Ne može postojati taj vid vitalnog nacionalnog interesa koji nadilazi euro-atlantske integracije, odnosno ako ga neko »vješto« koristi, onda se radi o namjeri da se put BiH ka NATO-u i Europskoj uniji zakoči iz određenih osobnih razloga.

Ipak, da cjelokupna stvar bude veoma jasna potrebno je dodatno precizirati nekoliko elemenata koji zapravo tvore međunarodne odnose u savremenom teorijskom i praktičnom smislu. Ako pođemo od teorijskih postavki prof. Nijaza Durkovića iz Sarajeva ili pak prof. Radovana Vukadinovića iz Zagreba ili dvojca iz Srbije Dimitrijević-Stojanović, onda je u zajednički imenitelj da u oblicima međunarodnih odnosa treba postojati izvjesna ravnoteža, kako bi iz njih proizašli prijateljski, srdačni, dobro, loši, hladni ili prekinuti međudržavni odnosi u njihovoj međusobnoj vanjsko-političkoj interakciji. Zašto ovo ističemo? Zato jer već izvjesno vrijeme u okvirima Europske unije, Hrvatska biva svrstana sa Poljskom i Mađarskom, koje su radi rastućeg nacionalizma, pa skoro možemo reći i pojavnog fašizma, ocijenjene kao remetilački, destabilizirajući faktori unutar Europske unije.

Uzmemo li u obzir i obavljenu arbitražu radi razgraničenja Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu, koji sada Hrvatska ne prihvata, bez obzira kako je arbitraža obavljena, da li je ona bila kontaminirana ili ne, zapravo je konačan i nepobitan ishod arbitražna odluka koja se po međunarodnom pravu mora poštivati. Isto tako, po tom istom međunarodnom pravu suverenitet svake zemlje, subjekta međunarodnog prava, mora biti u cjelosti ispoštovan, a ne da se međunarodno pravo tretira kao švedski stol, sa kojeg uzimate samo ono što vam se sviđa. To naprosto tako ne može.

Ako gospođa Grabar-Kitarović stvarno misli u Turskoj lobirati za HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona BiH, koji je izuzetno diskriminatoran i koji za više koraka Bosnu i Hercegovinu udaljava od euro-atlantskih integracija, onda možemo konstatirati da je politika Republike Hrvatske, oličena u sadašnjem rukovodstvu, iskazana u tome  da BiH isključi trajno iz mogućnosti da uđe u NATO i Europsku uniju. To je čin izrazite destabilizacije ravnoteže snaga na Zapadnom Balkanu, u čemu jedna, po veličini teritorija i broju stanovnika relativno mala Hrvatska ne može imati značajniju ulogu. Tako nešto jednostavno nije realno.

Ono što zaprepašćuje odnosi se na to da uvažena predsjednica RH Grabar-Kitarović pretvara ulogu predsjednika države u diplomatski salon u kojem se obavlja javna ili tajna diplomacija, u čemu je ona očito ispekla zanat, ali je u prevelikoj disproporciji sa stvarnom ulogom predsjednika jedne zemlje. U tome ona sada dodaje element napada na suverenitet susjedne zemlje, u kojoj traži ono što u svojoj zemlji nije spremna obezbijediti, pa se postavlja otvoreno pitanje za čije interese ona radi – Hrvatske ili nečije? Bez obzira što je ona u jednom periodu učestvovala u radu Trilateralne komisije, koja je prije par godina imala čak i svoju sesiju u neposrednom susjedstvu, to joj ne daje za pravo da ulazi u prostor suvereniteta drugih zemlja.

Posebno je zanimljiv taj čovjek Miro Kovač, koji je na nivou nagradne igre bio izabran za ministra inostranih poslova Hrvatske, koji kaže da je Hrvatska garant Ustava BiH. Sad to već ulazi u prostor nečega, što je izrazito smiješno, jer se vidi da uvaženi gospodin Kovač nema niti osnovna znanja o Okvirnom mirovnom sporazumu za BiH iz Daytona, ko ga je potpisao, komu je svjedočio i ko je stvarni garant. Odnosno, Hrvatska i Srbija, ma koliko se upinjali, nisu garanti Daytona, jer su to u stvarnosti i svojim potpisom bile i ostale velike sile. Što se tiče Anexa 4 Daytonskog sporazuma, tačnije Ustava BiH, njega su potpisale druge tri osobe od onih koje se u ime BiH, Hrvatske i zajednice Srbija-Crna Gora to potpisale, te svoj potpis na Ustav BiH nije nikada stavila Hrvatska, jer to u međunarodnom pravu nije moguće, pa samim time ona ne može biti garant Ustava BiH. Dakle, gospodine Kovač pročitajte malo Okvirni mirovi sporazum iz Daytona, vidite ko je i šta potpisao, pa onda iskažite vlastiti politički stav.

Da polako zaključimo. Očito se ovdje radi o jednoj većoj količini neznanja Hrvatske o Daytonu, pa onda ona zalazi tamo gdje svako zaći može – u klasičan populizam koji naposljetku pretvara u svoju vanjsku politiku, što je jako opasan non-sense. Ako bi Turska uopće i pristala da priča o tome, sa idejom da Erdogan nazove Izetbegovića i kaže da prihvati prijedlog HDZ BiH za izmjene Izbornog zakona BiH, to bi za izetbegovića bio politički kraj na nivou izdaje zemlje, jer bi time bio zakočen euro-atlantski put BiH.

Zato bi bilo dobro da gospođa Grabar-Kitarović i njeni jastreb-sateliti još jednom razmisle o porukama koje su dobili u Njemačkoj u vezi Bosne i Hercegovine, pa neka dodatno razmisle i o stavu Vijeća Europske unije iz Brusselsa (ne iz Strassbourga) od 16. oktobra 2017. godine, za koji je ruku digao i predstavnik Hrvatske, u kojem se nedvojbeno kaže da se u BiH mora eliminirati svaki oblik diskriminacije, da se moraju garantirati sva građanska prava te da se vlasti BiH pozivaju da ne donose bilo koje zakone ili vuku političke poteze koji će onemogućiti provođenje svih presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku. To je suština uvažena predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Grabar-Kitarović jer drugačije ne može.

Piše: dr Slaven Kovačević