Juncker između evropskih vrijednosti i Čovića

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine otputovali su u Brussels na razgovore sa Jeanom Claudeom Junckerom, predsjednikom Europske komisije i predsjednikom Evropske narodne stranke (EPP) Josephom Daulom. Teme razgovora trebaju se kretati od ekonomskih reformi pa do Izbornog zakona BiH. Na prvi pogled lijepo zvuči i izgleda kao nešto korisno, dok s druge strane, sa nešto malo promišljanja, otvara se nekoliko jako važnih pitanja.

Ekonomske reforme jesu važne, iako je upitna nadležnost članova Predsjedništva BiH, da o tome razgovaraju, ali dobro, svaki razgovor koji može donijeti bilo kakav ekonomski iskorak Bosne i Hercegovine je svakako dobro došao. Očito se tri člana Predsjedništva BiH ovdje pojavljuju kao politički lideri ili autoriteti u svojim političkim strankama, koje su dijelom grupacije Europskih narodnjačkih (pučkih) stranaka, tako da će njihovi razgovori u tom pogledu imati taj obol, učešće u toj političkoj grupaciji i razgovori će vrlo izvjesno biti »obojeni« tom političkom bojom. Ništa sporno, sve dok se kreću unutar europskih principa i standarda.

Ono što jeste interesantnije, odnosi se na najavljeni sastanak Juncker-Čović na temu Izbornog zakona BiH. To je, u ovom političkom trenutku, suštinski dio posjete Brusselsu. Podsjetimo da je Jean Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, koja ima ulogu utvrđivanja političke agende Komisije, sa osnovnim zadatkom da štiti europske interese. To je veoma važno, jer će s jedne strane, opet veoma izvjesno, Dragan Čović nastojati da ukaže na njegovo viđenje ugroženosti hrvatskog naroda u BiH, jer ne može izabrati svoje »legitimne predstavnike naroda« u Predsjedništvo BiH i Dom naroda FBiH, a time i u Dom naroda BiH. Način na koji to vidi HDZ BiH i njegov predsjednik Čović nije u skladu sa europskom vrijednostima, sa europskim izbornim principima i standardima i, najzad, nije u skladu sa europskom pravnom stečevinom koja se sastoji od sveukupne europske legislative, akata i presuda nadležnih europskih sudova, pa kako u prijedlogu HDZ-a nema provođenja presuda u 4 (četiri) predmeta Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga – Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, to automatski znači da taj prijedlog nije u skladu sa europskom pravnom stečevinom. To je jednostavno tako i ne bi trebalo biti dileme za Junckera.

Zato se postavlja otvoreno pitanje, hoće li gospodin Juncker napokon ukazati Draganu Čoviću gdje su sistemske greške u politici HDZ BiH, koje odudaraju od europskih vrijednosti? To je pitanje svih pitanja ove posjete. S druge strane pojašnjenja Čovića da se radi o proporcionalnoj zastupljenosti, iz koje HDZ izvodi svoju matematiku popunjavanja Doma naroda FBiH, temelje se na ideji konsocijacijske demokracije, gdje je proporcionalna zastupljenost svakako jedan od principa, ali se odnosi na teritorij cijele zemlje, a ne da se projicirano uzimaju oni dijelovi zemlje, gdje nekog ima više od drugoga, kako bi se utvrdila nepostojeća ili lažirana proporcionalna zastupljenost, koja bi omogućila Čoviću da konzumira više političke moći nego što mu po njegovoj »proporcionalnoj zastupljenosti« pripada. Na tako nešto, po meni, Juncker ne može niti trena iskočiti izvan presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, jer je njegov posao da tako nešto zaštiti, odbrani i obezbijedi implementaciju, što je u potpunoj suprotnosti sa aktualnim politikama HDZ-a i Čovića. Za Junckera, u tom pogledu, ne bi smjelo biti dilema.

 Karta na koju često igra Čović, odnosi se na to da kada kažete »legitimni predstavnici naroda« jako se teško u punom značenju  prevodi na strane jezike, pa bi onda neko ko ne poznaje situaciju u Bosni i Hercegovini, mogao stvarno pomisliti da to ima poteškoće sa demokracijom. Zato pojedine ambasade stranih zemalja sa sjedištem u Sarajevu, često daju veoma dvosmislene poruke, jer im je očito jako teško akceptirati ono što jeste problem u ovoj zemlji, a odnosi se na ustavom utvrđenu diskriminaciju!? značajnog dijela građana BiH, što se mora mijenjati, na način da se otklone svi elementi diskriminacije.

 Međutim, suština demokratskih principa jeste da svako mora imati pravo da bira i da bude biran za bilo koji organ vlasti, tako da Čovićeve kombinacije time padaju u vodu. Zato očekujem, da će i sada iz Europe doći jasna poruka da se otklone svi elementi diskriminacije iz Ustava BiH, tako što će se prvo provesti sve četiri presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, jer tako kaže Ustav BiH, pa tek onda odluke Ustavnog suda BiH. Time bi se Bosna i Hercegovina kretala unutar europskih vrijednosti i bila bi u stanju da, nakon izmjena Ustava BiH, izmjeni izborno zakonodavstvo u skladu sa europskom pravnom stečevinom. Sve drugo bi bilo pogrešno.

Piše: dr Slaven Kovačević

Kovačević nudi argumente: Izborni rezultati se mogu implementirati i bez izmjene Izbornog zakona BiH

Implementacija izbornih rezultata bila moguća čak iako se ne izmijeni važeći Izborni zakon BiH, tvrdi dr Slaven Kovačević i to na sljedeći način:

Da bih vama tako nešto dokazao, moram kvazi-političarima to da nacrtam. Dakle, ako odete na internet stranicu Centralne izborne komisije (CIK) www.izbori.ba i skinete prečišćeni tekst važećeg Izbornog zakona BiH u kojem su prekrižene odredbe koje je Ustavni sud BiH stavio van snage, tada ćete vidjeti dvije stvari.

Prva da kriterije za popunjavanje Doma naroda Parlamenta FBiH iz skupština kantona, utvrđuje CIK shodno članu 10.12A stav (1), a da za osnov moraju koristiti popis iz 1991. godine, kako to kaže preostali dio člana 20.16A dio stava (2) koji nije stavljen van snage (stavljen je van snage stav a-j).

Je li ovo dobro ili loše rješenje, probajmo ostati suzdržani, jer je to još uvijek važeća pravna norma.

Drugo, zato smatram apelaciju Ustavnom sudu BiH od strane Borjane Krišto u vezi važećeg Ustava FBiH besmislenom, jer Ustavni sud BiH ne može dva puta odlučivati po istoj stvari. Svojom je odlukom već ostavio važećim određene odredbe Izbornog zakona BiH.

Doduše, ništa više ne može iznenaditi od Ustavnog suda BiH, čiji sastav nije u skladu sa poglavljem VI Ustava BiH, jer ima barem jedan sudac imenovan iz jedne od susjednih zemalja, što baš i nije ustavno.



Piše: dr Slaven Kovačević 

Hrvatska je remetilački faktor u EU koji destabilizira i BiH

Vijest kako predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović planira posjetiti Tursku, gdje bi iskoristila priliku da lobira za prijedlog sestrinkog HDZ BiH u vezi izmjena Izbornog zakona BiH, očito je izazvala niz vrlo burnih reakcija u ovdašnjoj javnosti.

Ukoliko je ova najava tačna, onda je ona direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine i njenu intenciju da ide stazama euro-atlantskih integracija, u čemu je sada je već i očito, destabilizirajući faktor politika HDZ BiH (uz bratsku pomoć SNSD-a) i njihova namjera da predlaže ona zakonska rješenja koja nisu dijelom europskih standarda i principa iz europske pravne stečevine. Ne može postojati taj vid vitalnog nacionalnog interesa koji nadilazi euro-atlantske integracije, odnosno ako ga neko »vješto« koristi, onda se radi o namjeri da se put BiH ka NATO-u i Europskoj uniji zakoči iz određenih osobnih razloga.

Ipak, da cjelokupna stvar bude veoma jasna potrebno je dodatno precizirati nekoliko elemenata koji zapravo tvore međunarodne odnose u savremenom teorijskom i praktičnom smislu. Ako pođemo od teorijskih postavki prof. Nijaza Durkovića iz Sarajeva ili pak prof. Radovana Vukadinovića iz Zagreba ili dvojca iz Srbije Dimitrijević-Stojanović, onda je u zajednički imenitelj da u oblicima međunarodnih odnosa treba postojati izvjesna ravnoteža, kako bi iz njih proizašli prijateljski, srdačni, dobro, loši, hladni ili prekinuti međudržavni odnosi u njihovoj međusobnoj vanjsko-političkoj interakciji. Zašto ovo ističemo? Zato jer već izvjesno vrijeme u okvirima Europske unije, Hrvatska biva svrstana sa Poljskom i Mađarskom, koje su radi rastućeg nacionalizma, pa skoro možemo reći i pojavnog fašizma, ocijenjene kao remetilački, destabilizirajući faktori unutar Europske unije.

Uzmemo li u obzir i obavljenu arbitražu radi razgraničenja Slovenije i Hrvatske u Piranskom zaljevu, koji sada Hrvatska ne prihvata, bez obzira kako je arbitraža obavljena, da li je ona bila kontaminirana ili ne, zapravo je konačan i nepobitan ishod arbitražna odluka koja se po međunarodnom pravu mora poštivati. Isto tako, po tom istom međunarodnom pravu suverenitet svake zemlje, subjekta međunarodnog prava, mora biti u cjelosti ispoštovan, a ne da se međunarodno pravo tretira kao švedski stol, sa kojeg uzimate samo ono što vam se sviđa. To naprosto tako ne može.

Ako gospođa Grabar-Kitarović stvarno misli u Turskoj lobirati za HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona BiH, koji je izuzetno diskriminatoran i koji za više koraka Bosnu i Hercegovinu udaljava od euro-atlantskih integracija, onda možemo konstatirati da je politika Republike Hrvatske, oličena u sadašnjem rukovodstvu, iskazana u tome  da BiH isključi trajno iz mogućnosti da uđe u NATO i Europsku uniju. To je čin izrazite destabilizacije ravnoteže snaga na Zapadnom Balkanu, u čemu jedna, po veličini teritorija i broju stanovnika relativno mala Hrvatska ne može imati značajniju ulogu. Tako nešto jednostavno nije realno.

Ono što zaprepašćuje odnosi se na to da uvažena predsjednica RH Grabar-Kitarović pretvara ulogu predsjednika države u diplomatski salon u kojem se obavlja javna ili tajna diplomacija, u čemu je ona očito ispekla zanat, ali je u prevelikoj disproporciji sa stvarnom ulogom predsjednika jedne zemlje. U tome ona sada dodaje element napada na suverenitet susjedne zemlje, u kojoj traži ono što u svojoj zemlji nije spremna obezbijediti, pa se postavlja otvoreno pitanje za čije interese ona radi – Hrvatske ili nečije? Bez obzira što je ona u jednom periodu učestvovala u radu Trilateralne komisije, koja je prije par godina imala čak i svoju sesiju u neposrednom susjedstvu, to joj ne daje za pravo da ulazi u prostor suvereniteta drugih zemlja.

Posebno je zanimljiv taj čovjek Miro Kovač, koji je na nivou nagradne igre bio izabran za ministra inostranih poslova Hrvatske, koji kaže da je Hrvatska garant Ustava BiH. Sad to već ulazi u prostor nečega, što je izrazito smiješno, jer se vidi da uvaženi gospodin Kovač nema niti osnovna znanja o Okvirnom mirovnom sporazumu za BiH iz Daytona, ko ga je potpisao, komu je svjedočio i ko je stvarni garant. Odnosno, Hrvatska i Srbija, ma koliko se upinjali, nisu garanti Daytona, jer su to u stvarnosti i svojim potpisom bile i ostale velike sile. Što se tiče Anexa 4 Daytonskog sporazuma, tačnije Ustava BiH, njega su potpisale druge tri osobe od onih koje se u ime BiH, Hrvatske i zajednice Srbija-Crna Gora to potpisale, te svoj potpis na Ustav BiH nije nikada stavila Hrvatska, jer to u međunarodnom pravu nije moguće, pa samim time ona ne može biti garant Ustava BiH. Dakle, gospodine Kovač pročitajte malo Okvirni mirovi sporazum iz Daytona, vidite ko je i šta potpisao, pa onda iskažite vlastiti politički stav.

Da polako zaključimo. Očito se ovdje radi o jednoj većoj količini neznanja Hrvatske o Daytonu, pa onda ona zalazi tamo gdje svako zaći može – u klasičan populizam koji naposljetku pretvara u svoju vanjsku politiku, što je jako opasan non-sense. Ako bi Turska uopće i pristala da priča o tome, sa idejom da Erdogan nazove Izetbegovića i kaže da prihvati prijedlog HDZ BiH za izmjene Izbornog zakona BiH, to bi za izetbegovića bio politički kraj na nivou izdaje zemlje, jer bi time bio zakočen euro-atlantski put BiH.

Zato bi bilo dobro da gospođa Grabar-Kitarović i njeni jastreb-sateliti još jednom razmisle o porukama koje su dobili u Njemačkoj u vezi Bosne i Hercegovine, pa neka dodatno razmisle i o stavu Vijeća Europske unije iz Brusselsa (ne iz Strassbourga) od 16. oktobra 2017. godine, za koji je ruku digao i predstavnik Hrvatske, u kojem se nedvojbeno kaže da se u BiH mora eliminirati svaki oblik diskriminacije, da se moraju garantirati sva građanska prava te da se vlasti BiH pozivaju da ne donose bilo koje zakone ili vuku političke poteze koji će onemogućiti provođenje svih presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku. To je suština uvažena predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Grabar-Kitarović jer drugačije ne može.

Piše: dr Slaven Kovačević

Dodik i Čović nemaju snage da spriječe ulazak BiH u NATO, niti ih Rusija može zaštititi

Nakon sastanka Dodika i Čovića na Jahorini, gdje su se njih dvojica usuglasili oko onoga što, navodno, prije nije bilo usuglašeno, ostaje jedan broj otvorenih pitanja, od kojih se nameće ono prvo, da li njih dvojica znaju, odnosno da li su svjesni šta izgovaraju u javnom prostoru i drugo, jesu li svjesni svojih političkih postupaka kojim kontriraju onome što kolokvijalno nazivamo Zapad. Iz njihovih javnih izlaganja, kao otvorena, nameću se tri vrlo jasna pitanja.

Prvo od njih odnosi se na intenciju Bosne i Hercegovine da postane punopravna članica NATO saveza. Kada se samo malo zađe u geopolitički kontekst, gdje ostaje nepoznato ko ovaj dvojac Dodik-Čović zapravo savjetuje i da li taj neko zna šta ih savjetuje, onda se mora sagledati nekoliko elemenata koji se tiču NATO-a i te ideje za uvrštavanje svih zemalja Zapadnog Balkana u taj vojni savez. Još tamo 1960. godine, ideju o proširenju NATO-a na krajnji istok Europe, plasirao je Zbigniew Brzezinski kao tadašnji savjetnik u izbornim aktivnostima predsjednika Johna F. Kennedyja, u kojem je umjesto nastavka Hladnog rata, kao lakše rješenje, predložio postepeno širenje NATO-a na europski istok dokle god je tako nešto moguće. Tada je postavljen i plan, koji je sredinom 1970-tih Brzezinski iznio u Uppsali, kada je kao pravilno vrijeme za pokretanje takvih aktivnosti, označeno vrijeme nakon Titove smrti.

Paralelno s time, Sjedinjene Američke Države imale su svoj geopolitički plan »Rimland« koji je govorio o tome da se treba ovladati toplim morima i ne dozvoliti izlazak tadašnjem SSSR-u na bilo koje od toplih mora. Zašto baš topla mora? Zato jer se toplim morima, primarno obavlja skoro sav transport roba, od čega transport nafte ima najveći značaj, jer se morima obavlja najveći opseg transporta nafte i njenih derivata. To je SAD tokom historijskog toka i uspio, sa nekoliko »džepova« gdje im je širenje NATO-a na krajnji europski istok zapelo. Naravno jedinstvena tačka je Ukrajina, odnosno poluotok Krim, gdje je takav plan naišao na poteškoće, odnosno bilo je nerealno zamisliti da će sadašnja Rusija tek tako izaći iz svoje dvije najveće crnomorske vojne baze na Krimu.

Ipak, pored toga, ostali su »džepovi« na Zapadnom Balkanu, pa se u okviru odgovarajućih aktivnosti jedna po jedna zemlja nastala raspadom nekadašnje SFRJ usisava u taj vojni savez. Dakle radi se o širem američkom interesu, kojeg kada stavite u kontekst da postoji za njih »neki Dodik« koji to ne dozvoljava, ulazite u prostor izrazite disproporcije moći koju ima SAD sa jedne strane i neke jako male moći koju ima Dodik uz pomoć Čovića, sa druge strane. U geopolitičkom smislu, sve zemlje Zapadnog Balkana će u okviru američkog interesa, zasigurno ući u NATO savez, gdje tome bilo koje političko partnerstvo Dodik-Čović ili slično tome, nema dovoljno političke niti vojne snage da se to spriječi. Zato se još jednom pitam ko taj dvojac savjetuje, jer se ovdje radi o jako velikoj geopolitičkoj igri u kojoj su oni sa svojim političkim partnerstvom ipak premali igrači. Nije pametno, a istovremeno nimalo mudro pružati otpor takvim širokim geopolitičkim interesima SAD-a. Zaključak ovog pitanja jako je jednostavan. Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sa Zapadnog Balkana, ući će zasigurno u NATO savez i svako ko pruža otpor tim integrativnim procesima, biće nepoželjan sagovornik za SAD, pa i za Zapad u širem smislu.

Drugo pitanje, odnosi se na europske integracije. Današnja konstatacija Milorada Dodika da je Odluka Europskog suda iz Strassboruga u predmetu »Sejdić-Finci« mrtvo slovo na papiru, dodatni je pokazatelj nepoznavanja Dodika sadašnjih, modernih političkih okolnosti u Europi. Proglasiti tu odluku nebitnom, veoma je intrigantan i politički nepromišljen, odnoso opasan potez. Zadirati u temelje Europske unije, a to je njena europska pravna stečevina (izv. acquis communautaire), također, nije nimalo pametan politički potez, kojem još Dodik dodaje i element diskriminacije, govoreći da će se ovdje birati samo Bošnaci, Srbi i Hrvati i da je to za njega kraj priče.

Takva tvrdnja duboko zalazi u nepoštivanje vladavine prava, na kojoj je temeljen moderni svjetski poredak, pokazatelj je stilski srednjevjekovnog, feudalnog koncepta vladanja kojeg prakticira i dodatno producira Dodik, uz pomoć svoga partnera Čovića, ali i nekih iz Sarajeva, kojima takav model odgovara, jer omogućava zaštitu osobnih interesa svih njih, kojima europski principi i standardi predstavljaju kočnicu za ostvarivanje tog niza uskih osobnih interesa. Zanemariti vladavinu prava, u ovome konkretnom slučaju Protokol 12 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se zabranjuje diskriminacija, također, nije nimalo pametan politički potez, bilo kojeg od sastavnih dijelova političkih elita, kojima politika služi isključivo za zaštitu njihovih osobnih interesa.

Ono što je sigurno činjenica u svoj toj priči je da Europa tako nešto neće dozvoliti, kroz sistem političkih i diplomatskih alata kojima raspolaže, u kojima će svi oni koji zanemaruju temelje Europske unije, vrlo izvjesno ispasti iz ozbiljne političke priče. Ako zamišljaju kako će ih Rusija ili neko treći u svemu tome zaštiti, bilo bi dobro da znaju kako su oni toliko mali igrači da ne mogu biti čak niti moneta za potkusurivanje.

Treći element jeste ono što Dragan Čović, a od danas i sa zvaničnom podrškom Milorada Dodika, stalno na nivou klasične političke manipulacije govori – da treba obezbijediti legitimno predstavljanje naroda, što je fenomen koji apsolutno nigdje u svijetu ne postoji, posebno ne u bilo kojoj zemlji, članici Europske unije. Takav politički sistem u kojem bi eventualno postojao fenomen legitimnog predstavljanja naroda zadire preduboko u osnovna ljudska prava i projicira nekoliko elemenata diskriminacije, što je neprovodivo i nemoguće ako se želi ići u euro-atlantske integracije. Bez obzira na Čovićeve ambicije da HDZ-u priskrbi sistem u kojem će oni biti vječna vlast (što je nedemokratski i diskriminatoran princip), tako nešto se neće desiti unutar euro-atlantskih integracija, pa se time i on približava crnim listama, kako EU tako i SAD-a.

Njegove političke ambicije su u prevelikoj disproporciji sa temeljnim načelima liberalne demokracije, da bi tako nešto bilo ko iz zapadne hemisfere dozvoljavao, jer bi time bila otvorena mnoga bolna pitanja u europskim zemljama, posebno u onim članicama Europske unije. Zar stvarno neko misli da će to neko radi ambicija Dragana Čovića dozvoliti? To sadašnji, ipak malo veći politički i geopolitički igrači od ad-hoc partnerstva Dodik-Čović, zasigurno nikada neće dozvoliti.

Pokušajmo izvesti poneki zaključak. Bosna i Hercegovina može biti organizirana jedino kao građanska, demokratska zemlja, vrlo izvjesno i kao složena unitarna država sa dogovorenom decentralizacijom, odnosno ekonoskom regionalizacijom, kao principom koji može pomiriti etno-nacionalni i građanski princip, koja kao takva može ide u euro-atlantske integracije, zatim postaće članicom NATO-a i Europske unije i u tom pogledu nikakav Dodik ili Čović ili neko treći ne može učiniti ništa.

Iako je Dodik ranije već pokušao, na primjer, predstaviti američkog diplomatu Hoyt Yeea kao nekog ko nije član nove američke administracije, samo je pokazao elementarno nepoznavanje odnosa koji vladaju u SAD-u. Demantiran je time što je diplomata Hoyt Yee još uvijek na istoj poziciji, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a, koji se bavi, između ostalog otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana. Dakle, Hoyt Yee je i dalje na istoj poziciji, u kontinuiranom je obilasku ovoga terena, kako bi bio supervizor političkih dešavanja na Zapadnom Balkanu, pa time i samog Dodika ili Čovića.

Zna tako nešto jako dobro Dragan Čović, jer ako imalo poznaje diplomatki riječnik, trebalo bi mu biti sve jasno nakon sastanka sa američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack i Hoyt Yeeom, posebno ako uzme u obzir šta mu je sve rečeno da se od njega očekuje. Svaki otpor tome nije nimalo pametan.

Piše: dr Slaven Kovačević

Jednakost u pravima građana je EU princip, a predstavljanje naroda postoji tek u totalitarnim sistemima

U ovo vrijeme često se vodi diskusija o pojmovima "konstitutivan" i "jednakopravan" koji svakako nisu sinonimi niti termini sa suprotnim značenjem, pa smatram kako je njihovo dovođenje u vezu izraz političkog neznanja pojednaca ili političke namjere tih istih ili nekih drugih pojedinaca.

Termin "konstitutivan" pregledom literature nalazimo u XIX stoljecu u Njemačkoj (iako ga ima i u prirodnim naukama) gdje se kaze da je to neko ko imenuje, utvdjuje ili donosi.

U Daytonskom Ustavu BiH (engleska verzija, jer domaći prijevodi, kako reče OHR nisu službene verzije) koristi se termin "konstituent" sto bi značilo da je neko ustavotvoran, uz problem onih koji tako razmišljaju što se pored tri konstituentna naroda, u istoj rečenici alineje Ustava BiH kaze ...(u zajednici sa Ostalima) i građani BiH utvrđuju Ustav BiH." Time se konstutivnim narodima, makar oni bili konstituenti, ne daju veća prava nego onima koji to nisu, iako jedan dio političkih elita smatra da im termin "konastitutivan" daje veća prava ili veće ovlasti. To svakako nije tačno.

Na slično pogrešan način, koristi se termin "jednakopravnost" što ne znači ništa drugo do jednakosti u pravima i trebalo bi se odnositi na sve građane jedne zemlje i to kao prezumcija, odnosno pretpostavljeno stanje. Nažalost, radi komoditeta političkih elita u BiH, bez obzira ko čini vlast, to najčešće nije tako, pa se jednakopravnost građana često žrtvuje za samo još jednu beneficiju političkih elita, što je recimo jedna od odlika totalitarnih sistema. Zato sam bio, jesam i biću za građansku BiH sa jednakopravnosti svih njenih građana, što je univerzalna svjetska vrijednost, u našem okruženju uobličena u Europsku pravnu stečevinu.

Jednakost u pravima građana (a ne naroda kako to pojedini žele), odlika je svih normalnih i netotalitarnih sistema ili država, na čemu se ovdje još treba raditi i u čemu učešće trebaju uzeti svi oni koji žele postići jednakost u pravima. Na žalost, danas je jednakost u pravima ozbiljno narušena, kako zbog namjere većeg dijela političkih elita, tako i zbog neznanja onih koji bi se za nju kao fol zalagali, ali eto da budu jos malo u vlasti, da tamo ostanu ili ako već nisu da malo uđu u vlast, a jednakopravnost kome preostane. Tako neće moći.

Piše: dr Slaven Kovačević

HNS misli zemlju vraćati u srednjevjekovno stanje HNS

Prijedlog HNS-a tiče se ideje da Bosna i Hercegovina ima uređenje sadržano u ideji konsocijacijske demokracije, koju je Evropa napustila prije stotinjak godina, a neke evropske zemlje i prije par stoljeća.

Izborni zakon Bosne i Hercegovine sadrži dva različita dijela čije elemente treba zasebno razmatrati: politički dio i proceduralno-tehnički dio. Oba ova dijela sadrže nedostatke, koje treba u što skorijoj budućnosti otkloniti. Ono što ih oba veže odnosi se na činjenicu da Ustav Bosne i Hercegovine, a samim tim i Izborni zakon Bosne i Hercegovine nisu u skladu sa evropskim pravnim nasljeđem, poznatim pod terminom »acquis communautaire« čije ugrađivanje u domaće zakonodavstvo predstavlja temeljni uvjet unutar evro-atlantskih integracija. Kao prvo građani su diskriminirani jer nemaju pravo na cijeloj teritoriji države da jednako biraju i da budu birani, što nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, tako da taj dio Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ima vidan problem. Drugi, proceduralno-tehnički dio odnosi se na imenovanje biračkih odbora i općinskih izbornih komisija, gdje se u pravilu imenuju iste osobe na istim biračkim mjestima, što kod građana otvara brojna pitanja i stvara sumnju u regularnost izbornih rezultata. Kako drugačije pojasniti da je u Kantonu Sarajevo, tokom izbora za Skupštinu Kantona, na Općim izborima 2014. godine bilo oko 15.000 nevažećih listića. Preneseno u mandate, to bi bilo najmanje 3 (tri) mandata više za nekog od učesnika izbora, dok je ovako kroz nevažeće listiće izvršen utjecaj na demokratsku volju građana. Da li to znaći da su građani Kantona Sarajevo toliko nepismeni da ne znaju obaviti glasanje, u šta iskreno sumnjam ili se radi o sinhroniziranoj aktivnosti namještanja izbornih rezultata. Pozivam čitatelje da zaključe sami. Isto se odnosi na ažuriranje biračkih spiskova, za koje više ne treba reći da imaju vidan problem, što pokazuje sljedeći primjer. U Općini Centar registrirano je 61.000 birača, dok je po rezultatima popisa iz 2013. godine broj stanovnika utvrđen na oko 55.000, od čega je oko 45.000 punoljetnih sa pravom glasa. Ova razlika od 16.000 birača više nego što bi zapravo trebalo biti, jasan je pokazatelj još jedne nepravilnosti.

Ako govorimo o domaćim akterima, onda se radi o vidnim političkim interesima koji su prikazani na način da se želi uspostaviti izborno zakonodavstvo putem kojeg će se dugoročno obezbjeđivati izbor predstavnika jedne političke stranke, koju očito evropska načela i evropska pravna stečevina trenutno ne interesira, što je apsolutno pogrešno. Ako govorimo o predstavnicima međunarodne zajednice, onda se radi o nedostatku konzistentnosti, jer bi oni trebali da zaštite evropsku pravnu stečevinu i insistiraju na njenom ugrađivanju u domaće zakonodavstvo. To je njihov primarni posao. Dodajmo tome i treći element, koji dolazi iz susjednih zemalja, članica Evropske unije, čiji visoki zvaničnici, kao što su predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ili premijer Andrej Plenković, javno ističu nešto što krši evropska načela, što oni zapravo ne bi smjeli. U slučaju da oni to budu koristili prilikom otvaranja pregovora Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom, u smislu poglavlja 23. i 24. mislim da će tada oni koji budu izvan principa evropske pravne stečevine, imati jasan problem i tako nešto neće smjeti koristiti za zadovoljenje lokalnih političkih interesa.

Prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH bi išao na štetu građana, jer bi im bilo uskraćeno pravo utvrđeno Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prijedlog HNS-a tiče se ideje da Bosna i Hercegovina ima uređenje sadržano u ideji konsocijacijske demokracije, koju je Evropa napustila prije stotinjak godina, a neke evropske zemlje i prije par stoljeća. Ako time HNS misli Bosnu i Hercegovinu vraćati u srednjevjekovno stanje, to je jako pogrešno i neprovodivo, posebno jer se kosi sa nizom evropskih konvencija, od kojih smo naveli onu koja je izuzetno povrijeđena stavovima iz HNS-a. Konsocijacijska demokracija kaže (po Arendu Lijphartu) da se radi o »vlasti kartela elita strukturiranu tako da demokratiju s fragmentiranom kulturom pretvara u stabilnu demokratiju« što je u našoj zemlji neprovodivo i jako pogrešno, jer na putu evro-atlantskih integracija smo obavezani da provodimo liberalnu demokratiju i ništo drugo. Svaki građanin naše zemlje mora imati pravo da bira koga hoće, bez ikakvih zabrana i da bude biran, odnosno kandidat na izborima, bez ikakvih virtuelnih izbornih jedinica ili različito obojenih glasačkih kutija, što bi samo po sebi govorilo da se radi o izrazitoj diskriminaciji.

Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99 uputila je svoje prijedloge i sugestije na 4 (četiri) adrese: Interresornoj radnoj grupi za izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, svim zastupnicima u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, svim zastupnicima u Domu naroda i svim Klubovima parlamentarnih stranaka koji učestvuju u radu navedenih zakonodavnih organa. Ideja da Izborni zakon Bosne i Hercegovine treba mijenjati u hitnoj proceduri bez amandmanske faze ukazuje da se radi o namjeri da se nešto provuče »ispod stola« što svakako nije dobro. Smatramo kako treba otvoriti redovnu proceduru, utvrditi nacrt, dati prostor za javnu raspravu jer se radi o propisu koji se tiče svih građana naše zemlje i oni moraju imati pravo iskazivanja svoga mišljenja. Ako do toga dođe, jedino na šta se možemo osloniti je na moral i dovoljno znanje zastupnika u Parlamentarnoj skupštini i Domu naroda, koji bi ove prijedloge shvatili ozbiljno i iskoristili ih za njihovo plasiranje u parlamentarnu proceduru. Naši prijedlozi nisu na štetu bilo koga, oni su u skladu sa najvišim evropskim standardima, tako da se iskreno nadamo da postoji većina zastupnika koji će ove prijedloge i sugestije Kruga 99 shvatiti na taj način.

U cilju depolitizacije biračkih spiskova i regularnosti samog brojanja glasova potrebno je ažurirati birački spisak koji mora biti u skladu sa stvarnim stanjem, a ne sa nečijim željama. Što se tiče biračkih spiskova, smatramo da birački odbori ne trebaju vršiti brojanje glasova,  niti se to treba raditi na biračkim mjestima, jer su tu stvara prostor za namještanje izbornih rezultata. Brojanje glasova treba se vršiti elektronskim putem u Glavnom centru za prebrojavanje, uz prijedlog da se u većim gradovima otvore Pomoćni centri za brojanje, također elektronskim putem, kako bi se izbjegla mogućnost da se na biračkim mjestima poništavaju glasački listići ili dopisuju pojedinačni glasovi, čime se direktno zadire u izbornu volju građana. U Glavnom biračkom centru za brojanje, kao i na eventualno formiranim Pomoćnim centrima za brojanje, učesnici izbora mogu imati svoje posmatrače koji bi imali zadatak da nadgledaju brojanje glasačkih listića ali da nikako ne mogu imati bilo kakav dodir s njima. Dosadašnja praksa brojanja glasova po biračkim mjestima i od strane biračkih odbora, koji imaju sastav na prijedlog političkih stranaka, ostavlja ogroman prostor za sumnju u regularnost izbora. Ponavljam, to je tehničko pitanje i oko toga bi trebalo veoma lako doći do saglasnosti onih koji donose izmjene i dopune Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Piše: dr Slaven Kovačević