Ustavni sud BiH između zaštite osnovnih ljudskih prava i etničkih politika: Slučaj Pudarić

Moje je mišljenje da današnje odbacivanje apelacije Svetozara Pudarića od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja poništenje jedne od važnih funkcija svih ustavnih sudova u normalnim zemljama, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava. Umjesto da zaštiti osnovna ljudska prava jednog građanina kojem je oduzeto jedno od prava, Ustavni sud BiH se opredijelio da bude na strani etničkih politika, što stvara osjećaj njegove duboke ispolitiziranosti, od strane političkih elita koje u svome temelju imaju etničke politike. To je jako pogrešno. Zašto tako mislim, pojasniću vam u nastavku teksta.

Šta je nadležnost Ustavnog suda BiH?

Nadležnost Ustavnog suda BiH utvrđena je poglavljem VI Ustava BiH, u kojem se kaže da se sud bavi sporovima između dva entiteta, zatim sporovima između jednog entiteta ili oba entiteta sa državnim institucijama  ili sporovima unutar državnih institucija. Isto tako, Ustavni sud BiH ima nadležnost da utvrđuje ustavnost paralelnih veza između entiteta i susjednih država, posebno sa aspekta zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine (odakle onda nastavni planovi Srbije ovdje, kada je to direktni udar na suverenitet BiH). Još jedna nadležnost je provjeravanje usklađenosti entitetskih ustava i zakona sa Ustavom BiH. I sad na kraju, jako važna nadležnost je utvrđivanje da li su odluke nadležnih sudova u skladu sa Ustavom BiH i kako to piše u tački VI/3c Ustava BiH, da provjerava njihovu usklađenost sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je u konkretnom „predmetu Pudarić“ krucijalno važan element. To su ustavom utvrđene nadležnosti Ustavnog suda BiH

Šta je htio Svetozar Pudarić?

On je izvjesno svjesno ponudio svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kandidirajući se kao etnički Srbin sa prebivalištem u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, znajući da to Centralna izborna komisija BiH ne može prihvatiti. Dakle, veoma svjesno gospodin Pudarić je započeo borbu protiv sistema koji sadrži elemente sistemske diskriminacije tako što se kandidirao za jednu od pozicija vlasti, znajući da će CIK njegovu kandidaturu odbiti. Njegov naredni korak je utvrđen Izbornim zakonom BiH, što je bilo podnošenje apelacije Sudu Bosne i Hercegovine, koji je u zadatom vremenskom roku takvu žalbu Pudarića odbio. To je sve trebalo poslužiti i poslužilo je Pudariću da stekne legitimitet apelanta ili podnosioca apelacije Ustavnom sudu BiH, gdje je on htio da se pozove na član II/2 Ustava BiH koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini i da ona ima prednost u odnosu na sve domaće zakone i prava, što uključuje i Ustav BiH. Ovdje bih pomenuo i Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog 1995. godine u Dejtonu, koji govori isključivo o tome da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviši stepen zaštite ljudskih prava, u skladu sa važećim međunarodnim konvencijama, a posebno u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pratećih protokola (ovu konvenciju je Bosna i Hercegovina ratificirala). Dakle, Pudarić je htio izložiti javnosti sadašnji sistem temeljen na etničkim politikama i sistemskoj diskriminaciji  započeti borbu protiv njega političkim i pravnim sredstvima. To je bila njegova namjera.

Kako je postupio Ustavni sud BiH

Tako što je apelaciju Svetozara Pudarića odbacio kao nedopuštenu, pozivajući se na to da je o toj stvari već odlučivao u slučaju Pilav, koji je svoj epilog dobio u presudi Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koja je bila u korist gospodina Ilijaza Pilava. Jako interesantno. Ne znam sadržaj apelacije gospodina Pilava prema Ustavnom sudu BiH, ali kako se gospodin Pudarić izvjesno pozivao na član II/2 Ustava BiH, koji govori o tome da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i  temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, jako je čudno da se Ustavni sud BiH opredijelio da ne otvori predmet nego da apelaciju odbije kao nedopuštenu.

Ovdje nastaje problem. Jedna od zadaća svakog ustavnog suda je zaštita osnovnih ljudskih prava, što ovdje Ustavni sud BiH nije učio »braneći se« formalnim razlozima, koje može i malo dijete napisati ako nešto neće da uradi. Ako s jedne strane imate član II/2 Ustava BiH kojim se štite osnovna ljudska prava i temeljne slobode, a sa druge strane član V Ustava BiH, koji sadrži elemente sistemske diskriminacije, govoreći da se u Predsjedništvo BiH biraju dva člana iz bh. entiteta Federacija BiH i to jedan Bošnjak i jedan Hrvat, kao i jedan član iz bh. entiteta Republika Srpska, jedan Srbin. Kada ovo imate na umu, da su dva člana Ustava BiH u suprotnosti jedan sa drugim, jedan govori o zaštiti ljudskih prava, a drugi nudi sistemsku diskriminaciju, onda je jasno da se radi o tome da je Ustav BiH neusklađen i nedovršen dokument. U takvom pravnom ambijentu, Ustavni sud BiH se opredijelio za dio Ustava BiH koji sadrži utvrđene elemente sistemske diskriminacije (to govore četiri predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava iz Strazbura - Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku), te da je zanemario, odnosno odbio koristiti dijelove Ustava BiH koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Kada još vidimo da je apelacija gospodina Pudarića odbijena kao nedopuštena, onda je poruka Ustavnog suda BiH alarmantna, odnosno zaštita osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda u Bosni i Hercegovini je nedopuštena. To je već skandalozno.

Kada tome dodamo da je Ustavni sud BiH jedini put prihvatio apelaciju koja se tiče izbornog zakonodavstva u predmetu Božo Ljubić, pa i ovu apelaciju gospođe Borjane Krišto, a da je sve ostale proglasio nedopuštenim, vidi se ta politička prizma u odlučivanju Ustavnog suda BiH i to u korist dijela sadašnjih vladajućih političkih elita. Iz tih razloga, smatram da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Pudarić obojena političkim utjecajem ili političkim motivima očuvanja etničkih politika i sistemske diskriminacije.

Kontstatiram...

Sad je već izvjesno da je Ustavni sud BiH potpao pod političke utjecaje (oslanjajući se čak na nesmjenjivost sudaca, imunitet  i trajanje mandata sudaca do 70 godine), ma koliko se oni od toga verbalno branili, jer praksa njegovog odlučivanja u korist zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda u ovim krucijalnim stvarima, poput intervencije na izborno zakonodavstvo, očito je postala moguća samo u skladu sa time ko je apelant (da, tačno, postoje predmeti kada je Ustavni sud BiH odlučivao u korist zaštite ljudskih prava, ali je mene stid da napišem u kojim slučajevima).

Ako je apelant neko iz vladajućih struktura i njihovih satelita, predmet se otvara i Ustavni sud BiH odlučuje, a ako je to građanin BiH bez političke pozadine, takve apelacije se odbacuju. To nam sve jasno govori da ova zemlja ima ozbiljan problem sa vladavinom prava (rule of law), koju je neko izbrisao iz loše i nezvanično prevedenog člana I/2 Ustava BiH. Svjesno brisanje vladavine prava iz domaćeg pravnog sistema ili lapsus  prijevodu, zaključite sami.

Piše: dr Slaven Kovačević