Europske integracije – BiH između Dejtona i Brisela

Ovih dana bili smo opet sudionici političke polemike o novom izvještaju Europske komisije za Bosnu i Hercegovinu, gdje je s jedne strane aktualna vlast nastojala to prikazati kao djelimično pozitivan iskaz Europe prema našoj zemlji, dok je s druge strane opozicija nastojala obaviti raspravu u Parlamentu BiH (Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda) o navodima iz izvještaja i izvjesno uputiti kritike aktualnoj vlasti. Kako se predsjedavajući Vijeća ministara, gospodin Denis Zvizdić nije pojavio na zakazanim sjednicama, takva polemika je bila manjkava u jednom zakonodavnom organu, dok je u drugom u potpunosti izostala. Bez obzira, nije namjera ovoga teksta razmatrati postupke gospodina Zvizdića, jer su europske integracije nešto mnogo šire od toga, pa je zapravo povod za pisanje ovih redova nešto jednostavniji i ogleda se u jednome pitanju – da li smo do sada, imali priliku od bilo kojeg političkog djelatnika ili političke stranke, sadašnje ili svih prethodnih vlasti, čuti tako nešto što bi nas uvjerilo da oni poznaju materiju europskih integracija, da poznaju jedan vrlo specifičan rječnik briselske administracije, a samim time da poznaju cjelokupan način i tok odvijanja takvoga integracijskih procesa? Kako vjerujem da dijelite moje mišljenje da tako nešto nismo čuli, ukratko ćemo se osvrnuti na to što su to europske integracije, kako se one u koracima odvijaju i, nasuprot toga, ostaviću vam prostor da sami zaključite koliko su sve prethodne i ova sadašnja vlast, zapravo, radili na europskim integracijama. Za sada, koristićemo termin europske integracije, umjesto euro-atlantske integracije, koje podrazumijevaju i ulazak u NATO, što planiram opisati u jednom od narednih tekstova.

EUROPSKI PRISTUPNI KRITERIJI

Pristupanje Europskoj uniji definirano je još 1993. godine, u okviru Kopenhaških kriterija, koji se sastoje od tri elementa: političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog, koji od svake zemlje, koja pretendira na članstvo u Europskoj uniji, zahtijevaju prilagođavanje cijelom nizu vlastitih regulativa kako bi postale uspješan kandidat.

Politički kriterij odnosi se na nekoliko daljnjih elemenata, kao što je stabinost institucija koje moraju biti u stanju garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina.

Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Europske unije.

Administrativno-institucionalni kriterij kaže da mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU, da u cjelosti prihvati europsku pravnu stečevinu – izv. Acquis communautaire.

Ovi kriteriji su ojačani Madriškim kriterijima koji jasno kažu da zemlja mora imati tako reformiranu administraciju i pravosuđe da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu europsku pravnu stečevinu.

Za zemlje Zapadnog Balkana, ovi kriteriji su nešto modificirani, na način da je prvi korak ulazak u proces Stabilizacije i pridruživanja, pa se onda primijenjuju sljedeći kriteriji:

• politički kriteriji – koji je ostao nepromijenjen
• ekonomski kriterij koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu i
• administrativno-institucionalni – koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cjelosti prihvati kompletnu europsku pravnu stečevinu.

Da bi Europska komisija uopće mogla sagledati sve ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja koja pretendira na kandidatski status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz različito definirana poglavlja. Odgovori na upitnik, na koje često budu postavljena i dodatna pitanja, služe Europskoj komisiji da sačini svoje mišljenje prema Vijeću Europske unije (onom iz Brisela, ne iz Strazubra) koje donosi odluku konsenzusom o tome da li da se zemlji dodijeli status kandidata. Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status, uvjetovan kandidatski status i uvjetovan kandidatski status sa vremenom ispunjenja uvjeta da bi se ozvaničio status kandidata i on ovisi direktno od mišljenja Europske komisije.

Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se Screening (eng. prev. Pregled) po svim poglavljima (europska pravna stečevina ima 35 poglavlja) kada se zajedno sa zemljom kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa europskim propisima, pa tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju pojedinačno. Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava) i 24. (pravda, sloboda i sigurnost) koja se ne rješavaju pregovorima, nego akcionim planom, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora ispuniti u ovim poglavljima.

Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Europskoj uniji. Tako vam, ukratko, izgleda kompletan proces prijema u članstvo Europske unije.

GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?

Ovo je jako važno i otvoreno pitanje. Vjerojatno odmah možete uočiti da ovo što sam napisao nikad niste čuli od bilo kojeg aktivnog političkog djelatnika ili političke stranke, pa se s pravom postavlja pitanje, da li oni uopće razumiju proces pristupanja Europskoj uniji? Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Europska komisija u svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje.

Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da ova zemlja nema institucije koje mogu garantirati demokraciju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko izmjena Izbornog zakona BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt »legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom europske pravne stečevine, nije dijelom europskih principa i standarda i zapravo predstavlja jasan pokazatelj da se u BiH demokracija želi žrtvovati da bi neke političke stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga nekim preglasavanjem jednostavno u europskim institucijama ne prolazi). Tako nešto nije demokracija koja je utemeljena u Europskoj uniji, pa je onda sasvim jasno zašto je gospodin Johanes Han, europski komesar za susjedsku politiku i pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa dejtonskim političkim modelom ne može postati kandidatom za Europsku uniju, jer taj model odudara od europske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer dejtonski politički model je zloupotrebljen preslobodnim tumačenjima da se etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava građana, kada nastaje jedan jako veliki problem. Pravljenje nekih poređenja sa Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Europske unije) potpuno pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, ali koje su svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa europskom pravnom stečevinom, gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u Bosni i Hercegovini, za sada, ne postoji. Plašenje stanovnika ove zemlje da građanski koncept (ne znam ko je to nazvao građanskim konceptom, jer je to nešto što se podrazumijeva) kao znači unitarnu državu, pa to nadalje znači jedan čovjek-jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekog od nekoga. To su se priče za malu djecu, jer je Europska unija temeljena na zaštiti građanskih prava na individualnom nivou, tako nešto je o Bosni i Hercegovini već u dva navrata zaključilo Vijeće Europske unije, tako da o tome razgovarati o građanskom konceptu koji navodno  automatski znači unitarnu državu potpuno je besmisleno. Pa Njemačka jeste građanski utemeljena država, a nije unitarna zemlja, iako literatura kaže da od svih zemalja na svijetu, njih preko 200, samo njih 24 nisu unitarne. Tada vam se javlja predsjednica Republike Hrvatske koja bi Bosnu i Hercegovinu tretirala kao »poseban slučaj« koristeći neprimjereno termin sui generis iako za tako nešto nema valjanog osnova, a zapravo se radi o pokušaju stvaranja klime da se Bosna i Hercegovina primi u Europsku uniju sa dejtonskim političkim modelom i »legitimnim političkim predstavljanjem naroda« što se, naravno, ne može desiti jer bi to bio udar na temelje Europske unije.

Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, kojima dejtonski model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru europskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je izostanak političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji dolaze iz njihovih redova. Nije to samo HDZ kao neiskreni promicatelj europskih vrijednosti ili SNSD sa Miloradom Dodikom na čelu, koji odjednom poče govoriti kako se ne treba žuriti u Europsku uniju, jer će se ona po njemu raspasti, već takvih političkih aktera ima i u političkom Sarajevu, koji su također neiskreni, jer se zapravo plaše otvaranja pregovora sa Europskom unijom, čime bi izvjesno izgubili veliku količinu političke moći, ali u korist demokracije, što oni vidno neće.

Što se tiče ekonomskog sistema, koji je ovdje jedna devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata), čime ova zemlja ne ispunjava taj početni uvjet, a posebno ne ispunjava uvjet potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje nudi veliko tržište Europske unije.

O administrativno-institucionalnom kriteriju ne treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu europsku pravnu stečevinu. Kako će oni prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im zasigurno smanjiti političku moć, koju im daju konstrukti tipa »konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojim se, u cjelosti zanemaruje demokracija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim protivnicima europskih vrijednosti.

ŠTA JE ONDA IZLAZ IZ OVE SITUACIJE?

Prvi element bio bi traganje za onim političkim strankama i njihovim kadrovima koji nas mogu svoju javnim istupima uvjeriti da poznaju procedura pristupanja Europskoj uniji, za početak, a u drugom dijelu i da stvarno na tome rade. Isto tako, treba tragati za onim političkim strankama koje imaju jasne političke programe (izborne ili neke druge) u kojima postoje jasni elementi pristupanja Europskoj uniji, ali ne oni tipa: ...zalagaćemo se za ulazak u Europsku uniju, nego oni programi koji sadrže veoma konkretna rješenja u skladu sa pristupnim EU kriterijima, koji se zovu Kopenhaški kriteriji, koji su prošireni Madriškim kriterijima. Takve programe, za sada, nisam imao priliku vidjeti. Vjerujem da ovako prikazano, sve izgleda mnogo lakše, ali ono što potiče bojazan je potpuna nespremnost domaćih političkih elita da razmišljaju europskim jezikom, da ugrade u svoje programe ove elemente iz pristupnih kriterija i, najzad, da nas sve zajedno uvjere da umjesto plasiranja populizma, znaju što rade u poslovima pristupanja Europskoj uniji.

Za sada, takvih je premalo, skoro da nikako ne postoje, tako da ćemo očito morati pričekati da se neka od postojećih političkih stranaka transformira u kvalitetnoga partnera Europskoj uniji, a li isto tako da Europska unija kroz svoju delegaciju ovdje napravi selekciju onih koji neće da učine iskorak u pristupnim poslovima i zadacima, da ih polako stavi po strani, posebno kada je dodjeljivanje briselskih sredstava u pitanju. Sve bi moglo biti drugačije, kada bi političke stranke malo više prostora posvetile europskim integracijama, jer to za sada rade premalo ili skoro nikako.

Piše: dr Slaven Kovačević