Ovih dana, svjedoci smo
različitih političkih stavova u vezi ideje da Srbija i Kosovo postignu dogovor
i to na način da bi moglo doći do međusobne korekcije granica ili razmjene
teritorija, izvjesno po etničkim linijama. Odjeci koji dolaze iz međunarodne
zajednice su različiti, gdje veći dio nje nije na liniji korekcije granica, dok
jedan manji dio njih smatra svako rješenje prihvatljivim, nazivajući to
kreativnim rješenjima. Da bismo u ovome tekstu, vama mojim dragim čitaocima,
približili elemente koji se javljaju, posebno one iz međunarodnog prava,
koristićemo samo važeće međunarodne odluke. Suština ove priče odnosi se samo na
to da se u cijelu priču nepotrebno i pravno neosnovano uključuje Bosna i
Hercegovina, pa ćemo tome posvetiti najveći dio pažnje. Ponovimo još jednom da
korekcija granica na Zapadnom Balkanu neće biti.
Zašto je važna Badinterova
arbitražna komisija i šta ona znači?
Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji (to
je njen tačan naziv), sa kolokvijalnim naslovom Badinterova komisija,
osnovana je avgusta/kolovoza 1991. godine od strane Vijeća ministara Europske
ekonomske zajednice, sa pet članova, predsjednika ustavnih sudova iz zemalja te
zajednice, kojom je predsjedavao francuz Robert Badinter. Arbitražna komisija donijela je 10
mišljenja u periodu 1991-1992 i dodatnih 5 mišljenja tokom 1993. godine.
Ono što je važno da, pored nastojanja tadašnje SR Jugoslavije da ospori nadležnost
Badinterove komisije, njena mišljenja i odluke dobila su status akta općeg
međunarodnog prava i to res judicata
ili preciznije da se radi o stvari koja je presuđena, što znači da se o istoj
stvari ne može ponovno odlučivati. Ono što je najvažnije za »slučaj korekcije granica« utvrđeno je Mišljenjem 3, tačnije da se granice
nekadašnjih republika unutar SFRJ smatraju međunarodnim granicama, onda
kada dođe do disolucije nekadašnje države. Kako se u međunarodnom pravu jasno
kaže da se granice između država mogu uređivati samo na dva načina: međusobnim dogovorom ili ako njega
nema, arbitražnom odlukom. Ima i
onih koji misle da se granice između država mogu utvrđivati, pa i mijenjati
ratom, vojnim postupkom, što je jedna nerealna mogućnost u međunarodnom pravu.
Dakle, ono što nas interesira iz Badinterove komisije, sadržano je u Mišljenju
3. koje koristeći načelo međunarodnog prava Uti
possidetis juris (onako kako posjeduješ) kao pravni osnov uzima Ustav SFRJ
iz 1974. godine, kojim su utvrđene granice tadašnjih republika onako kako je to
utvrdio AVNOJ na svome zasjedanju iz 1945. godine kazujući o granicama BiH u skladu sa odlukama Berlinskog kongresa, pa se tako
često koristi i termin »AVNOJ-evske granice.« Bez obzira, ono što je jako važno
odnosi se na to da je Badinterova komisija kao ad-hoc arbitražno tijelo, osnovano od
strane Europske ekonomske zajednice (koja će kasnije prerasti u Europsku uniju)
u okviru Mirovne komisije o Jugoslaviji, svojom arbitražom utvrdila postojanje
međudržavnih granica između republika nekadašnje SFRJ, odnosno da su granice
utvrđene i trajaće sve dok se zainteresirane države drugačije ne dogovore. Kako
međusobnog dogovora nema, onda su
granice već utvrđene, postoje i njihova
promjena nije moguća bez dogovora zainteresiranih država.
Kakvo je onda stanje na terenu?
Veoma jednostavno rečeno, granice
su već utvrđene na način da se u teritorijalnim zahvatima pojavljuju markiranja
međudržavnih granica, dok postoje predjeli gdje su granice uređene tako što se
slijede prirodne linije toka rijeka i to tako da granica ide sredinom tih
rijeka, koje razdvajaju države. Još preciznije, prikazaćemo na dva primjera:
granica između BiH i Hrvatske, ide sredinom rijeke Save, dok u drugom primjeru,
granica između BiH i Srbije ide sredinom rijeke Drine i to će trajati sve dok
se države drugačije ne dogovore, a ako se ne dogovore, ostaje na snazi
odluka Badinterove arbitražne komisije. Problematiziranje granice sa BiH,
od strane Srbije, vidno je izazvano prirodnim resursima koje nudi rijeka Drina, posebno u dijelu dvije
hidrocentrale, koje je Srbija neosnovano uzela sebi na korištenje. Kako će
teško biti postignut neki dogovor između BiH i Srbije o nekom novom
razgraničenju, bilo bi pošteno od Srbije da, poštujući akte međunarodnog prava,
uđe u pregovore sa BiH oko hidrocentrala na rijeci Drini, a ne oko korekcije
granice. Nešto slično imamo i u slučaju Hrvatske i Pelješkog mosta, gdje pored odluke
Badinterove arbitražne komisije, imamo i dogovor Izetbegović-Tuđman iz 1999. godine, kojim su preciznije utvrđene
granice između BiH i Hrvatske, posebnu u dijelu granice na moru. Kako je jedno
od načela međunarodnog prava, da jednom utvrđene granice traju i postoje sve
dok se ne postigne neki novi dogovor. U oba slučaja, i kod Srbije i kod
Hrvatske imamo kršenje normi međunarodnog prava na štetu Bosne i Hercegovine,
što nije dobar temelj za razvijanje jako potrebnih dobro-susjedskih odnosa. Zaključimo
da odluke Badinterove arbitražne komisije važe, bez obzira na osporavanje
i nedostatak ratifikacije susjednih država i to je jako važan ulazni podatak.
Ako one smatraju drugačije, najmanje što se može učiniti je pokretanje nove
arbitraže, uz saglasnost zainteresiranih zemalja, ali gdje će Bosna i
Hercegovina vidno koristiti odluke Badinterove arbitražne komisije kao jak argument,
posebno jer se o tome ne može ponovno
arbitražno odlučivati, ali može o dijelu granica, koje neko smatra spornim,
gdje će opet ono što je Badinterova komisija utvrdila biti krucijalni dokazni
argument.
Šta je o ovome rekao Dejtonski mirovni sporazum?
U par rečenica, veoma
jednostavno, potvrdio je kontinuitet teritorijalnog integriteta Bosne i
Hercegovine, prenesenog sa Republike Bosne i Hercegovine. Podsjetimo da su
Dejtonski sporazum potpisale Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija (Srbija je njen
današnji pravni slijednik) što znači da su svojim potpisom učinile verifikaciju
postojećih međudržavnih granica Bosne i Hercegovine. Pozivati se sada na neke
korekcije granica Bosne i Hercegovine, recimo kako to traži Srbija, da joj se
dodjeli 100 godišnja sljednost (pravo korištenja ) za hidrocentrale na Drini,
samo pokazuje da su granice potvrđene, ali da pitanje korištenja hidrocentrala
treba biti predmetom nekog novog međudržavnog dogovora, ali bez izmjena
granica, već jedan ekonomski dogovor oko korištenja resursa Drine i raspodjele prihoda
koje to donosi. Ponovimo još jednom, Dejtonskim mirovni sporazum je taj dokument
između zainteresiranih država, kojim su utvrđene sadašnje granice Bosne i Hercegovine.
A pitanje Kosova?
Podsjetimo se kako je Kosovo, kao
i Vojvodina, bila autonomna pokrajina u Srbiji, kako u nekadašnjoj SFRJ, pa
kasnije u SR Jugoslaviji, pa u državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, koje je
2008. godine proglasilo svoju nezavisnost. To je izvjesno izazvalo brojne
reakcije Srbije, koja prema tom pitanju osim političkih stavova, vidno ima i
emotivne veze, ali kako god to pitanje posmatrate, to radi Badinterove
arbitražne komisije i Dejtonskog sporazuma ne može biti povezano sa Bosnom i
Hercegovinom na bilo koji način. To su potvrdila najveće svjetske sile, osim
Europske unije, koja kroz komesarku za sigurnost i vanjsku politiku Federicu Mogherini, na glas razmišlja
da se proba korekcijom granica između Srbije i Kosova postići konačni dogovor.
To je pogrešna politika. S jedne strane imamo ambiciju gospođe Mogherini da
svoj mandat okonča nekim uspjehom, jer su sljedeće 2019. godine izbori za
Europski parlament, šta znači da je izvjesnije očekivati da će doći do kadrovskih
promjena na važnim europskim funkcijama, nego da će ostati stara postava. Zato
je njena politika pogrešna, jer uz puno uvažavanje ambicije gospođe Mogherini i
prijateljstva koje ona gaji prema Bosni i Hercegovini, stvaranje međunarodnog presedana
u pitanju Kosova, koje svoje posljedice neće imati samo na Zapadnom Balkanu već
bilo gdje u Europi, ne bi bio nimalo mudar politički potez. Autor ovih redova
može, iz glave, nabrojati 4-5 kritičnih tačaka u Europi, gdje bi se mogla
javiti žarišta za nove destabilizacije ako bi se stvorio presedan u
međunarodnom pravu, na način da se dozvoli korekcija granica između Srbije i
Kosova, izvjesno po etničkim linijama. Ako neko misli da bi se taj međunarodni
presedan pojavio kao destabilizirajući i jako opasan faktor samo na Zapadnom
Balkanu, taj živi u ozbiljnoj zabludi.
Pitanje dogovora Srbije i Kosova,
ma koliko gospodin Vučić želio »nešto za
Srbiju« neće se riješiti korekcijom granica, već je gornja granica do koje
se može ići samo i isključivo međusobno priznanje Srbije i Kosova u sadašnjim
granicama. Time bi Srbija ipak dobila nešto, njen sadašnji teritorijalni integritet
ili bi se njena disolucija mogla nastaviti, kao jedna vrsta vidne politike
kažnjavanja od strane međunarodne zajednice, za sve ono što je Srbija radila u
ratovima tokom 1990- tih godina. Ako to oni sami ne vide, onda i oni imaju
ozbiljan problem sa zabludom. Njihov jedini dobitak bio bi očuvanje sadašnje
teritorije, minus Kosovo, što je po mom analitičkome mišljenju i krajnji domet
Srbije dokle ona zapravo može dobaciti. Održavanje »zamrznutog konflikta« neće predugo trajati, a Europska unija ima
mnoštvo instrumenata, za odmrzavanje
konflikta, posebno sada kada vidimo da kancelarka Angela Merkel, putem Manfreda
Webera želi preuzeti dominantniju ulogu u samoj Europskoj uniji, za koju
Milorad Dodik u svome najnovijem laičkom mišljenju kaže da će se raspasti. Evo
ja kažem da neće i da je tome garant baš Angela Merkel. Ako gospodin Aleksandar
Vučić misli kako su neke investicije i novci iz Europe sami došli u Srbiju, evo
još jednog primjera zablude, jer se radi o tome da je Srbija već nešto dobila i
da joj se to nešto dobiveno može početi smanjivati.
Piše: dr Slaven Kovačević
No comments:
Post a Comment