Vanjska politika Bosne i Hercegovine

Ovim tekstom, želio bih osvijetliti, barem ukratko, ono što čini vanjsku politiku jedne zemlje, gdje ću nastojati da vam ne bude dosadno radi teorijskih pojmova, ali svakako interesantno radi komparacije šta se i kako u našoj zemlji radi u oblasti vanjske politike. Temelj za izgradnju vanjske politike, njeno planiranje, artikuliranje i provođenje, nalazi se u poznavanju međunarodnih odnosa i alata koji postoje unutar njih, među kojima je onaj najvidniji – diplomacija. Tako ćemo učiniti i strukturu ovoga teksta.

Ukratko o međunarodnim odnosima

Međunarodni odnosi ili kako su se oni zvali izvorno – međunarodni politički odnosi – su odnosi između subjekata međunarodnih odnosa, posebno onih koji podliježu pod međunarodno pravo. Vjerujem da vam se odmah java impresija da su subjekti međunarodnih odnosa – nacionalni subjekti (ili suverene države), zatim međunarodni subjekti (na primjer Ujedinjene nacije) i međunarodne ekonomske i privredne organizacije (kao na primjer Svjetska banka, MMF, OPEC, NAFTA i druge) i na kraju transnacionalni subjekti međunarodnih odnosa kao što to i različiti pokreti (recimo na primjer Pokret nesvrstanih zemalja). Postoje dvije dominantne doktrine ili škole međunarodnih odnosa – idealistička (svojevremeno zagovornik Woodrow Wilson) i realistička (tvorac Hans Morgenthau) koje se razlikuju u svome pristupu. Na bazi njih imamo i različite teorije međunarodnih odnosa koje nam služe u lakšem shvatanju cjelokupnog sistema i načina djelovanja unutar međunarodnih odnosa, pa spomenimo neke od njih – behavioristička, institucionalistička, funkcionalistička, teorija igre, teorija sistema i tako redom. Zašto vam ovo govorim? Da biste probali izgraditi u svojim glavama, kako to Bosna i Hercegovina doživljava pojam međunarodnih odnosa, na svoj specifičan način, izvjesno opterećen unutarnjim etničkim politikama, što smatram jako pogrešnim.

Vrste odnosa između zemalja

Ovo je jako važno pitanje, jer kroz gradaciju odnosa između zemalja, uspostavljate prvi obris ili oblik vlastite vanjske politike. Dakle, odnosi između zemalja mogu biti sljedeći, poredani od najsnažnijih ili najboljih, prema onim najlošijim: saveznički odnosi, dobrosusjedski, srdačni, prijateljski, dobri, korektni odnosi, indiferentni, hladni, zategnuti, odnosi de facto, obustavljeni i prekinuti odnosi. Na bazi ove gradacije, svaka zemlja se određuje prema drugoj zemlji u odnosu na stepen saradnje i međusobne interakcije na međunarodnom planu. Da bi tako nešto bilo moguće, potrebno je formirati vanjsku politiku na takav način da će se uspostaviti ova gradacija i provoditi srazmjerna politika prema drugim suverenim zemljama. Naravno, nije moguće da imate odličnu saradnju sa svih, recimo 200 država, kaje postoje kao suverene, već se opredjeljujete tako gdje u toj saradnji vaša država može da ostvaruje svoje vanjsko-političke interese i to u najvećoj mjeri. Možda ovo izgleda lako ili pojednostavljeno, ali se zapravo radi o sistematiziranom djelovanju pojedine države prema vanjskom svijetu, tako što ćete formirati i provoditi vlastite vanjsko-političke interese.

Diplomatska mreža

Za mene, ovo je jedno od pitanja na koje Bosna i Hercegovina nije dala odgovor. Diplomacija kao fenomen javlja se tokom XVII stoljeća, gdje postoje različiti pristupi o tome ko je začetnik diplomatskih odnosa. Sa jedne strane mišljenja su da je otac diplomacije Hugo Grotius, kao jedan od začetnika teorije međunarodnog prava ili kako je to tada nazvano pravo država (Law of Nations). S druge strane, kao začetnika ovoga što danas nazivamo diplomacijom, literatura prepoznaje kardinala Armand Jean du Plessis ili kako ga prepoznajemo kao kardinala Richelieua, koji je u period 1624. – 1642. bio premijer Francuske i koji je uspostavio prvo ministarstvo vanjskih poslova. Priča je mnogo interesantnija, jer je jedno vrijeme Richelieu vodio Francusku, dok tadašnji kralj nije postao punoljetan.

Za današnji pojam diplomacije, važna su dva dokumenta: Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, koja je donesena 1961. godine, sa stupanjem na snagu 1964. i Bečka konvencija o konzularnim odnosima, donesena 1963. godine sa stupanjem na snagu 1967. godine. To su dokumenti koji reguliraju formiranje i funkcioniranje diplomatske mreže svih suverenih zemalja.

Kako izgleda vanjska politika BiH

Ne bih volio dati ocjenu, da ona nikako ne izgleda, jer neke konture postoje, ali su one opterećene etničkim politikama, koje se naslanjaju na susjedne zemlje ili čak na neke udaljene zemlje, gdje se u okvir vanjske politike Bosne i Hercegovine ugrađuju politički stavovi drugih zemalja, što je u normalnom svijetu vanjske politike nemoguće, ali eto kod nas svašta može. Nositelj nadležnosti u oblasti vanjske politike je Predsjedništvo BiH, koje formira ili osmišljava vanjsku politiku, koja se realizira kroz Ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsku mrežu.

Ono što karakterizira vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, skoro da nije temeljeno na dvije konvencije koje sam vam naveo, nego se to pojednostavljuje do te mjere da se vanjska politika dijeli na tri etnička dijela, gdje oni koji je provode ne vrše svoju osnovnu funkciju, već se prilagođavaju političkim stavovima pojedinog člana Predsjedništva BiH. Još preciznije, definirajmo to kroz pojam diplomatske mreže, koju sačinjavaju amabasadori i drugi djelatnici u ovoj oblasti. Po definiciji, ambasador je lični izaslanik šefa države ili lični predstavnik šefa države, koji predstavlja interese svoje zemlje u nekoj od drugih zemalja. U formalnim okolnostima, naše ambasadore imenuje šef države, kao kolektivni organ, svojom odlukom i taj bi ambasador trebao da provodi politiku tog kolektivnog organa. U praksi, stvarnost je potpuno drugačija. Svaki član Predsjedništva BiH, ima svoje etničke kvote ambasadorskih mjesta, gdje onda on predlaže imenovanje ambasadora, što kolektivni šef države verificira svojom odlukom i onda taj ambasador ide u zemlju primaoca, pa tamo umjesto da štiti interese države Bosne i Hercegovine, u najvećoj mjeri, postane provoditelj politike samo jednog člana Predsjedništva BiH, što je u modernoj diplomaciji nemoguće. Čak prilikom godišnjeg izvještavanja, taj ambasador podnosi izvještaj Ministarstvu vanjskih poslova, Predsjedništvu BiH i kako čujem, pojedinom članu Predsjedništva BiH lično. Sve to zajedno govori, da u diplomatskoj mreži BiH nešto opasno škripi.

Što se tiče vanjske politike, kako sam već rekao, ona je dijelom naslonjena na susjedne zemlje, gdje se plasiraju njihovi vanjsko-politički interesi putem zvaničnih organa i predstavnika Bosne i Hercegovine. Zato se s jedne strane Andrej Plenković jako upinje da obezbijedi svoga izaslanika u Predsjedništvu BiH, na primjer Dragana Čovića ili bilo koga drugoga iz HDZ-a, kako bi putem njih provodio interese Hrvatske kroz organe Bosne i Hercegovine. Primjer: mogući zahtjevi za arbitražnim odlučivanjem o neriješenim graničnim pitanjima BiH i Hrvatske.

Ista stvar odnosi se i na Aleksandra Vučića, koji traži svoje ekspoziture u bh. političkoj sceni, kako bi oni provodili vanjsko-političke interese Srbije kroz zvanične organe Bosne i Hercegovine. Primjer: nepriznavanje Kosova, koje se povezuje za stav Srbije ili ulazak BiH u NATO, što se isto tako, veoma nelogično, povezuje, za političke stavove Srbije, pa čak i Rusije.

Na isti način se ponaša i dio političke scene, koji nastoji provoditi interese Turske ili Rusije, kroz zvanične organe Bosne i Hercegovine, iako doduše nešto stidljivije i upakovanije za javnost.

To je trenutna de facto i de jure pozicija vanjske politike, što svakako nije dobro. Onda se postavlja otvoreno pitanje – da li postoji autohtona vanjska politika Bosne i Hercegovine, gdje odgovor nije nimalo povoljan. U najvećoj mjeri – ne postoji. Razlozi se kriju u dva elementa. Prvi je podanički odnos dijela političkih elita, prema drugim zemljama, što eskalira do to mjere da su oni spremni provoditi politike drugih zemalja kroz zvanične organe i institucije Bosne i Hercegovine. Drugi je element, klasično neznanje o načinu funkcioniranja vanjske politike, jer koliko vidim, ta oblast kao i mnoge druge u BiH, obiluje klasičnim diletantima. Šta je izlaz iz ovakve situacije? Teško je reći, ali bi bilo dobro da za početak time počnu da se bave kompetentne osobe, a onda korak po korak otimati našu autohtonu vanjsku politiku iz ruku susjednih zemalja i drugih udaljenih zemalja i vraćati je u institucije Bosne i Hercegovine, na način da one rade isključivo u korist ove zemlje. Zato volim taj eklektistički pristup međunarodnom odnosima, jer kako autori kažu, niti jedan monistički pristup međunarodnim odnosima ne može racionalno akceptirati dešavanja na međunarodnoj sceni. O geopolitičkim zbivanjima, da i ne govorim.

Piše: dr Slaven Kovačević