Ne postoji legitimno političko predstavljanje naroda

Završena je još jedna runda razgovora oko Izbornog zakona BiH uz prisustvo Venecijanske komisija i aktivno učešće predstavnika međunarodne zajednice, sa iskazom kako je zapravo dogovoreno širenje optimizma jer se navodno prilazi jednom od mogućih rješenja – privremenog ili konačnog, vidjećemo. Ono što upada u oči, naravno uz ogradu da u javnosti nema informacija o sadržaju razgovora, tiče se toga da još nismo čuli takav stav da cilj izmjena Izbornog zakona BiH, koje se prema mišljenju stručnjaka Venecijanske komisije može obaviti i u Parlamentu FBiH, jeste puno poštivanje europskih principa i standarda, odnosno da ideje HDZ-a o proporcionalnom predstavljanju ili legitimnim predstavnicima konstituentnih naroda nisu europski standard. Tako da se stvara osjećaj da Europska delegacija u Bosni i Hercegovini eventualno nagovara pro-bosanske stranke da odustanu od europskih principa i standarda, tako što će barem privremeno prihvatiti HDZ-ovi principi o etničkom obilježavanju teritorija i ljudi (možda putem traka kao što je to bilo 1940-tih u Njemačkoj ili 1990-tih u dijelovima BiH). Kažem stvara se takav osjećaj, jer svakog onoga koga je jednom opekla politika Carla Bildta, koji je bio Visoki predstavnik u BiH, neposredno poslije rata, pa se ispostavila njegova saradnja i politička privrženost sa nekim od nositelja agresije na Bosnu i Hercegovinu, vrlo će izvjesno jako oprezno posmatrati još jednog Šveđanina sličnog političkog opredjeljenja na čelu Europske delegacije. Posebno kada taj isti čovjek ovdje ne brani europske principe i standarde, već nekako svojim ponašanjem naginje idejama HDZ-a. Znam i zašto? Vrlo je izvjesno tako nešto izlobirano kod euro-parlamentaraca, pa će ispasti da on samo provodi ono što mu šef kaže, uz jednu konstataciju, naredne 2019. godine, u maju mjesecu idu izbori za Europski parlament, vrlo izvjesno će biti nova politička struktura tamo, a sa time i neki novi nositelji europskih političkih funkcija. Da li se neko, na primjer, sjeća još Javiera Solane ili Catherine Ashton? Vrlo izvjesno niko, tako da će i ovi sadašnji nastaviti tom linijom odlaziti u zaborav, jer konkretnih rezultata sve je manje, a svojom su politikom uspjeli ojačati euro-skepticizam u zemljama Europske unije, koji je primjetno doveo do Brexita ili napuštanja Velike Britanije. To je posljedica politike sadašnjih europskih struktura, sa čijim se posljedicama susrećemo i mi, ovdje i danas. Nego da malo razmotrimo taj zahtjev HDZ-a, tačnije njihove nevladina organizacije HNS-a, uz pokušaj da govorimo razumljivim jezikom kako bi i ondašnji koji ne razumiju analitički jezik shvatili šta govorim i šta tačno želim reći. Prorcionalnost kao politički princip ima svoj temelj u idejama konsocijacijske demokracije autora Arenda Lijpharta, o čemu sam više puta govorio. Ta proporcionalna zastupljenost podrazumijeva da se za omjer uzima sveukupno stanovništvo, recimo ako Hrvata u BiH ima oko 15%, onda bi po tom teorijskom principu oni trebali konzumirati maksimalno 15% vlasti, a ne kao sada jednu trećinu ili 33% vlasti, što u Federaciji Bosne i Hercegovine ide i preko 40%. Kada HDZ ili njegovi predstavnici kažu proporcionalna zastupljenost, onda bi oni vidno da se u ovih 33% ili jedne trećine vlasti izaberu delegati, ali samo iz onih teritorija gdje oni imaju političku kontrolu. Da apsurd bude još veći HDZ hoće proporcionalnost u tijelima koja su očito utemeljena na principu – PARITETA koji je suprotan model i koji onda isključuje proporcionalnost. Dakle, u Predsjedništvu BiH imate 1B+1H+1S, u Domu naroda FBiH 17B+17H+17S (i samo 7 Ostalih) i Domu naroda imate 5B+5H+5S, što je kako možemo vidjeti paritetna zastupljenost, koja nema ama baš nikakve veze sa proporcionalnosti. Možemo još preciznije kazati da paritet isključuje proporcionalnost ili obratno da proporcionalnost isključuje paritet, jer bi tada u Domu naroda FBiH bilo najviše Bošnjaka, recimo oko 30, Hrvata bi bilo oko 10, Srba bi bilo do 5 i jedno 3 pripadnika Ostalih. Tad bi to bila proporcionalna zastupljenost, prema idejama konsocijacijske demokracije. Nadam se kako je jasno da HDZ vrlo vješto manipulira sa pojmom proporcionalnosti, kako bi u tijelima koja su temeljena na paritetu, već nekako ubacili dovoljno »svojih« čime bi postali vječita vlast bez obzira na izborni rezultat. Šta ovdje fali? Fali to da im neko iz međunarodne zajednice kaže šta je to europski izborni standard, šta su to principi moderne, zapadne demokracije i da HDZ-ov prijedlog odudara od toga jer zabranjuje kandidiranje i izbor većeg dijela građana u Dom naroda FBiH ako žive izvan teritorija koji su pod HDZ-ovom političkom kontrolom, što je klasična diskriminacija umotana celofan sa mašnicom tog uzurpiranog principa proporcionalnosti. To fali, ako ništa barem od Europske komisije za demokraciju kroz pravo (što je tačan naziv Venecijanske komisije) čiji je osnovni zadatak pomoć u uspostavlajnju ustavnih uređenja u kojima mora postojati zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda. Legitimno političko predstavljanje naroda je nešto što nije utvrdio, odlučio ili kako to pogrešno pojedini kažu, presudio Ustavni sud BiH u predmetu Bože Ljubića, iz čega vidim samo taj element da oni koji to izgovaraju, zapravo ne znaju pročitati odluke Ustavnog suda BiH. Da, jeste, rekao je Ustavni sud BiH da treba obezbijediti legitimno političko predstavljanje, ne spomenuviši te dvije riječi – konstituentnih naroda – jer i samo ulaženje u politološku terminologiju u pravnim stvarima i to od strane Ustavnog suda BiH, otvara i otvorilo je mnoga pitanja, kao recimo ona političkog utjecaja na taj Ustavni sud BiH. Dakle, legitimno političko predstavljanje se može jednostavno objasniti. Nositelj suvereniteta svake zemlje je građanin i tako mora biti i ovdje. Nije nositelj suvereniteta bilo koji konstitutivni narod (iako je tačan termin konstituentni narod). Jedan od izraza nositelja suvereniteta jeste da svaki građanin mora imati pravo da učestvuje u donošenju svih zakona u svojoj zemlji i to kroz svoje političke predstavnike, koji se biraju na izborima i postaju legitimni politički predstavnici građana ili onih koji su ih birali. To je tačno pojašnjenje tog pojma, a ne neka »džumbus« interpretacija. Tačnije, dokle god je Dom naroda FBiH ili BiH zakonodavni organ, onda evo i teorijski, svaki građanin kao nositelj suvereniteta mora moći da se za njega kandidira, kako bi mogao uzeti učešće ili konzumirati svoje temeljno pravo da učestvuje u donošenju svih zakona i time će postati legitimni politički predstavnik onih koji su ga na izborima birali. Tu bi HDZ opet učinio jedan trik, pa riječ građani zamijenio narodom, pa kao da narodi biraju na izborima svoje legitimne predstavnike. Osim što je tako nešto izraz one ideologije koja je bila prisutna u Europi tokom 1940-tih, ona nije dijelom europskih principa i standarda, nije teorijski pojam i ne može ni biti, pa nas stanovnike ove europskim igrarijama napaćene i ponižene zemlje, interesira samo jedno – da li to ovdje ne važe i ne primjenjuju se europski principi i standardi zato što opet Europom vladaju oni koji su BiH patili neodlučnošću ili namjerom tokom perioda 1992-1995. Nekako je suviše čudno da od međunarodne zajednice ama baš niko ne spominje 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassboruga, jer im je to posao, a da stalno spominju HDZ-ove principe, pa se sada gradi i atmosfera, navodno pozitivna, da ona pro-bosanska strana opet klekne i kao izraz kompromisa popusti pred ne-europskim principima i standardima HDZ/HNS-a. To je u najmanju ruku, jako jako čudno. Ako ništa, možda ćemo u pozitivnoj atmosferi još jednom biti poniženi i obespravljeni, samo znate, čudan je ponosni bosanskohercegovački narod, posebno kada ga na njegove oči varate, kradete i obespravljujete. Ili će ovdje biti europski principi i standardi ili mi u takvu Europu gdje nas tako tretiraju nećemo. Pa gospodo dužnosnici, razmislite malo o tome.


Piše: dr. Slaven Kovačević

Zašto je OHR iznad Ustavnog suda BiH

Pitaju me građani ovih dana, odakle mi taj element da je OHR iznad Ustavnog suda BiH, zar nije Ustavni sud BiH krajnja sudska instanca, kakve veze ima OHR sa Ustavom BiH i slična pitanja. Iskoristiću ovu prlliku da odgovorim, što je moguće preciznije.

Dakle, svojom odlukom U 5/98-III (član 19. odluke) Ustavni sud Bosne i Hercegovine je nedvojbeno utvrdio da je Ustav BiH sastavnim dijelom jednog međunarodnog sporazuma, te da se u skladu sa članom 31. Bečke konvencije o međunarodnim ugovorima, utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ što u najkraćem znači da je time i sam Ustavni sud BiH utvrdio da je Ustav BiH, kao Anex 4, sastavnim dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona koji ima direktnu primjenu u zemlji.

Kako postoje dvije doktrine ili dvije pravne škole koje uređuju odnos domaćeg i međunarodnog prava – monistička i dualistička škola, onda je sasvim jasno da se temeljem monističkog pristupa ili monizma, Okvirni mirovni sporazum iz Daytona direktno i u cijelosti primjenjuje u BiH. Kada bi ovdje vladao princip dualističke škole ili dualizma, to bi značilo da država donosi odgovarajući akt: izvršni, transformacijski ili adaptivni, kojim se međunarodni sporazum stavlja u provedbu. To u Bosni i Hercegovini očito nije slučaj, pa je i Ustavni sud BiH u svojoj odluci veoma jasno utvrdio da se Okvirni međunarodni sporazum iz Daytona direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, što je dakle monizam i tako ga treba tretirati.

Polazeći od takve odluke Ustavnog suda BiH, koji je sam sebi napravio pravilo, onda je u primjeni, također, Anex 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, odnosno njegov član 5. koji kaže da je Visoki predstavnik konačni tumač civilnog aspekta implementacije Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, u šta svakako spada i Anex 4, odnosno Ustav BiH, odnosno svih 11 anexa sporazuma.

To znači, kako mišljenje OHR-a, preciznije Visokog predstavnika ima svoju pravnu snagu, jer se radi o konačnom tumaču civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, što znači da ne postoji neka viša instanca, koja može vršiti tumačenje ovog međunarodnog sporazuma, kojeg je, kako sam rekao, svojom odlukom U 5/98-III Ustavni sud BiH utvrdio kao međunarodni ugovor sa direktnom primjenom u Bosni i Hercegovini. Bez obzira što je Ustavni sud BiH pozvao OHR da ponudi mišljenje u svojstvu »prijatelja suda« sasvim je jasno da Visoki predstavnik ima status i nadležnosti utvrđen Anexom 10 Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, te bi odbijanje njegovog mišljenja bilo, ništa drugo nego udar ili napad na sam Dayton.

 Neki su političari tražili »slovo Daytonskog sporazuma« jer neće »duh Daytona« koji im valjda ne odgovara. E pa gospodo, evo vam slovo Daytona, uz malo teorije, ali prakse iz oblasti međunarodnog prava, a evo vam i odluka Ustavnog suda BiH kojom se, još ću jednom ponoviti, Ustav BiH tretira kao sastavnim dijelom jednog međunarodnog ugovora, koji ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, gdje je nemoguće zaobići Anex 10 Daytona (nadležnosti Visokog predstavnika), sve dok nadležni državni zakonodavni organ ne donese ili usvoji Ustav BiH i objavi ga u službenom listu.

Piše: dr Slaven Kovačević

Kako je Ustavni sud postao dio Čovićevog plana B

Ovih dana u posjetu Bosni i Hercegovini, došla je Venecijanska komisija sa idejom da u okviru svojih pravnih znanja i svoga autoriteta ponudi mišljenje koje, iako je neobavezujuće, može poslužiti kao izlaz iz ove politički stvorene, čudne pravne situacije oko izmjena Izbornog zakona BiH.

Previše je tu kontradiktornih elemenata, jako čudnih činjenica, koje prati cijeli niz loših argumenata, kojim bi bilo ko mogao opravdati ovakvu situaciju. Podsjećanja radi, još jednom, a o tome sam govorio tačno prije godinu dana za različite televizijske kuće i portale, da je u predmetu »Božo Ljubić« Venecijanska komisija već dala svoje mišljenje, utvrdivši da je sadašnji sistem za izbor delegata u Dom naroda FBiH, temeljen važećim Ustavom FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, kao i međunarodnim standardima u oblastima izbora. Iako sam više puta to ponavljao, kako bih potkrijepio tezu da je odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« u najmanju ruku čudna jer nije uvažila mišljenje Venecijanske komisije, a nije uvažila ni zatraženo i dobiveno mišljenje OHR-a (autor teksta je imao prilike vidjeti to mišljenje), koje nije niti približno na liniji oduke Ustavnog suda BiH, koji eto iz samo njima poznatih razloga odluči drugačije i korist političkih elita, a na štetu građana BiH, praveći ponajveću političku krizu nakon završetka rata. Zato je potrebno još jednom istaći da na službenoj stranici Ustavnog suda BiH, imate 4 (četiri) različite verzije Ustava BiH, te da sudije u svome radu koriste opet te različite verzije Ustava BiH (svako koristi svoj neslužbeni prijevod ili svoju neslužbenu verziju) kako bi donijeli jedinstvenu odluku. Zar to nije prvi jako čudni i pravno intrigantan element?

Drugo, poznato je kako je OHR, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, jasno kazao da svi anexi Daytona nikada nisu službeno prevedeni, tako da je njihova službena verzija samo ona na engleskom jeziku. To znači kako i Anex 4, Daytonskog sporazuma, važi samo u verziji na engleskom jeziku, tako da je građanima BiH jako žao ako sudije Ustavnog suda BiH ne govore engleski jezik, a da ne govorimo da je većini njih prvi posao u pravosuđu – sudija Ustavnog suda BiH, što je u normalnim državama i pravnim sistemima vrhunac sudske karijere i što dođe na kraju, kada jedan sudija ima stotine hiljada obrađenih predmeta u svojoj praksi i par decenija sudskog iskustva. Samo kod nas može biti da je nekom prvi ulazak u sudnicu, kao radni prostor, onda kada je imenovan/a za sudiju Ustavnog suda BiH. Žalosno.

E taj i takav Ustavni sud BiH, ne koristi službenu englesku verziju Ustava BiH (što se može vidjeti iz obrazloženja predmeta »Božo Ljubić«) već svaki sudac neki svoj neslužbeni prijevod, ne uzima mišljenje jednog svjetskog pravnog autoriteta kava je Venecijanska komisija i ne uzima mišljenje OHR-a koji je po Daytonskom sporazumu, ponovimo još jednom krajnji tumač civilnog aspekta Okrivnog mirovonog sporazuma iz Daytona. Zašto je ovo važno? Odgovor je jako jednostavan, zato što Ustav BiH, nije nikad službeno preveden (zadnji pokušaj je bio 1996. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika Carla Bildta, koji nije uspio), samim time nije nikad usvojen na odgovarajućem zakonodavnom organu, pa time nije niti objavljen u Službenom listu, tako da se koristi kao dio međunarodnog mirovnog sporazuma, tačnije njegov Anex 4, što mu određuje i pravni status na način da je OHR krajnji tumač i Ustava BiH (civilnog aspekta sporazuma), a ne Ustavni sud BiH. Odnosno ako OHR kaže da nešto nije u redu, onda to niti jedan zakonodavni, izvršni ili sudski organ ne može i ne smije zanemariti.

Još jedna važna stvar. Taj član I/2 Ustava BiH, koji je pravni osnov za donošenje intrigantne oduke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« na engleskom jeziku sadrži termin »vladavina prava« (eng. Rule Of Law) što znaći da niko, ama baš niko, ne može svojim odlukama ili donošenjem bilo kakvih zakona uzimati bilo čija ljudska prava. Ustavni sud BiH izgleda može, što je pravno nemoguće, ali kod njih očito jeste jer koriste neslužbene prijevode Ustava BiH, što se lako može potkrijepiti time da u tim neslužbenim prijevodima nema termina »vladavina prava« u članu I/2. U službenoj engleskoj verziji, svakako ima.

Ista stvar je i sa članom II/2, gdje piše da se Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenjuje direktno u BiH i da ima prednost u odnosu na sve ostale zakone, što svakako uključuje Izborni zakon BiH. Gdje nestade taj dio Ustava BiH, taj član II/2, a evo dodajem i član II/4 (zabrana diskriminacije) prilikom odlučivanja u predmetu »Božo Ljubić« koji se sada svim političkim i pravnim sredstvima nastoji iskoristiti kao pravni osnov za sistemsku diskriminaciju građana Bosne i Hercegovine. To je pravilan način da BiH nikada ne postane dijelom Europske unije i sasvim izvjesno niti NATO-a jer tamo nema niti smije biti diskriminacije.

Šta nam sve to govori? Pa vrlo jednostavno, da je Ustavni sud BiH očito već sada pod političkim utjecajem, da ne donosi pravno utemeljene odluke već izvjesno političke ili politikantske, ne vodeći računa o zaštiti osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih građana BiH već samo o ambicijama političkih elita na vlasti. To svakako nije dobro, nije dopustivo i u normalnim demokratskim zemljama, to bi već davno bilo riješeno na način da bi se tim sudijama Ustavnog suda BiH »zahvalilo« na njihovom (ne)radu. Što se ne otvori priča na ograničavanje mandata sudijama Ustavnog suda na 5 (pet) godina, kao u svim normalnim zemljama, a ne kao kod nas gdje im mandat traje do 70 godine života, gdje oni iz te nepromjenjivosti crpe snagu da donose vrlo intrigantne odluke, štiteći se imunitetom.

Ovih dana, također, imamo značajan događaj ili dostavljanje mišljenja OHR-a koje je Ustavni sud BiH zatražio u predmetu po apelaciji gospođe Borjane Krišto. Pa Ustavni sude BiH, zašto tražite mišljenje OHR-a, kada ga svakako ne uvažavate, a morali biste, jer je taj isti OHR krajnji tumač civilnog aspekta Daytonskog sporazuma i biće takav sve dok se ne obezbijedi prijevod svih anexa, a samim time i Ustava BiH, koji bi trebao biti objavljen u Službenom listu, čime bi prestao biti dijelom međunarodnog sporazuma i tek tada bi postao Ustav Bosne i Hercegovine. Dokle god Ustav BiH ima takav status da je dijelom Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, a još uvijek ima, onda je po tom sporazumu OHR krajnji tumač njegovog civilnog dijela, dok Ustavni sud BiH nema nadležnost nad međunarodnim sporazumima, posebno ovim iz Daytona, nego OHR i to je jednostavno tako. To će biti tako dok ova zemlja ne donese u propisanoj proceduri Ustav BiH i objavi ga u Službenom listu, kada će nad tim dijelom prestati ovlasti OHR-a, ali dokle kod je na snazi Daytonski sporazum onda OHR ima svoja ovlaštenja, utvrđena u Anexu 10. Isto tako, poznato je da vam je OHR ukazao i ukazuje na postojanje Washingtonskog sporazuma, koji je Federaciju BiH ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona, pa je nejasno kako to može biti odlukama Ustavnog suda BiH zanemareno.

Podsjetimo još jednom da je Washtingtonski sporazum bio temelj za održavanje Ustavotvorne skupštine Federacije BiH iz 1994. godine, kada je donesen sadašnji Ustav FBiH. Intervencija na Ustav FBiH, izvjesno bi bila intervencija na Washtingtonski sporazum, a time i na Daytonski sporazum, što bi bilo prekrajanje sadašnje Bosne i Hercegovine. Tu ima samo jedan »manji« problem. Daytonski sporazum ima 5 (pet) garanta i među njima nisu BiH, Hrvatska niti Srbija, koje su potpisnice sporazuma, čime su se obavezala na njegovu pričinjenu, dok su garanti Daytona 5 (pet) velikih svjetskih sila plus Europa, koji neće dozvoliti intervencije na sporazume koje garantiraju. Mene ne bi čudilo, da ovaj i ovakav Ustavni sud BiH, koji misli da je iznad Europskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strassboruga, koji ciljano djelimično koristi Ustav BiH kako bi udovoljio političkim elitama na vlasti, koji se stavlja iznad Venecijanske komisije, koji se stavlja iznad OHR-a donese najnoviju odluku kojom će još više produbiti političku krizu u Bosni i Hercegovini, koja može voditi u vrlo neželjenim pravcima. Zato se građani sa pravom pitaju, da nije slučajno i Ustavni sud BiH dijelom Čovićevog Plana B? Odgovor će građani BiH dobiti u odluci Ustavnog suda BiH po apelaciji Borjane Krišto.

Piše: dr. Slaven Kovačević

SAD na svojoj koži uvidjele kako izgleda politika Čovića

Očito da je Ambasada SAD-a na svojoj koži uvidjela kako izgleda politika Dragana Čovića, a osjetno je kako je ova njegova priča pošla nakon sastanka kod kancelarke Angele Merkel, gdje bi pomenuti mogao otići na popravni ispit ili biti »izbačen iz škole« ako ne bude poštovao europske principe i standarde.

Naime, Dragan Čović je nastojao putem hrvatskih zvaničnika, primarno mislim na premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, izlobirati podršku svojim idejama unutar europskih institucija.

Kako je prošle jeseni, u Europskom vijeću iz Brusselsa prilikom zauzimanja stava o Bosni i Hercegovini, intencija da u tekstu stoji »jednakopravnost konstituentnih naroda« propala, bila odbijena od svih drugih članica, pa je u konačnom tekstu stajalo da BiH mora garantirati sva građanska prava i slobode na individualnom nivou uz suzdržavanje od politika koje mogu otežati provođenje presuda iz Strassbourga u predmetima Sejdić-Finci i drugi vezani predmeti, tada je bilo jasno da traženja Dragana Čovića postaju problem za Republiku Hrvatsku.  To je eskaliralo do te mjere da sada Hrvatska ima poseban negativan oreol u europskim institucijama radi podrške politikama Dragana Čovića i vjerujem da je njemu rečeno da malo »spusti loptu« jer to postaje sve veći problem za susjednu Hrvatsku, koja ima dovoljno i svojih problema.

Druga važna stvar odnosi se na to da je Dragan Čović prevashodno bio zainteresiran za mjesto člana Predsjedništva BiH i kako se stvari razvijaju, očito da se on tu osjeća siguran pa mu ne trebaju više izmjene Izbornog zakona BiH, već on to misli postići u sadašnjim okolnostima, dok će se popunom Doma naroda FBiH očito baviti kroz CIK, dakle indirektno i manje vidljivo od klasičnog političkog nastupanja, i to u punom partnerstvu sa Miloradom Dodikom, sa kojim misli preuzeti kontrolu nad CIK-om i Ustavnim sudom BiH. To je njegov Projekt B.

Kada čujemo da njemu  smeta što se svaki njegov mig komentira, onda se mora reći sljedeće. Zajedno sa predsjednicom Hrvatske, Grabar-Kitarović otvara konzulate po BiH, čime se zaokružuje teritorij zamišljenog »trećeg entiteta« na jedan politički jako perfidan način, čime hrvatska predsjednica šalje jako intrigantne poruke. Ko to ne vidi, ne treba se baviti politikom. Veza između njega i Grabar-Kitarović su izbori za predsjednika Republike Hrvatske, koji dolaze za par godina, pa se kroz ovo političko djelovanje stvaraju pretpostavke za podršku iz BiH sadašnjoj predsjednici Hrvatske.

Međunarodna zajednica mora započeti aktivniji angažman kod takvih osoba koje svojim političkim djelovanjem predstavljaju opasnost za moderne, zapadne demokratske principe, koje političkim utjecajima koriste institucije kao što su CIK i Ustavni sud BiH za svoje ciljeve, te ih na neki način politički izolirati.

Očito da je Ambasada SAD-a na svojoj koži uvidjela kako izgleda politika Dragana Čovića, a osjetno je kako je ova njegova priča pošla nakon sastanka kod kancelarke Angele Merkel, gdje bi pomenuti mogao otići na popravni ispit ili biti »izbačen iz škole« ako ne bude poštovao europske principe i standarde.  Ostaje otvoreno pitanje angažmana SAD-a, tvorca Daytonskog mirovnog sporazuma, o tome hoće li se osloniti na politike europskog nedjelovanja, koja su tokom perioda 1992-1995 rezultirale genocidom i najstrašnijim zločinima ili će se SAD opet samostalno uključiti kako bi se od Bosne i Hercegovine napravila normalna zemlja, u kojoj osobe poput Čovića više neće moći biti nikakav problem.

Piše: dr. Slaven Kovačević

O planovima A, B i C koji postadoše projekti

Ima tome već nekih 9-10 mjeseci kako sam za nekoliko televizija govorio šta je zapravo najava Dragana Čovića, da ako mu ne uspije izmjena Izbornog zakona BiH, da će pokrenuti, kako je tada rekao Plan B, a da imaju i spreman Plan C. Najnovija izjava člana Predsjedništva BiH, Dragana Čovića kako se više neće baviti izmjenama Izbornog zakona BiH, jer su izbori raspisani i da nema potrebne atmosfere za postizanje (njegovih) izmjena Izbornog zakona BiH i da će sada oni, udruženo, HDZ i njihova nevladina organizacija za specijalne namjene HNS pokrenuti Projekt B.

Kada čujete riječ projekt, onda treba razmotriti misao da je neko nešto do najsitnijih detalja isplanirao i da u tom pogledu ima, spreman, cijeli razrađen plan za naredno djelovanje. Bilo bi nesmotreno vjerovati kako to nije tačno i da se radi »samo« o još jednom podizanju tenzija u izborno vrijeme. No, stvarnost može biti dovoljno drukčija, ako se što kvalitetnije prikažu elementi tog projektiranja ili planiranja, kako god hoćete, pa se zauzme odgovarajući stav.

Plan A, veoma izvjesno, bio je posvećen izmjenama Izbornog zakona BiH, za što je pravni osnov bila odluka Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« iz čega se može sagledati cjelokupna namjera i urađeno planiranje s ciljem da se stvori politička atmosfera o potrebi izmjena izbornog zakonodavstva. Zato je apelant, dr Božo Ljubić podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je donio djelomičnu odluku, odbacujući dio nje koji se tiče izbora za članove Predsjedništvo BiH, prevashodno se baveći samo izborom delegata u Dom naroda FBiH. E tu nastaje prvi problem. Odluka o meritumu, kako je donio Ustavni sud BiH, utvrdila je neusklađenost dva dijela od dva člana Izbornog zakona BiH (10.12 stav 2 i 20.16A stav 2, a-j) i naložila zakonodavcu, tačnije Parlamentu BiH da donese izmjene ta dva člana. Izgleda je Ustavni sud BiH zaboravio, a i apelant Božo Ljubić, postojanje člana 10.9 Izbornog zakona BiH, koji nalaže Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da donese svoj zakon kojim se uređuje broj izbornih jedinica i raspodjela mandata, posebno je bh. entitet Republika Srpska ima svoj izborni zakon kojim se regulira broj izbornih jedinica i raspodjela mandata iz njih.

Iako je prvobitna radost, ushićenje i euforija HDZ-ovaca bila jaka, vrlo su brzo shvatili da odluka »Božo Ljubić« ne ispunjava, čak niti blizu, njihove političke ambicije da bez obzira na izborne rezultate od 5-7%, HDZ uvijek bude nezaobilazni pregovarač o formiranju federalne i državne vlasti. Oni tada posežu za cijelom lepezom netačnih interpretacija odluke Ustavnog suda BiH, najčešće vadeći po jednu njima odgovarajuću rečenicu iz obrazloženja odluke, predstavljajući takve interpretacije, kao da je baš to Ustavni sud BiH presudio. Tada je bilo jasno da se radi o netačnim, političkim interpretacijama odluke Ustavnog suda BiH, ali nažalost od pro-bosanskih, građanskih, političkih stranaka nismo imali prilike često i glasno čuti da znaju da se radi o pogrešnim interpretacijama političke prirode.

Da stvar bude još složenija, Ustavni sud BiH je zatražio mišljenje OHR-a, kojeg ne možete naći u odluci »Božo Ljubić« iako je OHR krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona i kao takav je nezaobilazan u tumačenju ustavnih odredbi. Ali eto, nema njegovog mišljenja u odluci Ustavnog suda BiH, iako se tamo jasno spominje da je mišljenje traženo i dobiveno. Ista je stvar i sa mišljenjem Venecijanske komisije, koje je zatraženo i dobiveno, koje je u cijelosti u suprotnosti od onoga što je Ustavni sud BiH odlučio u predmetu Bože Ljubića. Odatle HDZ-ovci vrte tu jednu rečenicu da Dom naroda nije dom kantona nego po njima baš dom naroda, pa samim tim nije Federacija  BiH federacija kantona, nego federacija naroda, iako u Washingtonskom sporazumu iz 1994. godine, koji je bio pravni osnov za donošenje Ustava FBiH, jasno piše da je Federacija BiH zapravo federacija federalnih jedinica.

Tako da vađenje te jedne objašnjavajuće rečenice iz mišljenja Venecijanske komisije, koja je zapravo navodila različite primjere državnih uređenja u Europi, očito je smišljeno kako bi se dobio prostor za političku manipulaciju građana BiH, ali i većeg dijela međunarodne zajednice, koja je svjesno ili nesvjesno nasjedala na takve interpretacije. Posebno jer Venecijanska komisija na kraju svog mišljenja konstatira da je izborni sistem po odgovarajućim odredbama važećeg Ustava FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima, ali ipak Ustavni sud BiH, stavljajući sebe čak i iznad Venecijanske komisije, odlučuje drugačije, što mnogo toga novog o njima govori. Recimo da se time uočava politički utjecaj na ovaj najviši sudski organ u državi. Tad je HDZ-ovcima postalo jasno da je odluka »Božo Ljubić« potpuno neadekvatna za njihove političke ambicije, da ona ne tretira izbor članova Predsjedništva BiH, pa odjednom posežu za interpretacijom da legitimno predstavljanje mora biti provedeno na svim nivoima vlasti, što je naravno netačno, niti se Ustavni sud BiH bavio time.

Da ne govorimo da je teorijski pojam »legitimno političko predstavljanje« temeljen na terminu »suverenitet« koji je u rukama građana Bosne  Hercegovine, da suverenitet ne može biti prenesen na nekog, niti može biti podijeljen (na primjer između konstituentnih naroda), te da se suverenitet ostvaruje na način da svi građani moraju moći učestvovati u donošenju svih zakona u svojoj zemlji, putem svojih legitimnih političkih predstavnika koji se biraju na izborima, bez diskriminacije ili nečije želje da bude proporcionalniji od proporcionalnog. Ovaj izraz »proporcionalniji od proporcionalnog« želim istaći samo iz jednog razloga zato što je Dom naroda FBiH temeljen na paritetu, a ne na proporcionalnosti, što su dva pojma koji jedan drugog isključuju. Tako, da kad čujete da se delegati u Dom naroda FBiH trebaju birati proporcionalno, u tome tijelu koje je temeljno na paritetu, znajte da sa nad vama želi ostvariti politička manipulacija.

Zato HDZ-ovci, koji vide da je odluka »Božo Ljubić« za njih nedovoljna, posežu za još jednom apelacijom Ustavnom sudu BiH, apelant je gospođa Borjana Krišto, tražeći da se stave van snage i odredbe Ustava FBiH, za koje je ranije Venecijanska komisija u svome mišljenju utvrdila da su u skladu sa europskim izbornim standardima, da ne govorimo da su te odredbe direktno prenesene iz Washingtonskog sporazuma, pa bi bilo upitno da Ustavni sud BiH na njih uopće može intervenirati (to bi bila intervencija na međunarodni sporazum). Tada je bilo jasno da su nezadovoljni odlukom »Božo Ljubić« i da idu korak dalje. Tada kreće Plan B.

Plan B, odnosno Projekt B ili stvaranje osovine Dodik-Čović, veoma je jasan i njegovo značenje je vidno, da se ne ide više u izmjene Izbornog zakona BiH, nego da se ovlada Centralnom izbornom komisijom (CIK), što je izvjesno djelomično učinjeno, ali i da se nastavi ovladavanje Ustavnim sudom BiH, kako bi se novim apelacijama nastojao obezbijediti neki novi društveno-politički sistem, bez obzira što on kao takav nije na liniji europskih principa i standarda, pa k tome još pravi i štetu Republici Hrvatskoj u europskim institucijama, koja je probala lobirati za Čovićeve ideje i dobila odbijenicu Europe.

Dakle, Plan ili Projekt B se odnosi na to da CIK svojim podzakonskim aktom, pod navodnom brigom za implementaciju izbornih rezultata, usliši želje Dragana Čovića i HDZ-a na način da se obezbijede glasovi većine njih. Naravno to je moguće samo uz pomoć partnera Milorada Dodika i kroz veze koje imaju sa pojedinim članovima CIK-a, gdje se traži potrebna većima da izglasa Čovićeve želje. Vrlo je izvjesno da bi takav podzakonski akt donio buru, vjerovatno i žalbe Apelacionom odjelu Suda BiH, pa kasnije i Ustavnom sudu BiH, pa dok se to sve okonča, dođoše ovogodišnji izbori po tim novim CIK-ovim pravilima, pa se ti žali kome hoćeš. To je zapravo cilj Plana ili Projekta B, koji je u sadašnjim okolnostima veoma moguć.  Odnosno, to je to »tehničko« rješenje koje zagovara Dragan Čović, kojim bi se zapravo dao potpuno novi koncept Bosni i Hercegovini, vraćajući je u vremena sredinom 1940-tih godina, kada su se građani obilježavali trakama na rukama, kako bi se znalo ko treba imati manji stepen ljudskih prava. Zaključimo ukratko da se Plan ili Projekt B zapravo odnosi na ovladavanje institucijama kao što su CIK, Ustavni sud BiH i mnoge druge s ciljem njihovog stavljanja u funkciju partnerstva Dodik-Čović ili ako to ne upali, da se kroz koordinirano djelovanje pokuša izvršiti blokada institucija vlasti. recimo, podnesu oba ostavke ako budu izabrani u Predsjednštvo BiH, pa dok se po važećem državnom zakonu izvrši popuna, u čemu nije jasno koje tijelo bi trebalo da to sve nadgleda (u tom zakonu je ostalo da piše Privremene izborna komisija, a danas je to Centralna izborna komisija). Tu postoji jasan prostor za blokade.

Plan C, inicira se onda kada bi popadali Plan A i B, odnosno tada bi se posezalo za onom vrstom institucionalne blokade, tako što se u onim kantonima gdje HDZ ima potpunu političku kontrolu ne bi obavio izbor delegata za Dom naroda FBiH, po važećem Ustavu FBiH, posebno ako bi izborni rezultat bio nepovoljan po HDZ. To bi bio jedan novi alat, da se pritiskom dođe do željenog ishoda, čemu jasno govore na nivou potvrde sve one najave što iz CIK-a, što od pojedinih političkih djelatnika, da se to pitanje može rješavati u periodu oktobar 2018 – mart 2019, pa bi se u tom periodu različitim verzijama pritisaka probalo izdejstvovati popuštanje onih političkih snaga kojima je Bosna i Hercegovina važna, odnosno da ne bi došlo do propadanja BiH, tražilo bi se od pro-bosanskih građanskih stranaka, pristajanje na raspoređivanje mandata na takav način koji bi odgovarao samo HDZ-u. Ako te ucjene ne bi prošle, počele bi sinkronizirane blokade institucija vlasti.

Ostale političke stranke sa hrvatskim predznakom, na primjer HDZ1990 ili HS bili bi prikazani kao izdajnici hrvatskog naroda i u toj novoj konstelaciji vlasti za njih ne bi bilo mjesta. Kako je CIK već vidno stavljen pod političku kontrolu, kako se intenzivno radi da se i Ustavni sud BiH podredi politikama partnerskog dvojca Dodik-Čović, time bi se otvorio mrtvački kovčeg za Bosnu i Hercegovinu, te bi se od pro-bosanskih stranaka tražilo popuštanje kako se Bosna i Hercegovina ne bi suočila sa navodno tako velikim problemima, koji mogu eskalirati do njenog raspada, iako bi zapravo to popuštanje bio i zadnji ekser u mrtvački kovčeg, prije sahrane Bosne i Hercegovine. Zato je odgovornost na pro-bosanskim, građanskim strankama jako velika.

Postavlja se onda pitanje, šta je izlaz iz tih Planova A, B i C, koje plasira HDZ. Očito da one političke stranke koje su za temeljna ljudska prava, za europske principe i standarde, za euro-atlantske integracije moraju pronaći partnere u međunarodnoj zajednici, kako bi se obezbijedio prostor za stvaranje atmosfere koja bi još jasnije ukazala da ovdje postoje i protivnici europskog, odnosno NATO puta Bosne i Hercegovine, te da se ovdje mora uspostaviti društveno-politički sistem koji više nikad neće omogućiti njegovu zloupotrebu na način da bi neko bio vječita vlast, makar u tome bili pogaženi osnovni principi demokracije. Rješenje je nastavak insistiranja na europskim vrijednostima, europskim principima i standardima, modernim zapadnim demokratskim načelima, nasuprot kojih stoje ideje diskriminacije i poništavanja ljudskih prava za značajan broj građana Bosne i Hercegovine.

Rješenje je u provedbi 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga koje su u sva četiri predmeta utvrdile postojanje sistemske diskriminacije u Ustavu BiH koje su dobila dodatna krila u riginim etičkim politikama.  To nije onaj vid »ljudskih prava« kako to kaže predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović da je zaštita prava hrvatskog naroda vid borbe za zaštitu ljudska prava, kada je sad već i vrapcima na grani jasno da bi zaštitom tih »ljudskih prava« bila oduzeta stvarna ljudska prava građanima u Sarajevu, Tuzli, srednjoj Bosni, Bihaću, centralnoj i zapadnoj Hercegovini ili Posavini, na primjer. To tako neće moći, jer to međunarodna zajednica ne bi smjela dozvoliti radi stvaranja osnova koji bi se kao val takvog oduzimanja ljudskih prava mogao prenijeti na mnoge europske zemlje. Dakle, etničke politike u Bosni i Hercegovini su nositelji sistemske diskriminacije, a ne ne europskih vrijednosti, kako se vole predstavljati.

O protivljenju građanskom konceptu, koji po HDZ-u navodno automatski znači unitarno uređenje, treba reći samo dvije rečenice. Prvo, svaki protivnik unitarnom uređenju, zapravo se zalaže za federalno ili konfederalno (državna zajednica) uređenje Bosne i Hercegovine, odnosno njenu prividnu ili stvarnu podjelu i to po etno-teritorijalnim linijama, pa tako čujemo da različite domaće i inostrane nevladine organizacije govore o potrebi da se BiH uredi na federalnim osnovama.

Znate, tu ima jedan problem, federalno uređenje izvodi se, između ostalog i iz veličine zemlje, pa je teško uopće razmišljati da jedna tako mala Bosna i Hercegovina sa premalim brojem stanovnika, može iznijeti federalno uređenje. Drugo, građanski koncept ili još preciznije koncept pravne države kaže da se svim stanovnicima moraju garantirati sva građanska prava, slobode i jednakosti na individualnom nivou, što je temelj sadašnje Europe. Svako promišljanje o davanju većeg stepena prava kolektivitetima, na štetu individualnih građanskih prava, nije ništa drugo nego jasan akt protiv Europe i njenih osnovnih principa i standarda.

Piše: dr Slaven Kovačević

CIK priznao da je pod političkim utjecajem

Dvije smo stvari mogli saznati iz današnje press konferencije CIK-a. Prva da je predsjednica CIK-a rekla kako se nada da će se postići politički dogovor za popunjavanje Doma naroda FBiH ili će CIK samostalno donijet podzakonsku akt o tom popunjavanju, što može biti predmetom preglasavanja i što je odlična potvrda da je CIK pod političkom kontrolom. Potvrda je došla od same predsjednice CIK-a.

Ne znam kome to u medijskom prostoru treba širenje dezinformacija da Federaciji BiH prijeti blokada, kada Izborni zakon BiH jasno kaže da kriterije za popunjavanje Doma naroda FBiH utvrđuje CIK, svojim podzakonskim aktom koji za pravni osnov ima odredbe Ustava FBiH ili bi imao odredbe onoga što u skladu sa članom 10.9 Izbornog zakona BiH utvrdi Parlament FBiH. Ono što daje povod za bojazan je direktno priznanje predsjednice CIK-a da donošenje CIK-ovog podzakonskog akta, može biti predmetom preglasavanja, što je potvrda političkih utjecaja u samom CIK-u.

Isto tako, kaže CIK, skinuli su određen broj umrlih sa centralnog biračkog spiska i to 3.000, a očekuje se skidanje još 3.000. Šta reći? Općina Centar ima 55.000 stanovnika, od toga oko 45.000 punoljetnih sa pravom glasa. Na CIK-ovom biračkom spisku za Općinu Centar ima 61.000 birača! Dakle 16.000 više nego živih stanovnika sa pravom glasa. Želim konstatirati kako po članu 3.6 Izbornog zakona BiH, očito da CIK nije uradio svoj posao i tražim od zakonodavca da svojom reakcijom učini nešto jer je već sada teško povjerovati u fer i demokratske izbore. Odnosno CIK raspisuje izbore sa neažuriranim biračkim spiskom za koji je direktno odgovoran i prima plaću iz budžetskih sredstava. Pa šta ste radili proteklih godina? To je druga važna stvar.

I na kraju. Je li ikada neko pročitao članove 10.2 i 10.9 Izbornog zakona koji se direktno odnose na Federaciju BiH (da bi postojala mogućnost blokade implementacije izbornih rezultata)? Tamo jasno piše da svake 4 godine Palament FBiH utvrđuje broj izbornih jedinica i raspored mandata u zakonodavne organe. Je li ikada Parlament FBiH, u ove 24 godine svoga postojanja to učinio? Nije, niti jednom. Eto gdje vam leže ključevi blokade FBiH.

Dakle imamo ispolitiziran CIK, koji još i ne radi svoj posao, zbog čega imamo stvoren osjećaj sumnje u tačnost izbora. Pored toga ima još i potreba da se zarad atraktivnosti teme govori o blokadi Federacije BiH, što baš i nije pravno utemeljeno. I najzad, imamo netačne, neažurirane i bez integriteta biračke spiskove. Demokracija je, izgleda, isuviše teška i nerazumljiva riječ u Bosni i Hercegovini. O izbornim sistemima da i ne govorim.

Piše: dr Slaven Kovačević

Istine i laži o izmjenama Izbornog zakona BiH

Završen je još jedan sastanak o izmjenama Izbornog zakona BiH i, na osnovu ranije stvorene atmosfere okončan je bez dogovora, što bi neki mogli ocijeniti kao loše, dok s druge strane mišljenja sam da je to u ovom trenutku najbolje rješenje. Razloge za takav stav možemo pronaći u toj, jako velikoj, količini različitih interpretacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu »Božo Ljubić« koje se mogu doživjeti na različite načine, ali ipak, kada vam neko pored vaših očiju hoće ukazati na neku svoju verziju »istine« tako nešto postaje jako iritantno, uznemirujuće i vidno dovodi cjelokupnu javnost u stanje određene zablude, sa tako uspješno plasiranom neistinom da je ovo danas »Dan D« i da bez dogovora neće moći biti učinjena implementacija izbornih rezultata. Sve to, veoma jednostavno, možemo ocijeniti kao – netačno.

Posebno mi prija čitati tekst uvaženog prof. Daniela Serwera, sa američkog Univerziteta Johns Hopkins, kojim se potvrđuje ono što govorim već skoro godinu dana, a odnosi sa na to da su interpretacije odluke »Božo Ljubić« od strane HDZ-a ili njihove nevladine ekspoziture HNS-a, jednostavno netačne, da nemaju pravno utemeljenje i da, ono što je najvažnije, imamo potpuno netačnu pravnu kvalifikaciju da bez izmjena Izbornog zakona BiH nije moguće implementirati izborne rezultate. Takve loše interpretacije HDZ-a, uz pokušaj diskreditiranja svakoga ko kaže da one nisu tačne, imale su za cilj stvaranje političkog pritiska da se izmjene Izbornog zakona BiH učine, isključivo, kako oni žele. To nije dobro.

S druge strane, sva moja nastojanja bila su usmjerena prema demokratskim principima modernog zapada, prema europskim vrijednostima uobličenim u europskoj pravnoj stečevini, na način da se nikom ne uzimaju temeljna ljudska prava, niti je moja ideja bila da si pravim reklamu tako što ću se suprotstavljati HDZ-u, već naprotiv, moja su nastojanja bila usmjerena da se nikom ne uzimaju prava kako je to HDZ svojim lošim interpretacijama želio učiniti jednom značajnom broju građana Bosne i Hercegovine, koji žive u sredinama izvan njihove direktne političke kontrole. Tu je osnovna razlika između osnovnih demokratskih principa i različitih varijacija totalitarnih, nazovimo ih tačnim imenom – jednoumlje političkih režima. Dokle je išla količina političke manipulacije ogleda se u dva jednostavna primjera. Prvi, da HDZ traži da se u ukupno pitanje rješavanja Izmjena izbornog zakona BiH uključi dio oko izbora članova Predsjedništva BiH, kada je općepoznato da je Ustavni sud BiH odbio taj dio apelacije Bože Ljubića, donoseći djelomičnu odluku. Drugi, jako loše interpretacije Venecijanske komisije, koja je u jednoj rečenici, na kraju svoga mišljenja jasno rekla da je sadašnji sistem prema Ustavu FBiH u skladu sa europskim izbornim standardima. O dvodomnim sistemima (bikameralizam) nekom drugom prilikom, ali ono što ističu »interpretatori« Odluke Ustavnog suda BiH, jednostavno nije tačno, niti je to baš tako rekla Venecijanska komisija.

Podsjetimo još jednom, da je uvaženi prof. Daniel Serwer jasno kazao u svom najnovijem tekstu, da su argumenti HDZ bili čisto političke prirode i da, kao takvi, nisu pravno utemeljeni. Još treba podsjetiti da je prof. Serwer tokom perioda 1994-1996 bio specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država u procesu formiranja Federacije BiH, kako bi se zaustavio sukob Bošnjaka i Hrvata, odnosno pripremi Washingtonskog sporazuma. Pa zar ima pozvaniji čovjek od prof. Serwera koji može reći šta je to tačno Federacija Bosne i Hercegovine, od čega se ona sastoji – jeli federacija kantona ili federacija naroda kako se nastoji lošom interpretacijom Odluke Ustavnog suda BiH predstaviti. Po Washingtonskom sporazumu, Federacija BiH je federacija federalnih jedinica, koje su kasnije Ustavom FBiH utvrđene kao kantoni. Evo izvadak iz originalnog Washingtonskog sporazuma na engleskom jeziku:

Osim toga, kaže prof. Serwer da je sadašnji Ustav FBiH primjenjiv, jer sadrži nekoliko važnih elemenata. Prvi od njih, odnosi se na to da je izbor delegata u Dom naroda temeljen na provedbi Anexa VII Okvirnog mirovnog sporazuma, odnosno povratka svih protjeranih građana u svoje prijeratne domove i sve dok se taj proces ne okonča, primjenjivaće se popis iz 1991. godine, kako bi se izbjegla mogućnost da se nekim zakonom legaliziraju rezultati genocida i etničkog čišćenja. To je ustavna odredba koja se ne može staviti van snage, osim da neko, bio to OHR ili neko nadležno državno tijelo, ne proglasi povratak protjeranih građana okončanim i time stvori novi pravni osnov. Kako se tako nešto nije desilo, ta pravna norma ostaje na snazi.

Drugi važan element, koji ističe prof. Serwer u relaciji je sa tim da svi građani Federacije BiH moraju uživati u potpunosti svoja građanska i politička prava, tačnije da im se mora omogućiti osnovni demokratski princip – da biraju i da budu birani u sve zakonodavne organe. Nasuprot toga stoji jedna krnja ideja konsocijacijske demokracije, da se primijeni određena proporcionalna zastupljenost na način kako je vidi HNS. Zašto kažem krnja ideja? Pa veoma jednostavno, jer je tvorac te ideje – konsocijacijske demokracije – Arend Lijphart postavio 4 (četiri) principa za uspostavljanje tog političkog sistema, gdje je treći princip proporcionalna zastupljenost u organima vlasti ali na temelju proporcije u odnosu na sveukupno stanovništvo jedne zemlje, a ne samo iz tri ili četiri zamišljena kantona. Ako neko, koga ima 15% u okviru cjelokupne populacije u Bosni i Hercegovini želi usvojiti principe konsocijacijske demokracije, onda će toga istog biti do 15% u institucijama vlasti (iako sada imamo situaciju o konzumiranju preko 40% vlasti od strane apelanata, pa je i to nekima premalo). Nasuprot toga stoji ideja da se temelj za konsocijacijsku demokraciju uzme krnja proporcija iz samo četiri kantona gdje HDZ ima direktnu političku kontrolu, umjesto da sve to bude u proporciji sa cjelokupnom populacijom i zato je ta njihova ideja krnja i teorijski neosnovana, pa bi se moglo zaključiti da oni žele biti proporcionalniji od onog proporcionalnog kako je to zamišljeno u ideji konsocijacijske demokracije, od koje je i sam autor Lijphart odustao u svoj knjizi »Obrasci demokracije« (izv. Paterns of Democracy).  Tako da bismo i ovaj element mogli predstaviti kao još jedan blijedi pokušaj političke manipulacije.

Treći važan, ako ne i najvažniji element koji ističe prof. Serwer govori o tome da je sadašnji sistem prema Ustavu FBiH u skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, što mu daje još veću vrijednost. Ili obratno, zar ne bi bilo jako upitno, da ne kažemo direktno usmjereno protiv BiH, da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju Borjane Krišto i stavi van snage one odredbe Ustava FBiH koje su u potpunom skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga. Time bi Ustavni sud BiH preuzeo na sebe ulogu Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, što je nemoguće.

I na kraju, kaže prof. Serwer da su nastojanja HDZ-a za stvaranje atmosfere oko izmjena Izbornog zakona BiH motivirana time da se zakonom zaokruži teritorijalna cjelina koja asocira na »treći entitet« u čemu su direktno podržavani od vlasti Republike Hrvatske i Ruske Federacije. To je element, koji duboko zadire u Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, čije bi zaobilaženje radi partikularnih političkih ciljeva, ma ko to želio, dovelo u opasnost cjelokupan daytonski politički sistem. Odnosno, sve najave mogućih blokada implementacije izbornih rezultata su vidno političke prirode, one nemaju svoje pravno utemeljenje, što prof. Serwer veoma jednostavno obrazlaže primjerom da je isti scenario bio već viđen 2011. godine, kada je HDZ bio nezadovoljan vlastitim izbornim rezultatima i nastojao planiranom aktivnošću nepopunjavanja Doma naroda FBiH kroz skupštine kantona gdje imaju političku kontrolu, zaustaviti formiranje vlasti na federalnom i državnom nivou, što je dovelo do intervencije visokog predstavnika.

I sada imamo potpuno isti slučaj. Dakle, shodno ostatku Izbornog zakona BiH i važećem Ustavu FBiH, izbore je moguće raspisati, provesti i rezultate izbora implementirati, osim ako neko političkim sredstvima, tačnije blokadama po skupštinama kantona, ne pokuša omesti ili onemogućiti implementaciju izbornih rezultata. Ali, jedno veliko ali, za sami kraj. Po Anexu 10, Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, visoki predstavnik ima obavezu da obezbijedi fer i demokratske izbore u Bosni i Hercegovini, što znači da bi on tada bio primoran da ponovno intervenira. Podsjetimo da izbori traju sve do momenta nakon implementacije izbornih rezultata, koji su sastavnim dijelom cjelokupnog izbornog procesa. Zato je veoma važno rasteretiti javnost nepotrebnim pričama o izmjenama Izbornog zakona BiH, te se posvetiti raspisivanju, održavanju izbora i implementaciji izbornih rezultata u jednoj novoj relaksiranijoj atmosferi, gdje će se govoriti o drugim važnim pitanjima, recimo onim koji svake godine motiviraju desetine hiljada građana Bosne i Hercegovine da svoj bolji život potraže u inostranstvu i odu iz ove zemlje.

 Piše: dr Slaven Kovačević

HDZ uzalud troši tuđe novce - Međunarodno pravo ne poznaje njihove želje

Čitajući, ova različita lobistička nastojanja, s jedne strane oligarha Milorada Dodika i s druge strane oligarha u pokušaju, njegovog kompanjona Dragana Čovića, nameće se nekoliko jako važnih činjenica. Da bi stvar bila do kraja jasna, potrebno je navesti nekoliko elemenata. Prvo, koliko god meni vaši sljedbenici prijete, toliko sam više uvjeren u europske vrijednosti i osnovne demokratske principe. I druga, koliko god silom mislite obezbjediti to što mislite, toliko su građani Bosne i Hercegovine uvjereni da vam tako nešto ne dozvole. Jer mi smo ovdje, svi zajedno, za osnovne demokratske principe, posebno one iz europske pravne stečevine. A vi?

Jeli ovo ratno-huškačka retorika? Naravno da nije, jer se sveukupna moja priča zasniva na poštivanju osnovnih demokratskih principa zapadnog modernog svijeta, odnosno osnovnim europskim demokratskim principima i standardima, za koje se svim srcem zalažem ili, ja vama i vašim sljedbenicima. svojim nastojanjima ne želim uzeti bilo koja prava, ali vi i vaši sljedbenici meni hoćete. Odnosno, morate znati oligarsi, Dodik-Čović komponente, da ja vama i vašim slijepim sljedbenicima, ne želim od(uzeti) bilo kaja građanska prava, ali vi meni, stanovniku Sarajeva hoćete, mislite i namjeravate, što vam, u okviru osnovnih demokratskih principima, ne može niko dozvoliti. Suviše je ovo važna priča, da bi neko odavdje mogao bilo ko, bilo kome nešto zabraniti, ali trebate znati da Europu i SAD odavno boli stomak od vaših oligarških ideja. Osnovno je pitanje, dokle ste spremni ići?

Kada pročitamo ova vaša lobistička pisma, koja s jedne strane plaćaju građani iz budžeta, a s druge strane vaše »prijateljske iz igara ne sreću firme«, postavlja se osnovno pitanje – za koga one rade, da bi uopće lobirali - za državu BiH ili za kladioničarske interese, koje zasigurno niti Europa niti SAD neće valorizirati. Ovi k'o biva poslovni interesi, nikad neće nadići političke, to trebate znati.

Prvu grešku imate, kada kažete da je Daytonom ova zemlja ustanovljena kao složenica tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, kada svi znamo da to uopće nije tačno. Znate li kako znam? Jer u Ustavu BiH, u toj sada već čuvenoj alineji 10, preambule Ustava BiH piše:

Alineja 10

Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstituentni narodi (u zajednici s Ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.

Jako je vidljivo, da u tom slučaju Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH. Ona je u Daytonu zamišljena kao  balans između etničkog i građanskog koncepta. Zašto onda svima lažete da je ovo zemlja tri konstitutivna naroda koji trebaju imati viši stepen prava, kada Bosna i Hercegovina po Daytonu to nije?

Ne bih ovdje ulazio, da u službenoj verziji Ustava BiH, onoj na engleskom jeziku piše termin »contituent people« ili konstituentni narodi, što u latinskom korijenu, ali i u pravnom značenju, znači nešto potpuno drugo od vašeg, manipulativnog pojma  »konstitutivni« što je termin, koji znači nešto sasvim drugo od onoga što želite, koji se, u osim u sovjetskim totalitarnim režimima, ne koristi u pravnoj terminologiji.

Druga, jako važna stvar. Osim toga, vaša stalna želja da se Dom naroda FBiH, popunjava proporcionalno, dovodi nas do zaključka da vi, zapravo, želite biti proporcionalniji od proporcionalnoga. One koji vas usmjeravaju tokovima konsocijacijsjke demokracije, postavite pitanje, na koga se odnosi proporcionalna zastupljenost? Kako je tvorac ovoga pojma Arend Lijphart, onda mi dozvolite da vas obavijestim da se proporcionalna zastupljenost odnosi na proporciju koju čine sveukupan procenat građana u odnosu na cjelokupno stanovništvo, a ne samo na na 3 (tri) željena kantona, dijela države, kako biste vi prikazali da ste proporcionalniji od onoga što jeste. Pozivam vas, isto ako da pročitate Washtingtonski sporazum koji je Federaciju BiH, ustanovio kao federaciju federalnih jedinica/kantona (a ne naroda, kako biste željeli), odnosno ako želite poništiti taj sporazum, onda se stanje vraća na ono koje je bilo međunarodno priznato – Republika Bosna i Hercegovina i njen ustav. Tako kaže međunarodno pravo, a ne ono što vi želite.

Da zaključimo nešto. Niti imate teorijski osnov, niti empirijski element, koji bi vam dao za pravo da tako besmisleno lobirate, tako da možemo samo konstatirati da uzalud trošite (tuđe) novce. Što se tiče vaših prijetnji i diskreditaciji prema meni, želim vam se od srca zahvaliti na besplatnoj reklami.   

Piše: dr. Slaven Kovačević

Međunarodna zajednica između zapadno-demokratskih principa i stavljanja traka na ruke građana

Ovih dana biće organiziran niz susreta sa liderima domaćih političkih stranaka na temu izmjena Izbornog zakona BiH, koji vode zajedničkim snagama, njena ekselencija Maureen Cormack ambasadorica SAD-a i šef delegacije EU Lars-Gunnar Wigemark. Njima u pomoć stiže i direktor Odjela za južnu i srednju Evropu u State Departmentu Matthew Palmer, kako bi razgovori dobili na svojoj političkoj snazi.

Treba svakako biti jako zahvalan međunarodnoj zajednici, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, koje su svojim naporima zaustavile rat u Bosni i Hercegovini, obezbijedivši potpisivanje Okvirnog mirovnog sporazuma u Daytonu, 1995. godine. Razlozi njihovog aktivnijeg angažmana, sadržani su u geopolitičkoj namjeri da se zapadni interesi ovdje produciraju, kao kontrast namjerama nekih istočnih zemalja, kao što su Rusija ili Turska, a koje također imaju svoje geopolitičke interese na Zapadnom Balkamu, pa samim time i u Bosni i Hercegovini.

Ipak, ovdje postoje dva, isto tako važna elementa, koje treba zasebno razmotriti, i koji svakako bude interes javnosti. Prvo od njih odnosi se na politiku međunarodne zajednice, plasiranu tokom 2006. godine, da se težište odlučivanja sa OHR-a prenese u cjelosti na domaće političare, kako bi oni na taj način pokazali da mogu voditi Bosnu i Hercegovinu. Takva politika traje već 12 godina i, sada već sa izvjesnom sigurnošu, možemo konstatirati da je posljedica tog prebacivanja tereta odlučivanja na domaće političke snage dovele do takvog dizanja etničkih tenzija, da se u zadnje vrijeme, čak spominju i neke ratne zamisli, naoružavanje različitih regularnih i para-vojnih formacija, što nije nimalo dobro. Da ne govorimo da prebacivanje odlučivanja isključivo na domaće snage, ima svoj jasno definiran okvir u kojima se oni mogu dogovoriti, kao što su tenderi, kadrovska pitanja, ko je gdje i do kada direktor nekog javnog preduzeća, upravljanje financijama, odnosno ono gdje postoji zajednički interes uključenih političkih stranaka.  Ovo najnovije aktiviranje SAD-a i EU, zapravo možemo posmatrati da je »eksperiment« prebacivanja odlučivanja na domaće političke snage u većem dijelu propao i da opet zahtijeva inostrani angažman, posebno kada su suštinska pitanja na stolu, kao što je izmjena izbornog zakonodavstva. Novi međunarodni angažman jeste za pohvalu, ali samo ako će smiriti tenzije među političkim liderima, unijeti neki mir u njihovu komunikaciju i donijeti rješenja, kao i u svakoj drugoj zapadnoj zemlju. Takva rješenje podrazumijevaju osnovne demokratske principe i zabranu diskriminacije, odnosno poštivanje svih građanskih prava, sloboda i jednakosti na individualnom nivou, onako kako to u definiranju pravne države. Nasuprot toga stoji, diskriminacija i nedemokratski principi, koji se u suprotnosti, recimo sa europskom pravnom stečevinom, tačnije sa pregovaračkim poglavljem 23. (pravosuđe i temeljna prava) koji govori o tome da svaka zemlja kandidat za Europsku uniju mora garantirati sva građanska prava na individualnom niivou.

Drugi, važan element, koji se sam nameće u javni diskurs tiče se toga šta je zapravo na pregovaračkom stolu, jer se često čuje ideja kako se mora provoditi samo odluka Ustavnog suda BiH, u predmetu »Božo Ljubić« dok sve ostalo može čekati. Uz dužno poštovanje sveukupne međunarodne zajednice, to baš i nije tako. Ako je Daytonski sporazum američki proizvod, što on nesumnjivo jeste, a time Ustav BiH koji je njegov sastavni dio, onda imate ustavnu obavezu iz članova II/2 i II/4 koji jasno utvrđuju da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktno provođenje u BiH i prednost nad sveukupnim zakonodavstvom, kao i to da je zabrana diskriminacije također ustavom utvrđena. To znači, kako provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, također, ima potpunu prednost, pa čak i u odnosu na odluke Ustavnog suda BiH. Ne bismo sada otvarali pitanje, kako je Ustavni sud BiH mogao 2016. godine da odluči drugačije u odnosu na svoju odluku iz 2002. godine, da odlučuje u suprotnosti sa mišljenjem OHR-a, koristeći neku neslužbenu verziju Ustava BiH, jer je službena po stavu OHR-a samo ona na engleskom jeziku, što se može vidjeti iz citiranog člana I/2 Ustava BiH što koristi Ustavni sud BiH u predmetu »Božo Ljubić« u kojem nemate termin »vladavine prava« koji u službenoj engleskog postoji, dok u citatima člana I/2 Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH ne postoji. Mogli bismo i dotaći termin »konstitutivni« koji u skužbenoj engleskoj verziji Ustava BiH ne postoji, već se koristi termin »konstituentni« što ima svoje drugačije značenje, jer to svakao nisu sinonimi. Oni koji tako nešto ne vjeruju, neka provjere latinski korijen tih riječi, kako bi sami stekli mišljenje o tome.

Nadam se kako će međunarodna zajednica iskoristiti svoj utjecaj na taj način da se u Bosni i Hercegovini uvedu demokratski principi, kao u zapadnom svijetu, bez diskriminacije, koja je također izrazito problematična u tom istom zapadnom svijetu ili će nas građane ove zemlje izručiti u ruke retrogradnih ideja, pa da sa trakama u različitim bojama idemo na glasanje i u različito obojene glasačke kutije ubacijemo svoje glasačke listiće. Nekako je takav primjer sličan događajima iz 1940-tih godina, kada su tako nacisti obilježavali Jevreje. Isto tako, ako neko želi postići proporcionalnu zastupljenost, govoreći tiho o idejama konsocijacijske demokracije, bilo bi jako korisno za njih da pročitaju Arenda Lijpharta »Politics of Accomodation« kada tamo jasno kaže da u konsocijaciji onih kojih ima 15% u odnosu na sveukupnu populaciju (a ne u tri željena kantona), mogu isključivo konzumirati 15% vlasti, odnosno učešća u zakonodavnim ili izvršnim organima vlasti, direktorskim mjestima i tako redom, ali svakako onih kojih ima 15% ne mogu konzumirati 35-40% vlasti jer to onda nije proporcionalna zastupljenost (posebno u Domu naroda FBiH gdje postoji paritet 17B-17H-17S zastupnika i na štetu Ostalih kojih ima samo 7). Proporcionalna zastupljenost je jedno, dok je paritet nešto sasvim drugo. Posebno je upitna zakonodavna uloga Doma naroda FBiH, gdje za većinu treba 30 glasova, dok u Zastupničkom domu Parlamenta FBIH, većina je 50 glasova, što onda znaći da njih 30 može sve stoopirati ili imati veću snagu od njih 50. Gdje je tu demokracija?

Ako je tvorac ideje konsocijacijske demokracije, Arend Lijphart, sam odustao od te ideje u knjizi »Patterns of Democracy« onda nametanje na te odustale ideje nije ništa drugo do retrogradna politika. Zato se nadam, kako će zapadni svijet, kako će međunarodna zajednica insistirati na demokratskim principima i standardima, na europskoj pravnoj stečevini, na europskim izbornim principima i standardima, a ne na diskriminacijskim idejama koje u sebi nose pojavni oblik fašizma.

Piše: dr. Slaven Kovačević

Kovačević tvrdi da ne rade svoj posao i odlučuju politički: Tri pitanja Ustavnom sudu BiH

Ustavni sud BiH odgodio je odlučivanje po apelaciji Borjane Krišto uz obrazloženje da će tražiti mišljenje OHR-a. Rekli bismo ništa čudno, samo što tu postoji, ne jedno, nego nekoliko »ali« iza čega se kriju jako važna pitanja o pravnoj sigurnosti građana i zaštiti njihovih osnovnih ljudskih prava, od kojih je svakako jedno od njih pravo svakog građanina da se kandidira za svaki nivo vlasti i pravo da bira koga se želi. Ako tako promatramo stvar, znajući da je Dom naroda FBiH zakonodavni organ vlasti, onda je u samoj površini političke teorije jasno da svaki građanin mora imati pravo kandidature za sve zakonodavne organe vlasti, jer samo na taj način građani imaju mogućnost da učestvuju u donošenju zakona i to je ono što se zove »legitimno političko predstavljanje.« Izgleda jako jednostavno, ako se nepotrebno ne ispolitizira. Samo da bi tako nešto imalo smisla, onda je važno postaviti Ustavnom sudu BiH sljedeća pitanja, iz vrlo jednostavnog razloga, kako sam već rekao – zaštite pravne sigurnosti svih građana i zaštite njihovih osnovnih ljudskih prava.

Dakle:

1.Je li to onaj isti Ustavni sud BiH, koji je kao pravni osnov u apelaciji Bože Ljubića, koristio član I/2 Ustava BiH, koji kad odete na internet stranicu tog istog Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete član I/2, pa u gornjem desnom čošku mijenjate jezike: bosanski, hrvatski, srpski idobijete 4 (četiri) RAZLIČITE verzije Ustava BiH, posebno tog člana I/2? Zar to nije malo nevjerovatno i pravno jako upitno? Meni se čini da jeste.

2.Je li to onaj isti Ustavni sud BiH, koji je i u apelaciji »Božo Ljubić« tražio mišljenje OHR-a, ali ga, gle čuda,nije uključio u svoju odluku? Mišljenje OHR-a nije bilo na liniji odluke Ustavnog suda BiH, koji je ipak radi njihovog ispolitiziranog ponašanja napravio najveću političku krizu u Bosni i Hercegovini, donoseći odluku, a da nije koristio jedinu službenu verziju Ustava BiH,onu na engleskom jeziku. Šta o tome kaže registrar Ustavnog suda BiH, meni je jako žao ako on ne govori engleski jezik, ali je jedina službena verzija Ustava BiH ona na engleskom jeziku (tako kaže OHR, kao krajnji tumač civilnog aspekta Daytona), odnosno interpretacija člana I/2 Ustavnog suda BiH naprosto nije tačna, jer se u engleskoj službenoj verziji spominje termin »Rule Of Law« ili »vladavina prava« pa je taj isti Ustavni sud BiH donio odluku da se značajnom dijelu građana BiH uzmu osnovna ljudska prava, zaobilazeći termin vladavine prava i koristeći neke samo njima znane prijevode Ustava BiH iz kućne radinosti. Cjelokupan tekst Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH iz Daytona, a time i Anex 4 ili Ustav BiH, pisan je terminologijom anglosaksonskog prava i nije moguće takvu terminologiju opisno ili paušalno prikazivati, koristeći se kontinentalnim pravom jer se gubi osnovni smisao Sporazuma. Ako je najbliži termin tome »pravna država« onda je sasvim jasno da to znači da država mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svim svojim građanima i to na individualnom nivou.

3.Je li to onaj isti Ustavni sud BiH koji je u svojoj odluci »Božo Ljubić«tražio i dobio mišljenje Venecijanske komisije, koja po mom skromnom mišljenju ima malo više znanja o ustavima i ljudskim pravima, pa je ta ista Venecijanska komisija u svome mišljenju sa 11. stranice odluke »Božo Ljubić« nedvojbeno rekla»da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima« i na kraju Ustavni sud BiH odluči drugačije. Eto koliko drže do mišljenja struke.

Moje je mišljenje da sudije Ustavnog suda BiH ne rade svoj posao, odlučuju politički koristeći klasične političke interpretacije i da u svome odlučivanju često ne uzimaju u obzir mišljenje struke i relevantnih institucija. Zato bi bilo dobro izmijeniti odredbe da se mandat sudija Ustavnog suda BiH ograniči na 5 godina, kao u normalnim europskim zemljama, kako se ne bi osjećali ovako komforno u donošenju njihovih odluka kojima gaze osnovna ljudska prava i prave političke krize u Bosni i Hercegovini.

Da ne govorim o tome da shodno članu II/2 Ustava BiH, jasno piše da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima prednost u odnosu na cjelokupno domaće zakonodavstvo, a time onda i presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga, njih 4 (četiti) moraju imati prednost, pa čak i u odnosu na odluke Ustavnog suda BiH.



Piše: dr Slaven Kovačević

Termin 'konstitutivni' izveden iz totalitarnih režima

Pojam 'konstitutivni', u Bosni i Hercegovini se političkim manipulacijama pogrešno ustalio u javni prostor na način da elite prikazuju kako su prava naroda iznad prava građana.

Termin 'konstitutivni' se izvlači, po mišljenju tih političkih elita, iz Ustava Bosne i Hercegovine, ali, pogleda li se službena varijanta Ustava objavljena na engleskom jeziku na stranici Ureda visokog predstavnika (OHR), vidi se termin 'konstituentni', a u pravnom smislu, on je različit od pojma 'konstitutivni'.

Termin 'konstitutivni', za koji neki misle da je zastupljen u Ustavu Bosne i Hercegovine, vuče korijen iz sovjetskih ustavnih rješenja iz vremena dok je Sovjetski Savez postojao kao država. Poređenjem načina na koji je taj pojam vidio Sovjetski Savez u svom ustavnom rješenju s onim kako ga tumače domaće političke elite, moguće je uvidjeti određene sličnosti.

Kod Sovjeta je stajalo da su prava pojedinaca bila ograničena u korist prava konstitutivnih naroda, a raspadom Sovjetskog Saveza, ocijenjeno je da je to bio totalitarni režim koji je koristio socijalističke ili komunističke ideje za ostvarivanje određenih političkih ciljeva.

Dakle, ako je termin 'konstitutivni' izveden iz totalitarnih režima, s pravom se moramo zapitati da li i oni koji se zalažu za 'jednakopravnost konstitutivnih naroda' također žele ovdje plasirati totalitarne ideje.

Ured visokog predstavnika, kao krajnji tumač civilnog aspekta Okvirnog mirovnog sporazuma iz Dejtona, kazao je 2. novembra 2017. da taj  sporazum, koji ima četiri stranice, jeste preveden na bosanski, srpki i hrvatski jezik, ali i da nijedan od 11 aneksa, među kojima i aneks četiri Ustava BiH, nikada nisu prevedeni, tako da je službena verzija svih aneksa i službena verzija Ustava BiH samo ona na engleskom jeziku.

Kad otvorite Ustav BiH (na stranici OHR-a, dakle službenu varijantu na engleskom jeziku), tamo se koristi termin konstituentni u alineji 10 Preambule na koju se svi pozivaju kako bi utvrdili neku potrebu za višim stepenom prava za, kako oni kažu, konstitutivne narode, u odnosu na individualna prava svih građana. Ali termin 'konstituentni' nije sinonim terminu 'konstitutivni'. U pravnom smislu, to su dva različita pojma. U pravnoj praksi čak nećete naći termin 'konstitutivni', ali hoćete 'konstituentni' čije je značenje 'sastojak, dio cjeline'.

I kada pročitate tu alineju Ustava BiH, ona kaže da „Bošnjaci, Hrvati, Srbi kao konstituentni narodi, zajedno s ostalima i građani BiH, ovim utvrđuju Ustav BiH". Zapravo, Bosna i Hercegovina ima pet ustavotvornih elemenata - Bošnjake, Hrvate, Srbe, ostale i građane te su oni spomenuti u jednoj rečenici, pa se, dakle, ne može samo pola alineje koristiti za ostvarenje nekih viših prava, a druga polovina ne.

S druge strane, odnos s evropskom pravnom stečevinom je vrlo jednostavan jer u pregovaračkom poglavlju 23. stoji da sve zemlje kandidati moraju osigurati sva osnovna građanska ljudska prava na individualnom nivou.

Piše: dr Slaven Kovačević

Konstitutivni narodi - izmišljen i ustavno nepostojeći termin

Šta reći o ustavnom uređenju ove zemlje, kada se već 22 godine uporno pogrešno interpretiraju odredbe Ustava BiH? No, ako pođemo otpočetka i konstatiramo da je OHR, novembra prošle godine u svome saopštenju za televiziju N1 jasno kazao da su svi aneksi Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona ostali neprevedeni, u što spada i Ustav BiH, kao Aneks 4, te da je jedina službena verzija ona na engleskom jeziku. OHR je tom prilikom rekao:

»Nadalje, iako je Opći okvirni sporazum za mir potpisan na četiri jezika, pripadajući aneksi Sporazuma, uključujući i Ustav BiH, sačinjeni su samo na engleskom.

Postignut je poseban sporazum koji definira proceduru za zvanično prevođenje aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nažalost, zbog nemogućnosti bosanskohercegovačkih vlasti da ustanove verziju na bosanskom jeziku, ovaj sporazum nikada nije proveden. Zbog toga je verzija aneksa na engleskom jeziku i dalje jedina službena verzija.«

Dakle, Ustav BiH ima svoju službenu verziju isključivo na engleskom jeziku jer ne postoji službeni prijevod. Ako pogledamo čuvenu alineju 10 Preambule Ustava BiH, u kojoj se navodno pominje taj termin »konstitutivni« vidjećemo sljedeće:

Vidljivo je kako službena verzija Ustava BiH, na engleskom jeziku, sa internet stranice OHR-a ne sadrži termin »konstitutivni« (eng. constitutive) već termin »konstituENtni« (eng. constituent) što ima potpuno različito jezičko, a posebno pravno značenje. Riječ »constituent« je latinskog porijekla i znači: sastojak ili dio cjeline. Sad se postavlja veoma jasno pitanje: kako to da političke elite 22 godine koriste pogrešan termin »konstitutivni« i čak ga u svojoj upotrebi nadograđuju sa idejom »jednakopravnosti konstitutivnih naroda« koja zapravo u civiliziranom svijetu ne postoji? Odgovor je više-manje jednostavan, zato što smo u upotrebi mogli naći više neslužbenih prijevoda Ustava BiH, koji su vidno prevedeni na način da budu u službi onih političkih elita koji iz termina »konstitutivni« nastoje izvući neku političku korist. To je jako pogrešno. Službena verzija Ustava BiH, ona na englesko jeziku sadrži termin »konstituENtni narodi« što bi u pravnom smislu značilo da su oni dijelom cjeline 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Ostali i građani BiH. Još preciznije, svih pet ustavotvornih elemenata moraju imati jednaka prava i tome se krije ideja pomirbe ili balansiranja između etničkog i građanskog koncepta, a ne pogrešna interpretacija u kojoj se kroz nepostojeći termin »konstitutivni« nastoje obezbijediti veća prava za dio ustovotvornih elemenata iz pola alineje 10 Preambule Ustava BiH. To naprosto nije tačno, jer je službena verzija Ustava BiH, ona na englesko jeziku, veoma precizna u tom dijelu i radi se isključivo o 5 (pet) ustavotvornih elemenata sa jednakim pravima u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Da stvar bude još interesantnija, da ne kažem gora, kada odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH i tamo ćete naći neki slobodan prijevod Ustava BiH (vjerovatno neko dijete prevelo u kućnoj radinosti)  i da sad bude još interesantnije, kada vidite koje odredbe Ustavni sud BiH u svojim odlukama citira, recimo član I/2 Ustava BiH u odluci »Božo Ljubić« onda vidite da oni baš koriste tu neslužbenu verziju Ustava BiH, što je jako loše. Ako u službenoj verziji Ustava BiH, onoj na engleskom jeziku taj član I/2 glasi:

Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections. (prev. Bosna i Hercegovina biće demokratska zemlja koja će funkcionirati u skladu sa vladavinom prava i sa slobodnim i demokratskim izborima)

onda postaje nejasno zašto se Ustavni sud BiH koristi sljedećim prijevodom istog člana:

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom!!!???? i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Gdje nestade termin »vladavina prava« koji nam dolazi iz anglosaksonskog prava, odnosno terminologije kojom je pisan cjelokupan Okvirni mirovni sporazum iz Daytona, pa samim tim i Aneks 4, tačnije Ustav Bosne i Hercegovine. Razlika u pomenutim terminima »vladavina prava« i »u skladu sa zakonom« (kojim zakonom dragi prevodioci u toj riječi jednine, jer zakona ima bar par stotina) onda stvar postaje još zanimljivija. Da ne kažemo kako je Ustavni sud BiH u dijelu troje sudija stranaca, konstituiran u suprotnosti sa članom VI Ustava BiH, koji kaže da se ne mogu imenovati sudije iz susjednih zemalja. Čudno, zar ne?

Kad sve pogledate zbirno, da se termin »konstituENtni« pretvorio, vrlo izvjesno namjerno u »konstituivni« iako su to dva različita pojma, da imaju različita pravna značenja, pa još neko od toga želi napraviti pravni status sa većim stepenom prava za 3 (tri) od 5 (pet) konstituentnih elemenata, onda se zalazi duboko u prostor diskriminacije, kroz pogrešnu interpretaciju Ustava BiH. Kad tome dodate i činjenicu da Ustavni sud BiH, koristi neslužbenu , neku slobodno prevedenu verziju Ustava BiH u odlučivanju po apelaciji Bože Ljubića, evo ovdje isječak iz te odluke

onda vam se otvara vidan prostor za pravnu nesigurnost. Dakle, Ustavni sud BiH kaže da iz ideje da je članom I/2 Ustava BiH utvrđeno »Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom!!! i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora« iz kojeg po njima u stavu 46 odluke »Božo Ljubić« slijedi!? načelo vladavine prava. Nevjerovatno. Kako je tako nešto moguće, kada u engleskoj službenoj verziji Ustava BiH u članu I/2 postoji termin »rule of law« koji se ne može drugačije prevesti neko kao »vladavina prava« što u utvrđivanju činjeničnog stanja ima potpuno drugačije značenje od »funkcioniše u skladu sa zakonom.« Da li nas time Ustavni sud BiH dovodi u stanje pravne nesigurnosti? Zaključite sami, cijenjeni čitatelji.

Ostaje određeno razočarenje, što niti jedan politička opcija, bila ona lijeva, centar ili desna, bila ona etnički ili građanski temeljena, nije niti razmislila da podnese istom tom Ustavnom sudu BiH apelaciju za utvrđivanje ustavne jednakopravnosti ona 2 (dva) zaboravljena ili namjerno preskočena elementa iz alineje 10 Preambule Ustava BiH: Ostali i građani Bosne i Hercegovine, te da se na istim osnovama kada je utvrđeno odlukom Ustavnog suda BiH data ravnopravnost ili jedankopravnost Bošnjacima i Hrvatima u entitetu RS ili Srbima u entitetu BiH (kako neko slučajno ili namjerno preskoči Distrikt Brčko koji je pod ekskluzivnim suverenitetom BiH), istovjetno utvrdi jednakopravnost Ostalih i građana BiH na cijeloj teritoriji BiH. Time verbalni borci za građanski koncept BiH padoše na ispitu.

Na kraju, podsjetimo se još jednom dijela iz presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassbourga u predmetu »Zornić« koji kaže:

43. U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir (ibid.).

Dakle, termin »konstitutivni narodi« donesen je mimo dobre volje, nametnuto ili pod prisilom, što koristeći osnove međunarodnog prava možemo sagledati kao pravno nevažeće. Zato vrlo precizno, Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga nalaže vlastima Bosne i Hercegovine sljedeće: »Međutim sada, više od osamnaest godina (presuda je donesena 2014. godine, op. a) nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.«

Ako se još samo podsjetimo da se europska pravna stečevina sastoji od sveukupne europske legislative, akata i presuda nadležnih europskih sudova, onda i laiku postaje jasno da će Bosna i Hercegovina morati izmijeniti sporne ustavne odredbe koje sadrže diskriminaciju i koje su k tome nametnute. Zašto ovo nisu koristile političke snage iz građanskog bloka, ostaje nejasno? Valjda će biti prilike, iz ugla recimo, međunarodne zajednice. Pogrešna interpretacija Ustava BiH od strane političkih elita i korištenje neslužbene verzije Ustava BiH prilikom odlučivanja Ustavnog suda BiH, dovoljan su razlog za reakciju konačnog tumača civilnog dijela Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, što je zapravo OHR.

Piše: dr Slaven Kovačević