Šta je nama dijaspora?

Vjerujem kako smo ovo pitanje postavljali sebi iz oba ugla, ovog bosanskohercegovačkog u BiH i onog u inostranstvu gdje žive različite zajednice, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Zato nekako osjećam potrebu da sa vama podijelim impresije koje se tiču ovoga pitanja, ali na način da vam ponudim deskripciju iz ugla Bosne i Hercegovine, a u drugom dijelu teksta i neko svoje osobno mišljenje. Naravno, moje mišljenje ne mora biti tačno, niti prihvaćeno, ali bi bilo dobro da se o njemu razmisli.

Osjećaj Bosne i Hercegovine prema svojoj dijaspori

Ovo je jedno jako važno pitanje, pa vas molim da bez osjećaja ljutnje, prihvatite moje viđenje ovog razmatranja. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, našu dijasporu vidi na način da se najčešće radi o familiji i prijateljima, koji u najvećem broju slučajeva, ne svojom voljom, žive u različitim zemljama širom svijeta, čija je osnovna uloga da iz svojih sredstava šalje dio novca svojoj familiji za normalan život u BiH ili, budimo slobodni reći, jedan vid življenja koji po bh. standardima potpada pod određeni luksuz. Dakle, građani u najvećem broju slučajeva svoju familiju koja živi vani, vidi kao neki dodatni izvor prihoda. Sada kada ovo pitanje dignemo na nivo vlasti, ona ima svoje dvije dimenzije. Prva je da se u različitim vremenskim intervalima zatraži glasačka podrška dijaspore, na Lokalnim ili Općim izborima, gdje političke stranke razvijaju jedan vid monopola da pojedine etničke strukture bh. dijaspore pripadaju određenim političkim strankama, što je veoma netačno. U paraleli s time, kao drugo, vlast ili političke stranke iz vlasti očekuju, ali izravno očekuju, da svake godine bh. dijaspora na različite načine bespogovorno upumpa par milijardi konvertibilnih maraka državi Bosni i Hercegovini, ponajviše u različite budžete, bili oni općinski, kantonalni, entitetski ili državni, pjevajući hvalospjeve o dijaspori i njenom patriotizmu, ali ne očekujući od nje ništa više nego njene novce. Ludilo ide, čak, stepenicu više. Vlast smatra kako bi bilo najbolje da dijaspora svoje novce pošalje ovamo, ali da nema nikakve potrebe da oni dolaze lično ovdje, makar preko ljeta, odnosno godišnjih odmora, kako bi posjetili svoje familije. Nešto ono, kao kad gazda Dalmatinac na moru vam iznajmi smještaj, ali bi najsretniji bio da vi uopće ne budete u njegovom smještaju, nego samo da ostavite novce i odmah odete. Vjerujem da vas ovo boli što kažem, ali nisam spreman bilo koga lagati, pa ni vas, tako da vam je tako nešto ukratko odnos svih dosadašnjih vlasti prema dijaspori. Hoćete još malo argumenata? Kada dođu izbori, naša dijaspora može glasati, ali u okviru jako kompliciranog sistema prijavljivanja za glasanje, a onda i samog još kompliciranog glasanja. Sjećate li se onoga vremena kad ste mogli glasati samo običnom olovkom koja se može pobrisati, da bi neko upisao glas »kako treba«. To vam znači kako domaće bh. vlasti neće riskirati sa tim ulaznim podatkom, za koga bi možda dijaspora mogla glasati, pa kako nemaju kontrole nad tim, onda taj broj glasača iz dijaspore nastoje svesti na najmanju moguću mjeru (od milionske populacije u dijaspori, za izbore bude registrirano jedva 10% glasača) i to samo na one koje mogu barem nekako, politički kontrolirati. Koliko puta ste se osjetili predmetom političke manipulacije, gdje se od vas očekuje glas, ali onome za koga vam politika kaže, udarajući na vaš osjećaj patritorizma i pored toga još i sav novac koji šaljete u Bosnu i Hercegovinu? Jeste li sad vidjeli kako izgleda stvar, kada se ona do gole kože ogoli. Jako bolno, zar ne?

Osjećaj dijaspore prema Bosni i Hercegovini

Dijaspora vrlo izvjesno gaji jake empatijske veze prema Bosni i Hercegovini, sa željom da svojoj domovini pomogne najviše što može. Ona Bosnu i Hercegovinu vidi kao svoju matičnu domovinu, jer u inostranstvu živi ne svojom voljom, neki su tokom rata nasilno protjerani, pa su odlazili spašavajući goli život, a neki su otišli i još uvijek odlaze iz Bosne i Hercegovine, jer im ova zemlja nije ponudila uvjete za normalan život. Niko iz dijaspore nije očekivao da će Bosna i Hercegovina htjeti samo njihov novac ili programirani glas na izborima ili da povremeno nekog uspješnog dijasporca, predstavljaju mediji kao sedmo svjetsko čudo. Dijaspora je uvijek gajila iskren odnos prema Bosni i Hercegovini, koja je taj njihov odnos kroz izabranu vlast, maksimalno zloupotrebljavala. Kad god je dijaspora, sa potpunim pravom, pokušavala da uđe u politički život Bosne i Hercegovine, na neki suvisao način, bila je beskrupulozno odbijena i odbačena. Dakle, novac dijaspore može, ali nemojte da se bilo šta pitate, što je jako, jako pogrešno. Onda dijaspora probava pronaći političkog kandidata, kojem bi dala podršku, nekad iz vlastitih redova, nekad nekog iz Bosne i Hercegovine i na kraju sve svede na to da od milionske populacije dijaspore, dozvoli se registracija negdje do 100.000 glasača, koji svojom disperzijom glasova, najčešće uopće ne učestvuju u konačnom ishodu izbora. Dakle, dijaspora ima poštene namjere i hoće pomoći Bosni i Hercegovini, ali je domaća vlast uvijek stavi u svoj pogon i od toga najčešće nema ništa, jer se od dijaspore uvijek očekuje samo njen novac. Najčešće da se popuni budžet Bosne i Hercegovine, kroz različita državna uzimanja.

Šta je moje mišljenje o dijaspori?

Bilo bi dobro, za početak, razmisliti da dijaspora koja živi ponajviše u zapadnim zemljama ili zemljama zapade demokracije, da ona te demokratske standarde proba prenijeti ovamo. Ti zapadni demokratski standardi uvijek su vezani za jednakopravnost svakog građanina na individualnom nivou, posebno u konzumaciji temeljnih ljudskih prava. To bi bilo jako korisno da u etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini, dođe glas izvana šta je to zapravo demokratski standard koji se mora primijeniti i to može da se aplicira kroz glasanje na izborima ili kroz artikulirano političko djelovanje dijaspore. Ti zapadni demokratski standardi bi u cijelosti unaprijedili Bosnu i Hercegovinu i njen društveno-politički sistem. Isto tako, bosanskohercegovački klubovi koji postoje širom svijeta, trebali bi razmisliti kako da ne budu samo jednonacionalni ili monoetični, već da razmisle kako da stoljetni raznovrsni duh Bosne i Hercegovine ugrade u svoje klupsko djelovanje, na način da u njihovom članstvu uvijek bude više-etnički sastav, kako u rukovodstvu tako i u samom članstvu. Nasuprot toga, da je sastav bh. klubova u dijaspori uvijek jednonacionalan, daje za povod neprijateljima Bosne i Hercegovine, da i na taj način ističu kako je Bosna i Hercegovina zemlja samo jedne etničke skupine, što naprosto nije tačno. To bi bio jako bitan element, ako u zemljama gdje sada dijaspora obitava, da se tamo pokaže najviši izraz senzibiliteta pa da u bosanskohercegovačkim klubovima bude miješani sastav, posebno u rukovodstvu. Takav sastav bosanskohercegovačkih klubova, imao bi vrlo jasan osnov da izvrši politički udar na sve vlasti u Bosni i Hercegovini na način da im ukazuje da je više-etnički karakter Bosne i Hercegovine, zapravo njeno biće, u kojem ima mjesta za svakog Bosanca i Hercegovca. Pa onda kada dođu izbori, da se ista stvar zahtijeva od svih političkih stranaka, na način da se zapadni demokratski standardi moraju ugraditi u sadašnje političko biće Bosne i Hercegovine. Izborima se uvijek sve rješava. To bi tek bila prava priča za ovu zemlju.

Piše: dr Slaven Kovačević