Ako razmotrimo dva pitanja - unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, koja bi trebala biti razdvojena, a zapravo su vještački i nepotrebno povezana, onda je euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine veoma upitna. Nisam uopće euro-skeptik, naprotiv, veliki sam zagovornik euroatlantskih integracija, ali kad sagledamo unutarnje tenzije, ponajviše etničkog tipa, pa tome dodamo svjestan i planiran utjecaj susjednih zemalja, onda možemo konstatirati samo da je perspektiva ulaska u Europsku uniju i NATO, veoma složena.
Unutarnje pitanje bh. euroatlantskih perspektiva
Teško je bilo što reći pametno u ovom pitanju, kada je sasvim jasno da domaće političke elite vidno ne poznaju postupak ulaska u članstvo NATO-a i Europske unije, što možemo zaključiti iz njihovih javnih istupa u kojima se koristi takva retorika, koja niti najmanje nije ona potreba euroatlantska. Što se tiče članstva u NATO-u u potrebne aktivacije MAP programa (Membership Action Plan) koji ima svojih pet uvjeta, koji su za Bosnu i Hercegovinu prošireni sa time da se vojna imovina upiše na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi NATO pregovarači mogli pregovarati sa jednim organom ili jednom institucijom, nasuprot čega stoje tendencije da se u to uključuju entiteti, pa čak i kantoni i općine, što svakako nije prihvatljivo za NATO. Vjerujem da će NATO, radi sadašnjeg geopolitičkog konteksta, izvjesno aktivirati MAP program za Bosnu i Hercegovinu i otvoriti nezaustavljiv put ka svome članstvu, gdje će ostati samo jedno, važno, otvoreno pitanje - ne može BiH biti članicom NATO-a, organizacije koja odluke donosi konsenzusom, pa da u okviru unutarnje strukture BiH, neki načelnik općine (namjerno banaliziram) ili pojedini ministar ili pak član Predsjedništva BiH svojim »NE« zaustavi neku veoma važnu NATO odluku. Zato se od BiH očekuje ono što je propisano 5. uvjetom iz MAP-a, a to je da ima kompatibilan politički sistem sa NATO-ovim, gdje to ovaj sadašnji sistem svakako nije. Ako NATO odobri MAP za Bosnu i Hercegovinu, put je otvoren jer postoje validne odluke nadležnog organa - Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu BiH jedini nadležni organ za vanjsku politiku, tako da bilo kakvo proglašavanje vojne neutralnosti entiteta, kantona, općina ili mjesnih zajednica, nije temeljeno na Ustavu BiH.
U vezi europske integracije ili sticanja kandidatskog statusa za Europsku uniju, tu je vidno problem taj famozni Mehanizam koordinacije, kojeg u zadnje vrijeme ismijavaju čak i u Europskoj komisiji, kao sistem koji je nepotreban i neefikasan. U normalnim zemljama, odgovore na upitnik sačinjava vlada uz pomoć stručnog tijela, što je najčešće neka direkcija ili agencija za europske integracije i što ide relativno brzo, bez nepotrebnog politiziranja. Nasuprot toga, u BiH imamo Mehanizam koordinacije, gdje odluke o odgovorima na upitnik donosi oko 1300 osoba sa svih razina vlasti u zemlji (često kažem u šali da su zaboravili uključiti i mjesne zajednice, jer je baš u tolikoj mjeri to smiješno) gdje je naša zemlja ponudila više odgovora nego što imate pitanja. Pa zamislite kako izgleda neki briselski birokrata koji čita naše odgovore iz upitnika i na pitanje koliko ova zemlja ima stanovnika vidi dva različita odgovora. Zamislite samo, koliko tada u očima briselske EU administracije, koja je vrlo specifična, ispadamo neozbiljni kao zemlja kandidat. Prikazujemo se kao jako neozbiljni.
Šta je problem?
Odgovor je veoma jednostavan. Sa jedne strane imate političke elite, koje u svome djelovanju imaju etničke politike, temeljene na tom terminu »konstitutivnosti naroda« gdje jedan dio njih izvlači nepostojeći termin »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što je sve zajedno nositelj sistemske diskriminacije i koji nastoje »ugurati« našu zemlju u Europsku uniju ovakvu kakva jeste. Teško je i zamisliti da će briselska administracija, ma koliko domaći akteri (uz pomoć službenog Zagreba) lobirali za ulazak ovakve BiH u članstvo Europske unije, pozivajući se na specifičnost naše zemlje, kada je sasvim jasno da ista ta Europska unija neće srušiti svoje temelje jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije, samo zato da bi Bosna i Hercegovina postala njen član. Istu stvar probava napraviti i Milorad Dodik, koji bi volio odmah po sjedanju u stolicu člana Predsjedništva BiH otići u Brisel, zajedno sa ostala dva člana, kako bi se Briselu i Europskoj uniji objasnilo da treba primiti ovakvu BiH, sa sistemskom diskriminacijom i nastojanjima da se legaliziraju rezultati agresije, genocida, ratnih zločina i udruženih zločinačkih poduhvata, pa time ponište sve ono što je zapisano u europskoj pravnoj stečevini. Kandidatski status, a posebno članstvo BiH u Europskoj uniji se na takav način neće nikad desiti. To bi trebalo biti svima jasno.
Dovoljno je pogledati političke kriterije (iz Kopenhaških kriterija, proširenih sa Madriškim kriterijima) pa da se odmah vidi da se sistemska diskriminacija, posebno ona nastala na genocidu i ratnim zločinima (pogledati presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić, stav 43.) neće nikada prihvatiti od Europske unije. Isto tako, ti isti politički kriteriji, koji govore o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, što moraju garantirati institucije države, jasno ukazuju da sadašnji ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine nije kompatibilan, a time niti prihvatljiv za Europsku uniju, jer nema ni prvi, ni drugi, ni treći ni četvrti element. Posebno ne bi bio kompatibilan, ako bi se uvela dodatna sistemska diskriminacija kroz »legitimno političko predstavljanje naroda« što je pravno i politički neprepoznatljiv termin za Europsku uniju, niti je tako nešto sadržano u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« niti to piše u neobavezujućem obrazloženju, gdje zagovornici tog za Europu nepoznatog modela, često citiraju pola rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije (neka pročitaju zaključak Venecijanske komisije sa 11. strane odluke Ustavnog suda BiH) ili pola rečenice iz obrazloženja, gdje se govori o legitimnom političkom predstavljanju, ali ne i naroda, jer termina »narod« nema na kraju fraze »legitimno političko predstavljanje.« Nije ni princip »konstitutivnosti« natkrovljujući princip, iako ga je u jednom obrazloženju spomenuo Ustavni sud BiH, ali znate, isti taj Ustavni sud BiH nema pravo da mijenja Ustav BiH u kojem ne piše da je »princip konstitutivnsti« natkrovljujući princip, makar ga neko tumačio u duhu Dejtona To jednostavno u Ustavu BiH ne piše.
Kada sve ovo saberemo, onda je jasno da su domaće etničke politike najveći neprijatelji euro-atlanskih integracija, jer bi se radi članstva u NATO-u i Europskoj uniji, morao izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem, koji njima daje skoro neograničenu političku moć, a kroz to i jako velike i neopravdane beneficije i prihode. Njima je važnije biti bogat u siromašnoj i van Europe Bosni i Hercegovini, nego da u korist euroatlantskih integracija odustanu od neeuropskih političkih principa.
Šta imamo na vanjsko-političkom planu?
Imamo lobistička nastojanja Hrvatske, da uvjeri zvanični Brisel da je Bosna i Hercegovina specifična zemlja, koju treba primiti sa svim ovim elementima sistemske diskriminacije, pa ako može da se još uključi i to »legitimno političko predstavljanje naroda« kako bi oni kroz svoje političke krakove imali direktan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. U tome, jako često, koriste neustavne i pravno neutemeljene konstatacije iz Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, iako su ga sami potpisali i time se obavezali na njegovu primjenu. Ako im lobiranje propadne, onda imaju »keca u rukavu« na način da sve zemlje, članice Europske unije, moraju konsenzusom dati saglanost za kandidatski status BiH, pa na kraju i za njeno članstvo, gdje pripremaju atmosferu za eventualne političke ucjene. Tu ima samo jedan mali problem. Ne sastoji se Europska unija samo od Hrvatske, već od 28 zemalja, tako da je teško povjerovati da će ostale zemlje dati prolaz za zemlju koja u svome ustavu ima elemente sistemske diskriminacije.
Slično radi i Srbija, koja žuri u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, kako bi i ona dobila alat političkih ucjena da progura ovakvu, za Europsku uniju, nepodobnu i nesposobnu Bosnu i Hercegovinu. To je njihova, vidna strategija, kao što je to strategija i zapadnog susjeda. I jedni i drugi, za svoje strategije koriste dijelove ovdašnjih političkih elita iz oblasti etničkih politika.
Nasuprot toga stoje stavovi Vijeća Europske unije (onoga iz Brisela koje se zove još Consillium), koje nalaže Bosni i Hercegovini da kao država mora garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, stoje četiri presude Europskog suda iz Strazbura, gdje je činjenično utvrđena sistemska diskriminacija i ako hoćete, stoje stavovi američkih senatora i novog američkog ambasadora, koji tvrde da su etničke politike izvor problema u Bosni i Hercegovini.
Čija će riječ biti jača, ona od susjeda ili riječ zemalja zapadne demokracije, vidjećemo.
Piše: dr Slaven Kovačević
No comments:
Post a Comment