Čemu dati podršku prilikom glasanja – izbornim programima ili etničkim politikama

Ima sam priliku, jučer, govoriti za Televiziju TV1 o temi iz naslova, gdje mi je bilo postavljeno novinarsko pitanje – zašto građani lakše glasaju za nacionalizam (ili kako to zovem „etničke politike“) umjesto za izborne programe političkih stranaka? Jako interesantno pitanje. Kako je prostor u svakom televizijskom prilogu relativno kratak, ponudiću vam ovdje svoje viđenje, odnosno sve ono što sam ponudio kao odgovor, a vi to možete pogledati u priloženom video linku, na kraju teksta. Da bismo bili do kraja precizni reći ćemo ponešto o nacionalizmu i koliko je ovaj termin doživio devijaciju u Bosni i Hercegovini.

Nacionalizam u Europi vuče svoje korijene iz 18. stoljeća u Francuskoj, odnosno pojedini autori smatraju da je izgradnja privrženosti državi, na način da se njome suvereno upravlja bez vanjskih utjecaja, započeo sa Francuskom revolucijom, što je onda kasnije imalo svoju ekspanziju i u drugim zemljama, na primjer Njemačkoj ili Italiji. Ovaj termin je političkog, sociološkog i ekonomskog karaktera i o njemu se mogu voditi intelektualne rasprave, ali je zajednički nazivnik svih njih da se radi o tome da se nastoji osigurati upravljanje svojom domovinom. Zato se veoma često može pronaći to povezivanje da je nacija=država, sa jednom opaskom da je u izgradnji njemačkog nacionalizma, poslije ujedinjenja Njemačke pod Bizmarkom, bilo smatrano da je narod isto što i država. Veoma izvjesno, ima tu i različitih jezičkih konstrukcija, više ili manje tačnih prijevoda, ali je suština da se u međunarodnom pravu koristi francuski jezik kao precizniji za pravne norme, pa ćemo se onda i mi ovdje pozabaviti nacionalizmom sa stanovišta francuskog poimanja da je nacija=država.

Sad to prenesemo sve ovdje, pa kad vas neko upita šta ste po nacionalnosti, tačan bi prijevod trebao biti – šta ste po državljanstvu, što ćete jako rijetko, skoro nikako ovdje čuti sa tačnim odgovorom – Bosanac i Hercegovac. Ovdje ćete prije čuti da je neko po nacionalnosti – Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej, Rom ili kako se već neko osjeća. Da stvar bude još smješnija, u vremenima kada su građani BiH trebali vize za druge zemlje, popunjavajući obrazac za vize, u rubriku »nationality« upisivali su: Bošnjak, Hrvat, Srbin, a imaju pasoš Bosne i Hercegovine, gdje termin nationality znači državljanstvo. Zašto vam ovako započinjem tekst? Zato jer kod nas nema dovoljno razvijene percepcije šta je to nacija, da se ona povezuje samo sa državom i da se ona može sastojati iz više entičkih grupa. To je razlog zašto, sa intencijom potpune preciznosti, koristim termin »etničke skupine« a politike koje se time bave »etničke politike.« Izgleda jednostavno, kada se ovako prikaže, zar ne?

E sad, dolazi pitanje iz teksta, zašto građani daju podršku politikama koje u svome temelju imaju nacionalizam (pravilno bi bilo etničkim politikama), iako te iste politike očito manipuliraju tim pojmom, ne želeći da istaknu da je nacija u direktnoj vezi sa državom, pa onda ulaze u prostor etničkih skupina, nudeći se kao njihovi zaštitnici. To je legitimno pravo političkih stranaka, ali je sa stanovišta struke, jako, jako pogrešno. Dakle, oni se bave narodima ili etničkim skupinama (grupama), koje izvan-teorijski pa ako hoćete neustavno zovu nacijama, ali valjda im je lakše kreirati politiku na takvoj političkoj manipulaciji. Zaključimo da riječi »nacija« i »narod« nisu sinonimi niti imaju približno ista značenja. Zato oni grade etničke politike, kao zaštitnici etničke skupine kojoj gravitiraju, a iz koje ne mogu da ostvare niti 20% glasova. Ovdje mislim na sve etničke stranke ili one stranke koje se bave etničkim politikama, gdje one sa najvećim brojem glasova, nemaju više od 20% glasova u svojoj etničkoj skupini (provjerite sami!).

Tad se postavlja pitanje – zašto se onda tim strankama uopće daje glas? Odgovor je bolno jednostavan, kao što će to reći voditelj na početku priloga koji sa vama dijelim – više vole građani biti gladni i praznog stomaka, ali sa psihološkim zadovoljstvom da je glas dao »svojima« koji ga evo već 25 godina sa velikim uspjehom manipuliraju.

Šta je moje pitanje svima nama? Ako već svi glasamo, prema različitim viđenjima političkog života ovdje, zašto ne glasamo za one političke stranke i njihove kandidate, koje imaju izborni program, onaj pisani, a ne neki budalasti slogan na plakatu, jer u tome izbornom programu se nalaze izborna obećanja koja političke stranke daju nama glasačima. To je suštinsko pitanje, jer ako neko vodi kampanju sa izbornim obećanjima, onda se sva ta izborna obećanja moraju moći provjeriti tokom trajanja četverogodišnjeg mandata, pa onda na kraju mandatnog perioda, sami zaključimo jesu li političke stranke ispunile izborna obećanja ili nisu, pa ako jesu podržimo ih opet, ali ako nisu dajemo glas nekom drugome.

E kako ovdje političke stranke i njihovi kandidati, dakle 70 stranka, 30 koalicija i 20 samostalnih subjekata, učestvuju kao izborni kandidati na Općim izborima 2018. godine, što je sve zajedno 120 izbornih subjekata, postavlja se pitanje – imaju li oni svi pisane, objavljene izborne programe? Vrlo izvjesno negdje oko 95% njih nema nikakav izborni program, osim parole na izbornom plakatu, pa se postavlja pitanje šta to oni i kako obećavaju nama glasačima? Opet je odgovor negativan. U takvom ambijentu, gdje  postoji navika da nema izbornih programa, pisanih i objavljenih, onda dio političkih stranaka koji vode etničke politike svjesno i namjerno udara na etničke osjećaje građana, ne nudeći im bilo šta, osim navodne »sigurnosti od onog drugog i drugačijeg« iz čega nastaje trka ko je veći Bošnjak, Hrvat, Srbin ili šta god već. Kako ćemo provjeriti stepen ispunjenja izbornih obećanja tih etničkih stranaka, kada one nemaju izborni program, nemaju nikakvo obećanja, a ako već nude etničku sigurnost, onda vidimo da ona svaki put u izbornoj godini padne na najniži nivo, sa prevelikim među-etničkim tenzijama.

Poenta je sljedeća. Voditi bilo kakvu politiku, pa i etničku, jeste demokratsko pravo, ali je isto tako i naše glasačko pravo da stranke ocjenjujemo na osnovu pisanih, objavljenih izbornih programa, a ne na osnovu »šarenih etničkih laža« koje nama nude kao izborni argument. Izbori su, ljudi moji, licitacija ideja, a ne takmičenje ko je veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Zato vas pozivam da iskoristite vaše slobodno vrijeme, obiđete internet stranice svih političkih stranaka ili barem onih za koje mislite da nešto vrijede i provjerite da li imaju izborni program sa njihovim izbornim obećanjima. Ako imaju, pogledajte šta se nudi na nivou izbornih obećanja i da li je to provjerljivo, pa na osnovu toga odlučite ko ima najbolje ideje da im se povjeri vaš glas. Sve ostalo, zalazi u opasan prostor političke manipulacije učesnika izbora, prema nama glasačima. Zato ne dozvolite da vama manipuliraju, sačuvajte vaš dignitet i donosite odluku ali na bazi provjerljivih elemenata iz izbornih programa. Sve drugo je iluzija, koja vodi unatrag.

Piše: dr Slaven Kovačević