Vanjska politika Bosne i Hercegovine

Ovim tekstom, želio bih osvijetliti, barem ukratko, ono što čini vanjsku politiku jedne zemlje, gdje ću nastojati da vam ne bude dosadno radi teorijskih pojmova, ali svakako interesantno radi komparacije šta se i kako u našoj zemlji radi u oblasti vanjske politike. Temelj za izgradnju vanjske politike, njeno planiranje, artikuliranje i provođenje, nalazi se u poznavanju međunarodnih odnosa i alata koji postoje unutar njih, među kojima je onaj najvidniji – diplomacija. Tako ćemo učiniti i strukturu ovoga teksta.

Ukratko o međunarodnim odnosima

Međunarodni odnosi ili kako su se oni zvali izvorno – međunarodni politički odnosi – su odnosi između subjekata međunarodnih odnosa, posebno onih koji podliježu pod međunarodno pravo. Vjerujem da vam se odmah java impresija da su subjekti međunarodnih odnosa – nacionalni subjekti (ili suverene države), zatim međunarodni subjekti (na primjer Ujedinjene nacije) i međunarodne ekonomske i privredne organizacije (kao na primjer Svjetska banka, MMF, OPEC, NAFTA i druge) i na kraju transnacionalni subjekti međunarodnih odnosa kao što to i različiti pokreti (recimo na primjer Pokret nesvrstanih zemalja). Postoje dvije dominantne doktrine ili škole međunarodnih odnosa – idealistička (svojevremeno zagovornik Woodrow Wilson) i realistička (tvorac Hans Morgenthau) koje se razlikuju u svome pristupu. Na bazi njih imamo i različite teorije međunarodnih odnosa koje nam služe u lakšem shvatanju cjelokupnog sistema i načina djelovanja unutar međunarodnih odnosa, pa spomenimo neke od njih – behavioristička, institucionalistička, funkcionalistička, teorija igre, teorija sistema i tako redom. Zašto vam ovo govorim? Da biste probali izgraditi u svojim glavama, kako to Bosna i Hercegovina doživljava pojam međunarodnih odnosa, na svoj specifičan način, izvjesno opterećen unutarnjim etničkim politikama, što smatram jako pogrešnim.

Vrste odnosa između zemalja

Ovo je jako važno pitanje, jer kroz gradaciju odnosa između zemalja, uspostavljate prvi obris ili oblik vlastite vanjske politike. Dakle, odnosi između zemalja mogu biti sljedeći, poredani od najsnažnijih ili najboljih, prema onim najlošijim: saveznički odnosi, dobrosusjedski, srdačni, prijateljski, dobri, korektni odnosi, indiferentni, hladni, zategnuti, odnosi de facto, obustavljeni i prekinuti odnosi. Na bazi ove gradacije, svaka zemlja se određuje prema drugoj zemlji u odnosu na stepen saradnje i međusobne interakcije na međunarodnom planu. Da bi tako nešto bilo moguće, potrebno je formirati vanjsku politiku na takav način da će se uspostaviti ova gradacija i provoditi srazmjerna politika prema drugim suverenim zemljama. Naravno, nije moguće da imate odličnu saradnju sa svih, recimo 200 država, kaje postoje kao suverene, već se opredjeljujete tako gdje u toj saradnji vaša država može da ostvaruje svoje vanjsko-političke interese i to u najvećoj mjeri. Možda ovo izgleda lako ili pojednostavljeno, ali se zapravo radi o sistematiziranom djelovanju pojedine države prema vanjskom svijetu, tako što ćete formirati i provoditi vlastite vanjsko-političke interese.

Diplomatska mreža

Za mene, ovo je jedno od pitanja na koje Bosna i Hercegovina nije dala odgovor. Diplomacija kao fenomen javlja se tokom XVII stoljeća, gdje postoje različiti pristupi o tome ko je začetnik diplomatskih odnosa. Sa jedne strane mišljenja su da je otac diplomacije Hugo Grotius, kao jedan od začetnika teorije međunarodnog prava ili kako je to tada nazvano pravo država (Law of Nations). S druge strane, kao začetnika ovoga što danas nazivamo diplomacijom, literatura prepoznaje kardinala Armand Jean du Plessis ili kako ga prepoznajemo kao kardinala Richelieua, koji je u period 1624. – 1642. bio premijer Francuske i koji je uspostavio prvo ministarstvo vanjskih poslova. Priča je mnogo interesantnija, jer je jedno vrijeme Richelieu vodio Francusku, dok tadašnji kralj nije postao punoljetan.

Za današnji pojam diplomacije, važna su dva dokumenta: Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, koja je donesena 1961. godine, sa stupanjem na snagu 1964. i Bečka konvencija o konzularnim odnosima, donesena 1963. godine sa stupanjem na snagu 1967. godine. To su dokumenti koji reguliraju formiranje i funkcioniranje diplomatske mreže svih suverenih zemalja.

Kako izgleda vanjska politika BiH

Ne bih volio dati ocjenu, da ona nikako ne izgleda, jer neke konture postoje, ali su one opterećene etničkim politikama, koje se naslanjaju na susjedne zemlje ili čak na neke udaljene zemlje, gdje se u okvir vanjske politike Bosne i Hercegovine ugrađuju politički stavovi drugih zemalja, što je u normalnom svijetu vanjske politike nemoguće, ali eto kod nas svašta može. Nositelj nadležnosti u oblasti vanjske politike je Predsjedništvo BiH, koje formira ili osmišljava vanjsku politiku, koja se realizira kroz Ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsku mrežu.

Ono što karakterizira vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, skoro da nije temeljeno na dvije konvencije koje sam vam naveo, nego se to pojednostavljuje do te mjere da se vanjska politika dijeli na tri etnička dijela, gdje oni koji je provode ne vrše svoju osnovnu funkciju, već se prilagođavaju političkim stavovima pojedinog člana Predsjedništva BiH. Još preciznije, definirajmo to kroz pojam diplomatske mreže, koju sačinjavaju amabasadori i drugi djelatnici u ovoj oblasti. Po definiciji, ambasador je lični izaslanik šefa države ili lični predstavnik šefa države, koji predstavlja interese svoje zemlje u nekoj od drugih zemalja. U formalnim okolnostima, naše ambasadore imenuje šef države, kao kolektivni organ, svojom odlukom i taj bi ambasador trebao da provodi politiku tog kolektivnog organa. U praksi, stvarnost je potpuno drugačija. Svaki član Predsjedništva BiH, ima svoje etničke kvote ambasadorskih mjesta, gdje onda on predlaže imenovanje ambasadora, što kolektivni šef države verificira svojom odlukom i onda taj ambasador ide u zemlju primaoca, pa tamo umjesto da štiti interese države Bosne i Hercegovine, u najvećoj mjeri, postane provoditelj politike samo jednog člana Predsjedništva BiH, što je u modernoj diplomaciji nemoguće. Čak prilikom godišnjeg izvještavanja, taj ambasador podnosi izvještaj Ministarstvu vanjskih poslova, Predsjedništvu BiH i kako čujem, pojedinom članu Predsjedništva BiH lično. Sve to zajedno govori, da u diplomatskoj mreži BiH nešto opasno škripi.

Što se tiče vanjske politike, kako sam već rekao, ona je dijelom naslonjena na susjedne zemlje, gdje se plasiraju njihovi vanjsko-politički interesi putem zvaničnih organa i predstavnika Bosne i Hercegovine. Zato se s jedne strane Andrej Plenković jako upinje da obezbijedi svoga izaslanika u Predsjedništvu BiH, na primjer Dragana Čovića ili bilo koga drugoga iz HDZ-a, kako bi putem njih provodio interese Hrvatske kroz organe Bosne i Hercegovine. Primjer: mogući zahtjevi za arbitražnim odlučivanjem o neriješenim graničnim pitanjima BiH i Hrvatske.

Ista stvar odnosi se i na Aleksandra Vučića, koji traži svoje ekspoziture u bh. političkoj sceni, kako bi oni provodili vanjsko-političke interese Srbije kroz zvanične organe Bosne i Hercegovine. Primjer: nepriznavanje Kosova, koje se povezuje za stav Srbije ili ulazak BiH u NATO, što se isto tako, veoma nelogično, povezuje, za političke stavove Srbije, pa čak i Rusije.

Na isti način se ponaša i dio političke scene, koji nastoji provoditi interese Turske ili Rusije, kroz zvanične organe Bosne i Hercegovine, iako doduše nešto stidljivije i upakovanije za javnost.

To je trenutna de facto i de jure pozicija vanjske politike, što svakako nije dobro. Onda se postavlja otvoreno pitanje – da li postoji autohtona vanjska politika Bosne i Hercegovine, gdje odgovor nije nimalo povoljan. U najvećoj mjeri – ne postoji. Razlozi se kriju u dva elementa. Prvi je podanički odnos dijela političkih elita, prema drugim zemljama, što eskalira do to mjere da su oni spremni provoditi politike drugih zemalja kroz zvanične organe i institucije Bosne i Hercegovine. Drugi je element, klasično neznanje o načinu funkcioniranja vanjske politike, jer koliko vidim, ta oblast kao i mnoge druge u BiH, obiluje klasičnim diletantima. Šta je izlaz iz ovakve situacije? Teško je reći, ali bi bilo dobro da za početak time počnu da se bave kompetentne osobe, a onda korak po korak otimati našu autohtonu vanjsku politiku iz ruku susjednih zemalja i drugih udaljenih zemalja i vraćati je u institucije Bosne i Hercegovine, na način da one rade isključivo u korist ove zemlje. Zato volim taj eklektistički pristup međunarodnom odnosima, jer kako autori kažu, niti jedan monistički pristup međunarodnim odnosima ne može racionalno akceptirati dešavanja na međunarodnoj sceni. O geopolitičkim zbivanjima, da i ne govorim.

Piše: dr Slaven Kovačević

Proglašavanje Komšića personom non grata je grubo kršenje Ustava, zloupotreba položaja, na potezu pravosudne institucije

Proglašavanje novoizabranog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića »personom non grata« ili »nepoželjnom osobom« bilo gdje u Bosni i Hercegovini, pravni je non-sense iza kojeg se krije jako opasna politička poruka o kojoj, koliko vidim, javnost još nije izgradila potrebnu percepciju. Zato ćemo u ovih par redova pokazati da je to nelegalan čin, odnosno da takvo nešto nema pravni osnov za lokalne zajednice, a onda ukazati šta je zapravo ta opasna poruka.

Kada se sagleda proglašavanje nepoželjnim ili personom non grata člana Predsjedništva BiH Željka Komišića u općinama ili jedinicama lokalne samouprave, onda je prva stvar koja se treba razmotriti sljedeća – koji je pravni osnov za takvo nešto? U jednoj riječi – nikakav ili ne postoji pravni osnov. U skladu sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, jasno su propisane nadležnosti načelnika kao izvršnog organa vlasti i općinskih vijeća, kao organa građanskog odlučivanja (jer to nisu  zakonodavni organi vlasti), onda je sasvim jasno da niti načelnici niti općinska vijeća nemaju nadležnost da nekoga proglase nepoželjnom osobom po važećim zakonima u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Ista se stvar odnosi na kantonalne organe vlasti (namjerno ne koristim termin »županija« jer ga je Ustavni sud proglasio neustavnim) odnosno njihove zakonodavne i izvršne organe, koji ni po Ustavu Federacije BiH niti po jednom zakonu nemaju takve ovlasti. Zato su svi načelnici općina, predsjedavajući općinskih vijeća ili politički funkcioneri iz kantonalnih zakonodavnih ili izvršnih organa vlasti posezali za pisanjem ili potpisivanjem pisma o proglašavanju Željka Komšić, novog člana Predsjedništva BiH nepoželjnom osobom na teritoriji njihovih lokalnih zajednica ili kantona. Takvo pismo nema pravnu niti obavezujuću snagu, osim političke poruke onih koji su frustrirani izbornim rezultatom koji je za njih nepovoljan, čime se stvara atmosfera nesigurnosti izabranom zvaničniku pri njegovom obavljanju poslova i zadataka za koje je izabran. Dakle, pismo je takav vid komunikacije, koji nema pravnu snagu, to nije pravni akt, odluka, zaključak ili rješenje, koje bi se moglo osporiti pred nadležnim sudovima, što je vidna namjera pisaca i potpisnika toga pisma. Recimo da se radi o vrlo svjesnom, vještom i taktičkome potezu političke prirode da bi se poslala određena poruka. Međutim, u konkretnom slučaju, zabrana ili ograničavanje slobode kretanja kroz korištenje ovlasti koje ti ne pripadaju, potpadaju pod kršenje Ustava BiH, član II/4 (zabrana diskriminacije) gdje se ne može nikom zabraniti sloboda kretanja niti bilo šta drugo iz domena ljudskih prava i sloboda, na temelju nečijih političkih opredjeljenja ili različitosti. Isto tako, radi se i o kršenju zakona jer se ne može zabraniti ili ograničiti sloboda kretanja bilo kojem izabranom zvaničniku putem stvaranja nesigurnog ambijenta za njegovo slobodno kretanje po cijeloj državi. Na takvo nešto trebale bi reagirati nadležne državne pravosudne i policijske institucije, jer se radi o članu Predsjedništva BiH ili kolektivnog šefa države.

Ono što jeste mnogo važnije, odnosi se na to da se »persona non grata« koristi u međunarodnim odnosima između suverenih država, kada se strani državljanin proglašava nepoželjnom osobom na teritoriji zemlje domaćina, pa se odmah zatim traži da ta osoba napusti teritorij te zemlje domaćina. Još preciznije, radi se o međunarodnim odnosima ili odnosima između suverenih država, koje mogu određene osobe ili osobu, radi njihovih aktivnosti na štetu države domaćina, proglasiti personom non grata i zatražiti ili organizirati njenu deportaciju sa svoje teritorije.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima

Zašto je ovo opasno za slučaj proglašavanja Željka Komšića personom non granta od strane lokalnih zajednica? Zato što su one svojim pismima preuzele prerogative (specifična prava) država, čime se šalje poruka da je taj dio Bosne i Hercegovine u statusu države, što svakako nije slučaj. Poruka je jasna, korištenjem ovlaštenja suverenih država, želi se poručiti da u tom dijelu Bosne i Hercegovine postoji paralelna suverena vlast koja može preuzimati prerogative države Bosne i Hercegovine, što je zapravo nemoguće. Time se šalje vrlo jasna poruka da je to zaokružena etno-teritorijalna cjelina koja želi imati prerogative suverene države, koje jedine imaju pravo proglašavati personom non grata strane državljane na svojoj teritoriji, radi nezakonitog ili takvog aktiviteta tih nepoželjnih osoba, da im se određuje taj status i vrši deportacija. To bi po njima značilo da je Željko Komšić strani državljanin u svojoj zemlji, bez obzira što je izabran za člana Predsjedništva BiH, pa ga se zbog njegovog statusa stranog državljanina može proglasiti personom non grata u jednom dijelu njegove zemlje. Apsurdno, ali jako opasno. To je suština političkih poruka koje načelnici, predsjedavajući općinskih vijeća i kantonalni funkcioneri žele postići, nastojeći učiniti zaokruživanje teritorije nekog »trećeg entiteta« ili neke reinkarnirane tzv. Herceg Bosne koju očito vide subjektom međunarodnog prava, a time i međunarodnih odnosa što je sve zajedno nezakonito, pogrešno i nemoguće.

Zato premijer Hrvatske, Andrej Plenković, hoda po Europi, kako bi navodno ukazao da jedna etnička skupina bira »legitimne političke predstavnike naroda« drugoj etničkoj skupini, što je za tu istu Europu nepoznat pojam. Zapravo je njegova namjera veoma jasna, a to je da se na ovaj način amortiziraju, a kasnije i legaliziraju učinci udruženog zločinačkog poduhvata, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, što je presuđeno »haškoj šestorki« ali i Republici Hrvatskoj. Plenković se uzda da iz Bosne i Hercegovine nikad neće stići reakcija na njegova otvorena miješanja u unutarnja pitanja BiH, koja su motivirana težnjom da se rezultati udruženog zločinačkog poduhvata legaliziraju kroz nekoliko koraka, gdje je prvi izmjena izbornog zakonodavstva, a kao drugi zaokruživanje etno-teritorijalne cjeline, onako kako je bilo zacrtano udruženim zločinačkim poduhvatom.

To je sva suština lokalnih aktivnosti na proglašavanju Željka Komšića, izabranog člana Predsjedništva BiH personom non grata u svojoj zemlji, kao da se radi o stranom državljaninu, a s druge strane kroz aktivnost ili zloupotrebu položaja Republike Hrvatske koja u svojstvu članice Europske unije, nastoji političkim sredstvima obezbijediti da se ono što je presuđeno udruženim zločinačkim poduhvatom legalizira u Bosni i Hercegovini, u čemu bi oni nastavili beskonačan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i zajedno sa partnerima iz Srbije, nastojali izdejstvovati njen raspad. Podsjetite se malo, kako je sve to zapravo krenulo prije nešto manje od godinu dana kada je Haški sud izrekao presude haškoj šestorici, između ostalog i za udruženi zločinački poduhvat, koji je u svome određenju obuhvatio i Hrvatsku i njen tadašnji politički i vojni vrh. Takvo nešto, Bosna i Hercegovina ne bi trebala više tolerirati i trebala bi pokrenuti vlastitu aktivnost na međunarodnom planu, ne samo preko diplomatske mreže, nego preko izabranih zvaničnika na najvišem nivou, da se zemljama Europske unije, a bilo bi dobro i Ameriku uključiti, veoma precizno pojasne i prikažu aktivnosti domaćih i susjednih političkih aktera, temeljene na presuđenom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji se očito nastavio političkim sredstvima protiv suverene države Bosne i Hercegovine, kroz kontinuirano miješanje u unutarnje stvari jedne suverene države.

 

Piše: dr Slaven Kovačević

Pa dokle Milorade više neistine o Dejtonu i Ustavu BiH

Upravo slušam Milorada Dodika na televiziji, gdje on u svome stilu iznosi različite stvari, gdje su neke sasvim netačne, a da se on pri tome, mrtav-hladan poziva na Dejtonski sporazum, koji se tačno zove Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, potpisan prvo u Dejtonu, a nešto kasnije potvrđen u Parizu. Pisao sam nešto o tome, ali ćemo ovoga puta morati biti još precizniji da bismo ukazali da čovjek koji se poziva na slovo Dejtona, očito da ne zna ni slovo, ni zarez ni tačku koja piše u Dejtonskom sporazumu.

Nije Milorade tačno da u članu III Ustava BiH piše da je Bosna i Hercegovina sastavljena od dva entiteta i tri naroda. Ma ni blizu. Član III Ustava Bosne i Hercegovine ima svoj naziv: Odgovornosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. U tom istom članu ne piše da je Bosne i Hercegovina sastavljena od dva entiteta. Tako nešto piše u članu I/3 Ustava BiH, koji stvarno kaže da se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, s tim da je nakon donošenja Konačne arbitražne odluke za Disktrikt Brčko, koja ga definira kao jedinstvenu administrativnu cjelinu pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne i Hercegovine, odnosno Distrikt Brčko ne pripada niti jednom od entiteta, već direktno državi Bosni i Hercegovini (vjerujem da ne znate šta znači kondominij). U tom pogledu bile su i izmjene Ustava BiH, koje kažu da se Bosna i Hercegovina sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine, entiteta Republika Srpske i Distrikta Brčko. Biće vam Milorade šokantno kada pročitate, da sve ovo što govorite godinama, jednostavno nije tačno.

Nije tačno ni to da se Bosna i Hercegovina sastoji samo od tri konstitutivna naroda, jer kad se pročitate alineju 10. preambule Ustava BiH, gdje se jedino spominju ti čuveni konstitutivni narodi, u istoj rečenici spominju Ostali i građani BiH kao donosioci Ustava BiH ili tačnije, kao ustavotvorni elementi. Stvarno ne znam, ko vas savjetuje, ali ovo što čujem od vas na televiziji, sve je apsolutno pogrešno.

Govorite o zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine, pa evo koristim priliku da vas zamolim da uzmete flomastere u boji i tačno zaokružite gdje to u Ustavu BiH piše postojanje zajedničkh institucija Bosne i Hercegovine. Nigdje, apsolutno nigdje. Ali piše, vlasti Bosne i Hercegovine.

Kažete još da je Bosna i Hercegovina samo teritorija, pa bi bilo jako dobro da pročitate član I/1 Ustava BiH, koji kaže da Bosna i Hercegovina nastavlja pravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine, kao država (ne teritorija) sa svojom unutarnjom strukturom (Republika Srpska je dio unutarnje strukture Bosne i Hercegovine), u okviru međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine, a sve unutar odredbi međunarodnog prava, kao što je na primjer, nastavak članstva u Ujedinjenim nacijama. Možda vam neko i vjeruje, ali kad se ova priča raširi, osim što ćete biti šokirani onim što piše u Ustavu BiH, sami ćete izgubiti ugled kao klasična neznalica ustavnih odredbi zemlje čiji ste član Predsjedništva.

Još jedno pitanje. Gdje to piše da je Vijeće ministara pomoćni organ Predsjedništva BiH? Koliko ja vidim, nigdje Milorade.

I na kraju, bićete jako šokirani kada pročitate član III/5a, gdje jasno piše da će Bosna i Hercegovina preuzeti nadležnosti koje se tiču zaštite njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u okviru nadležosti institucija Bosne i Hercegovine (ne entiteta). Do sada, sve što ste rekli, direktno je kršenje člana III/5a, jer taj dio ili ne znate ili nećete da znate. Bilo bi dobro da Aleksandru Vučiću savjetujete da počne koristiti termin »suverenitet« kada govori o Bosni i Hercegovini.

U svakom slučaju, radujem se vašem prvom čitanju Ustava Bosne i Hercegovine, nadam se, njegove službene verzije, a ne nekih neslužbenih prijevoda.

Piše: dr Slaven Kovačević

Jednakopravnost građana nasuprot utjecajima susjednih zemalja

Postoji više dilema zašto se jednakost svakog građanina Bosne i Hercegovine politički osporava od pojedinih dijelova političkih elita, koje time nastoje izmijeniti političku sliku Bosne i Hercegovine, na način da na oba oka žmire na postojanje sistemske diskriminacije. Dileme se odnose na to, da ono što oni izgovaraju, jednostavno nije tačno, pa se postavlja pitanje da li oni znaju da je to netačno pa namjerno to rade ili se, pak, radi o klasičnom neznanju. U nastavku teksta pokušaću vam dati svoje viđenje, šta je zapravo cilj takvih etničkih politika koje nastoje poništiti jednakost ili jednakopravnost svih građana.

Zajednički život ili suživot

Ovo je osnovno pitanje, na koje je odgovor trebao dati izborni dan. Na žalost, samo je djelomičan odgovor stigao. Ima tu više razloga za takvu pojavu djelomičnog odgovora, ali je, na žalost, prisutan onaj najlošiji po jednakost građana, a to je da postoji temeljno nepoznavanje različitosti ovih pojmova i to, da stvar bude još gora takvo nepoznavanje ovih pojmova postoji i u dijelu zemlje, koju protivnici Bosne i Hercegovine nazivaju »sarajevska politička čaršija.« Kada neke od njih iz »sarajevske političke čaršije« pitate zašto ističu svoje zalaganje za suživot, kada to nije zajednički život, onda dobijete odgovor da oni smatraju da je to hrvatski termin koji označava zajednički život. Odnosno, po njima je suživot hrvatski termin ili pojam za zajednički život, što je apsolutno netačno. Takvima navedem primjer. Ako vozite auto, imate suvozača, da li vas dvojica zajedno vozite auto ili ste jedan pored drugoga. Naravno, odgovor je jednostavan, da se radi o osobama koje su jedna pored druge, da one zajedno ne voze auto, da čak nemaju nikakav dodir. Zato je, nekako, žalosno, čuti da ondje gdje mislite da bi jednakopravnost svih građana, kroz život zajedno u zemlji ili zajednički život, trebala imati temeljno uporište, da oni ne znaju razlikovati ta dva pojma, pa čak misle da se radi o hrvatskoj verziji za ono što smatramo zajedničkim životom. Nevjerovatno.

Ali zato HDZ nikad ne griješi, jer oni konstantno i jedino govore o suživotu, na ideji života jednih pored drugih, na razgraničenim etno-teritorijalnim jedinicama, gdje svako vlada svojom etničkom grupom. Njih jedino interesira taj život jednih pored drugih, sa međusobnom interakcijom samo kada je ona krajnje neophodna, recimo oko raspodjele pozicija u vlasti, poslije cega je svako miješanje u život onoga drugoga naprosto zabranjeno. To je suživot kako ga kao ideju plasira HDZ, pa i SNSD, pa i SDS, pa i dio sarajevske političke čaršije. To je klasičan primjer srednjevjekovne strukture feudalne vlasti, u kojem postoji gazda ili vlastelin, kao nepobitan vladar, a oko njega kmetovi kojima on vlada. Kmetovi mu služe samo onda kada ga treba izglasati opet na to isto mjesto vladara.

Tako počinje i završava priča o »legitimnom političkom predstavljanju naroda« koja za cilj ima podjelu zemlje, na način da se legaliziraju, a time i ublaže, pa ako može i zaborave rezultati udruženog zločinačkog poduhvata, koji je utvrdio Haški sud prije nešto manje od godine dana. U tome se nalazi sva suština suživota, koji se nastoji ojačati, za Europu nepoznatom idejom »legitimnog politčkog predstavljanja naroda« gdje konačna cijena može biti i neulazak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, samo da se ova zemlja podijeli na etno-teritorijalne zone utjecaja susjednih zemalja. Zato postoji jedna ogromna količina netačnosti i netačnih informacija, koje se plasiraju u javni prostor, tamo gdje su etnički Hrvati većinsko stanovništvo u BiH ili po cijeloj Hrvatskoj sinhronizirano, koje sada prevazilaze okvire političke manipulacije i postaju sredstvo usmjerenog propagandnog djelovanja na ciljnu grupaciju, etničke Hrvate, servirajući im takve netačnosti sa takvim uzorkom ponavljanja da oni nemaju druge nego početi vjerovati u te netačnosti. Da stvar bude još gora i nekorektnija, u to se miješa Republika Hrvatska, koja putem svojih pulena u Europskom parlamentu ili kroz nastupe ministrice inostranih poslova i europskih integracija, govori o izborima u susjednoj zemlji Bosni i Hercegovini, što je direktan udar na suverenitet Bosne i Hercegovine, iako konstantno dobijaju poruke od vodećih europskih zemalja da tako nešto ne rade. Radi se o konceptu stvaranja etno-teritorijalne zajednice, trećeg entiteta, na idejama tzv. Herceg-Bosne kako bi se postigla dva cilja: stvaranje pretpostavki za neograničen utjecaj Hrvatske na politička dešavanja u Bosni i Hercegovini i amortiziranje negativnih posljedica koje je donijela presuda u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat haškoj šestorki i susjednoj zemlji. To je jasna i prepoznatljiva strategija.

Onda se pojavi Željko Komšić

Izborna pobjeda Željka Komšića, veoma je poremetila tu stratešku djelatnost Republike Hrvatske. Nije tu stvar samo o osobnoj frustraciji Dragana Čovića, radi izbornog poraza, nego što može doći do gubljenja poluga moći putem kojih se nastoji realizirati taj strateški plan stvaranja etno-teritorijalne jedinice putem koje bi Hrvatska imala stalni utjecaj na politički život Bosne i Hercegovine i potčinila ga svojim političkim interesima. Nije Željko Komšić napravio udar na »legitimno političko predstavljanje naroda« i druge elemente sistemske diskriminacije kojom zrači politika HDZ-a, već je njegov izbor direktan udar na strategiju Hrvatske, da putem HDZ BiH i zasebne etno-teritorijalne zajednice ima neograničen utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. Recimo da onemoguće tužbe nadležnim međunarodnim sudovima za uzurpaciju i čerupanje teritorija Bosne i Hercegovine, koju Hrvatska provodi neovlašteno, ali strateški osmišljeno. Tu leži temeljni problem svih napada na Željka Komšića i niza netačnosti, posebno onih ustavnih koje se iznose. Dakle, nije član Predsjedništva BiH predstavnik bilo kojeg naroda (etničke grupe) niti se on bira samo iz reda toga naroda. Ustav BiH kaže nešto sasvim drugo u članu V, gdje je jasno rečeno da se biraju dva člana iz Federacije BiH, Bošnjak i Hrvat, i jedan iz Republike Srpske, Srbin. Kada pogledate njihovu nadležnost, recimo iz člana IVd, gdje oni u odlučivanju mogu posezati veto kako bi zaštitili vitalni interes entiteta (ne naroda, kako to neki lažno predstavljaju), onda je jedino logično promišljanje da su članovi Predsjedništva BiH predstavnici entiteta ili izbornih jedinica koje su ih birale. Onda Dragan Čović, pravno razoružan počinje pozivati na duh Ustava BiH, pa bih ja, osobno, jako volio vidjeti da neko podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH na temelju duha Ustava BiH, kao pravni osnov. Nasuprot toga, nalazi se njegov partner i to strateški Milorad Dodik, koji se poziva na slovo Ustava BiH i Dejtona. Eto prvog razlaza između njih dvojice. Hoćete li gospodo duh ili slovo Dejtona ili ste možda za kombinaciju duha i slova Dejtona, zavisno kako vam u određenom trenutku odgovara?

Zato je izbor Željka Komšića strateški važan za Bosnu i Hercegovinu, kao izraz otpora utjecajima susjednih zemalja, koje koriste svoje političke krakove u Bosni Hercegovini, da bi takve utjecaje realizirale. Isto tako, koriste diplomatske napore, pa međunarodnoj zajednici prezentiraju lažne pravne norme, oslanjajući se na to da predstavnici međunarodne zajednice nemaju pojma o Dejtonu ili Ustavu BiH, a ja kažem da itekako imaju pojma o oba ova dva elementa. Neka pitaju SAD, Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, EU ili OHR, recimo.

Zašto se onda napada zajednički život ili građanski koncept?

Zato jer će time i Hrvatska i Srbija izgubiti temelj i svoje političke krakove, kako bi vršili stalni utjecaj na zbivanja u Bosni i Hercegovini. Znaju oni kako je Europa utemeljena na inkluziji, odnosno uključivanju svih građana u sve aspekte života, ali ipak nude i traže eskluziju ili ekskluzivitet temeljen na tom fenomenu »konstitutivnih naroda« jer im je to jedina zakačka za koju se mogu zakačiti kako bi postepeno komadali Bosnu i Hercegovinu. Oni potpuno svjesno žive i rade na pola alineje 10 iz preambule Ustava BiH, gdje pišu ti »konstitutivni narodi« (iako u zvaničnoj engleskoj verziji piše konstituentni« pa svjesno zanemare ostatak alineje gdje se spominju Ostali i građani BiH, kao utemeljitelji ili donositelji Ustava BiH) plasirajući tim doziranim čitanjem Ustava BiH ništa drugo nego sistemsku diskriminaciju.

Oni potpuno zanemaruju član II/2 Ustava BiH, koji govori da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktnu primjenu u BiH i ima prednost u odnosu na sve zakone i prava. To bi onda značilo i da presude Europskog suda za ljudska prava u četiri predmeta (Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku) imaju, također, prednost u odnosu na sve domaće zakone, posebno u odnosu na Izborni zakon BiH, koji ne može biti izmijenjen bez uvažavanja sve 4 presude iz Strazbura, jer je tako propisano Ustavom BiH. Čak ta odredba Ustava BiH, taj član II//2, ima prednost i u odnosu na sve odluke nadležnih sudova, uključujući i odluke Ustavnog suda BiH, jer se radi o ustavnoj odredbi. Kako to oni sve jako dobro znaju, onda posežu za napadima na građanski koncept ili jedan od temelja Europske unije, vladavinu prava, koja jasno govori o jednakopravnosti svih građana (državljana) svake zemlje, koju mora garantirati država. Oni to svi zajedno svjesno rade, plasirajući ideje o suživotu ili životu jednih pored drugih, kako bi imali prostor za vršenje političkog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu. Zato to rade i Hrvatska i Srbija i Čović i Dodik i njima slični. Tako da nije tačno da, kada ukažete na pravne norme ove zemlje, podižete frustraciju među bh. Hrvatima, jer se radi o pravnim normama koje vrijede za sve građane ove zemlje i ne mogu se drugačije tumačiti. Zato je izbor Željka Komšića legalan i legitiman, kao iskaz otpora u miješanje susjednih zemalja u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Piše: dr Slaven Kovačević

Ima li BiH uopće euro-atlantske perspektive?

Ako razmotrimo dva pitanja - unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, koja bi trebala biti razdvojena, a zapravo su vještački i nepotrebno povezana, onda je euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine veoma upitna. Nisam uopće euro-skeptik, naprotiv, veliki sam zagovornik euroatlantskih integracija, ali kad sagledamo unutarnje tenzije, ponajviše etničkog tipa, pa tome dodamo svjestan i planiran utjecaj susjednih zemalja, onda možemo konstatirati samo da je perspektiva ulaska u Europsku uniju i NATO, veoma složena.

Unutarnje pitanje bh. euroatlantskih perspektiva

Teško je bilo što reći pametno u ovom pitanju, kada je sasvim jasno da domaće političke elite vidno ne poznaju postupak ulaska u članstvo NATO-a i Europske unije, što možemo zaključiti iz njihovih javnih istupa u kojima se koristi takva retorika, koja niti najmanje nije ona potreba euroatlantska. Što se tiče članstva u NATO-u u potrebne aktivacije MAP programa (Membership Action Plan) koji ima svojih pet uvjeta, koji su za Bosnu i Hercegovinu prošireni sa time da se vojna imovina upiše na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi NATO pregovarači mogli pregovarati sa jednim organom ili jednom institucijom, nasuprot čega stoje tendencije da se u to uključuju entiteti, pa čak i kantoni i općine, što svakako nije prihvatljivo za NATO. Vjerujem da će NATO, radi sadašnjeg geopolitičkog konteksta, izvjesno aktivirati MAP program za Bosnu i Hercegovinu i otvoriti nezaustavljiv put ka svome članstvu, gdje će ostati samo jedno, važno, otvoreno pitanje - ne može BiH biti članicom NATO-a, organizacije koja odluke donosi konsenzusom, pa da u okviru unutarnje strukture BiH, neki načelnik općine (namjerno banaliziram) ili pojedini ministar ili pak član Predsjedništva BiH svojim »NE« zaustavi neku veoma važnu NATO odluku. Zato se od BiH očekuje ono što je propisano 5. uvjetom iz MAP-a, a to je da ima kompatibilan politički sistem sa NATO-ovim, gdje to ovaj sadašnji sistem svakako nije. Ako NATO odobri MAP za Bosnu i Hercegovinu, put je otvoren jer postoje validne odluke nadležnog organa - Predsjedništva BiH, koje je po Ustavu BiH jedini nadležni organ za vanjsku politiku, tako da bilo kakvo proglašavanje vojne neutralnosti entiteta, kantona, općina ili mjesnih zajednica, nije temeljeno na Ustavu BiH.

U vezi europske integracije ili sticanja kandidatskog statusa za Europsku uniju, tu je vidno problem taj famozni Mehanizam koordinacije, kojeg u zadnje vrijeme ismijavaju čak i u Europskoj komisiji, kao sistem koji je nepotreban i neefikasan. U normalnim zemljama, odgovore na upitnik sačinjava vlada uz pomoć stručnog tijela, što je najčešće neka direkcija ili agencija za europske integracije i što ide relativno brzo, bez nepotrebnog politiziranja. Nasuprot toga, u BiH imamo Mehanizam koordinacije, gdje odluke o odgovorima na upitnik donosi oko 1300 osoba sa svih razina vlasti u zemlji (često kažem u šali da su zaboravili uključiti i mjesne zajednice, jer je baš u tolikoj mjeri to smiješno) gdje je naša zemlja ponudila više odgovora nego što imate pitanja. Pa zamislite kako izgleda neki briselski birokrata koji čita naše odgovore iz upitnika i na pitanje koliko ova zemlja ima stanovnika vidi dva različita odgovora. Zamislite samo, koliko tada u očima briselske EU administracije, koja je vrlo specifična, ispadamo neozbiljni kao zemlja kandidat. Prikazujemo se kao jako neozbiljni.

Šta je problem?

Odgovor je veoma jednostavan. Sa jedne strane imate političke elite, koje u svome djelovanju imaju etničke politike, temeljene na tom terminu »konstitutivnosti naroda« gdje jedan dio njih izvlači nepostojeći termin »legitimnog političkog predstavljanja naroda« što je sve zajedno nositelj sistemske diskriminacije i koji nastoje »ugurati« našu zemlju u Europsku uniju ovakvu kakva jeste. Teško je i zamisliti da će briselska administracija, ma koliko domaći akteri (uz pomoć službenog Zagreba) lobirali za ulazak ovakve BiH u članstvo Europske unije, pozivajući se na specifičnost naše zemlje, kada je sasvim jasno da ista ta Europska unija neće srušiti svoje temelje jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije, samo zato da bi Bosna i Hercegovina postala njen član. Istu stvar probava napraviti i Milorad Dodik, koji bi volio odmah po sjedanju u stolicu člana Predsjedništva BiH otići u Brisel, zajedno sa ostala dva člana, kako bi se Briselu i Europskoj uniji objasnilo da treba primiti ovakvu BiH, sa sistemskom diskriminacijom i nastojanjima da se legaliziraju rezultati agresije, genocida, ratnih zločina i udruženih zločinačkih poduhvata, pa time ponište sve ono što je zapisano u europskoj pravnoj stečevini. Kandidatski status, a posebno članstvo BiH u Europskoj uniji se na takav način neće nikad desiti. To bi trebalo biti svima jasno. 

Dovoljno je pogledati političke kriterije (iz Kopenhaških kriterija, proširenih sa Madriškim kriterijima) pa da se odmah vidi da se sistemska diskriminacija, posebno ona nastala na genocidu i ratnim zločinima (pogledati presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić, stav 43.) neće nikada prihvatiti od Europske unije. Isto tako, ti isti politički kriteriji, koji govore o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, što moraju garantirati institucije države, jasno ukazuju da sadašnji ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine nije kompatibilan, a time niti prihvatljiv za Europsku uniju, jer nema ni prvi, ni drugi, ni treći ni četvrti element. Posebno ne bi bio kompatibilan, ako bi se uvela dodatna sistemska diskriminacija kroz »legitimno političko predstavljanje naroda« što je pravno i politički neprepoznatljiv termin za Europsku uniju, niti je tako nešto sadržano u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« niti to piše u neobavezujućem obrazloženju, gdje zagovornici tog za Europu nepoznatog modela, često citiraju pola rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije (neka pročitaju zaključak Venecijanske komisije sa 11. strane odluke Ustavnog suda BiH) ili pola rečenice iz obrazloženja, gdje se govori o legitimnom političkom predstavljanju, ali ne i naroda, jer termina »narod« nema na kraju fraze »legitimno političko predstavljanje.« Nije ni princip »konstitutivnosti« natkrovljujući princip, iako ga je u jednom obrazloženju spomenuo Ustavni sud BiH, ali znate, isti taj Ustavni sud BiH nema pravo da mijenja Ustav BiH u kojem ne piše da je »princip konstitutivnsti« natkrovljujući princip, makar ga neko tumačio u duhu Dejtona To jednostavno u Ustavu BiH ne piše.

Kada sve ovo saberemo, onda je jasno da su domaće etničke politike najveći neprijatelji euro-atlanskih integracija, jer bi se radi članstva u NATO-u i Europskoj uniji, morao izmijeniti sadašnji društveno-politički sistem, koji njima daje skoro neograničenu političku moć, a kroz to i jako velike i neopravdane beneficije i prihode. Njima je važnije biti bogat u siromašnoj i van Europe Bosni i Hercegovini, nego da u korist euroatlantskih integracija odustanu od neeuropskih političkih principa.

Šta imamo na vanjsko-političkom planu?

Imamo lobistička nastojanja Hrvatske, da uvjeri zvanični Brisel da je Bosna i Hercegovina specifična zemlja, koju treba primiti sa svim ovim elementima sistemske diskriminacije, pa ako može da se još uključi i to »legitimno političko predstavljanje naroda« kako bi oni kroz svoje političke krakove imali direktan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. U tome, jako često, koriste neustavne i pravno neutemeljene konstatacije iz Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, iako su ga sami potpisali i time se obavezali na njegovu primjenu. Ako im lobiranje propadne, onda imaju »keca u rukavu« na način da sve zemlje, članice Europske unije, moraju konsenzusom dati saglanost za kandidatski status BiH, pa na kraju i za njeno članstvo, gdje pripremaju atmosferu za eventualne političke ucjene. Tu ima samo jedan mali problem. Ne sastoji se Europska unija samo od Hrvatske, već od 28 zemalja, tako da je teško povjerovati da će ostale zemlje dati prolaz za zemlju koja u svome ustavu ima elemente sistemske diskriminacije.

Slično radi i Srbija, koja žuri u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, kako bi i ona dobila alat političkih ucjena da progura ovakvu, za Europsku uniju, nepodobnu i nesposobnu Bosnu i Hercegovinu. To je njihova, vidna strategija, kao što je to strategija i  zapadnog susjeda. I jedni i drugi, za svoje strategije koriste dijelove ovdašnjih političkih elita iz oblasti etničkih politika. 

Nasuprot toga stoje stavovi Vijeća Europske unije (onoga iz Brisela koje se zove još Consillium), koje nalaže Bosni i Hercegovini da kao država mora garantirati sva građanska prava na individualnom nivou, stoje četiri presude Europskog suda iz Strazbura, gdje je činjenično utvrđena sistemska diskriminacija i ako hoćete, stoje stavovi američkih senatora i novog američkog ambasadora, koji tvrde da su etničke politike izvor problema u Bosni i Hercegovini.

Čija će riječ biti jača, ona od susjeda ili riječ zemalja zapadne demokracije, vidjećemo.

Piše: dr Slaven Kovačević

Zašto je Željko Komšić u pravu – legalno i legitimno

Svaka politička djelatnost, često je obilježena različitim oprečnim stavovima, različitim razmišljanjima ili idejama. No, kad je suverenitet i teritorijalni integritet države u pitanju, onda postoji samo jedan vrhovni dokument koji to pitanje tretira - Ustav Bosne i Hercegovine, koji uređuje kako se postupa u tim pitanjima, pa ću zato u ovome tekstu da vam pojasnim zašto mislim da je Željko Komšić, novoizabrani član Predsjedništva BiH u pravu kada govori o neriješenim graničnim pitanjima.

Šta je na stolu?

Na stolu su dva važna dokumenta – odluke Badinterove arbitražne komisije i sporazum Izetbegović-Tuđman – kojim se rješavaju granična pitanja BiH i susjednih zemalja, u skladu sa međunarodnim pravom, dok je mimo stola sve ono što poduzimaju ili rade susjedne zemlje, zaobilazeći ta dva dokumenta, radeći političkom silom direktno na štetu Bosne i Hercegovine. Dakle, Banditerova arbitražna komisija, kao tijelo koje je radilo u okviru Međunarodne mirovne konferencije za Jugoslaviju, donijelo je decembra 1991. svoje odluke, od kojih se neke tiču rješavanja graničnih pitanja na način da se granice nekadašnjih republika SFRJ smatraju međudržavnim granicama država koje su nastale raspadom bivše države. I taj pravni status, istom odlukom Badinterove arbitražne komisije trajaće dok se nove države drugačije ne dogovore. U tom slučaju, za Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku koristi se sporazum Izetbegović-Tuđman, bez obzira što nedostaje ratifikacija, jer međunarodno pravo jasno kaže da se svaki sporazum između država (posebno ako su ga potpisali šefovi država) smatra pravnim osnovom da su granice utvrđene. Još preciznije, to nema veze sa Pelješkim mostom direktno, nego ima veze sa ulaskom Republike Hrvatske u suvereni teritorij Bosne i Hercegovine u Neumskom zaljevu, Buškom jezeru ili u pitanju mosta kod Gradiške. To ne može, jednostranim potezima, raditi bilo koja od država, jer se tada javlja međudržavni spor oko granica ili oko markiranja granica između suverenih država.

Slično je i sa Republikom Srbijom, koja vidno ulazi u suvereni teritorij Bosne i Hercegovine, u prostoru dvije hidrocentrale na rijeci Drini, gdje Badinterova arbitražna komisija jasno kaže da granice idu AVNOJ-evskim principom ili sredinom rijeka. To znači kako Bosna i Hercegovina ima najmanje pola prava na te dvije hidrocentrale na Drini, od raspodjele električne energije i prihoda po tom pitanju, pa do načina njihovog raspolaganja. To su sve stvari koje su na stolu i u korist Bosne i Hercegovine.

Šta radi Komšić?

On traži način da se ta pitanja rješavaju razgovorom, pa kako za sada nema saglasnosti iz susjednih zemalja, onda je jedini način da se pokrene arbitraža pred nadležnim međunarodnim sudovima, kako bi se zaštitio suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Granice između susjednih zemalja rješavaju se samo na dva način – dogovorom ili arbitražom ako nema dogovora. Ima i onih koji su to probali rješavati silom ili ratom, ali takav princip jednostavno nije u okviru međunarodnog prava, pa ga s toga ne mislim razmatrati. Kako ne postoji saglasnost na relacijama BiH – Hrvatska i BiH – Srbija, onda je jedina preostala mogućnost pokretanje arbitraže pred međunarodnim sudovima. Neki kažu kako time Komšić podiže temperaturu, dajući jake izjave i da time svađa BiH sa susjednim zemljama. E sad nastaje pravo pitanje. Ako vam neko uđe u teritorij, naruši vam suverenitet i teritorijalni integritet na bazi političke sile, ne želeći poštivati norme međunarodnog prava, onda je svako razmišljanje da se to treba raditi stidljivo i tiho, jako pogrešan način. Pa pogledajte kako nastupaju državni vrhovi Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini, veoma glasno, otimajući naš teritorije i niko ne govori kako Plenković ili Vučić plasiraju stavove koji svađaju susjedne zemlje, nego se oštrica javnosti okreće na čovjeka – Željka Komšića – koji je izgleda jedan od rijetkih koji smije javno reći da susjedne zemlje, kršeći norme međunarodnog prava, poništavaju suverenitet i teritorijalni integritet Bosne  Hercegovine. Metodološki, osobno sam na liniji da treba još jednom inicirati razgovore sa Hrvatskom i Srbijom i pozvati ih da poštuju norme međunarodnog prava, te jasno markirati granicu prema važećim međunarodnim dokumentima. Tu mislim na korištenje alata iz oblasti vanjske politike i klasične politike, na jedan fini i primjeren način, za početak. Ako to oni neće, onda ide pokretanje sporova pred nadležnim međunarodnim sporovima. To nije nikakvo svađanje sa susjednim zemljama, to je traženje prava Bosne i Hercegovine koja joj po međunarodnom pravu pripadaju, recimo prava na sve morske pojase u Neumskom zaljevu (priobalni pojas, teritorijalne vode, susjedske vode i otvoreno more) kao i prava koja proizlaze iz tih morskih pojasa koji pripadaju BiH kao suverenoj zemlji.

Šta je domaći pravni osnov?

Veoma jednostavno, to je član III/5a Ustava Bosne i Hercegovine, koji kaže da će Bosna i Hercegovina preuzeti sve nadležnosti na zaštiti svoga suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta. Tu nema nikakvih entitetskih ili etničkih priča, jer se radi o isključivoj nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Ko je konkretno nadležan za ovo pitanje? Opet jednostavan odgovor, to je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koje kao kolektivni organ ima nadležnost u vanjskim poslovima, što znači da je njihov zadatak da se bave zaštitom suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnog-pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Znam, pitate se, zašto onda Milorad Dodik najavljuje da neće potpisati pokretanje sporova pred međunarodnim sudovima. Nema tu neće, to mu je ustavna obaveza, u kojoj nema, ponavljam entitetske niti etničke priče, jer se ovdje radi o vrlo jasnoj odredbi Ustava Bosne i Hercegovine o nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Dakle, on to mora potpisati ili onda po slovu Dejtona, kojeg voli zazivati, jednostavno krši Ustav BiH, što je Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Time mu pade slovo Dejtona.

Na kraju...

Nije ovdje pitanje svađe, kako to neki misle plasirati, odnosno ovdje se radi o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine ili još preciznije, to nije pitanje svađe nego ustavne obaveze svih izabranih članova Predsjedništva BiH. Tako da one koji to smatraju svađom, koristeći dnevno-političke termine, smatram kao osobe koje nisu zainterisane za zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, što je za razliku od dnevno-političkih fraza, jedno jako važno suštinsko pitanje. Uvlačiti pitanje legitimnosti Željka Komšića u ovu priču je besmisleno, jer ako prebrojimo Hrvate iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća, Brčkog, Srednje Bosne i drugih krajeva gdje nema »čovičevaca« onda bi izborna matematika bila jako interesantna. Za sada, zadržimo se samo na suštinskom pitanju zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, gdje bi po mom mišljenju prvi korak trebao biti razgovor sa susjednim zemljama, pa ako to propadne onda pokretanje sporova pred nadležnim međunarodnim sudovima.

 

Piše: dr Slaven Kovačević

500.000 nevažećih glasačkih listića i nikom ništa - to nije u redu

Ovo jednostavno nije u redu, bez obzira što Centralna izborna komisija (CIK) to smatra nevažnim ili, čak, uobičajenim fenomenom izbora. Ne može niko ignorirati činjenicu da ima 500.000 nevažećih glasačkih listića na svim nivoima i to proglašavati uobičajenom praksom. Zato smatram kako je CIK sistem koji štiti sam sebe, vrlo izvjesno razvodnjavajući priču o nevažećim glasačkim listićima. Da bih pojasnio zašto ovo mislim, pokušaću vam prikazati elemente zašto tako mislim.

1.     Nepostojanje serijskih brojeva na glasačkim listićima

Ako postoje serijski brojevi na glasačkim listićima, a ja sam ih tražio, onda su negdje dobro sakriveni. Dakle, da imamo postojanje serijskih brojeva na glasačkim listićima, bile bi spriječene dvije stvari: prva da se eventualno umeću prazni glasačkih listići na mjesto onih listića gdje je neko glasao za političku stranku ili kandidata koji ne odgovara onima koji žele namjestiti izbore ili da unesu već ispunjene glasačke listiće u korist preferirane političke opcije, kako bi se uticalo na kranji izborni rezultat. Druga stvar je da bi se tačno znao opseg glasačkih listića koji je zadužio svaki birački odbor, recimo glasačke listiće po serijskim brojevima od 0-100, što znači da svaki listić koji bi bio numeriran sa 101 i više ne pripada tom biračkom mjestu i odmah znate da tu neko nešto radi. Ili mijenja važeće glasačke listiće nečim što nekom odgovara ili se organizira famozni »bugarski voz« koji izgleda postaje praksa u izborima u Bosni i Hercegovini. O ovome, koliko vidim, niko ne govori, a nikakav je trošak numerirati glasačke listiće, koji se tokom prebrojavanja nalaze tamo gdje im nikako ne može biti mjesto. Dodajem i potrebu zaštite glasačkih listića bar kodovima, kako se oni ne bi mogli fotokopirati i koristiti za namještanje izbora.

2.   Općinske izborne komisije krše rok za objavu rezultata iz člana 5.27 stav (2) Izbornog zakona BiH

Ovaj član Izbornog zakona kaže:

5.27

(1) Nakon što od biračkih odbora dobije svu dokumentaciju i materijale za izbore, općinska izborna komisija utvrđuje objedinjene zbirne rezultate glasanja provedenog na teritoriji te općine za organe na svim nivoima vlasti za koje su provedeni izbori i o tome sastavlja zapisnik, koji se podnosi Centralnoj izbornoj komisiji BiH u roku od 24 sata nakon zatvaranja biračkih mjesta. Objedinjeni zbirni rezultati glasanja za općinu sadrže iste podatke prema članu 5.25 ovog Zakona. Općinska izborna komisija zadržava primjerak objedinjenih zbirnih rezultata glasanja i distribuira ga drugim izbornim organima, u skladu sa propisima Centralne izborne komisije BiH.

(2) Općinska izborna komisija javno će izložiti detaljni tabelarni prikaz za objedinjene zbirne rezultate izbora po političkim subjektima i kandidatima kako bi javnost mogla imati uvid u njih, a kopije objedinjenih rezultata glasanja bit će uručene akreditiranim posmatračima rada općinske izborne komisije na njihov zahtjev.

Nisam učesnik izbora, pa možda ne znam ovaj detalj, ali provjerite sami da li su općinske izborne komisije po vašim općinama učinile ovaj posao. Na žalost, kada sam napisao prvi tekst o ovome, onda je CIK, kako bi se spasila ova situacija naložio u pojedinim općinama ponovno brojanje, vjerovatno svojim aktom, u skladu sa članom 5.30 stav (5) Izbornog zakona BiH. Cilj je bio zaobići ovaj rok od 24 sata, koji vrlo izvjesno pojedine općinske izborne komisije nisu ispoštovale. Naprotiv, nisu objavile prikaz rezultata u svojim općinama, pa su krenule u novo brojanje bez prisustva akreditiranih posmatrača, obavještavajući ih prekasno, pa kad su posmatrači napokon ušli u prostorije gdje se obavlja ponovno brojanje, taj je proces brojanja odavno krenuo, tako da im je bila smanjena mogućnost da posmatraju regularnost brojanja glasačkih listića. Zato se članovi općinskih izbornih komisija sa pravom smatraju krivično odgovornim za ove propuste i nepoštivanje Izbornog zakona BiH.

3.     Postojanje pola miliona nevažećih glasačkih listića

Bez obzira što CIK ovaj podatak smatra uobičajenom praksom, a ona ne može biti uobičajena ako se neko žali na tu činjenicu i u skladu sa članom 5.30 Izbornog zakona BiH, u zakonom propisanom roku, podnese zahtjev za ponovno prebrojavanje u Glavnom centru za prebrojavanje. Moje je mišljenje da svakako treba izvršiti ponovno brojanje svih glasačkih listića. Nadam se kako će političke stranke, odnosno njihovi ovlašteni predstavnici iz člana 5.30 podnijeti zahtjeve za ponovno brojanje, gdje trebaju utvrditi dvije stvari:

• tačnost izbornih rezultata
• validnost proglašavanja glasačkih listića nevažećim i svaki listić koji je važeći treba uči u konačni izborni rezultat (članovi 5.14 i 5.17)

Ovdje ima ozbiljan problem. Pribojavam se »peglanja« izbornih rezultata, gdje se važeći listići sa glasovima za one kandidate i političke stranke koje nekom ne odgovaraju, namjerno mijenjaju praznim glasačkim listićima, koji su po Izbornom zakonu BiH nevažeći, a nema serijskih brojeva koji bi ovo mogli zaštiti. Tu posmatrači trebaju igrati pro-aktivnu ulogu, ne dati da se bas sve i svašta proglašava nevažećim. Ako postoji sumnja u ovakvo nešto, pristalica sam ponavljanja izbora u svim izbornim jedinicama gdje postoji opravdana sumnja da je izborni proces narušen ili namješten, čime se zaobilazi demokratska volja građana.

4.     Elektronsko unošenje podataka u općinskim izbornim komisijama u server CIK-a

Ovdje postoji ozbiljno pitanje. Ko garantira tačnost unesenih podataka u server CIK-a, odnosno, može neki operater ili administrativac unositi šta god hoće i da to ne odgovara stvarnom izbornom rezultatu, a da to niko ne zna. Prilikom ovoga unosa podataka u općinskim izbornim komisijama, nema posmatrača, već samo članovi općinskih izbornih komisija i zaduženi administrativci. Vjerujem da o ovome niko nije razmišljao.

Imajući u vidu sve ove navedene elemente, ne ulazeći u način imenovanja članova biračkih odbora, njihovu naprasnu smjenu, i to dan prije Općih izbora, ovo su sve elementi koji traže ponovno brojanje svih glasačkih listića u Glavnom centru za prebrojavanje i uz prisustvo posmatrača iz što više političkih stranaka ili nevladinih organizacija kako bi se tačno sagledalo činjenično stanje u izbornim rezultatima. Sa druge strane, ne bi smjelo proći nezapaženo ono što su članovi biračkih odbora i općinskih izbornih komisija radili nezakonito, pa se izborni rezultati mijenjanju gore-dole (križanje, dopisivanje, šaranje listića što bi neki nadležni organ svakako trebao utvrditi). To nije u redu, jer je to direktan udar na demokratsku volju građana. Zato je jako važno ovo sve riješiti, ali sada, a ne na nekim narednim izborima, jer legitimnost vlasti koja bi bila formirana na intrigantnim izbornim rezultatima, bila bi veoma upitna. Iz tih razloga, treba sve ovo tačno provjeriti i o tome obavijestiti javnost. Do tada, smatram kako su ovi izbori bili neregularni i da se različitim aktivnostima, sve to nastoji zataškati, jer je to sistem koji štiti sam sebe. Kako god, to je sistem kojeg plaćaju građani ove zemlje i imaju svako pravo da zahtijevaju zakonit i pošten rad.

Piše: dr Slaven Kovačević

Da, ovi izbori su namješteni?

Kad pročitate ovaj naslov, vjerujem da vam adrenalin raste. Zato ću koristiti pravne norme, da vam dokažem tvrdnju da Opći izbori 2018. godine nisu provedeni u okviru važećih propisa. Prihvatam svako suočenje, sa bilo kim, na bilo kojem mjestu, da bismo pričali o 100.000 nevažećih listića.

Prvi element

Kako to kaže izborni zakon, u svome članu 5.17. o tome da bi se glasački listić proglasio nevažećim? Taj stav zakona kaže sljedeće:

• ako nije ispunjen, ili je ispunjen tako da nije moguće sa sigurnošću utvrditi kojoj je političkoj stranci, koaliciji, nezavisnom kandidatu ili listi nezavisnih kandidata birač dao svoj glas;
•  ako su dopisana imena kandidata; ili
•  ako je označeno više od jedne političke stranke, koalicije, nezavisnog kandidata ili liste nezavisnih kandidata; ili
• ako se na osnovu oznaka, koje je birač dopisao na glasački listić, kao što je potpis, može utvrditi njegov identitet; ili
• ako birač označi glasački listić na način drugačiji od onog koji je utvrđen u članu 5.14 ovog Zakona.

I onda vam nastane problem. Znate zašto? Zato što oni u biračkim odborima, u najvećem broju slučajeva, vrlo svjesno, možda i pod političkom direktivom proglašavaju nevažećim listićima i ono što jeste i ono što nije. Ovdje nastaje jako važan problem. Prvo, Izborni zakon BiH je temeljen na tome da se ustanovi namjera glasača i da to pripiše kao legitiman glas. Drugo, birački odbori ovo ne poštuju i sve što oni smatraju, a ja tvrdim da nisu dovoljno obrazovani po tom pitanju, proglašavaju nevažećim listićem sve i svašta. Tu leži prvi dio problema. Prvi od njih jeste da članove biračkih odbora imenuju političke stranke (malo i trgovina), pa onda kroz izbornu kupovinu, ovladavaju biračkim odborima, što im daje priliku da rade svašta nešto. Drugo, jedan značajan broj biračkih odbora ne radi po Izbornom zakonu BiH.

Drugi element

Dakle, ako postoji glas na određenom mjestu (znate ono x na poziciji političke stranke li kandidata) i na tom istom glasačkom listiću postoji još i iscrtan cvjetić ili liniju sa strane, bilo šta, to ne osporava glasačku namjeru i taj bi glasački listić trebao biti važeći. Kako to članovi biračkih odbora ne znaju ili neće da znaju, onda je cjelokupan birački proces na tom biračkom mjestu kompromitiran i to, vidno, na organiziran način. Odnosno, vrlo izvjesno, na jako mnogo mjesta se glasački listići proglašavaju nevažećim, od strane biračkih odbora i to potpuno nezakonito. Tu nastaje ozbiljan, jako vidan problem, koji CIK radi svoga integriteta i komoditeta, najčešće zanemaruje i izbjegava utvrđivanje tačnosti po Izbornom zakonu BiH.

Ti isti birački odbori, pod direktnom su kontrolom zainteresiranih političkih stranaka, sa zadatkom da učine što veći broj nevažećih listića, u korist stranke koja ih je angažirala, a na štetu svih suparničkih stranaka.

Da zaključimo...

Ovih 100.000 nevažećih glasačkih listića, jasno govori da je neko u namještanju izbora dobrano prebacio normu i time debelo zagazio u nezakonitost. Gdje je OSA, gdje je SIPA da zaštite zakone u ovoj zemlji? Nema ih. Veoma jasno, oni, koji to svojim akcijama svjesno i planirano proizvode ili proglašavaju nevažeće glasačke listiće, očito da ovo jako dobro znaju šta rade, pa se iz tih razloga povinuju stranačkim naredbama i prihvataju da, za minimalnu novčanu kaznu, učine sve ove nepodopštine, tako što njima neodgovarajuće glasačke listiće proglašavaju nevažećim.

Zato je jako važno da se brojanje glasačkih listića ponovi, ručno, i to po svim izbornim jedinicama, ali u skladu sa članovima 5.14 i 5.17 Izbornog zakona Bosne i Herceovine, pa da glasači ove zemlje imaju tačnu informaciju o tačnom stanju glasanja. Ne može se baš sve proglasiti nevažećim listićima, iako to birački odbori, politički motivirani, veoma izvjesno nezakonito rade.

I niko da te članove biračkih odbora i članove CIK-a, pozove na krivičnu odgovornost. To je napad na vladavinu prava i izborni sistem Bosne i Hercegovine.

Na kraju, vrlo otvoreno pitanje CIK-u: Zašto glasački listići nisu numerirani serijskim brojevima i za koga radite vi iz CIK-a?

Još jednom razmislite da u skladu sa članovima 5.26. i 5.27 općinske izborne komisije trebaju objaviti prve preliminarne rezultate izbora 24 sata, nakon zatvaranja biračkih mjesta. Da li je bilo baš tako, razmislite?

O nedostatku numeriranja glasačkih listića, serijskim brojevima, koji bi riješili mnogo šta, da i ne govorim. 

Piše: dr Slaven Kovačević

Opći izbori su (ne)regularno prošli, šta i kako dalje

Opći izbori u Bosni i Hercegovini su okončani, izlaznost je bila 53.2% što je relativno malo da bi to bio stvarni izraz volje građana, ali naš sistem je takav da je ovo sasvim legalno urađeno. U ovome tekstu, kazao bih vam nekoliko stvari, koje smatram važnima da se kažu, kao što je na primjer regularnost izbora i vrijeme pred nama koje će donijeti mogućnosti za formiranje različitih koalicija.

Da li su izbori bili regularni?

Više elemenata govori o različitim narušavanjima izbornog procesa, pa bih vam ovdje ukazao na neke od njih, uz rezervu da eventualno nemam sve informacije. Prvi od njih nalazi se u tome da glasački listići nisu imali serijske brojeve, tako da to stvara mogućnost tog čuvenog »bugarskog voza« gdje se jedan listić iznosi sa biračkog mjesta, prazan, daje onome ko vas je poslao, za takvo nešto dobijete neku beneficiju, novac ili zaposlenje, pa onda se narednom glasaču daje popunjen glasački listić od strane zainteresirane političke stranke, koji ga ubaci u glasačku kutiju, ali iznosi novi prazan glasački listić i daje ga stranačkom odboru, kako bi se to sve ponavljalo. Šta je ovdje problem? Prvi je da taj neko kao prvi iznositelj praznog glasačkog listića, mora nešto ubaciti u glasačku kutiju, možda neki prazan papir ili neki listić koji liči na originalni glasački listić, kako bi iznio prazan i odnio ga svojoj stranci koja namjerava namještati izbore. Drugi je važan moment, da glasački listići nisu bili numerirani serijskim brojem, pa ako pojedini birački odbor zaduži glasačke listiće sa serijskim brojevima od 0 do 100, onda na primjer listić sa broj 150 znači da ga je neko unio sa strane ili listić koji nema serijskog broja opet znači da ga je neko unio sa strane ili ako imaju dva ista serijska broja, opet je neko unio listić sa strane i time je cjelokupan izborni proces na tom biračkom mjestu narušen. Zašto nema serijskih brojeva na glasačkim listićima, treba pitati Centralnu izbornu komisiju (CIK) koja to očito nije htjela da uradi i sada se svim sredstvima brani da je navodno sve bilo u redu.

Drugi važan element, koji možete pročitati na internet stranici CIK-a, jeste da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji 60.000 nevažećih listića, sa tendencijom da taj broj još dodatno poraste. Zar nije malo previše imati 60.000 nevažećih glasačkih listića? Sumnjam da su građani Bosne i Hercegovine toliko nepismeni da ne znaju glasati, već se ovdje očito radi o namjeri da se glasački listići organizirano poništavaju kako bi se preokrenuo izborni rezultat u korist onoga ko namješta izbore. Zato bi bilo jako korisno da neka od političkih stranaka zatraži ponovno, ručno brojanje listića i da se tačno evidentira u kojim sredinama se to dešavalo, kao i to da li su birački odbori u skladu sa Izbornim zakonom BiH pravilno utvrđivali nevažeće glasačke listiće. To je direktna obaveza biračkih odbora, čiju odgovornost treba utvrditi. Znate, kada imate (x) na nekom od kandidata ili stranaka i neku liniju sa strane na glasačkom listiću, onda to nije nevažeći listić jer se iz njega može vidjeti glasačka namjera birača. Zato je važno da nas neko obavijesti iz kojih sredina potiču ti nevažeći glasački listići i šta je uzrok za njihovo proglašavanje nevažećim. Sumnjam da tavko nešto OSA ili SIPA ne mogu utvrditi u roku od par dana.

Je li rano govoriti o koalicijama?

Naravno da jeste, iz jednog prostog razloga. Broj ostvarenih glasova bilo koje političke stranke, prikazan u apsolutnom broju, ne može se tek tako od oka pretvarati u mandate, posebno za Parlament Federacije BiH koji ima 11 izbornih jedinica ili Parlament BiH koji ima 5 izbornih jedinica iz Federacije BiH. U tim izbornim jedinicama, kao i za skupštine kantona, mandati se dodjeljuju shodno članu 9.5 Izbornog zakona BiH, koji  utvrđuje dodjelu mandata D'Hondtovom formulom, na bazi neparnih količnika. Znam da vas ovo zbunjuje, ali je stvar lako objašnjiva. Ako je neka stranka osvojila 100.000 glasova, drugoplasirana 70.000 i tako redom, onda se njihov apsolutni broj dijeli sa 1, 3, 5, 7, 9... i tako sve stranke koje su prešle izborni prag, dokle god postoji mogućnost da se izvrši dijeljenje tim neparnim količnikom. Tako se dođe do stvarnih mandata. Ovaj princip upisan je u Izborni zakon BiH 2001. godine, od strane OSCE-a i smatram ga nepoštenim. Znate zašto? Jer je namjera tadašnjeg OSCE-a bila da se da blaga prednost manjim strankama (radi stvaranja veće koalicione mase), koje su jedva prešle izborni prag od 3%, dobijaju više mandata nego im pripada i to na štetu prvoplasiranih stranaka, uz konstataciju da ovaj sistem ne obezbjeđuje istovjetan procent, recimo do 15% za pojedinu političku stranku, koja bi trebala imati 15% mandata u zakonodavnom organu vlasti, ali nema jer jedan dio njenih mandata ode malim strankama. Zato je veoma rano govoriti o koalicionoj masi svih političkih stranaka kada mi ne znamo njihov stvarni broj mandata koji se izvodi po izbornim jedinicama. Pošteniji sistem bio bi, kao u zemljama okruženja i velikom broju europskih zemalja, da se koristi normalna D'Hondtova formula sa količnicima 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9... jer se tako postiže situacija da imate 15 % glasova i tada dobijete 15% mandata u zakonodavnim organima vlasti, a da se u ovom slučaju nikome ne daje prednost. To je moj prijedlog političkim strankama, da se taj loš sistem iz člana 9.5 Izbornog zakona BiH promijeni u pravedniji sistem. Do tada, imamo relativno nepošten sistem dodjele mandata, koji je neizvjestan, nepravedno daje prednost malim strankama i zato ne možemo govoriti o potencijalnim koalicijama dok se ne sagleda tačan broj mandata koje će sve političke stranke dobiti, što je onda njihov koalicioni potencijal. O tome ćemo govoriti nešto kasnije.


Piše: dr Slaven Kovačević

Izađimo na izbore, taj dan se mi pitamo

U nedjelju 7. oktobra, održavaju se Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Tada imamo priliku biti oni koji se pitaju, bar taj jedan dan svake četiri godine. Taj dan možemo poslati nekoliko važnih poruka o kojima vam želim reći ponešto u ovome kraćem tekstu. Nije moja namjera da vas nagovaram za koga da glasate, niti da vam dajem instrukcije prema kome treba ići vaša podrška, moja je namjera samo da taj dan iskoristimo svoje glasačko pravo i na taj način sačinimo pretpostavke za formiranje neke nove, bolje vlasti. Zašto kažem bolje vlasti? Zato jer je ideja svih izbora da se putem glasanja učini iskorak ka nečem boljem, odnosno boljoj vlasti od svake prethodne.

Da bih vam slikovito prikazao kako to izgleda kada se malo poigramo brojevima vjerujem da će vam ova mala ilustracija pomoći da lakše akceptirate ovo što želim reći. Dakle, kada brojeve prikažemo na sljedeći način, na bazi iskustava iz prethodnih izbornih perioda, kako u našoj zemlji tako i u zemljama okruženja, pa i šire, što naravno ne mora biti nikakvo pravilo, ali više je slučajeva koji potvrđuju ove brojeve nego što ih demantiraju.

Izlaznost birača 40-50%

Ovako mala izlaznost u najvećem broju slučajeva potvrđuje svaku prethodnu vlast, na način da se stranke iz vlasti tako organiziraju da demotiviraju pojačan izlazak na izbore, gdje onda svode brojeve samo na izlaznost svoje stranačke infrastrukture i povezanih osoba, koje izglasaju ostanak na vlasti iste garniture. Odnosno, svaka vlast ima jako razvijenu glasačku infrastrukturu, koja se većinom izgrađuje u prethodnom četverogodišnjem periodu putem programiranog zapošljavanja odanih stranačkih kadrova i članova njihove obitelji, davanja finansijske podrške udruženjima i firmama opet odanim strankama iz vlasti ili omogućavanja beneficija opet vlastitoj stranačkoj infrastrukturi i njima vezanim osoba, kao što su recimo članovi uže i šire obitelji ili prijatelji. Na kraju, nastoji se umanjiti izlaznost birača na ovu željenu dimenziju kako bi pomenuta grupa vezanih stranačkih klijentelista svojim glasom potvrdila svaku aktualnu vlast, naspram čega stoji opozicija koja nema dovoljne alate niti instrumente da zapošljavanjem ili beneficijama osiguraju sigurnost svoga glasa.

Izlaznost birača 50-60%

Ovaj izraz izlaznosti stvara konture da neke nove političke stranke uđu u vlast, ali na način da se one pridruže nekoj od stranaka na vlasti, stvarajući neku vrstu neprincipijelnih koalicija koje nisu zasnovane ni na kakvom programu, već na pukoj raspodjeli pozicija u vlasti. Tada se radi o kombinaciji animiranja stranačke klijentelističke infrastrukture onih na vlasti, gdje jedan dio stranaka opozicije uspijeva animirati dio glasača koji najčešće ne glasaju, ali ipak izađu da svojim glasom pomognu promjene i ako se izlaznost zadrži na ovom nivou tada vam se dešava ova kombinacija da jedna i ili više stranaka iz vlasti ostaju radi svoje klijentelističke glasačke infrastrukture, kojoj se pridoda neka od stranaka opozicije. To jeste neka nova vlast, ali izvjesno, ona nije temeljena na jasnim programima već na raspodjeli pozicija u vlasti, gdje se onda na svakim narednim izborima nastoji taj dio stranaka iz opozicije samo zamijeniti sa nekom drugom opozicionom strankom.

Izlaznost preko 60%

E tada postoje pretpostavke da se formira neka nova vlast koja će isključiti sve aktere iz predhodnog sastava vlasti, kada bi se možda mogle praviti programske koalicije koje žele napraviti neke suštinske promjene. Ovakva izlaznost jako je teška za postići, ona zavisi od volje glasača da izađu na izbore i promijene nešto, tako što će svoje glasove usmjeriti samo na one političke stranke koje stvarno mogu donijeti promjene, bez nepotrebnih eksperimentiranja da se glas povjeri velikom broju stranaka, čime se pravi disperzija glasova koja pogoduje samo strankama iz prethodnog saziva vlasti. Dodatno, ako izlaznost eskalira preko 80% onda se vrlo vjerovatno radi o ideološki oblikovanom glasanju, gdje se potvrđuje jedna stranka koja ima tu vrstu ideologije koju glasači svojim glasom žele potvrditi, ali je ovakva mogućnost jako rijetka za tranzicijske zemlje. Može se desiti jednom, do maksimalno dva puta i veoma često, nikada više.

Šta je zaključak?

Treba svakako izaći na izbore iz dva razloga. Prvi je zato da ne dozvolite da vam ukradu glas, kroz potencijalne izborne manipulacije. Taj je glas vaš i samo vaš, koji može otići političkim strankama i njihovima kandidatima, koje vi izaberete. Zato nemojte dozvoliti da neko ukrade vaše glasačko pravo, te ovu građansku dužnost obavi umjesto vas. Drugi je razlog, također, važan. Svaki neizlazak na izbore, nije ništa drugo nego indirektno davanje glasa onome koga nećeš. Kako? Pa zato što tada sami učestvujete u projicirano maloj izlaznosti glasača na izbore, kada najčesće na vlasti ostaju oni isti. Još tačnije. Svakim neizlaskom, kao posljedicu imate da vas nadglasaju oni čiju političku opciju ne podržavate, čime zapravo dajete indirektni glas upravo toj političkoj opciji, koju nikad ne biste podržali da ste izašli na glasanje. Zato vas pozivam da svakako izađete na izbore i svojim glasom izrazite svoj stav kome treba dati povjerenje, da ovu zemlju vodi u narednom četverogodišnjem periodu. Bosna i Hercegovina se nalazi na raskršću, gdje postoje samo dva puta: put naprijed ka euro-atlatnskim integracijama i put nazad u 1990-te godine, što može dovesti do neželjenih posljedica, izazvanih prenaglašenim etničkim politikama. Zato je važno da izađemo svi na izbore, da bismo poslali poruku da je smjenjiva svaka politička stranka koja ne radi u korist građana, već u svoju korist i da će se taj trend smjenjivanja svakoga ko ne radi u korist građana nastaviti na svakim narednim izborima. Taj se dan pitaju građani ove zemlje, koji samo tada imaju bonske ovlasti Visokog predstavnika. Zato izađite na izbore i taj dan budite baš vi taj OHR, taj Valentin Inzko, ta međunarodna zajednica i iskažite svoj stav, da li zadržati postojeću vlast ili izabrati neku novu.

I na kraju: Pravda za Dženana - Pravda za Davida

Piše: dr Slaven Kovačević