O planovima A, B i C koji postadoše projekti

Ima tome već nekih 9-10 mjeseci kako sam za nekoliko televizija govorio šta je zapravo najava Dragana Čovića, da ako mu ne uspije izmjena Izbornog zakona BiH, da će pokrenuti, kako je tada rekao Plan B, a da imaju i spreman Plan C. Najnovija izjava člana Predsjedništva BiH, Dragana Čovića kako se više neće baviti izmjenama Izbornog zakona BiH, jer su izbori raspisani i da nema potrebne atmosfere za postizanje (njegovih) izmjena Izbornog zakona BiH i da će sada oni, udruženo, HDZ i njihova nevladina organizacija za specijalne namjene HNS pokrenuti Projekt B.

Kada čujete riječ projekt, onda treba razmotriti misao da je neko nešto do najsitnijih detalja isplanirao i da u tom pogledu ima, spreman, cijeli razrađen plan za naredno djelovanje. Bilo bi nesmotreno vjerovati kako to nije tačno i da se radi »samo« o još jednom podizanju tenzija u izborno vrijeme. No, stvarnost može biti dovoljno drukčija, ako se što kvalitetnije prikažu elementi tog projektiranja ili planiranja, kako god hoćete, pa se zauzme odgovarajući stav.

Plan A, veoma izvjesno, bio je posvećen izmjenama Izbornog zakona BiH, za što je pravni osnov bila odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« iz čega se može sagledati cjelokupna namjera i urađeno planiranje s ciljem da se stvori politička atmosfera o potrebi izmjena izbornog zakonodavstva. Zato je apelant, dr Božo Ljubić podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je donio djelomičnu odluku, odbacujući dio nje koji se tiče izbora za članove Predsjedništvo BiH, prevashodno se baveći samo izborom delegata u Dom naroda FBiH. E tu nastaje prvi problem. Odluka o meritumu, kako je donio Ustavni sud BiH, utvrdila je neusklađenost dva dijela od dva člana Izbornog zakona BiH (10.12 stav 2 i 20.16A stav 2, a-j) i naložila zakonodavcu, tačnije Parlamentu BiH da donese izmjene ta dva člana. Izgleda je Ustavni sud BiH zaboravio, a i apelant Božo Ljubić, postojanje člana 10.9 Izbornog zakona BiH, koji nalaže Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da donese svoj zakon kojim se uređuje broj izbornih jedinica i raspodjela mandata, posebno je bh. entitet Republika Srpska ima svoj izborni zakon kojim se regulira broj izbornih jedinica i raspodjela mandata iz njih.

Iako je prvobitna radost, ushićenje i euforija HDZ-ovaca bila jaka, vrlo su brzo shvatili da odluka »Božo Ljubić« ne ispunjava, čak niti blizu, njihove političke ambicije da bez obzira na izborne rezultate od 5-7%, HDZ uvijek bude nezaobilazni pregovarač o formiranju federalne i državne vlasti. Oni tada posežu za cijelom lepezom netačnih interpretacija odluke Ustavnog suda BiH, najčešće vadeći po jednu njima odgovarajuću rečenicu iz obrazloženja odluke, predstavljajući takve interpretacije, kao da je baš to Ustavni sud BiH presudio. Tada je bilo jasno da se radi o netačnim, političkim interpretacijama odluke Ustavnog suda BiH, ali nažalost od pro-bosanskih, građanskih, političkih stranaka nismo imali prilike često i glasno čuti da znaju da se radi o pogrešnim interpretacijama političke prirode.

Da stvar bude još složenija, Ustavni sud BiH je zatražio mišljenje OHR-a, kojeg ne možete naći u odluci »Božo Ljubić« iako je OHR krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona i kao takav je nezaobilazan u tumačenju ustavnih odredbi. Ali eto, nema njegovog mišljenja u odluci Ustavnog suda BiH, iako se tamo jasno spominje da je mišljenje traženo i dobiveno. Ista je stvar i sa mišljenjem Venecijanske komisije, koje je zatraženo i dobiveno, koje je u cijelosti u suprotnosti od onoga što je Ustavni sud BiH odlučio u predmetu Bože Ljubića. Odatle HDZ-ovci vrte tu jednu rečenicu da Dom naroda nije dom kantona nego po njima baš dom naroda, pa samim tim nije Federacija  BiH federacija kantona, nego federacija naroda, iako u Washingtonskom sporazumu iz 1994. godine, koji je bio pravni osnov za donošenje Ustava FBiH, jasno piše da je Federacija BiH zapravo federacija federalnih jedinica.

Tako da vađenje te jedne objašnjavajuće rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije, koja je zapravo navodila različite primjere državnih uređenja u Europi, očito je smišljeno kako bi se dobio prostor za političku manipulaciju građana BiH, ali i većeg dijela međunarodne zajednice, koja je svjesno ili nesvjesno nasjedala na takve interpretacije. Posebno jer Venecijanska komisija na kraju svog mišljenja konstatira da je izborni sistem po odgovarajućim odredbama važećeg Ustava FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, ali ipak Ustavni sud BiH, stavljajući sebe čak i iznad Venecijanske komisije, odlučuje drugačije, što mnogo toga novog o njima govori. Recimo da se time uočava politički utjecaj na ovaj najviši sudski organ u državi. Tad je HDZ-ovcima postalo jasno da je odluka »Božo Ljubić« potpuno neadekvatna za njihove političke ambicije, da ona ne tretira izbor članova Predsjedništva BiH, pa odjednom posežu za interpretacijom da legitimno predstavljanje mora biti provedeno na svim nivoima vlasti, što je naravno netačno, niti se Ustavni sud BiH bavio time.

Da ne govorimo da je teorijski pojam »legitimno političko predstavljanje« temeljen na terminu »suverenitet« koji je u rukama građana Bosne  Hercegovine, da suverenitet ne može biti prenesen na nekog, niti može biti podijeljen (na primjer između konstituentnih naroda), te da se suverenitet ostvaruje na način da svi građani moraju moći učestvovati u donošenju svih zakona u svojoj zemlji, putem svojih legitimnih političkih predstavnika koji se biraju na izborima, bez diskriminacije ili nečije želje da bude proporcionalniji od proporcionalnog. Ovaj izraz »proporcionalniji od proporcionalnog« želim istaći samo iz jednog razloga zato što je Dom naroda FBiH temeljen na paritetu, a ne na proporcionalnosti, što su dva pojma koji jedan drugog isključuju. Tako, da kad čujete da se delegati u Dom naroda FBiH trebaju birati proporcionalno, u tome tijelu koje je temeljno na paritetu, znajte da sa nad vama želi ostvariti politička manipulacija.

Zato HDZ-ovci, koji vide da je odluka »Božo Ljubić« za njih nedovoljna, posežu za još jednom apelacijom Ustavnom sudu BiH, apelant je gospođa Borjana Krišto, tražeći da se stave van snage i odredbe Ustava FBiH, za koje je ranije Venecijanska komisija u svome mišljenju utvrdila da su u skladu sa europskim izbornim standardima, da ne govorimo da su te odredbe direktno prenesene iz Washingtonskog sporazuma, pa bi bilo upitno da Ustavni sud BiH na njih uopće može intervenirati (to bi bila intervencija na međunarodni sporazum). Tada je bilo jasno da su nezadovoljni odlukom »Božo Ljubić« i da idu korak dalje. Tada kreće Plan B.

Plan B, odnosno Projekt B ili stvaranje osovine Dodik-Čović, veoma je jasan i njegovo značenje je vidno, da se ne ide više u izmjene Izbornog zakona BiH, nego da se ovlada Centralnom izbornom komisijom (CIK), što je izvjesno djelomično učinjeno, ali i da se nastavi ovladavanje Ustavnim sudom BiH, kako bi se novim apelacijama nastojao obezbijediti neki novi društveno-politički sistem, bez obzira što on kao takav nije na liniji europskih principa i standarda, pa k tome još pravi i štetu Republici Hrvatskoj u europskim institucijama, koja je probala lobirati za Čovićeve ideje i dobila odbijenicu Europe.

Dakle, Plan ili Projekt B se odnosi na to da CIK svojim podzakonskim aktom, pod navodnom brigom za implementaciju izbornih rezultata, usliši želje Dragana Čovića i HDZ-a na način da se obezbijede glasovi većine njih. Naravno to je moguće samo uz pomoć partnera Milorada Dodika i kroz veze koje imaju sa pojedinim članovima CIK-a, gdje se traži potrebna većima da izglasa Čovićeve želje. Vrlo je izvjesno da bi takav podzakonski akt donio buru, vjerovatno i žalbe Apelacionom odjelu Suda BiH, pa kasnije i Ustavnom sudu BiH, pa dok se to sve okonča, dođoše ovogodišnji izbori po tim novim CIK-ovim pravilima, pa se ti žali kome hoćeš. To je zapravo cilj Plana ili Projekta B, koji je u sadašnjim okolnostima veoma moguć.  Odnosno, to je to »tehničko« rješenje koje zagovara Dragan Čović, kojim bi se zapravo dao potpuno novi koncept Bosni i Hercegovini, vraćajući je u vremena sredinom 1940-tih godina, kada su se građani obilježavali trakama na rukama, kako bi se znalo ko treba imati manji stepen ljudskih prava. Zaključimo ukratko da se Plan ili Projekt B zapravo odnosi na ovladavanje institucijama kao što su CIK, Ustavni sud BiH i mnoge druge s ciljem njihovog stavljanja u funkciju partnerstva Dodik-Čović ili ako to ne upali, da se kroz koordinirano djelovanje pokuša izvršiti blokada institucija vlasti. recimo, podnesu oba ostavke ako budu izabrani u Predsjednštvo BiH, pa dok se po važećem državnom zakonu izvrši popuna, u čemu nije jasno koje tijelo bi trebalo da to sve nadgleda (u tom zakonu je ostalo da piše Privremene izborna komisija, a danas je to Centralna izborna komisija). Tu postoji jasan prostor za blokade.

Plan C, inicira se onda kada bi popadali Plan A i B, odnosno tada bi se posezalo za onom vrstom institucionalne blokade, tako što se u onim kantonima gdje HDZ ima potpunu političku kontrolu ne bi obavio izbor delegata za Dom naroda FBiH, po važećem Ustavu FBiH, posebno ako bi izborni rezultat bio nepovoljan po HDZ. To bi bio jedan novi alat, da se pritiskom dođe do željenog ishoda, čemu jasno govore na nivou potvrde sve one najave što iz CIK-a, što od pojedinih političkih djelatnika, da se to pitanje može rješavati u periodu oktobar 2018 – mart 2019, pa bi se u tom periodu različitim verzijama pritisaka probalo izdejstvovati popuštanje onih političkih snaga kojima je Bosna i Hercegovina važna, odnosno da ne bi došlo do propadanja BiH, tražilo bi se od pro-bosanskih građanskih stranaka, pristajanje na raspoređivanje mandata na takav način koji bi odgovarao samo HDZ-u. Ako te ucjene ne bi prošle, počele bi sinkronizirane blokade institucija vlasti.

Ostale političke stranke sa hrvatskim predznakom, na primjer HDZ1990 ili HS bili bi prikazani kao izdajnici hrvatskog naroda i u toj novoj konstelaciji vlasti za njih ne bi bilo mjesta. Kako je CIK već vidno stavljen pod političku kontrolu, kako se intenzivno radi da se i Ustavni sud BiH podredi politikama partnerskog dvojca Dodik-Čović, time bi se otvorio mrtvački kovčeg za Bosnu i Hercegovinu, te bi se od pro-bosanskih stranaka tražilo popuštanje kako se Bosna i Hercegovina ne bi suočila sa navodno tako velikim problemima, koji mogu eskalirati do njenog raspada, iako bi zapravo to popuštanje bio i zadnji ekser u mrtvački kovčeg, prije sahrane Bosne i Hercegovine. Zato je odgovornost na pro-bosanskim, građanskim strankama jako velika.

Postavlja se onda pitanje, šta je izlaz iz tih Planova A, B i C, koje plasira HDZ. Očito da one političke stranke koje su za temeljna ljudska prava, za europske principe i standarde, za euro-atlantske integracije moraju pronaći partnere u međunarodnoj zajednici, kako bi se obezbijedio prostor za stvaranje atmosfere koja bi još jasnije ukazala da ovdje postoje i protivnici europskog, odnosno NATO puta Bosne i Hercegovine, te da se ovdje mora uspostaviti društveno-politički sistem koji više nikad neće omogućiti njegovu zloupotrebu na način da bi neko bio vječita vlast, makar u tome bili pogaženi osnovni principi demokracije. Rješenje je nastavak insistiranja na europskim vrijednostima, europskim principima i standardima, modernim zapadnim demokratskim načelima, nasuprot kojih stoje ideje diskriminacije i poništavanja ljudskih prava za značajan broj građana Bosne i Hercegovine.

Rješenje je u provedbi 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga koje su u sva četiri predmeta utvrdile postojanje sistemske diskriminacije u Ustavu BiH koje su dobila dodatna krila u riginim etičkim politikama.  To nije onaj vid »ljudskih prava« kako to kaže predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović da je zaštita prava hrvatskog naroda vid borbe za zaštitu ljudska prava, kada je sad već i vrapcima na grani jasno da bi zaštitom tih »ljudskih prava« bila oduzeta stvarna ljudska prava građanima u Sarajevu, Tuzli, srednjoj Bosni, Bihaću, centralnoj i zapadnoj Hercegovini ili Posavini, na primjer. To tako neće moći, jer to međunarodna zajednica ne bi smjela dozvoliti radi stvaranja osnova koji bi se kao val takvog oduzimanja ljudskih prava mogao prenijeti na mnoge europske zemlje. Dakle, etničke politike u Bosni i Hercegovini su nositelji sistemske diskriminacije, a ne ne europskih vrijednosti, kako se vole predstavljati.

O protivljenju građanskom konceptu, koji po HDZ-u navodno automatski znači unitarno uređenje, treba reći samo dvije rečenice. Prvo, svaki protivnik unitarnom uređenju, zapravo se zalaže za federalno ili konfederalno (državna zajednica) uređenje Bosne i Hercegovine, odnosno njenu prividnu ili stvarnu podjelu i to po etno-teritorijalnim linijama, pa tako čujemo da različite domaće i inostrane nevladine organizacije govore o potrebi da se BiH uredi na federalnim osnovama.

Znate, tu ima jedan problem, federalno uređenje izvodi se, između ostalog i iz veličine zemlje, pa je teško uopće razmišljati da jedna tako mala Bosna i Hercegovina sa premalim brojem stanovnika, može iznijeti federalno uređenje. Drugo, građanski koncept ili još preciznije koncept pravne države kaže da se svim stanovnicima moraju garantirati sva građanska prava, slobode i jednakosti na individualnom nivou, što je temelj sadašnje Europe. Svako promišljanje o davanju većeg stepena prava kolektivitetima, na štetu individualnih građanskih prava, nije ništa drugo nego jasan akt protiv Europe i njenih osnovnih principa i standarda.

Piše: dr Slaven Kovačević