Gostovanje na televiziji N1 i razgovor o »trećem entitetu« i Dodiku, protestima boraca, bh. dijaspori i drugim temama

Imao sam priliku gostovati u jutarnjem programu televizije N1, kojoj se zahvaljujem na pozivu.

Razgovarali smo o tome da li je moguće formiranje trećeg entiteta, o Dodikovim izjavama da Bosna i Hercegovina nema svoju teritoriju što naravno nije tačno i dao sam odgovarajuće pojašnjenje koristeći Ustav Bosne i Hercegovine i Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona.

Govorili smo i o protestima boraca, gdje sam jasno rekao da podržavam napore boraca, koje smatram opravdanim jer su sve dosadašnje vlasti učinile borce socijalnom kategorijom, što je uzrok ovih problema, gdje je borački dodatak zapravo socijalno izdvajanje. Da je vlast učinila nešto na stvaranju pretpostavki za zapošljavanje boraca kako bi oni mogli živjeti od svoga rada, sve bi bilo drugačije.

Razgovarali smo i o dijaspori, posebno odnosu vlasti prema našim građanima koji žive u inostranstvu.

Ostatak možete pogledati u videu na priloženom linku:

Klinkite (OVDJE) za otvaranje videa

Posebno se zahvaljujem televiziji N1 što je obznanila postojanje ovoga mog bloga.

Hvala od srca.

dr Slaven Kovačević

Stvaranje trećeg entiteta nije realna, niti otvorena mogućnost

Valjda izbori jako inspirišu jedan dio političkih elita u Bosni i Hercegovini, pa umjesto da govore o ekonomskom prosperitetu, razvoju, zapošljavanju, boljem obrazovanju, zdravstvenom osiguranju, socijalnim kategorijama ili većim platama i penzijama, oni najčešće zalaze i upuštaju se u nerealne priče, nadajući se da će one kod glasača pasti na plodno tlo. Istovjetna je priča oko navodnog formiranja trećeg entiteta, pa se u tom pogledu javljaju takve političke floskule i netačnosti, da je to jako smiješno onome ko barem malo poznaje sadašnji društveno-politički sistem i Daytonski mirovni sporazum, jer taj onda zna da se političke elite tada nalaze sa one strane istine, računajući u najvećoj mjeri na neznanje građana, kako bi imali otvoren prostor za političkom manipulacijom. Broj takvih političkih gluposti, zaista je impozantan, pa ćemo ovdje pobrojati samo pojedine.

Ideja stvaranja trećeg entiteta, poznato je odnekud dolazi, pa onda uvaženi liječnik Božo Ljubić, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji HRT-a, kaže da bi, po njemu,  Bosna i Hercegovina bila najbolje uređena kao federacija tri unitarna etnička entiteta. Šta je time rekao? Kad se govori o građanskom opredjeljenju, oni to odmah povežu sa unitarnim uređenjem (što je pravilna formulacija, odakle oni prave izvedenicu unitarna država), pa onda oni taj građanski karakter ne bi htjeli, jer onda u toj unitarnoj državi, oni bi valjda bili preglasani. A temeljni demokratski principi? To izgleda kod njih ne igra ulogu. Ali po Boži Ljubiću, može treći entitet i to unitaran, što bi značilo da kad je u pitanju građanski karakter ili obilježja pravne države ili vladavine prava, kako god hoćete, gdje se moraju garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, onda unitarno uređenje oni neće. Međutim, kad bi došlo do etničke podjele Bosne i Hercegovine, na tri etnička entiteta, onda ti entiteti mogu biti unitarni. Nimalo konzistentno, niti ja u tome osjećam da uvaženi liječnik zna šta govori, osim da bi rado etnički podijelio Bosnu i Hercegovinu.

Onda se, valjda potaknut odnekud, javi Mladen Ivanić i kaže kako bi formiranje trećeg entiteta, pretpostavljalo da Dodik dadne Čoviću Posavinu ili dio bh. entiteta Republika Srpska, pa to postaje neki planetarni problem. Ovo je, ukratko rečeno, vidljiv pokazatelj da se jedna od zapadnoeuropskih zemalja uključila u destabiliziranje Dodika i očuvanje njihovog preferenta Mladena Ivanića u Predsjedništvu BiH. Niti Dodik može bilo šta davati, niti Čović može nešto uzimati, tako da bi priča bila zabavna, da nije suviše ozbiljna.

Pa se javi, naravno, Milorad Dodik, onako u njegovom stilu, jedno pola laži, pola istina onoga što govori. Njegova je poruka, da niko ne smije da dira bh. entitet Republiku Srpsku, što nekako simptomatično podsjeća na čuvene Miloševićeve riječi »niko ne sme da vas bije« pa je onda nastao takav rat, da ćemo ga svi dugo pamtiti, a znamo kako je i gdje Milošević završio. Dodaje onda Dodik, kako po Daytonu, Bosna i Hercegovina nema teritoriju. Vjerujte, jako jako smiješno i veoma netačno. Bilo bi dobro da Dodik pročita član I/1 Ustava Bosne i Hercegovine, pa da vidi da Bosna i Hercegovina ima teritoriju u okviru svojih međunarodno priznatih granica, kao što ima i svoju unutarnju strukturu (nek pogleda član I/3 Ustava BiH, a ne član III, koji stalno pogrešno spominje), odnosno entiteti kao dio unutarnje bh. strukture ne mogu biti dijelom međunarodnog prava. Kaže on još, kako bh. entitet ima sve odlike državnosti, što naravno nije tačno, jer mu fali 4. kriterij - sposobnost za stupanje u međunarodne odnose - što zavisi samo od toga da li ste međunarodno priznati ili niste. Kako bh. entitet Republika Srpska nema međunarodno priznanje, onda je jasno da nema sve elemente državnosti, jer ne može stupati u zvanične međunarodne odnose. Neka to malo Dodik nauči od nekoga ko to bolje zna od njega.

Onda ostaje još Dragan Čović, koji šuti, ne spominje ništa, ali se izvjesno nada, da će poslije izbora imati otvoren put da kroz izmjene važećih akata omogući konture, pa kasnije i formiranje trećeg entiteta. Opet greška. Kad pročitate Anex 2 Daytonskog mirovnog sporazuma, tamo piše razgraničenje entiteta, tako da bi neke nove ideje, tražile izmjenu ili, čak, odustajanje od Daytona, a u to moraju biti uključeni i svi potpisnici, posebno onih 6 (šest) svjedoka: SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Tu nema prostora za neku ad-hoc izmjenu ili akciju, radi stvaranje trećeg entiteta, tako da je to sve prazna priča. Ili ako meni ne vjeruju neka pitaju ambasade zemalja potpisnica Daytona.

Kad sve ovo sagledate, jasno je da do trećega entiteta neće doći, a da je uzrok njihove nervoze ništa drugo nego približavanje pregovora oko članstva u Europskoj uniji, koje će započeti sa dobivanjem kandidatskog statusa Bosne i Hercegovine, tako da vam mogu, evo na nivou ekskluziviteta reći da će status biti uvjetni sa vremenom otklanjanja nekih krupnih nedostataka, kao što je recimo sistemska diskriminacija koju uzrokuju etničke politike. Odnosno, Bosna i Hercegovina će morati rješavati poglavlja 23. i 24. akcionim planom, a ta se poglavlja tiču - vladavine prava, demokracije, zaštite ljudskih prava, zaštite prava manjina, pravde,, sigurnosti i pravosuđa ili sve ono što dvojac Dodik-Čović svojim politikama uznemiravaju i poništavaju. Kada krenu pregovori sa Europskom unijom, ova će zemlja morati da usaglašava svoje pravne norme, sa onima iz europske pravne stečevine, gdje nema mjesta ovim etničkim politikama. Tu je suština, da im je ugrabit nešto prije nego europska priča u Bosni i Hercegovini krene.

Imate ovdje kraći video, gdje sam između ostalih za televiziju TV1 govorio zašto je treći entitet ne moguća priča.

Piše: dr Slaven Kovačević

Šta znači posjeta Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije

Ovih dana najavljena je posjeta Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije, koji u Bosnu i Hercegovinu, dolazi na navodni poziv Igora Crnadka, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Na prvi pogled, ništa sporno niti uobičajeno, da nema jednog velikog ALI. Gospodin Lavrov izvjesno dolazi u posjetu gospodinu Crnadku, pa kasnije ide u Banja Luku, u potpunosti zaobilazeći institucije Bosne i Hercegovine, kako bi ojačao stavove da Bosna i Hercegovina ne treba ići u NATO, vrlo izvjesno sa nizom poruka koje će dodatno, etnički, podijeliti bosanskohercegovačku javnost..

Zašto Lavrov ide u Banja Luku?

Očito je kako Rusija ima svoje političke interese u vezi Bosne i Hercegovine koji se nalaze u samoj jednoj tački - spriječiti dalje širenje NATO-a, tako što će u BiH i drugim zemljama izazivati turbulencije, tenzije i nestabilnost, kako te zemlje ne bi postale kredibilni kandidati za NATO savez. Zato ide Lavrov u Banja Luku i zato zaobilazi zvanične institucije Bosne i Hercegovine, kako bi u Banja Luci ojačao stav da se Bosna i Hercegovina zakoči u svojim nastojanjima da postane članica NATO saveza.

Pitanje Miloradu Dodiku

Kako se kao eksponent tih politika, ovdje ponajviše pojavljuje Dodik, pitao sam ga u prilogu za TV Alfa, šta on misli da je važniji vanjskopolitički interes Rusije - Ukrajina ili Bosna i Hercegovina, posebno bh. entitet Republika Srpska? Kada sam sebi odgovori na to pitanje, shvatiće da je on, Milorad Dodik, zapravo nevidljiv za Rusiju, pa da u okviru njegovog podaničkog mentaliteta, on pristaje da ga Rusija aktivira po potrebi ili da bude jedna lutka, marioneta čije krajnje konce drži Rusija, on time gubi bilo kakav politički autoritet u BiH, a posebno kod zapadnih zemalja, čime zapravo učvršćuje svoju poziciju na američkoj crnoj listi..

Šta su geopolitičke pozicije Rusije i Zapada?

Dakle, geopolitička pozicija Rusije, relativno je jednostavna - proizvođenje problema što dalje od svoje granice, kako bi se tim problemima nastojalo zaustaviti novo širenje NATO-a. U tome, Rusija je jako agilna. Nasuprot toga stoji neagilni Zapad, koji se više uzda u očaranost zemalja jugoistočne Europe time da bi one mogle da se integriraju u euro-atlantske integracije, gdje se njegova reakcija vidi tek kada nastanu veoma složene situacije, kao one u Crnoj Gori ili u Makedoniji. Premala je Bosna i Hercegovina, kao zemlja, da bi mogla samostalno izgraditi svoju geopolitičku poziciju, tako da će ona, izvjesno je, biti predmetom geopolitičkog nadigravanja istoka i zapada.

Ostalo možete pogledati u prilogu TV Alfa na ovome linku.

Piše: dr Slaven Kovačević

Šta je nama dijaspora?

Vjerujem kako smo ovo pitanje postavljali sebi iz oba ugla, ovog bosanskohercegovačkog u BiH i onog u inostranstvu gdje žive različite zajednice, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Zato nekako osjećam potrebu da sa vama podijelim impresije koje se tiču ovoga pitanja, ali na način da vam ponudim deskripciju iz ugla Bosne i Hercegovine, a u drugom dijelu teksta i neko svoje osobno mišljenje. Naravno, moje mišljenje ne mora biti tačno, niti prihvaćeno, ali bi bilo dobro da se o njemu razmisli.

Osjećaj Bosne i Hercegovine prema svojoj dijaspori

Ovo je jedno jako važno pitanje, pa vas molim da bez osjećaja ljutnje, prihvatite moje viđenje ovog razmatranja. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, našu dijasporu vidi na način da se najčešće radi o familiji i prijateljima, koji u najvećem broju slučajeva, ne svojom voljom, žive u različitim zemljama širom svijeta, čija je osnovna uloga da iz svojih sredstava šalje dio novca svojoj familiji za normalan život u BiH ili, budimo slobodni reći, jedan vid življenja koji po bh. standardima potpada pod određeni luksuz. Dakle, građani u najvećem broju slučajeva svoju familiju koja živi vani, vidi kao neki dodatni izvor prihoda. Sada kada ovo pitanje dignemo na nivo vlasti, ona ima svoje dvije dimenzije. Prva je da se u različitim vremenskim intervalima zatraži glasačka podrška dijaspore, na Lokalnim ili Općim izborima, gdje političke stranke razvijaju jedan vid monopola da pojedine etničke strukture bh. dijaspore pripadaju određenim političkim strankama, što je veoma netačno. U paraleli s time, kao drugo, vlast ili političke stranke iz vlasti očekuju, ali izravno očekuju, da svake godine bh. dijaspora na različite načine bespogovorno upumpa par milijardi konvertibilnih maraka državi Bosni i Hercegovini, ponajviše u različite budžete, bili oni općinski, kantonalni, entitetski ili državni, pjevajući hvalospjeve o dijaspori i njenom patriotizmu, ali ne očekujući od nje ništa više nego njene novce. Ludilo ide, čak, stepenicu više. Vlast smatra kako bi bilo najbolje da dijaspora svoje novce pošalje ovamo, ali da nema nikakve potrebe da oni dolaze lično ovdje, makar preko ljeta, odnosno godišnjih odmora, kako bi posjetili svoje familije. Nešto ono, kao kad gazda Dalmatinac na moru vam iznajmi smještaj, ali bi najsretniji bio da vi uopće ne budete u njegovom smještaju, nego samo da ostavite novce i odmah odete. Vjerujem da vas ovo boli što kažem, ali nisam spreman bilo koga lagati, pa ni vas, tako da vam je tako nešto ukratko odnos svih dosadašnjih vlasti prema dijaspori. Hoćete još malo argumenata? Kada dođu izbori, naša dijaspora može glasati, ali u okviru jako kompliciranog sistema prijavljivanja za glasanje, a onda i samog još kompliciranog glasanja. Sjećate li se onoga vremena kad ste mogli glasati samo običnom olovkom koja se može pobrisati, da bi neko upisao glas »kako treba«. To vam znači kako domaće bh. vlasti neće riskirati sa tim ulaznim podatkom, za koga bi možda dijaspora mogla glasati, pa kako nemaju kontrole nad tim, onda taj broj glasača iz dijaspore nastoje svesti na najmanju moguću mjeru (od milionske populacije u dijaspori, za izbore bude registrirano jedva 10% glasača) i to samo na one koje mogu barem nekako, politički kontrolirati. Koliko puta ste se osjetili predmetom političke manipulacije, gdje se od vas očekuje glas, ali onome za koga vam politika kaže, udarajući na vaš osjećaj patritorizma i pored toga još i sav novac koji šaljete u Bosnu i Hercegovinu? Jeste li sad vidjeli kako izgleda stvar, kada se ona do gole kože ogoli. Jako bolno, zar ne?

Osjećaj dijaspore prema Bosni i Hercegovini

Dijaspora vrlo izvjesno gaji jake empatijske veze prema Bosni i Hercegovini, sa željom da svojoj domovini pomogne najviše što može. Ona Bosnu i Hercegovinu vidi kao svoju matičnu domovinu, jer u inostranstvu živi ne svojom voljom, neki su tokom rata nasilno protjerani, pa su odlazili spašavajući goli život, a neki su otišli i još uvijek odlaze iz Bosne i Hercegovine, jer im ova zemlja nije ponudila uvjete za normalan život. Niko iz dijaspore nije očekivao da će Bosna i Hercegovina htjeti samo njihov novac ili programirani glas na izborima ili da povremeno nekog uspješnog dijasporca, predstavljaju mediji kao sedmo svjetsko čudo. Dijaspora je uvijek gajila iskren odnos prema Bosni i Hercegovini, koja je taj njihov odnos kroz izabranu vlast, maksimalno zloupotrebljavala. Kad god je dijaspora, sa potpunim pravom, pokušavala da uđe u politički život Bosne i Hercegovine, na neki suvisao način, bila je beskrupulozno odbijena i odbačena. Dakle, novac dijaspore može, ali nemojte da se bilo šta pitate, što je jako, jako pogrešno. Onda dijaspora probava pronaći političkog kandidata, kojem bi dala podršku, nekad iz vlastitih redova, nekad nekog iz Bosne i Hercegovine i na kraju sve svede na to da od milionske populacije dijaspore, dozvoli se registracija negdje do 100.000 glasača, koji svojom disperzijom glasova, najčešće uopće ne učestvuju u konačnom ishodu izbora. Dakle, dijaspora ima poštene namjere i hoće pomoći Bosni i Hercegovini, ali je domaća vlast uvijek stavi u svoj pogon i od toga najčešće nema ništa, jer se od dijaspore uvijek očekuje samo njen novac. Najčešće da se popuni budžet Bosne i Hercegovine, kroz različita državna uzimanja.

Šta je moje mišljenje o dijaspori?

Bilo bi dobro, za početak, razmisliti da dijaspora koja živi ponajviše u zapadnim zemljama ili zemljama zapade demokracije, da ona te demokratske standarde proba prenijeti ovamo. Ti zapadni demokratski standardi uvijek su vezani za jednakopravnost svakog građanina na individualnom nivou, posebno u konzumaciji temeljnih ljudskih prava. To bi bilo jako korisno da u etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini, dođe glas izvana šta je to zapravo demokratski standard koji se mora primijeniti i to može da se aplicira kroz glasanje na izborima ili kroz artikulirano političko djelovanje dijaspore. Ti zapadni demokratski standardi bi u cijelosti unaprijedili Bosnu i Hercegovinu i njen društveno-politički sistem. Isto tako, bosanskohercegovački klubovi koji postoje širom svijeta, trebali bi razmisliti kako da ne budu samo jednonacionalni ili monoetični, već da razmisle kako da stoljetni raznovrsni duh Bosne i Hercegovine ugrade u svoje klupsko djelovanje, na način da u njihovom članstvu uvijek bude više-etnički sastav, kako u rukovodstvu tako i u samom članstvu. Nasuprot toga, da je sastav bh. klubova u dijaspori uvijek jednonacionalan, daje za povod neprijateljima Bosne i Hercegovine, da i na taj način ističu kako je Bosna i Hercegovina zemlja samo jedne etničke skupine, što naprosto nije tačno. To bi bio jako bitan element, ako u zemljama gdje sada dijaspora obitava, da se tamo pokaže najviši izraz senzibiliteta pa da u bosanskohercegovačkim klubovima bude miješani sastav, posebno u rukovodstvu. Takav sastav bosanskohercegovačkih klubova, imao bi vrlo jasan osnov da izvrši politički udar na sve vlasti u Bosni i Hercegovini na način da im ukazuje da je više-etnički karakter Bosne i Hercegovine, zapravo njeno biće, u kojem ima mjesta za svakog Bosanca i Hercegovca. Pa onda kada dođu izbori, da se ista stvar zahtijeva od svih političkih stranaka, na način da se zapadni demokratski standardi moraju ugraditi u sadašnje političko biće Bosne i Hercegovine. Izborima se uvijek sve rješava. To bi tek bila prava priča za ovu zemlju.

Piše: dr Slaven Kovačević

Deset razloga zašto se pitanje statusa Kosova ne može povezivati sa Bosnom i Hercegovinom

Najnovija izjava ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića o tome da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova, trebalo posezati za proglašenjem nezavisnosti bh. entiteta Republika Srpska, još je jedan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, a posebno na Opći okvirni mirovni sporazum iz Daytona. To su, onima koji znaju barem osnove međunarodnog prava, nepovezive i nespojive stvari, kojim se osim narušavanja Daytonskog sporazuma, unosi destabilizacija odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije. To svakako nije dobro, bez obzira koliko složena ili teška bila politička situacija u Srbiji u vezi statusa Kosova, što je pitanje isključivo za Srbiju i Kosovo, koje one međusobno trebaju riješiti. Da to nema apsolutno nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, navešću ovdje deset razloga koji to dovoljno jasno prikazuju:

1. Osnovna razlika između Bosne i Hercegovine, sa jedne strasne i Kosova  druge strane, ogleda se u činjenici da je Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata zemlja od proglašenja svoje nezavisnosti 1992. godine, u čijem sastavu u to vrijeme nisu postojali entiteti, a samim tim ni bh. entitet Republika Srpska. To znači, kako je već tada Bosna i Hercegovina bila subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, dok je slučaj sa Kosovom potpuno drugačiji u okvirima međunarodnog prava.

2. Sadašnja Bosna i Hercegovina, uređena je (nije nastala) u skladu sa međunarodnim sporazumom pod nazivom »Opći okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu« iz Daytona, u kojem je tadašnja SR Jugoslavija, a današnji pravni slijednik republika Srbija, potpisala sve elemente sporazuma u ime Republike Srpske, iz razloga što se Republici Srpskoj nije željelo dati bilo kakav međunarodno-pravni subjektivitet, čime je sadašnja Srbija preuzela obaveze koje se tiču poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, u šta spada i suzbijanje separatističkih ideja iz bh. entiteta Republika Srpska. To je, dakle, daytonska obaveza Srbije. (pogledati isječak Daytonskog sporazuma)

Isječak iz preambule Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu

3.  Sadašnja Srbija je obveznik međunarodnog sporazuma »Opći okvirni mirovni sporazuma za BiH« iz Daytona, dok su njegovi garanti SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Rusija i Europska unija. Svaki udar na Daytonski sporazum je udar na autoritet svakog garanta Daytonskog mirovnog sporazuma i to pojedinačno. Ako mi gospodin Dačić ne vjeruje, neka malo pita, recimo, Ameriku šta misli o tome.

4. Odnos Srbije i Kosova je bilo i ostalo njihovo međusobno pitanje, istovjetno kao što je to svojevremeno bilo pitanje i Crne Gore, koja je svojom demokratskom voljom izašla iz sastava tadašnje državne zajednice Srbija i Crna Gora, pa to tada nije niko povezivao sa Bosnom i Hercegovinom. Odnosno, radi se o pitanju koje nema  i ne može imati bilo kakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, jer se radi o odvojenom i različitom međunarodno-pravnom pitanju.

5.  Hoće li pitanje Vojvodine, Sandžaka ili nekog drugog dijela Srbije, isto tako  biti vezano za Bosnu i Hercegovinu, što po osnovama međunarodnog prava, jednostavno ne može biti, jer su velike sile jasno rekle da novih izmjena granica nema.

6.  SR Jugoslavija obavila je ratifikaciju Općeg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu u najvišem zakonodavnom organu Skupštini, tako da je pitanje odustajanja od Daytonskog sporazuma, istovjetno pitanje za taj najviši srbijanski zakonodavni organ.

7. Ako Srbija hoće odustati od Daytonskog mirovnog sporazuma, donošenjem odluke u Skupštini Srbije, onda se stanje vraća na ono koje je međunarodno priznat subjekt Bosna i Hercegovina utvrdila svojom ratifikacijom od 12. decembra 1995. godine donošenjem Ustavnog zakona RBiH, u kojem se kaže da ako dođe do odustajanja od Daytonskog mirovnog sporazuma ili njegovog nepoštivanja, stanje se vraća na prethodno, a to je Republika Bosna i Hercegovina, bez entitetske ili kantonalne unutarnje strukture, čime bi zapravo postojanje bh. entiteta prestalo. (slika u prilogu)

8. Postojanje bh. entiteta Republika Srpska vezano je direktno za važenje Daytonskog mirovnog sporazuma (tako je više puta rekao OHR), tako da ako Srbija želi odustati od njega, neka takvu odluku donese na svojoj skupštini i onda se stanje vraća na ono prije Daytona, što je Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta, kao jedini međunarodno priznat subjekt koji je postojao prije potpisivanja Daytona, i to sa članstvom u Ujedinjenim nacijama i nizu drugih međunarodnih organizacija.

9. Svako »utvrđivanje pazara« Srbije u vezi pitanja statusa Kosova nema i ne može imati veze sa Bosnom i Hercegovinom na bilo koji način, u okvirima važećih normi međunarodnog prava. To je isključivo pitanje odnosa Srbije i Kosova, što ne može i ne smije imati bilo kakve veze sa statusom Bosne i Hercegovine. Svi slični pokušaji da se »poveća cijena dogovora sa pravnim dejstvom« veoma su naivni i neće naići na razumijevanje kod međunarodne zajednice.

10.Ne znam jeli gospodin Dačić ikada pročitao Daytonski mirovni sporazum, u kojem je utvrđeno da odcjepljenja bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine jednostavno nema, što je obaveza svih onih koji su ga potpisali, a to garantiraju svjedoci Daytonskog mirovnog sporazuma, što je u više navrata nedvosmisleno rekao Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (OHR) koji je shodno Anexu 10 Daytona, krajnji tumač civilnog aspekta sporazuma.

Ovi navedeni elementi imaju samo jednu namjenu, da ukažu različitim političkim djelatnicima, da se dobri i prijateljski odnosi ne mogu graditi na štetu one druge strane. Posebno bi bilo dobro da razmisle, da Bosna i Hercegovina ima niz elemenata u oblasti međunarodnog prava da veoma lako i bez većih teškoća odbrani svoj suverenitet i teritorijalni integritet i to isključivo pravnim sredstvima. Nadam se kako će predstavnici vlasti iz Srbije napokon početi koristiti sljedeće riječi kada govore o Bosni i Hercegovini - »poštivanje suvereniteta« jer se time grade dobri i prijateljski odnosi. Da, primijetili smo odavno da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, redovno zaboravi reći da poštuje suverenitet Bosne  Hercegovine, a time izgleda i svi oni koje je on postavio na različite političke funkcije. Bosna i Hercegovina ne pravi bilo kakvu štetu ili problem Srbiji, tako da je otvoreno pitanje – zašto Srbija nakon svega što je učinila i dalje ima potrebu da pravi problem Bosni i Hercegovini? To svakako nije u redu.

Piše: dr Slaven Kovačević

O izborima u Bosni i Hercegovini – da li glasati ili ne?

Želim vam reći ponešto o izborima, ali uz jednu ogradu da ovaj tekst ni na koji način ne treba da posluži za oblikovanje vašeg razmišljanja ili stava za koga ili za koju stranku glasati ili za koju stranku ne treba glasati. To svakako nije namjera ovoga teksta. Nekako osjećam potrebu da sa vama podijelim vlastita razmišljanja o tome šta su izbori u Bosni i Hercegovini, sa akcentom na osnovno pitanje – da li treba izaći na glasanje ili ne? O tome bih vam govorio ovoga puta.

Opći izbori u Bosni i Hercegovini zakazani su za nedjelju, 7. oktobra 2018. godina, kada će se moći glasati za 4 (četiri) elementa izbora ili preciznije za različite nivoe vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine – kantonalni  entitetski i državni nivo, kao i za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (od ponuđenih kandidata može se glasati samo za jednog), što znači da će građani iz ovoga bh. entiteta imati četiri glasačka listića koja mogu popunjavati. U bh. entitetu Republika Srpska glasače se za entitetski i državni nivo, za predsjednika Republike Srpske, te za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (opet od ponuđenih kandidata može se glasati samo za jednog kandidata), što znači da će građani tog bh. imati isto četiri glasačka listića. Znači, oba entiteta imaju po 4 (četiri) glasačka listića. Dakle, do izbora je preostalo još tačno dva mjeseca, što je sasvim dovoljno vremena da se o tome kvalitetno razmisli i zauzme stav.

Čemu služe izbori?

U prethodnim tekstovima, rekli samo nešto o suverenitetu, da su građani u pojedinoj zemlji nositelji suvereniteta, te da oni moraju imati obezbijeđena sva građanska prava utvrđena međunarodnim konvencijama, gdje je jedno do prava da biraju svoju vlast. Državna vlast je eksponent suvereniteta, jer ona ima neograničene moći da zakonima utvrđuje i uređuje svaki aspekt života u pojedinoj zemlji, ali na način da građani moraju imati mogućnost da učestvuju u svakom donošenju bilo kojeg zakona putem njihovih demokratski izabranih predstavnika u vlasti. Kao nositelji suvereniteta, građani učestvuju u svim donošenjima svakog pojedinačnog zakona isključivo putem svojih demokratski izabranih predstavnika. Naravno, građani mogu vršiti i utjecaj tako što će se organizirati u različite organizacije i grupacije, najčešće nevladine, koje kao izraz civilnog društva pomažu u utjecaju na izabrane predstavnike u vlasti, da donose najbolja zakonska rješenja. U našoj zemlji, ova izborna stvar malo ide i u devijaciju, gdje se nastoje izabirati predstavnici naroda, koji onda vode računa o kolektivitetu, pa najčešće zanemaruju, zaboravljaju i zaobilaze malog, običnog čovjeka, jer u njihovim glavama postoji težnja da su kolektivni interesi neki izraz višeg cilja. Stvar je upravo suprotna. Ako kao nositelji suvereniteta, želite učestvovati u svim donošenjima zakona putem vaših demokratski izabranih predstavnika, onda vaš motiv treba biti ništa drugo nego vaše osobno stanje, kako vi živite, kako vaša djeca žive, je li idu u školu, imaju li udžbenike za školu, kakvo je vaše zdravstveno i socijalno osiguranje, jesu li vama plate redovne, jesu li vama penzije redovne i tako jedan cijeli niz pitanja koja se tiču samo vas i nikoga drugoga. Etničke skupine ili kako se to ovdje naziva narodi, ne dobijaju plate, penzije, ne idu u školu, ne koriste zdravstveno ili socijalno osiguranje, nemaju djecu koja trebaju ići školu, nego naprotiv to su sve pitanja za vas i to isključivo vaše osobne, individualne prirode. Tako da izbori služe da vi, vašim glasom izabarete one koji vam mogu obezbijediti lakši i kvalitetniji život uz sve one vaše osobne potrebe koje iz toga proizlaze. To znači kako izbori služe da vi izaberete vaše predstavnike u organima vlasti, za koje smatrate da vam mogu omogućiti bolji i kvalitetniji život, redovne plate, redovne penzije, redovno i kvalitetno zdravstveno osiguranje, vaš borački dodatak i tako redom. Vama i nikome drugom. Tako da izbore nemojte shvaćati navijački, jer to nema smisla, nego prilikom donošenja odluke za koga glasati mislite samo na sebe i vašu obitelj, pa izaberite one vaše predstavnike za koje smatrate da mogu ispuniti ta vaša očekivanja.

Čemu služe izborne ankete?

Vjerujem da često imate prilike pročitati i susresti se sa različitim anketama ili ispitivanjem javnog mnjenja o tome kome bi eventualno građani dali podršku. Onda se susrećete sa time da različite ankete imaju različite rezultate, na osnovu kojih su, po njima, svi pobjednici izbora. Osobno, ne vjerujem tim anketama, jer poznajem metodologiju istraživačkog procesa, gdje je anketiranje jedna od metoda koja ima svoje zakonitosti, tako da u tim anketama nalazim više nedostataka nego elemenata koji bi mi dali za pravo da im povjerujem. Govorio sam već javno o metodologijama pojedinih objavljenih anketa i tim metodologijama sam dao podršku, ali vam ne mogu garantirati tačnost rezultata ili različite prognostike trenda takvih anketa. Jedno je metodologija (reprezentativan uzorak, anketni alat ili vrijeme provođenja ankete) ali su rezultati anketa nešto u šta osobno ne vjerujem. Nemojte ni vi, jer takve producirane ili pripremljene ankete, odnodno njihovi ankrtni rezultati su najčešće stranačkog karaktera i služe samo jednoj svrsi  - da se na određeni način oblikuje vaša svijest ko bi mogao biti pobjednik izbora, pa onda po onoj našoj staroj narodnoj, da je najbolje biti uz pobjednika, od vas se očekuje da glasate za te anketne pobjednike iako iza toga ne stoji stvaran stav šireg kruga građana. Preskočite sve ankete, one ne služe vama u korist, nego kao svojevrsne reklame različitim strankama i njihovih kandidatima, tako da to sa vama nema apsolutni nikakve veze. Sklonite se od anketa, kako bi vi razmišljali vašom glavom, a ne njihovim glavom i njihovom pameti, koja vas remeti da zauzmete vaš stav o vašim preferentima na izborima. Dakle, sve ankete zaboravite i preskočite jer je teško razlučiti tačnost anektne metodologije od anketnih rezultata ili prognostičkih pokazatelja.

Kako se ponašati tokom izborne kampanje?

Tokom tog perioda od 30 dana, u mjesecu septembru bićemo svi zajedno bombardirani plakatima, afišama, promotivnim materijalima, info-stolovima, obiljem televizijskih emisija na temu izbora i još mnogim drugim, vrlo izvjesno iritantnim elementima. Dakle, odgovor na pitanje tokom izborne kampanje je jednostavan i u jednoj riječi – dostojanstveno. Ne dozvolite bilo kakve provokacije, posebno one navijačke prirode, ne dozvolite da vas neko izbaci iz vašeg uobičajenog životnog kolosijeka, radite ono što svakodnevno radite, a pažnju tim elementima iz izborne kampanje usmjerite samo na dva elementa – izborni (pisani) program i ponuđene kandidate. Od svih političkih stranaka tražite i uzmite samo njihov pisani izborni program (da ne bude kasnije oni su nešto rekli, pa se toga ne sjećaju) probajte pročitati barem okvirno, pa na osnovu toga vidite da li taj program odgovara vašem viđenju stvari koje se trebaju uraditi, popraviti ili doraditi u narednom četverogodišnjem periodu. Kada to akceptirate, onda pogledajte da li ponuđeni kandidati imaju kapacitet da provedu taj obećani program, jer se često desi da su programi savršeno napisani, ali kandidati nemaju dovoljne potencijala, niti ljudske, empirijske (iskustvene) ili radne osobine, kako bi provodili taj program koji njihova stranka nudi za izbore. Sve stranke koje nemaju pisani izborni program, preskočite, jer se najčešće radi o demagoškim, verbalnim, usmenim parolama, u kojima oni rečenice započinju sa »zalagaćemo se...« i onda kada prođe mandatni period i pitate ih jesu li ispunili izborna obećanja, oni vam mrtvo-hladno kažu da jesu, jer su se jako zalagali, a rezultata nigdje. Zaboravite te »zalagače« i prodavače magle. Budite dostojanstveni tokom tog cirkusa, koji se zove izborna kampanja, izdržite sve te mnogobrojne i neukusne plakate sa velikim glavama, sve te televizijske emisije, jer to ipak traje samo 30 dana.

Šta raditi na dan izbora?

Organizirati taj dan tako da možete odvojiti tih sat vremena vašeg života, otići na glasačko mjesto i obaviti glasanje. Nije to preveliki napor i treba ga svakako izdržati. Na biračkom mjestu, opet se treba ponašati dostojanstveno, ali ovaj put, radi toliko informacija o krađama tokom izbora, obratite pažnju da li vam osoba kojoj dajete ličnu kartu pogleda identitet, pogleda li vašu sliku da se uvjeri da ste to baš vi i isto to primijenite na narednog glasača, odnosno pogledajte da li taj birački odbor za vrijeme vašeg boravka na biračkom mjestu radi njegov posao. Nemojte dozvoliti da se pojavljuju likovi sa buntovima ličnih karata i hodaju okolo po biračkim mjestima i glasaju za druge ljude (žive i mrtve), nego samo obratite pažnju da li se utvrđuje identitet vas i one osobe iza vas koja dođe na glasanje, jel to neki vaš komšija, prijatelj, poznanik ili neko nepoznato lice. Svako budite dostojanstveni, ne dozvolite bilo kake provokacije, nemojte vi odašiljati provokacije, posebno ne neke navijačke, nego sa dignitetom obavite svoju građansku dužnost.

Recimo da ovako izgleda jedno biračko mjesto

Da polako zaključimo – da li treba glasati ili i zašto?

Svakako treba glasati. Ima više razloga za takav stav, ali je možda u mojim mislim najglasniji onaj – nemojte dozvoliti da vašim neizlaskom na izbore drugi izaberu vlast i to vama i u vaše ime. Ako ne izađete na izbore, onda će oni koji jesu izašli izabrati predstavnike u različite organe vlasti, a da vi možete samo da prihvatite takav ishod, koji vam se u najvećem broju slučajeva ne sviđa. Zato je važno da uzmete učešće u izborima i izboru predstavnika u organe vlasti za koje vi, osobno, smatrate da mogu obaviti najbolji posao za vas i ovu zemlju. Neka ranija iskustva, ovdje i u inostranstvu, kazuju kako se vlast najčešće mijenja ako je izlaznost na izborima 60% i veća, dok s druge strane, ako je izlaznost na izbore mala, recimo između 45-50% i manje, onda ostaje ista vlast koja je bila i ranije. Dakle, vašim neizlaskom na izbore legitimirate sadašnju vlast i indirektno, iako to možda ne želite, ipak joj dajete podršku. I obratno. Ako smatrate da sadašnja vlast nije dobra, onda treba imati povećanu, maksimalnu izlaznost na izborima, što stvara pretpostavke da se stvore neke nove vladajuće koalicije. U oba slučaja izbor je na vama, ali da bismo pokazali da kao građani Bosne i Hercegovine razumijemo osnovne demokratske principe, onda na izbore svakako treba izaći. Izbor je na svima nama i treba biti u našu, a ne u njihovu korist. Uradimo to zajedno i odlučno.

Piše: dr Slaven Kovačević

Vučićev problem sa suverenitetom Bosne i Hercegovine

Za početak ovoga teksta, želim svima da postavim jedno pitanje – da li ste ikada čuli da Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, kada spominje Bosnu i Hercegovinu kaže da poštuje njen teritorijalni integritet i SUVERENITET? Moram priznati kako to već duže vrijeme pratim i to iz njegovih usta nisam nikada čuo, pa se svaki put ta rečenica završi na tome  - Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle, poštuje samo teritorijalni integritet (izvjesno podijeljen u entitete), tako da je izvjesno da iza takvih tvrdnji postoje određene političke namjere i ciljevi.

O suverenitetu jedne zemlje 

Ne bih koristio ovaj prostor da vas zamaram različitim teorijama o suverenitetu, još tamo od Rousseaua, Lockea, Bodina, Hellera, Jellineka ili Hobbesa, pa i ove novije, suvremene od Stankievitza, Heywooda, Malanczuka i drugih, ali ono što je važno za reći ukratko odnosi se na tri elementa: država je temeljni autoritet, da država ima neograničenu moć jer zakonima može uređivati sve što hoće, pa da izvor te neograničene moći predstavljaju sva prava njenih građana, posebno ono pravo da učestvuju u donošenju svih zakona kroz svoje demokratski izabrane predstavnike i treći da su ti građani nositelji suvereniteta jedne zemlje, bez obzira da li građani gaje osjećaje pripadnosti nekoj od etničkih skupina kojoj pripadaju. To, ukratko, znači da kako je država ta koja uređuje sva pravila igre na svojoj teritoriji i da ona kroz konzumaciju svoje neograničene moći, predstavlja vrhovni ili krajnji autoritet jednog društva organiziranog u državu. Kroz historijski razvoj, fenomen suvereniteta nastao je u XVI stoljeću, kao termin koji se analizira, najčešće u oblasti klasične filozofije, pa kasnije političke filozofije i na kraju u okviru politoloških i pravnih nauka. U tom svome razvoju, termin suvereniteta imao je svoju francusku interpretaciju, paralelno s njom i njemačku, a nešto kasnije i britansku interpretaciju, tako da je u to vrijeme tako nešto bilo predmetom različitih intelektualnih filozofskih razmatranja.

Ono što jeste važno za naš tekst, odnosi se na to da se često referiram na djelo Jean-Jacques Ruosseaua »Društveni ugovor« (izv. Social Contract) u kojem se on bavi pojmom suvereniteta, kasnije ga nadograđuju Hobbes i Locke, a dok se u današnje vrijeme pojavljuje više različitih interpretacija, ali im je zajednički imenitelj da se suverenitet ne može podijeliti niti prenijeti ili, preciznije suverenitet je nedjeljiv i neprenosiv. To je, za sada, važno za ovaj naš tekst.

Međunarodno-pravni subjektivitet jedne zemlje

Međunarodno pravo, a ja ću se referirati na Petera Malanczuka i njegovu knjigu »Uvod u međunarodno pravo« u kojoj se definiraju 4 (četiri) elementa koja jednu zemlju svrstavaju u kategoriju subjekta međunarodnog prava:

1. Stalna populacija
2. Teritorij
3. Vlast
4. Sposobnost za ulazak u međunarodne odnose

Prvobitno definiranje međunarodno-pravnog subjektiviteta imalo je samo tri elementa (Drei-Elementen-Lehre autora Georga Jellineka) što je napušteno 1933. godine Konvencijom iz Montevidea, kako bi se izbjegle nejasne situacije u kojima pojedine nepriznate zemlje ili dijelovi teritorija priznatih zemalja nastoje ući u međunarodne odnose, koristeći se prazninama u tadašnjem međunarodnom pravu. Tako nešto vidjećete i ovdje, recimo kod Milorada Dodika koji bh. entitet Republika Srpska opisuje sa prva tri elementa (zaboravljajući četvrti element), govoreći kako taj dio države Bosne i Hercegovine ispunjava ta tri kriterija da bi postao međunarodno-pravni subjekt, što jednostavno rečeno, nije tačno. U tome, najčešće mu se priključuje i Aleksandar Vučić, gdje se koristeći jedan element Daytonskog sporazuma o mogućnosti stupanja u paralelne veze sa susjednim zemljama, oni podvode pod međunarodne odnose, koji to zapravo nisu. Paralele veze su jedna priča, a međunarodni odnosi sasvim druga

Sva četiri elementa, koja sam pobrojao, koristeći se suvremenom literaturom (namjerno radi dušmana) posjeduje jedino država Bosna i Hercegovina, jer ona ima stolicu u Ujedinjenim nacijama, zastavu na East-Riveru, članstvo u različitim međunarodnim organizacijama, što bh. entiteti svakako nemaju. Tu počinje i okončava politička manipulacija Dodika, a ujedno i Vučića, o tome da bh. entitet Republika Srpska po njima ima dovoljno elemenata za međunarodno-pravni subjektivitet, što zapravo nema, niti tako nešto postoji. Zato se ovdje radi o priči da Aleksandar Vučić neće, namjerno, da kaže da poštuje i suverenitet Bosne i Hercegovine, jer joj ne priznaje suverena prava koja jednoj međunarodno priznatoj državi i subjektu međunarodnog prava svakako pripadaju.

Šta o tome kaže Daytonski sporazum?

Za početak prikažimo tu alineju iz preambule Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koja jasno kaže da će tadašnja SR Jugoslavija potpisati sve elemente Daytona umjesto Republike Srpske, čime je jasno rečeno da se, već tada, Republici Srpskoj ne priznaje status subjekta međunarodnog prava (pogledati isječak).

Isto tako, to znači, u najkraćem, kako je sadašnja Republika Srbija, kao pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisom Daytona preuzela prava i odgovornosti, a jedno od njih je svakako da priznaje, u cjelosti, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, istovjetno kao što Bosna i Hercegovina poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije. To je daytonska obaveza i za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Srbiju, koju Aleksandar Vučić ne poštuje, a voli, čak, reći da je Srbija garant Daytona, što ona svakako nije, već je svojim potpisom postala obveznik svih odredbi Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona.

Sve to možemo podvesti pod Vučićeve manipulacije, posebno one izjave kako Srbija poštuje sve što se dogovore dva entiteta, valjda zaboravljajući na Konačnu arbitražnu odluku za Distrikt Brčko iz 1999. godine kojom je taj distrikt, odnosno članovima 9. i 10. te odluke, utvrđen kao jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne  Hercegovine. Mora da je Brčko strani pojam za Vučića. Istovjetno, Vučićeva tvrdnja kako Srbija poštuje sve što se tri naroda u Bosni i Hercegovini dogovore, jer u toj čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH, aneksa IV Daytonskog sporazuma, jasno piše da Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, tako da ostaje nepoznato zašto Vučić ama baš svaki put zaboravi Ostale i posebno građane BiH koji su nositelji suvereniteta države.

Zašto to Vučić radi?

Odgovor je relativno jednostavan. Polazna tačka jeste pitanje kako je Aleksandar Vučić, a prije toga njegov SNS, došao na vlast u Srbiji? Očito pod pokroviteljstvom i u organizaciji jednog dijela međunarodne zajednice, gdje je on vidno morao dati neka obećanja, koja se najviše tiču statusa Kosova. Veoma je izvjesno da je on ta obećanja dao, kako bi došao u situaciju da bude neprikosnovena vlast u Srbiji, ali je dobio i rokove za ispunjenje obećanja koje je sam dao međunarodnoj zajednici zapadnog karaktera, pa mu ti rokovi polako istječu. Čak, jedan važan rok ima sada u septembru, koji se tiče Kosova. Nekako je suviše vidno da je pakleni plan bio da Srbija ne pravi probleme svojim lobiranjem i time prešutno omogući stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, gdje bi se napravila jedna čudna situacija – formalno Srbija ne bi priznala Kosovo, ali bi Kosovo članstvom u Ujedinjenim nacijama postalo subjektom međunarodnog prava i time je priča završena. Zato je izmišljen i taj fenomen »dogovor sa pravnim dejstvom« oko čega se sada najviše razgovara i polemizira.

Kako Vučić ima nemale probleme u Srbiji oko tog paklenog plana, onda on pokušava »utvrditi pazar«  ali ne za Srbiju, već za njega lično, tako što će izmišljati različite elemente, kako bi pokušao da barem malo osnaži vlastitu pregovaračku poziciju, pa je putem Milorada Dodika, koji inače govori ono što Vučić ne smije, pokušao u cijelu priču uvesti bh. entitet Republika Srpska, koja bi navodno tražila i svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama. Nije to zasigurno Dodikova pamet, već Vučićeva. E sad nastaje malo veći problem. Praviti paralele na relaciji Bosne i Hercegovine i Kosova je priča bez osnova, jer je BiH bila međunarodno priznata država od 1992. godine, kada je primljena u Ujedinjene nacije, pa članstvo Kosova u UN-u, nema apsolutno nikakve veze sa BiH. Tako nešto garantiraju velike sile, odnosno, zna jako dobro Vučić šta mu je rečeno na iznenadnom sastanku u New Yorku, marta mjeseca ove godine, čime je postao rijedak predsjednik jedne zemlje koja ide u drugu zemlju na razgovore u tajnosti. Isto tako, zna Vučić i šta mu je mjesec dana kazala njemačka kancelarka Angela Merkel. Dakle, mrka kapa za Vučićeve igrarije.

Šta će biti krajnji ishod?

Opet je stvar jako jednostavna – ili će Vučić ispuniti obećanja data međunarodnoj zajednici bez obzira na posljedice po njega u Srbiji ili će međunarodna zajednica potražiti novog igrača u Srbiji, a Vučiću prirediti nešto što bi bila najveća kazna za njega – anonimnost ili ne bi bio više javna ličnost sa neograničenom političkom moći. Uvlačenje bh. entiteta Republika Srpska u tu njegovu zavrzlamu sa Kosovom, samo će ubrzati neke stvari iz ugla međunarodne zajednice. Pretpostavljam kako će se vrlo brzo pojaviti ideja o održavanju vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, kako bi se Aleksandru Vučiću i njegovom SNS-u skresala politička moć na minimum i onda ide potraga za novim srbijanskim igračem. Pokušaj prebacivanja težišta na bh. entitet Republika Srpska, bila je Vučićeva prevelika greška, iz koje će se teško izvući. Zna on to jako dobro, pa je to i jedan od razloga zašto u svojim iskazima prema Bosni i Hercegovini, nikad ne kaže da poštuje njen suverenitet, a time indirektno kaže i da je ne priznaje kao suverenu zemlju, subjekta međunarodnog prava, a tako nešto je Srbija, kao današnji pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisala u Daytonu. U svakom slučaju, zadirati u suverena prava i kontinuirano zaboravljati suverenitet Bosne i Hercegovine, nije dobro, a može se obiti o glavu samo onome ko to radi – Aleksandru Vučiću. Utvrđivanja pazara na Zapadnom Balkanu već odavno nema, jer je stvar završena.

Piše: dr Slaven Kovačević

Još malo o Pelješkom mostu.

Za Dnevnik TV1 govorio sam da je stvarni problem sa Pelješkim mostom nešto drugačiji, odnosno radi se o razgraničenju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na kopnu i moru, kako bi se odredio priobalni pojas, teritorijalni pojas, susjedske vode i otvoreno more, što sve zajedno pripada Bosni i Hercegovini. Suštinski problem je razgraničenje na moru, u zaljevskom slučaju, gdje linija treba ići sredinom zaljeva, kako Bosna i Hercegovina imala svoje teritorijalne vode. Ko ima svoje teritorijalne vode, svojim zakonima uređuje sva ponašanja u tom morskom pojasu, ali što je i najznačajnije i naplatu različitih potraživanja iz teritorijalnih voda i otvorenog mora, što su značajna budžetska sredstva. Ako se razgraničenje ne može postići dogovorom, onda je arbitraža jedino rješenje.

Suština je veoma jednostavna. Morski pojasevi definirani UNCLOS-om, Konvenciom UN-a o pravu mora protežu se po 12 nautičkih milja. Kako je geografska situacija u tom području specifična u tolikoj mjeri da nema razmaka od 20 nautičkih milja između bosanskohercegovačke obale i poluotoka Pelješac, onda se to u praksi rješava središnjom linijom na podjednakoj udaljenosti. Koliko se sjećam svojevremeno je Institut iz Splita sačinio dokument koji to upravo tako rješava - središnjom linijom na jednakoj odaljenosti između obala Bosna i Hercegovina i Hrvatske, što je kasnije Hrvatska pobila, na način da su njene teritorijalne vode sve do obale Bosne i Hercegovine.

Zašto je ovo važno?

Zato što UNLOCS uređuje ono što pojedina zemlja ima pravo urediti u svome priobalnom pojasu, posebno u teritorijalnim vodama, gdje se može vlastitim propisima uređivati niz stvari - prolaz ljudi i roba, sidrište, takse, carine, ribolov i tako dalje. Poslije toga ide pojas susjedskih voda i na kraju otvoreno more. Dakle, suština se odnosi da Bosna i Hercegovina ima pravo da uređuje sve što želi u svojim teritorijalnim vodama, susjedskom pojasu i otvorenom moru, odnosno sve ono što utvrđuje UNCLOS kao pravo mora, pa ako ne postoji razgraničenje na moru, Bosni i Hercegovini su takva prava uskraćena. To je sva suština. Rješenje je dogovor država o demarkaciji granice na moru ili ako dogovora nema, onda se treba ići na arbitražu. Pogledajte gornji video klip obavezno.

Piše: dr Slaven Kovačević

Da li građanski koncept, princip ili model pretpostavlja unitarno uređenje?

Često se u javnom prostoru mogu čuti polemike, najčešće političke prirode o tome da li je građanski koncept ili model dobra pretpostavka za Bosnu i Hercegovinu, što jedni brane sa tvrdnjom da je to najbolje rješenje za postojeće društveno-političke okolnosti, dok drugi u nastojanju da iskažu svoje protivljenje tome govore kako bi građanska Bosna i Hercegovina zapravo značila unitarnu državu. Odmah na početku kažimo kako pozivanje na građanski koncept, model ili ideju ne znači automatski stvaranje unitarne države niti je tako nešto uzročno povezano. Takvo automatizirano povezivanje građanskog sa unitarnim, izvjesno je, ističu oni koji nemaju dovoljno znanja o tim pojmovima ili pak znaju o čemu se radi, pa posežu za političkom manipulacijom kako bi ojačali svoje stavove. Da stvar bude još interesantnija, takvi prave poveznice da građanski koncept automatski znači unitarnu državu, a onda to sve zajedno znači izborni metod jedan čovjek - jedan glas, a onda još k tome dodaju kako bi to značilo stvaranje neke islamske države u Bosni i Hercegovini. Dakle, što bi raja iz mahale rekla ukratko - niđe veze. Ali, baš.

Šta je to građanski model, princip ili koncept?

Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan - to ne znači ono što govore protivnici takve ideje - da je to oblik državnog uređenja pojedine zemlje. Očito da zagovornici građanske ideje, koncepta ili modela svoju inspiraciju crpe iz toga da bi Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga normalna država, trebala obezbijediti zaštitu osnovnih ljudskih prava svakom svom građaninu, državljaninu ove zemlje, i to na individualnom nivou. Odnosno, onda bi ovdje trebala postojati vladavina prava, kao jedan pojam koji kaže da bi se svi pripadnici jednog društva, na individualnom nivou i bez obzira na status u tome društvu, morali tretirati jednako pred zakonom. Još preciznije, to znači da se svi zakoni trebaju primjenjivati jednako prema svakom građaninu jedne zemlje, bez izuzetaka. Kako pojam vodi porijeklo iz Velike Britanije, početkom XVI stoljeća, onda možemo zaključiti da se radi o izvornom pojmu anglosaksonskog prava, koje je jednim dijelom temeljeno na običajnom pravu. Drugi koncept pravnog poimanja je ovo što se primjenjuje u kontinentalnom dijelu Europe i zbog toga ima svoj naziv kontinentalno pravo, sa svoje dvije varijacije - francuskom i njemačkom. Kako se u našoj zemlji pravna terminologija crpi u najvećem dijelu iz oblasti kontinentalnog prava, onda je najbliži pojam "vladavini prava" ono što kolokvijalno nazivamo "pravnom državom". Sličnost je u tolikoj mjeri velika, jer se u oba pojma pojavljuje država kao vrhovni autoritet i jedini izvor prava i pravde. U oba slučaja, posebno kod "pravne države" (ger. Rechtsstaat) koju u ovim krajevima najčešće pominjemo, država je takav autoritet koji mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Kako to kaže izreka - svi smo jednaki pred zakonom (na individualnom nivou), jer kao pojedinci imamo svoja prava, obaveze i odgovornosti. Ako neko želi kolektivna prava, mora biti spreman preuzeti i kolektivnu odgovornost, što u atmosferi presuđenih "udruženih zločinačkih poduhvata" nije nimalo mudro. Zaključimo kako oni koji se zalažu za građanski model, koncept ili ideju, zapravo svoj temelj imaju u terminu "pravna država" koja mora biti garant svih prava, sloboda i jednakosti, svojim građanima (državljanima) na individualnom nivou. Tačnije, građanski koncept, model ili ideja je temeljena na principima pravne države.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?
 
Ovo je jako interesantno pitanje, koje ćemo započeti sa citatom iz odluke Ustavnog suda BiH broj U5/98-III koji kaže:

"Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.”

To znači, kako je Ustav BiH sastavnim dijelom Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji se u cijelosti primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovdje imamo prvi zanimljiv element. Daytonski sporazum ima svoj osnovni tekst od 4 stranice, koje su potpisane na Bosanskom, Hrvatskom, Srpskom i Engleskom jeziku, dok ostalih 11 aneksa sporazuma, kako je to OHR potvrdio u novembru 2017. godine, nikada nisu službeno prevedeni, tako da su svih jedanaest aneksa Daytonskog sporazuma ostali u službenoj verziji samo na engleskom jeziku. To je 1996. godine rekao i tadašnji Visoki predstavnik Carl Bildt, koji je rekao da komisija za prevođenje Daytonskog sporazuma, nije mogla da se usuglasi oko prijevoda, tako da je sve ostalo na službenoj engleskoj verziji.

U toj službenoj verziji Ustava BiH, na engleskom jeziku, pogledom na član I/2 vidjećemo slejdeći tekst:

"2. Democratic Principles

Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections."

Moj prijevod: "Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja će djelovati na temelju vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima."

Vidimo kako je Ustavom BiH propisano da se u njoj primjenjuju načela vladavine prava, a kako smo rekli gore, najpribližniji prijevod tog termina je "pravna država" što onda znači da Bosna i Hercegovina već sada mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti, svim svojim građanima i to na individualnom nivou. Meni je poznato, kako ima onih koji koriste drugačije prijevode ovog člana Ustava BiH, ali ne treba biti previše pametan niti suviše dobro poznavati engleski jezik, da se ova jedna prosto proširena rečenica shvati na pravilan način. Znate šta je zanimljivo. Odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete ovaj član I/2 Demokratski principi i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike i znate šta dobijete - četiri različite verzije istog člana Ustava BiH. E sad, kako onda građani Bosne i Hercegovine mogu osjećati pravnu sigurnost kad ni Ustavni sud BiH ne zna šta je službena verzija Ustava BiH, a to je samo ona na engleskom jeziku. Ako meni ne vjeruju, neka pitaju OHR, a to što imaju 4 (četiri) različite verzije istog člana Ustava BiH na svojoj internet stranici, to ide njima na obraz.

Da zaključimo ovaj prvi dio. Ako je Bosna i Hercegovina temeljena na vladavini prava, a vidimo da Ustav BiH kaže da jeste, onda to znači da ovdje mora postojati pravna država koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Odnosno, to znači kako ovdje građanski model, koncept, princip i ideja već postoji. Pridodajmo tome i cjelokupan Aneks VI Daytonskog sporazuma, koji govori o zaštiti ljudskih prava, što je ravnopravan aneks onome aneksu pod brojem IV (Ustav BiH), pa onda imajući u vidu da je i Ustavni sud BiH rekao da se Daytonski sporazum u cijelosti primjenjuje u BiH, ostaje otvoreno pitanje - zašto niko od aktivne ili pasivne političke scene nikad nije spomenuo Aneks VI Daytonskog sporazuma koji se bavi ljudskim pravima.

E da, vjerovatno sada neki već izgoriše od želje da iskažu svoje protivljenje, tačnije oni koje se sakrivaju iza termina "konstitutivni narodi" pa se pitaju gdje su te odredbe Ustava BiH koje o tome govore. Ima ta, sada već čuvena alineja 10. Preambule Ustava BiH, koja na engleskom jeziku glasi:

"Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows"

Moj prijevod: "Pozivajući se na Osnovna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., au New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju da Ustav Bosne i Hercegovine je kako slijedi"

To jednostavno znači da Ustav BiH ima tih pet ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane. Tako piše  Ustavu BiH. Da, piše termin "konstituentni" što bi značilo "dijelom cjeline" a nikako da se radi o nekom većem stepenu prava.

Da, jeste, Ustavni sud BiH donio svoju odluku U5/98-III u kojem se kaže da Bošnjaci i Hrvati moraju biti konstituentni u bh. entitetu Republika Srpska, kao i Srbi da moraju biti konstituentni u bh. entitetu Federacija BiH, ali znate kako - kao građani iz etničkih skupina sa svojim ljudskim pravima na individualnom nivou. Još preciznije. To znači kako građani iz različitih etničkih skupina, trebaju imati isti stepen prava, onako kako to kaže član I/2 Ustava BiH, a ne da se etničkim (kolektivnim) pravima daje veća važnost. Kad se, na primjer, radi o zapošljavanju, onda se zapošljavaju građani kojima pripada pravo na rad, a ne zapošljavaju se cijele etničke skupine. Povremeno čujemo kako se govori da je daytonski Ustav BiH, ovu zemlju uredio kao balans između etničkog i građanskog, što želim reći da je samo djelomično tačno. Političke elite dale su takav oreol tim ustavnim odredbama, na način da etničko ima apsolutnu prednost u odnosu na univerzalna prava građana na individualnom nivou, što je veoma pogrešno i nije u skladu sa europskim vrijednostima, posebno sa regulativama iz europske pravne stečevine. To je potvrdilo Vijeće Europske unije (ono iz Brusellsa koje se još zove i Consillium) koje neko hrabro zove Vijećem za vanjske poslove, što je netačno i čime pokazuje elementarno nepoznavanje institucija Europske unije. To svakako nije Vijeće Europe iz Strassbourga. Dakle, Vijeće Europske unije je u oktobru 2017. godine i maju 2018 godine reklo u svome zaključku broj 4. (a ne u neobavezujućoj rezoluciji) sljedeće:

"Whilst acknowledging that the Constitution of Bosnia and Herzegovina lists Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples (along with Others), the Council reiterates that the principles of equality of all citizens and non-discrimination shall be fully warranted. The Council underlines that no legislative or political steps should be taken which would make the implementation of the Sejdić-Finci ruling and related rulings more challenging."

Moj prijevod: "Iako priznaje da Ustav Bosne i Hercegovine navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne narode (zajedno s Ostalima), Vijeće ponavlja da načela jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije moraju biti potpuno garantirana. Vijeće naglašava da ne treba poduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake, što bi otežalo provođenje odluka Sejdić-Finci i povezanih odluka."

Time je sve rečeno, iako se neki dan pojavi Dragan Čović, prilikom susreta sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem, sa rečenicom da vladavina prava može biti garantirana samo kroz jednakopravnost konstitutivnih naroda, što je teorijski netačno. To je još jedan njegov konstrukt koji apsolutno nema nikakav temelj ni u teoriji niti praksi. Gore sam vam naveo zašto, a dodajem i ovo. Nositelji suvereniteta jedne države su njeni građani, a nisku nikako etničke skupine, zato bi građani kao nositelji suvereniteta, koji je nedjeljiv i neprenosiv, morali imati adekvatnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, a ne biti majorizirani od strane etno-politika.


Šta je onda unitarna država?

Više teorijskih izbora kaže istu stvar, da postoje dva osnovna oblika državnog uređenja: unitarno i složeno uređenje, s tim da ovo složeno ima svoja dva tipa: federalno (savezna država) i konfederalno (savez više država). Time je sasvim jasno rečeno da građanski koncept, model, princip ili ideja nema nikakve poveznice sa osnovnim oblicima državnih uređenja.

Unitarno uređena država je ona u kojoj postoji centralna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja, u odnosu na niže ili druge nivoe vlasti koji imaju manji stepen ovlaštenja. Jel vi u tome, negdje, bilo gdje, vidite ono što ponavljaju "Čovičevci" - metod jedan čovjek-jedan glas, neku islamsku državu, neko preglasavanje, neke "legitimne političke predstavnike naroda" i sliče bedastoće onih koji se brane manipulacijom. Naravno da ne vidite, jer toga nema. Unitarno uređena država ima svoj dodatni tip, o kojem ćemo nešto reći na kraju. Stojim na stajalištu da za Bosnu i Hercegovinu svaka federalizacija na etničkom principu znači podjelu ove zemlje po etničkim i teritorijalnim linijama. Javljaju se tada pojedini koji mi, s pravom postavljaju pitanja - pa jesu li onda savezne (federalne) države kao što su Amerika, Njemačka, Austrija, ili recimo Belgija unutra podijeljene države. Onda ja tim istim, s pravom, odgovaram kako se radi o različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, gdje su različite teritorijalne cjeline, bile one u to vrijeme pokrajine ili države, putem sporazuma ili potpisivanja (ratificiranja) ustava tih zemalja pristale da organiziraju jedinstvenu državu na federalnim principima. S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu, koja danas funkcionira na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i koju nisu potpisale njene teritorijalne cjeline, koje su se dogovorile o uređenju, nego Bosna i Hercegovina, Hrvatska i nekadašnja SR Jugoslavija, kao suverene i međunarodno priznate države, potpisale su 1995. godine mirovni sporazum uz prisustvo šest svjedoka - garanata Daytona - SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europska unija. Zato se, opet s pravom kaže kako Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem nekih teritorijalnih cjelina, koje su kao potpisale neki sporazum na federalnim temeljima, nego je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u ovo što imamo danas. Da stvar bude još interesantnija, sve daytonske papire za Republiku Srpsku je potpisivala tadašna SR Jugoslavija, iz samo jednog razloga, zato što Republika Sprska nije imala i nema ni danas međunarodnopravni subjektivitet. Evo vam isječak iz Daytona:

Neki će reći kako Bosna i Hercegovina ima konture federalnog uređenja, jer njeni sastavni dijelovi, entiteti, Federacija BiH i Republika Srpska imaju ugrađene nazive državnih uređenja, pa je to kao asocijacija na federalno uređenje. Netačno, jer niti je Federacija BiH bila međunarodno priznat subjekt, niti Republika Srpska, a to što oni imaju nazive "federacija" i "republika" ne prejudicira državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ne znam zašto se često zaboravlja postojanje Distrikta Brčko, koji je shodno članovima 9. i 10. Konačne odluke za Brčko iz 1999. godine ustanovljen kao: jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina se sastoji od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Očito da i ovaj element ne odgovara određenim sadašnji  odredbama Ustava BiH, ali je to naprosto tako.

Da ovaj dio teksta završimo ovako. Oni koji kažu da građanski model, koncept ili ideja automatski znači unitarnu državu, tvrdim da su u krivu, navodeći kao argument primjere Njemačke i Italije. Obje države su temeljene na principima pravne države i kao takve garantiraju sva prava, slobode i jednakostima svim građanima na individualnom nivou, što bi značilo da su one građanski koncipirane. I jesu. Ali, jedno veliko ali, Italija je unitarna država, iako se sastoji od 20 regija od kojih sa povećanim stepenom ovlaštenja, dok je Njemačka savezna (država) koja se isto tako sastoji od regija (pokrajina). Obje su građanske, a jedna od njih je unitarna, a druga federalna država. Dakle, automatika pretpostavljanja da je građansko isto što i unitarno, ovime pada u vodu.


Šta bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu?

Moje je mišljenje, da bi Bosna i Hercegovina, uzimajući u obzir njenu veličinu, brojnost populacije i ekonomsku moć najbolje bile uređena, kao složena unitarna država. To je taj tip unitarne države, koji kaže da je složena unitarna država ona koja ima centralnu vlast, koja putem ustava ili zakona vrši transfer dijela ovlaštenja na niše ili druge nivoe vlast (regije) i koja je temeljena na principu decentralizacije. Evo ovih par redova oslikava moje viđenje najboljeg rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, vodeći računa da se time smanjuje prekomjeran broj državne administracije, te se pokušava uklopiti u ekonomsku moć države da ona to može lakše finansijski i materijalno podnositi. Za takvo nešto bio bi potreban politički dogovor, ali vas uvjeravam da bi se na ovaj način mogli značajno približiti principima iz europske pravne stečevine, a samim tim biti kredibilniji kandidat za Europsku uniju od ovoga što imamo danas.

Za sve one koji negiraju Bosnu i Hercegovinu ili je kroz neargumentiranu saradnju sa susjednim zemljama uvlače u teškoće, želim ponuditi dokument sa slike, pe neka malo razmisle!

Za sada toliko od mene.



Piše: dr Slaven Kovačević