Kako je Ustavni sud postao dio Čovićevog plana B

Ovih dana u posjetu Bosni i Hercegovini, došla je Venecijanska komisija sa idejom da u okviru svojih pravnih znanja i svoga autoriteta ponudi mišljenje koje, iako je neobavezujuće, može poslužiti kao izlaz iz ove politički stvorene, čudne pravne situacije oko izmjena Izbornog zakona BiH.

Previše je tu kontradiktornih elemenata, jako čudnih činjenica, koje prati cijeli niz loših argumenata, kojim bi bilo ko mogao opravdati ovakvu situaciju. Podsjećanja radi, još jednom, a o tome sam govorio tačno prije godinu dana za različite televizijske kuće i portale, da je u predmetu »Božo Ljubić« Venecijanska komisija već dala svoje mišljenje, utvrdivši da je sadašnji sistem za izbor delegata u Dom naroda FBiH, temeljen važećim Ustavom FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, kao i međunarodnim standardima u oblastima izbora. Iako sam više puta to ponavljao, kako bih potkrijepio tezu da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« u najmanju ruku čudna jer nije uvažila mišljenje Venecijanske komisije, a nije uvažila ni zatraženo i dobiveno mišljenje OHR-a (autor teksta je imao prilike vidjeti to mišljenje), koje nije niti približno na liniji oduke Ustavnog suda BiH, koji eto iz samo njima poznatih razloga odluči drugačije i korist političkih elita, a na štetu građana BiH, praveći ponajveću političku krizu nakon završetka rata. Zato je potrebno još jednom istaći da na službenoj stranici Ustavnog suda BiH, imate 4 (četiri) različite verzije Ustava BiH, te da sudije u svome radu koriste opet te različite verzije Ustava BiH (svako koristi svoj neslužbeni prijevod ili svoju neslužbenu verziju) kako bi donijeli jedinstvenu odluku. Zar to nije prvi jako čudni i pravno intrigantan element?

Drugo, poznato je kako je OHR, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jasno kazao da svi anexi Daytona nikada nisu službeno prevedeni, tako da je njihova službena verzija samo ona na engleskom jeziku. To znači kako i Anex 4, Daytonskog sporazuma, važi samo u verziji na engleskom jeziku, tako da je građanima BiH jako žao ako sudije Ustavnog suda BiH ne govore engleski jezik, a da ne govorimo da je većini njih prvi posao u pravosuđu – sudija Ustavnog suda BiH, što je u normalnim državama i pravnim sistemima vrhunac sudske karijere i što dođe na kraju, kada jedan sudija ima stotine hiljada obrađenih predmeta u svojoj praksi i par decenija sudskog iskustva. Samo kod nas može biti da je nekom prvi ulazak u sudnicu, kao radni prostor, onda kada je imenovan/a za sudiju Ustavnog suda BiH. Žalosno.

E taj i takav Ustavni sud BiH, ne koristi službenu englesku verziju Ustava BiH (što se može vidjeti iz obrazloženja predmeta »Božo Ljubić«) već svaki sudac neki svoj neslužbeni prijevod, ne uzima mišljenje jednog svjetskog pravnog autoriteta kava je Venecijanska komisija i ne uzima mišljenje OHR-a koji je po Daytonskom sporazumu, ponovimo još jednom krajnji tumač civilnog aspekta Okrivnog mirovonog sporazuma iz Daytona. Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan, zato što Ustav BiH, nije nikad službeno preveden (zadnji pokušaj je bio 1996. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika Carla Bildta, koji nije uspio), samim time nije nikad usvojen na odgovarajućem zakonodavnom organu, pa time nije niti objavljen u Službenom listu, tako da se koristi kao dio međunarodnog mirovnog sporazuma, tačnije njegov Anex 4, što mu određuje i pravni status na način da je OHR krajnji tumač i Ustava BiH (civilnog aspekta sporazuma), a ne Ustavni sud BiH. Odnosno ako OHR kaže da nešto nije u redu, onda to niti jedan zakonodavni, izvršni ili sudski organ ne može i ne smije zanemariti.

Još jedna važna stvar. Taj član I/2 Ustava BiH, koji je pravni osnov za donošenje intrigantne oduke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« na engleskom jeziku sadrži termin »vladavina prava« (eng. Rule Of Law) što znaći da niko, ama baš niko, ne može svojim odlukama ili donošenjem bilo kakvih zakona uzimati bilo čija ljudska prava. Ustavni sud BiH izgleda može, što je pravno nemoguće, ali kod njih očito jeste jer koriste neslužbene prijevode Ustava BiH, što se lako može potkrijepiti time da u tim neslužbenim prijevodima nema termina »vladavina prava« u članu I/2. U službenoj engleskoj verziji, svakako ima.

Ista stvar je i sa članom II/2, gdje piše da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje direktno u BiH i da ima prednost u odnosu na sve ostale zakone, što svakako uključuje Izborni zakon BiH. Gdje nestade taj dio Ustava BiH, taj član II/2, a evo dodajem i član II/4 (zabrana diskriminacije) prilikom odlučivanja u predmetu »Božo Ljubić« koji se sada svim političkim i pravnim sredstvima nastoji iskoristiti kao pravni osnov za sistemsku diskriminaciju građana Bosne i Hercegovine. To je pravilan način da BiH nikada ne postane dijelom Europske unije i sasvim izvjesno niti NATO-a jer tamo nema niti smije biti diskriminacije.

Šta nam sve to govori? Pa vrlo jednostavno, da je Ustavni sud BiH očito već sada pod političkim utjecajem, da ne donosi pravno utemeljene odluke već izvjesno političke ili politikantske, ne vodeći računa o zaštiti osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih građana BiH već samo o ambicijama političkih elita na vlasti. To svakako nije dobro, nije dopustivo i u normalnim demokratskim zemljama, to bi već davno bilo riješeno na način da bi se tim sudijama Ustavnog suda BiH »zahvalilo« na njihovom (ne)radu. Što se ne otvori priča na ograničavanje mandata sudijama Ustavnog suda na 5 (pet) godina, kao u svim normalnim zemljama, a ne kao kod nas gdje im mandat traje do 70 godine života, gdje oni iz te nepromjenjivosti crpe snagu da donose vrlo intrigantne odluke, štiteći se imunitetom.

Ovih dana, također, imamo značajan događaj ili dostavljanje mišljenja OHR-a koje je Ustavni sud BiH zatražio u predmetu po apelaciji gospođe Borjane Krišto. Pa Ustavni sude BiH, zašto tražite mišljenje OHR-a, kada ga svakako ne uvažavate, a morali biste, jer je taj isti OHR krajnji tumač civilnog aspekta Daytonskog sporazuma i biće takav sve dok se ne obezbijedi prijevod svih anexa, a samim time i Ustava BiH, koji bi trebao biti objavljen u Službenom listu, čime bi prestao biti dijelom međunarodnog sporazuma i tek tada bi postao Ustav Bosne i Hercegovine. Dokle god Ustav BiH ima takav status da je dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, a još uvijek ima, onda je po tom sporazumu OHR krajnji tumač njegovog civilnog dijela, dok Ustavni sud BiH nema nadležnost nad međunarodnim sporazumima, posebno ovim iz Daytona, nego OHR i to je jednostavno tako. To će biti tako dok ova zemlja ne donese u propisanoj proceduri Ustav BiH i objavi ga u Službenom listu, kada će nad tim dijelom prestati ovlasti OHR-a, ali dokle kod je na snazi Daytonski sporazum onda OHR ima svoja ovlaštenja, utvrđena u Anexu 10. Isto tako, poznato je da vam je OHR ukazao i ukazuje na postojanje Washingtonskog sporazuma, koji je Federaciju BiH ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona, pa je nejasno kako to može biti odlukama Ustavnog suda BiH zanemareno.

Podsjetimo još jednom da je Washtingtonski sporazum bio temelj za održavanje Ustavotvorne skupštine Federacije BiH iz 1994. godine, kada je donesen sadašnji Ustav FBiH. Intervencija na Ustav FBiH, izvjesno bi bila intervencija na Washtingtonski sporazum, a time i na Daytonski sporazum, što bi bilo prekrajanje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tu ima samo jedan »manji« problem. Daytonski sporazum ima 5 (pet) garanta i među njima nisu BiH, Hrvatska niti Srbija, koje su potpisnice sporazuma, čime su se obavezala na njegovu pričinjenu, dok su garanti Daytona 5 (pet) velikih svjetskih sila plus Europa, koji neće dozvoliti intervencije na sporazume koje garantiraju. Mene ne bi čudilo, da ovaj i ovakav Ustavni sud BiH, koji misli da je iznad Europskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strassboruga, koji ciljano djelimično koristi Ustav BiH kako bi udovoljio političkim elitama na vlasti, koji se stavlja iznad Venecijanske komisije, koji se stavlja iznad OHR-a donese najnoviju odluku kojom će još više produbiti političku krizu u Bosni i Hercegovini, koja može voditi u vrlo neželjenim pravcima. Zato se građani sa pravom pitaju, da nije slučajno i Ustavni sud BiH dijelom Čovićevog Plana B? Odgovor će građani BiH dobiti u odluci Ustavnog suda BiH po apelaciji Borjane Krišto.

Piše: dr. Slaven Kovačević