Ustavni sud po apelaciji Krišto ne može zanemariti mišljenja Venecijanske komsije i OHR-a

Nakon održanih Općih izbora u Bosni i Hercegovini, postoji određena mogućnost da formiranje vlasti ili impiementacija izbornih rezultata uđe u političku, ponoviću još jednom političku krizu (jer ona svakako nije pravne prirode), radi političkih apetita HDZ-a koji nadilaze pravne norme ove zemlje, a posebno europske vrijednosti sadržane u europskoj pravnoj stečevini. Slobodno možemo konstatirati da bi uzročnik moguće političke krize bila odluka Ustavnog suda BiH po zahtjevu dr Bože Ljubića, koja je u svome sadržaju i obrazloženju izrazito kontradiktorna, na način da postoji nekoliko elemenata da Ustavni sud BiH nije potpuno i u cjelosti utvrdio činjenično stanje. Lako je ovu konstataciju obrazložiti sa samo dva elementa. Prvi od njih odnosi se da je Ustavni sud BiH po prvi put ušao u prostor izbornog zakonodavstva, praveći određeni presedan u svojoj dosadašnjoj praksi i to kroz odluku koja je zanemarila mišljenje OHR-a (krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona) i mišljenje Venecijanske komisije, europskog pravnog autoriteta koji pomaže tranzicijskim zemljama u ustavnim pitanjima. Osim toga, postoji opravdana sumnja da Ustavni sud BiH nije koristio službenu verziju Ustava BiH, onu na engleskom jeziku, koja se razlikuje od neslužbenih prijevoda koje koristi isti taj Ustavni sud BiH. Prije nego vam pokažem ključnu razliku između službene verzije i neslužbenih prijevoda, podsjetimo se da je OHR u svome saopćenju od 2.11.2017. godine saopćio sljedeće:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Podsjetimo se kako je Ustav BiH zapravo Aneks IV Općeg okvirnog sporazuma za mir iz Daytona. Ustavni sud BiH, rješavajući zahtjev dr Bože Ljubića, kao svoj 35. stav govori o pravnom osnovu gdje prikazuje sljedeći tekst člana I/2 Ustava BiH, na temelju kojeg je i donesene njihova odluka:

dok je u službenoj verziji Ustava BiH, onoj koju možete skinuti sa internet stranice OHR-a, gdje se eksplicitno navodi da sadržaj postoji samo na engleskom jeziku, sljedeća formulacija člana I/2:

ili kako bi to u prijevodu bilo: »Bosna i Hercegovina biće demokratska država koja funkcionira u skladu sa vladavinom prava i slobodnim i demokratskim izborima.« Ta razlika, ogleda se u nedostatku termina »vladavina prava« (eng. rule of law) u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što bi, da je primijenjeno, dalo potpuno drugačiji pravi okvir za odlučivanje Ustavnog suda BiH. Kažimo kako taj anglosaksonski termin »vladavina prava« znači jednakost pred zakonom svih građana, na individualnom nivou i bez izuzetaka, dok HDZ radi svojih političkih aspiracija, odnosno aspiracija HDZ Hrvatske da ima utjecaj u Bosni Hercegovini, nastoji poništavati temelje vladavine prava koji se ogledaju u jednakosti svih građana pred zakonom, bez izuzetaka. Da je to Ustavni sud BiH imao u vidu, onda se ne bi mogle tako tako izbrisati dijelovi prijelaznih i završnih odredbi Izbornog zakona BiH, koje je svojevremeno OSCE utvrdio kao minimum za poštivanje vladavina prava u Bosni i Hercegovini, odnosno da svi građani moraju imati svaku jednakost u pravima.

Poslije toga imali smo novi zahtjev za ocjenu ustavnosti, koju je Ustavnom sudu BiH podnijela gospođa Borjana Krišto, čime je ozvaničeno priznanje da prvobitna odluka »Božo Ljubić« ne zadovoljava političke apetite HDZ-a, da su oni svjesni postojanja Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji govori nešto što im ne odgovara, pa su ovim novim zahtjevom htjeli ovu priču oko izbornog zakonodavstva dodatno ispeglati u svoju korist, dovodeći Ustavni sud BiH u vrlo loš položaj iz nekoliko prazloga.

Prvi od njih ogleda se u tome da je Ustavni sud BiH već razmatrao istovjetan zahtjev u predmetu »Božo Ljubić« nakon čega nema novih elementa, niti novih saznanja, koji bi Ustavnom sudu BiH bili osnov da otvori razmatranje ovoga predmeta u istoj pravnoj stvari. Niti je Izborni zakon BiH neki novi, niti je Ustav Federacija BiH neki novi, niti je bilo šta novo u tom predmetu. Čak je Ustavni sud BiH u predmetu »Svetozar Pudarić« čiju je apelaciju odbacio kao nedopuštenu jer je već jednom ista pravna stvar bila razmatrana, utvrdio svoju sudsku praksu, od koje ne bi smio ni sada odstupiti. Ako bi odstupio, samo potvrdio svoju ispolitiziranost, kao i navode čaršije da se pojedini ustavni suci viđaju sa pojedincima iz političkog života.

Drugi je problem mišljenje OHR-a, koje je kao i u predmetu »Bože Ljubića« dato u svojstvu prijatelja suda, ali od strane krajnjeg tumača civilnog aspekta Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz Daytona, u kojem se nedvojbeno kaže da se treba omogućiti da iz svakoga kantona bude nominiran po jedan delegat iz svakog od naroda, ako je izabran, što se kao norma mora primjenjivati do okončanja Aneksa 7 Daytonskog sporazuma (povratak svih nasilno raseljenih osoba u prijeratne domove), koji nije okončan što je OHR argumentirao time da postoje projekti koji tretiraju povratak raseljenih i koji se okončavaju tek 2020. godine. Dakle, povratak nije okončan, što Ustavnom sudu BiH ne daje pravo da ga proglasi okončanim jer nije nadležna institucija za takvo nešto.

Treća stvar, koja se ne može zaobići je postojanje člana II/2 Ustava BiH, koji kaže da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda direktno primijenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ona ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To jednostavno znači da i 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga imaju direktnu primjenu u našoj zemlji, jer je taj isti sud ustanovljen Poglavljem II Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje čak u članu 46. piše da su presude Europskog suda obavezujuće za sve učesnike sporova. Dakle, te presude, iznad su Izbornog zakona BiH i ustava svih nižih nivoa vlasti, što Ustavni sud BiH redovno zaboravi.

Četvrti problem za Ustavni sud BiH je postojanje Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, koji govori o zaštiti ljudskih prava i jasni kaže da Bosna i Hercegovina mora garantirati najviši stepen zaštite ljudskih prava, posebno onih iz Europske povelje za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To znači kako bi donošenje još jedne zavrzlama odluke Ustavnog suda BiH po pitanju izbornog zakonodavstva moglo ući u prostor kršenja Daytonskog sporazuma, kojim su i oni sami ustanovljeni, kako je to propisano Aneksom IV. Odnosno, zaobilaženjem ili negiranjem Daytonskog sporazuma, Ustavni sud BiH bi negirao sam sebe.

Peto, Ustavni sud BiH ne može razmatrati istu stvar, odnosno usklađenost Ustava Federacije BiH sa Izbornim zakonom BiH, kada zakonodavac nije postupio po njegovoj odluci, tako da se nema šta usklađivati. Još preciznije, Izborni zakon BiH je pravni akt višeg reda u odnosu na Ustav Federacije BiH, još preciznije, u odnosu na entitetske i kantonalne ustave, tako da dok se ne donesu izmjene Izbornog zakona BiH u skladu sa svim odredbama Ustava BiH, a ne samo sa onim koje loše interpretira Ustavni sud BiH, nema pravnog osnova za usklađivanjem nižih pravnih akata sa višim.

Šesto, Ustavni sud BiH treba da uvaži mišljenje Venecijanske komisije koja u svome stavu, koje je Ustavni sud BiH prenio u odluci »Božo Ljubić« kaže:

»...Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima“. Prema mišljenju Venecijanske komisije, čini se da Izborni zakon samo „uveličava“ odstupanja od onoga što je „proporcionalnost“ koju naređuje Ustav Federacije u raspodjeli mjesta u Domu naroda, međutim, može se predvidjeti rješenje kojim bi se odredba Izbornog zakona („Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“) tumačila onako kako je formulirana u Ustavu Federacije („ U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“).«

Ovo je još jedan pokazatelj pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« što je danas postalo izvorom političke nestabilnosti Bosne i Hercegovine. Venecijanska komisija kaže da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa europskim izbornim standardima, dok Ustavni sud BiH odlučuje suprotno. U najmanju ruku, jako čudno.

Na kraju, bilo bi dobro da Ustavni sud BiH svoj rad uskladi sa službenom verzijom Ustava BiH, onom na engleskom jeziku, da na svojoj internet stranici nema četiri različite verzije Ustava BiH, što je direktan udar na njihov autoritet i integritet, pa da napokon počne razmišljati i o zaštiti ljudskih prava onako kako je to utvrđeno vladavinom prava, terminom koji postoji u Ustavu BiH a kojeg oni zanemaruju, da se prisjeti postojanja članova II/2 i II/4 Ustava BiH koji govori o zaštiti ljudskih prava i nediskriminaciji, da se prisjeti postojanja mišljenja OHR-a i Venecijanske komisije, koja govore drugačije od onoga kako odlučuje Ustavni sud BiH u pomenutim predmetima. Ili možda Ustavni sud BiH misli preuzeti ulogu OHR-a i sebe smatrati iznad pravnog autoriteta Venecijanske komisije ili čak svojim odlukama potpuno devalvirati presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga. To bi potpuno razorilo svako povjerenje u Ustavni sud BiH, a svakoga građanina ove zemlje dovelo u stanje pravne nesigurnosti.

Piše: dr Slaven Kovačević