O koalicijama – kako i zašto se formiraju

Kako dolazi vrijeme izbora, kada će se glasanjem stvoriti osnov za političke stranke da nastoje formirati novu vlast i to tako što će se organizirati u koalicije, smatram jako interesantnim da vam ukratko prikažem kako se to u Bosni i Hercegovini prave takve koalicije, šta im je osnov za formiranje vlasti, a onda ćemo navesti primjere iz zapadno-europskih zemalja kako biste vidjeli određenu razliku.

Kako se koalicije formiraju u Bosni i Hercegovni?

Nakon okončanja izbora, u zakonom utvrđenom roku od maksimalno 30 dana nakon zatvaranja biračkih mjesta, Centralna izborna komisija ima obavezu da objavi konačne rezultate provedenih izbora. Kada dođe taj tren objavljivanja konačnih rezultata (nemojte suviše vjerovati preliminarnim rezultatima, očekujem da će tu biti sve i svašta), tada će se znati, da je tako nazovemo tablica sa brojem glasova koje su političke stranke osvojile na različitim nivoima. Neko će tada biti prvi, sa najviše glasova, neko drugi, neko treći i tako redom na osnovu broja glasova osvojenih na izborima. E sad dođe to pitanje, kako se to formiraju koalicije u Bosni i Hercegovini, što meni već sada potiče smijeh, radi potpuno banaliziranog sistema, odvojenog od suštine formiranja koalicija. To vam, otprilike izgleda ovako. Sakupe se političke stranke koje žele formirati vlast u jednu prostoriju i onda raspored pozicija u vlasti rade tako što stranka sa najvećim brojem glasova bira prva, pa onda drugoplasirana stranka dođe na red, pa trećeplasirana i tako redom dok se sve stranke ne izjasne. Pa onda idu u drugi krug po ostatak pozicija u vlasti. Na primjer, prvoplasirana stranka izabere poziciju premijera, pa onda drugoplasirana (najčešće HDZ) sebi uzme ministarstvo finansija, pa onda trećeplasirana uzme ministarstvo koje se bavi infrastrukturom i tako u krug dokle god ima pozicija u vlasti za podijeliti. Zapravo je svrha ovog postizbornog takmičenja, ništa drugo do puka raspodjela pozicija u vlasti i to nekim, nepisanim, džentlmenskim pravilom, čije je povod raspodjela izbornog plijena.

Šta je nedostatak ovoga principa?

Osnovni nedostatak je nemanje koalicionog sporazuma, onako kako to rade razvijene zapadno-europske zemlje, koje rade mjesecima na tom sporazumu, koji definira sve oblasti i kako u tim oblastima realizirati neki napredak. Isto tako, u tim sporazumima se dogovaraju konkretna kadrovska rješenja, koja su zadužena za te oblasti, na primjer, ekonomija, vladavina prava, socijalna zaštita, obrazovanje, unutrašnji poslovi, vanjska politika i tako redom, tako da se, nakon potpisivanja koalicionog sporazuma zna tačno ko je i za šta zadužen i šta taj neko i njegova politička stranka moraju obaviti u svome mandatnom periodu. Ovo je jako važno, jer onda javnost ima uvid ko nosi odgovornost za svaku od oblasti, šta je planirano da se uradi, u kojem vremenskom periodu, tako da se veoma jasno može znati ko radi ili ko ne radi svoj posao.

Kod nas je stvar potpuno obratna. Nakon što političke stranke, kroz svojevrsnu igru formiranja vlasti, dođu do raspodjele pozicija, onda one određuju kadrovska rješenja, najčešće najpodobnijih osoba, koje ne moraju imati potrebna znanja, pa se pored toga ne zna šta je poenta tog koalicionog nadigravanja, ko treba da nešto uradi u svojoj oblasti i na kraju, ne možete pratiti realizaciju bilo kakvih aktivnosti, kada nema potpisanog konkretnog koalicionog sporazuma, koji bi trebao jasno utvrditi sve ono šta se planira uraditi i u kojem vremenskom periodu. Odnosno, osim da je izborni plijen raspodijeljen, te da nema potpisanog koalicionog sporazuma koji utvrđuje ko i šta radi u narednom mandatnom periodu, već smo suočeni sa takvim sporazumom koji sadrži samo informacije kome je koje ministarstvo pripalo, koje onda političke stranke započnu smatrati svojom imovinom, bez bilo kakve odgovornosti za činjenje ili ne činjenje važnih stvari u korist građana.

Šta je posljedica takvog banalnog sistema?

Prvi je nedostatak, što nakon banalne rapodjele ministarstava u prvom krugu, a kasnije i direktorskih mjesta u javnim preduzećima i ustanovama, mi građani ove zemlje, nemamo nikakvu informaciju šta se planira uraditi u tim oblastima. Onda kada dođe kraj mandata, jednostavno nemate ih za šta uhvatiti, pojedinačno, ili za sve nedostatke, jer oni nemaju koalicionog sporazuma koji utvrđuje konkretne aktivnosti u korist građana, osim dogovora oko raspodjela pozicija u vlasti. Drugi je nedostatak, a to pojedini pokušavaju amortizirati tokom izborne kampanje, što je nepoznata pojedinačna ili individualna odgovornost onih kojima su na nivou nagradne igre pripala određena ministarstva ili direktorska mjesta, kada se njihove političke stranke, vrlo svjesno, nisu obavezale ni našta u koalicionom sporazumu. U takvom ambijentu, jedina je moguća ocjena cjelokupne vlasti, sa komparacijom da li je ona dovoljno ili nedovoljno uradila u korist cjelokupnog društva u svim oblastima ili resorima za koje su preuzeli vlast. Tačnije, kada nemate u koalicionom sporazumu tačno raspoređene resore, ali sa elementima šta se konkretno planiralo uraditi u tim oblastima ili resorima, onda mi kao građani ove zemlje, nemamo nikakvu informaciju šta je tim koalicionim sporazumom obećano, a nije ništa osim banalne raspodjele pozicija u vlasti. Onda najčešće cijenu počnu plaćati oni koalicioni partneri koji su ušli u taj zbir raspodjeljenih funkcija u vlasti, kao manji ili nižeplasirani po broju glasova, pa kroz sintagmu da je cjelokupna vlast kriva ili odgovorna za nerad, jednostavno se utope u to što zovemo vlast. Kada nema takvoga koalicionog sporazuma, kao onog, recimo, u Njemačkoj koji ima više stotina stranica i u kojem je razrađena svaka oblast ili resor do tančina sa konkretnim kadrovskim rješenjima, onda javnost jednostavno ne može znati ko je i za šta pojedinačno odgovoran, kada nema konkretnih obećanja prema građanima, koja su inkorporirana u koalicioni sporazum. To je jako veliki problem. Kada tome pridodamo da 90% političkih stranaka nema ni izborni program, koji bi trebao sadržavati vrlo konkretna obećanja prema građanima ove zemlje, za svaku oblast pojedinačno, onda pobjedničke stranke nemaju na bazi čega dogovarati koalicioni sporazum sa svim tim elementima, tako da oni spadnu na taj banalni nivo koalicionog dogovaranja, isključivo oko raspodjele funkcija u vlasti. To je naša surova stvarnost, koja meni govori da ćemo tako nešto možda doživjeti i nakon ovih izbora, da se opet vrši samo raspodjela izbornog plijena, na način da se osvoje pozicije u vlasti, bez bilo kakve odgovornosti prema nama građanima. Ali ovaj put, veoma intenzivno ćemo pratiti formiranje vlasti, pa odmah na početku, ako zatreba, ukazati na nepostojanje jasnog i konkretnog koalicionog sporazuma.

Piše: dr Slaven Kovačević